Sarajevo, opštine i sela

8. jun 2012.

komentara: 9

GRAD SARAJEVO

Vogošća: Blagovac, Budišići, Divljača, Donja Vogošća, Garež, Gora, Grahovište, Hotonj, Jošanica, Kamenica, Kobilja Glava, Kremeš, Krivoglavci, Ljubina – Poturovići, Marija, Nebočaj, Perca, Semizovac, Svrake, Tihovići, Uglješići, Ugorsko, Vogošća, Vranjak i Vrapče.

Ilidža: Blažuj, Buhotina, Gornje Mladice, Jasen, Kakrinje, Kasindo, Kobiljača, Krupac, Rakovica, Rudnik, Vela, Vlakovo, Zenik i Zoranovići.

Ilijaš:Balibegovići, Banjer, Bokšići, Buljetovina, Čemernica, Četojevići, Donja Bioča, Donja Misoča, Donje Selo, Donji Čevljanovići, Dragoradi, Draževići, Drenovica, Duboki Potok, Duševine, Gajevi, Gajine, Gojanovići, Gornja Bioča, Gornja Misoča, Gornji Čevljanovići, Hadžići, Han Karaula, Han Šići, Homar, Ilijaš, Ivančići, Kadarići, Kamenica, Karaula, Kopošići, Korita, Košare, Kožlje, Kralupi, Krčevine, Krivajevići, Kunosići, Lađevići, Lipnik, Luka, Luka kod Stublina, Lješevo, Ljubina, Ljubnići, Malešići, Medojevići, Misoča, Moševići, Mrakovo, Nišići, Odžak, Ozren, Podlipnik, Podlugovi, Popovići, Rakova Noga, Ribarići, Rudnik Čevljanovići, Sirovine, Solakovići, Sovrle, Srednje, Stomorine, Stubline, Sudići, Šabanci, Šljeme, Taračin Do, Velika Njiva, Vidotina, Vilić, Visojevica, Višnjica, Vladojevići, Vlaškovo, Vrutci, Vukasovići, Vuknići, Zakutnica i Zlotege.

Novi Grad: Bojnik i Rečica.

Novo Sarajevo: Klek, Kozarevići, Lukavica, Miljevići, Petrovići, Toplik i Tvrdimići.

Pale: Bjelogorci, Bljuštevac, Bogovići, Brdarići, Brdo, Brezovice, Brnjica, Brojnići, Buđ, Čeljadinići, Čemernica, Ćemanovići, Datelji, Donja Ljubogošta, Donja Vinča, Gluhovići, Gornja Ljubogošta, Gornja Vinča, Gornje Pale, Gornji Pribanj, Gorovići, Gradac, Gute, Hotočina, Jahorina, Jasik, Jelovci, Kadino Selo, Kamenica, Kasidoli, Komrani, Kosmaj, Kostreša, Kračule, Luke, Miošići, Modrik, Mokro, Nehorići, Pale, Pavlovac, Petovići, Podgrab, Podloznik, Podmedenik, Podvitez, Ponor, Prača, Prutine, Pustopolje, Radonjići, Rakite, Rakovac, Renovica, Rogoušići, Rosulje, Saice, Sinjevo, Sjetlina, Srednje, Stajna, Stambolčić, Strane, Sumbulovac, Šainovići, Šip, Turkovići, Udež, Vinograd i Vlahovići.

Stari Grad: Barice, Blizanci, Bulozi, Donje Biosko, Donje Međuše, Dovlići, Faletići, Gornje Biosko, Gornje Međuše, Hreša, Kumane, Močioci, Njemanica, Studenkovići i Vučja Luka.

Trnovo: Balbašići, Bašci, Bistročaj, Bobovica, Bogatići, Boljanovići, Brda, Brutusi, Čeružići, Češina Strana, Čunčići, Dejčići, Delijaš, Divčići, Donja Presjenica, Dujmovići, Durakovići, Godinja, Gornja Presjenica, Govedovići, Grab, Gračanica, Hamzići, Ilovice, Jablanica, Jelačići, Karovići, Kijevo, Klanac, Kozija Luka, Kramari, Krsmanići, Ledići, Lisovići, Lukavac, Mađari, Mijanovići, Milje, Obla Brda, Ostojići, Pendičići, Podivič, Pomenovići, Prečani, Rajski Do, Rakitnica, Rijeka, Sjeverovići, Slavljevići, Šabanci, Šabići, Šišići, Tošići, Trebečaj, Trnovo, Turovi, Tušila, Ulobići, Umčani, Umoljani, Vrbovnik, Zabojska i Zagor.

Hadžići: Bare, Beganovi, Binježevo, Budmolići, Buturovići kod Drozgometve, Buturovići kod Osenika, Crepljani, Češće, Čičke, Deovići, Do, Doljani, Donja Bioča, Donja Raštelica, Donji Hadžići, Donji Zovik, Dragovići, Drozgometva, Dub, Dupovci, Duranovići, Ferhatlije, Garovci, Gornja Bioča, Gornja Raštelica, Gornji Zovik, Gradac, Grivići, Grude, Hadžići, Japalaci, Jeleč, Karaosmanovići, Kasatići, Kazina Bara, Korča, Košćan, Kućice, Lihovci, Lokve, Luke, Ljubovčići, Medvjedice, Miševići, Mokrine, Odžak, Orahovica, Osenik, Pazarić, Ramići, Resnik, Sejdanovići, Smucka, Tarčin, Trnčići, Trzanj, Urduk, Ušivak, Vrančići, Vrbanja, Vukovići i Žunovnica.

Centar: Mrkovići, Nahorevo, Poljine, Radava i Vića.

Komentari (9)

Odgovorite

9 komentara

  1. darko

    da li neko zna gde su prenete maticne knjige iz Donje Misoce opstina Ilijas?

  2. Vojislav Ananić

    Istorijski razvoj Pala i opštine Pale

    Područje koje obuhvata opština Pale bilo je djelimično naseljeno, vjerovatno od ranog praistorijskog perioda. Izgleda da stanovništvu mlađeg kamenog doba (neolit) i potrebama tadašnjeg stepena privrede (počeci stočarstva i primitivne zemljoradnje), šumovito područje i najniži dijelovi Pala- Paljanska kotlina sa nadmorskom visinom preko 800 m nisu naročito odgovarali pa su i arheološki nalazi iz tog perioda vrlo rijetki.
    Nešto više nalaza iz praistorije potiče iz gvozdenog doba u područjima oko Mokrog na sjeveru, te oko Loznika i Ilijaka na istoku sa naseljima i utvrdama gradinskog tipa koji pripadaju halštatskoj kulturi Glasinačkog polja.
    Područje Pala predstavljalo je oduvijek važnu saobraćajnu sponu između zapada i istoka, tj. sarajevske kotline i rijeke Drine. Kroz ovaj kraj su prolazile dvije značajne antičke komunikacije. Jednu je predstavljao trgovački put preko Mokrog i Romanije, a drugu put dolinom rijeke Prače na Ranjen, Goražde i dalje. Ostaci ovih puteva djelimično su sačuvani, kao i ostaci rimskih građevina u selima Miošići i Ilijak, zanimljivi primjerci grčke keramike i vrijedni numizmatički nalazi grčke provenijencije, iz čuvenih trgovačkih naselja antičkog doba Apollonia i Dyrrachion (Drač) iz II vijeka prije nove ere, što govori o značaju i vrijednosti ovog prostora u antičkom dobu.
    Znatno više arheoloških nalaza pripada periodu srednjeg vijeka. U kasnom srednjem vijeku (XIV i XV vijek) paljanski kraj je pripadao plemićkom rodu Pavlovića, koji je ovdje imao dva, a možda i tri utvrđena grada (Pavlovac na Prači, Gradina u Gornjim Palama i Hodidjed iznad sastava rijeka paljanske i mokranjske Miljacke). Sama činjenica da je iznad južnog ruba paljanskog polja, blizu vrela Miljacke postojalo utvrđenje Gradina kao upravni centar za područje paljanskog polja, a možda i šireg područja, govori da je ovdje moralo postojati neko veće naselje.
    Feudalni posjed Pavlovića, koji su spadali u red najkrupnijeg bosanskog plemstva, protezao se od Vrhbosne (današnje Sarajevo) na zapadu do Dobruna na istoku. Rodonačelnik je Pavle Radenović, koji je osim nasljednog posjeda držao rudnik Olovo, Trebinje i dio Konavala sa Cavtatom. Na tom prostoru odvijala se vrlo živa trgovina između domaćih ljudi i Dubrovnika, a glavno trgovačko središte bio je gradić Prača, koji je igrao važnu posredničku ulogu u trgovini olovom. Pavle Radenović ubijen je u međusobnom obračunu feudalaca u Kraljevoj Sutjesci kod Visokog 1415. godine. Njegov mlađi sin, Radoslav Pavlović (1420 – 1421) prodao je Dubrovniku dio Konavala i ratovao s njim oko Cavtata.
    Kada su se nakon smrti bosanskog kralja Tvrtka I Kotromanića (1391) razvile borbe za bosanski prijesto, Pavlovi sinovi, pred opasnošću da im njihovi protivnici, bosanski feudalci, ne otmu i rasparčaju naslijeđenu oblast, obratili su se za pomoć nepouzdanim saveznicima Turcima. Zbog nesloge među bosanskim velikašima, bosanska srednjovjekovna država uskoro se pretvorila u tragičnu pozornicu unutrašnjih sukoba, koje su Turci, kao neprijatelji srednjovjekovne hrišćanske Bosne, vješto podsticali i koristili za svoje osvajačke ciljeve.
    Padom Bosne pod tursku vlast (1463) oblast Pavlovića podijeljena je u 11 nahija, a cijelo područje Turci su, prema imenu ranijih gospodara Pavlovića nazvali Vilajet Pavli.
    U prvom turskom popisu stanovništva, 1468/69. godine mjesto Pale pojavljuje se u obliku neobičnog turskog naziva Bogazi Yumry kao sjedište jedne od 11 nahija. Nahija Bogazi Yumru je obuhvatala šest sela a dva od njih bila su smještena u paljanskom polju. Jedno je Bogazi Yumru a drugo Podgrađe.
    Padom Bosne pod tursku vlast, srpski narod se našao u najtežem ropstvu, eksploatisan i ponižen. Ne postoje nikakvi podaci o urbanizaciji područja Pala u turskom periodu. Jedino je varošica Prača zadržala svoj trgovački značaj, pa i izvjestan procvat, sve do velikog požara i epidemije kuge u XVIII vijeku.
    Naziv Vilajet Pavli za ovo područje istočne Bosne održao se sve do početka XIX vijeka. U to doba naše naselje se počinje zvati Pale. Pod tim imenom ubilježeno je na jednoj karti iz 1877. godine, ali je i cijeli kraj obilježen kao Pale.
    Prve decenije XIX vijeka nagovještavale su duboku krizu Turskog carstva, koja se ispoljavala u dva politički i socijalno potpuno različita smjera. Turska se tih godina ozbiljno suočila s nizom nacionalno – oslobodilačkih pokreta i socijalnih revolucija potlačenih naroda, a s druge strane sa ustancima i otporom muslimanskog plemstva koje se odupiralo svim pokušajima reformi i jačanju centralističkih tendencija.
    Pokušaji reformi naročito su nepovoljno primani kod privilegovanih društvenih slojeva u Bosni i Hercegovini, koji su bili spremni da stupaju u otvorene sukobe sa centralnom vlašću radi očuvanja svojih ekonomskih i političkih privilegija. Na čelo nezadovoljnih bosanskih begova stavio se 1831. godine Husein-kapetan Gradaščević, jedan od najbogatijih feudalaca Bosne i Hercegovine. Pošto su zauzeli vezirski grad Travnik, pobunjeni feudalci zahtijevali su od sultana da centralna vlada obustavi dalje provođenje reformi i zadrži postojeće uređenje u Bosni i Hercegovini, te da bosanskog vezira sami postavljaju i biraju iz svojih redova. Tako bi Bosna i Hercegovina u odnosu prema centralnoj vladi, stekla izvjesnu autonomiju. Iznenađena žestinom pobune, centralna vlada je pravila privremene ustupke, a u isto vrijeme pripremala vojne snage za odlučan obračun sa pobunjenim bosanskim feudalcima.

  3. Vojislav Ananić

    II

    Husein-kapetan je, ne čekajući zvanično odobrenje Carigrada, zauzeo položaj bosanskog vezira i arogantnim držanjem odbio od sebe dobar dio svojih dojučerašnjih saradnika. Centralna vlada je lukavo produbljavala taj razdor među pobunjenicima. Dok su se istaknute vođe otpora, izazvane samovoljnim postupcima Husein-kapetana, međusobno razračunavale, sultan je poslao novu vojsku koja je 1832. godine izbila na granicu Bosanskog vilajeta i počela se približavati Sarajevu.
    Bitka između sultanove vojske i bosanskih feudalaca odigrala se na Palama. Husein-kapetan Gradaščević nije raspolagao dovoljnim snagama i pretrpio je poraz. U bici na Palama skršene su glavne snage otpora bosanskih feudalaca. Centralna vlast je odmah pristupila zavođenju reda i likvidaciji preostalih protivnika.
    Ovaj period otvorenih sukoba između centralne vlasti i bosanskog plemstva još je više doprinio unutrašnjoj anarhiji u turskom upravnom i društvenom sistemu. Potlačeno hrišćansko stanovništvo bilo je u tom periodu izloženo pojačanoj eksploataciji i samovolji feudalaca i opterećeno novim poreskim obavezama i drugim dažbinama. Na ovako teško stanje narod je odgovorio nizom seljačkih ustanaka (1834. godine u Posavini, 1852. i 1857. godine u istočnoj Hercegovini, 1858. godine u Krajini). Ovi ustanci predstavljali su uvod u veliki bosanskohercegovački ustanak 1875 – 1878 (Nevesinjska puška. Godinu dana poslije izbijanja ustanka, Srbija i Crna Gora sklopile su savez i objavile rat Turskoj. Ovakav razvoj događaja doveo je do miješanja velikih sila, u prvom redu Austrougarske i Rusije. Pobjeda Rusije u ratu protiv Turske 1877. godine, a naročito odredbe Sanstefanskog mira, koji je bio motivisan isključivo ruskim osvajačkim interesima, izazvali su protivljenje drugih velikih sila. Na Berlinskom kongresu 1878. Rusija je bila prisiljena da revidira odredbe Sanstefanskog ugovora. Time je “Istočno pitanje” riješeno u korist velikih zapadnih imperijalističkih sila.
    Članom 25 završnog akta Berlinskog kongresa, Austrougarska Monarhija dobila je mandat velikih sila da okupira Bosnu i Hercegovinu pod perfidnim izgovorom da će uspostaviti mir i političku stabilnost u ovim pokrajinama. Dalji razvoj događaja nepobitno je dokazao da je Austro-Ugarska došla u Bosnu i Hercegovinu kao osvajačka imperijalistička sila s težnjom da okupirane teritorije pretvori u bazu za dalje prodiranje na Balkan. U doba austrougarske okupacije izvršen je značajan prelaz sa naturalne na robno-novčanu privredu, započela je izgradnja komunalnih objekata, željezničkih pruga i puteva i snažna industrijalizacija. Austrougarski kapital je dobio odriješene ruke u eksploataciji prirodnih bogatstava, a u prvom redu šumskog i rudnog bogatstva. Austrougarska vlast je odmah ustupila svojim firmama više od 300.000 hektara najboljih šumskih površina i započela izgradnju pilana i drugih preduzeća za industrijsku preradu drveta. U to vrijeme i područje Pala počelo se pretvarati u važan centar drvne industrije. Tada je započelo intenzivije naseljavanje paljanskog polja. Ljudi su pokazivali tendenciju da se približe industrijskim centrima i komunikacijama.
    Prema popisu stanovništva iz 1895. godine, Pale su, sa okolnim selima, imale ukupno 483 stanovnika. Od toga broja, 440 stanovnika živjelo je od poljoprivrede i sječe šume, a 27 od službe. Industrijski razvoj je povukao za sobom i razvoj tercijarnih djelatnosti. Otvaraju se trgovačke radnje, gostionice i druge uslužne djelatnosti.
    U februaru 1907. godine započela je sa radom prva Osnovna škola na Palama. To je bila konfesionalna škola, kojom je upravljao Crkveno-školski odbor Pravoslavne crkve na Palama. Ona je bez ikakvih obaveza primila u svoje školske klupe i djecu drugih vjeroispovijesti, tako da je pored pravoslavne djece, Srpsku narodnu osnovnu školu u Palama pohađalo i dvadesetoro katoličke i jevrejske djece, čiji su roditelji bili zaposleni većinom kao kvalifikovani radnici u paljanskoj pilani.
    Prema službenim podacima austrougarske uprave za Bosnu i Hercegovinu, na Palama su već 1879. godine postojale dvije evropski uređene pilane, a njihovi proizvodi su čekali da budu transportovani za Sarajevo cestom čija je izgradnja tada bila u toku. Kada je izgradila strateški važnu željezničku prugu Sarajevo – Višegrad (1905. godine), Austrougarska je imala u vidu i njen veliki privredni značaj. Tada su Pale dobile svoju željezničku stanicu, a šumarstvo i industrijska prerada drveta novi razvojni podsticaj. To je imalo za posljedicu veće ulaganje stranog kapitala u privredni razvoj paljanskog kraja. Tako je 1912. godine u Podgrabu otvorena velika pilana u vlasništvu italijanske firme “Đuzepe Feltrineli i kompanija” iz Milana, dok je na Palama radila pilana sa pet gatera u vlasništvu firme “Zadik s. Finci”. Ova firma je na submisijskoj licitaciji 1911. godine dobila pravo na dvadesetogodišnju eksploataciju šumskog područja Romanija – Mokro, s godišnjim etatom od 10.000 m3 četinara i 13.250 m3 bukovine. Godine 1913. firma “Zadik s. Finci” prodala je pilansko postrojenje na Palama grčkoj firmi “Grčko društvo za trgovinu i industriju drveta u Atini” – Filijala Pale, a 1914. godine prenijela na nju i ugovor o eksploataciji.
    Izbijanje Prvog svjetskog rata 1914. godine omelo je grčku firmu u provođenju poslovnih planova, pa je neposredno nakon završetka rata napustila svoje poslovanje u Bosni i zaključila aranžman sa Vasom Todorovićem, predratnim upravnikom njihove pilane na Palama, kojem je prepustila pilansko postrojenje na Palama u ugovorno područje Romanija – Mokro, s tim da im se isplata vrši sukcesivno isporukom drvene građe.
    Uzroke Prvog svjetskog rata treba tražiti u međusobnom suprotstavljanju i sukobima velikih imperijalističkih sila, koje su počele oštru borbu za područja uticaja i osvajanja svjetskog tržišta. Sedmog oktobra 1908. godine Austro-Ugarska je objavila proklamaciju o aneksiji Bosne i Hercegovine i time samovoljno prekršila odredbe Berlinskog ugovora. Za Srbiju i Crnu Goru to je značilo konačno utvrđivanje Austro-Ugarske na Balkanskom poluostrvu i ukazivalo na njene dalje osvajačke pretenzije.

  4. Vojislav Ananić

    III

    Pogoršavanje opšte međunarodne situacije i sve veće zaoštravanje odnosa između Srbije i Austrougarske uticalo je na stvaranje velike unutrašnje napetosti u Bosni i Hercegovini. Kada su pripadnici jugoslovenski orijentisane tajne omladinske revolucionarne organizacije “Mlada Bosna”, razočarani u kapitulantsko držanje bosanskih građanskih političara, 28. juna 1914. godine u Sarajevu izvršili atentat na austrougarskog prestolonasljednika Franca Ferdinanda, sukob između Austro-Ugarske i Srbije dostigao je kulminaciju. Austro-Ugarska je optužila Vladu Srbije za oranizovanje Sarajevskog atentata i odlučila da ovaj događaj iskoristi kao povod za rat. 28. jula 1914. godine, mjesec dana nakon Sarajevskog atentata, upadom austrougarske vojske na teritoriju Srbije, započeo je Prvi svjetski rat (1914- 1918).
    Poslije sjajne pobjede na Ceru, Srpska vojska je na zahtjev saveznika, početkom septembra 1914. godine forsirala rijeke Savu i Drinu i prodrla na teritoriju Austro-Ugarske. Austrougarska komanda je odmah sa dvije armije prešla u kontraofaznivu i borbe su se ponovo prenijele na teritoriju Srbije. Da bi vezale dio neprijateljskih snaga i olakšale položaj svoje glavnine na osnovnom pravcu neprijateljskog napada, crnogorska vojska i Užički odred Srpske vojske izvršili su početkom oktobra 1914. godine prodor u pravcu Sarajeva i izbili na područje Romanije. Tada su dijelovi crnogorske vojske ušli u Pale, a njihove patrole i prethodnice do Kozje ćuprije nadomak Sarajeva. Pošto se crnogorska vojska uskoro morala povući veći dio srpskog stanovništva sa područja Pala povlači se zajedno sa vojskom. Svi oni koji nisu uspjeli pobjeći, bili su izloženi surovim represalijama šuckora (austrougarska neregularna milicija). Pale su potpuno spaljene i opustošene, a na željezničkoj stanici Pale, na Kalovitim brdima i Koranu podignuta su vješala. Obješena su 54 čovjeka, dok je dio zatečenog stanovništva protjeran u koncentracioni logor. Znatan broj seoskih porodica iz Prače, Vijara, Buđa, Podgraba, Vrhprače, Gorovića, Hotočine, Glasinca, Podromanije i Sočica zaustavljen je od austrougarskih vojnika i šuckora na putu prema Drini, pošto nisu uspjeli da se na vrijeme evakuišu preko mosta u Goraždu. Iz te grupe na Jabuci je odmah izdvojeno 48 odraslih muškaraca, koji su strijeljani. Njihove žene i djeca odvedeni su u logor.
    Jedan od najstrašnijih logora bio je koncentracioni logor u Doboju, kroz koji je od decembra 1915. do jula 1917. godine prošlo više od 45.000 interniraca. “Istine o ovom logoru su toliko potresne i užasne, da su bez presedana i podsjećaju na stravu i pakao Jasenovca i drugih poznatih fašističkih logora u Evropi u Drugom svjetskom ratu.” Tačan broj umorenih u ovom logoru (uglavnom staraca, žena i djece, najviše iz jugoistočnih dijelova Bosne i Hercegovine), vjerovatno nikada nećemo saznati, a prema nezvaničnim procjenama iznosi preko 10.000. Dosadašnje publikacije o dobojskom logoru navode više od 1.000 imena identifikovanih žrtava, među kojima više od 230 imena ljudi sa područja današnje opštine Pale.
    Kraj Prvog svjetskog rata zatekao je Pale potpuno opustošene. Međutim, promjena političkih prilika, slom Austrougarske Monarhije i stvaranje zajedničke jugoslovenske države – Kraljevine Jugoslavije, omogućile su da se pristupi obnavljanju porušenih naselja i podizanju privrede. Osnovu privrednog razvoja Pala, kao i ranije, čine prirodne osobine paljanskog kraja, a prije svega šumsko bogatstvo. Razvoj paljanskog naselja ubrzale su i povoljne saobraćajne veze sa Sarajevom, koje se postepeno pretvaralo u snažan industrijski centar. Godine 1928. Pale su postale sjedište opštine. Godine 1939. na području paljanske opštine radilo je 14 pilana, koje su godišnje obrađivale više od 90.000 kubnih metara tesane građe. Ubrzani privredni razvoj uticao je na povećanje broja stanovnika. U periodu od 1921. do 1931. godine broj stanovnika se povećao sa 2.382 na 11.103.
    Tridesetih godina 20. vijeka u užem dijelu Pala koncentrisalo se već 40 do 50 zgrada, a 1935. godine Pale su dobile savremeni vodovod sa izvora rijeke Miljacke.
    Tada se osjetio i snažniji polet na polju obrazovanja stanovništva i u razvoju kulturnog i sportskog života na Palama. Obnavljane su stare i otvarane nove škole. Središte kulturnog života na Palama bio je Dom žrtava Prvog svjetskog rata, sagrađen u jesen 1928. godine. U okviru Doma nalazila se velika gimnastička dvorana sa svim potrebnim gimnastičkim spravama, a s vremena na vrijeme u njoj su održavane razne priredbe i zabave. Značajnu ulogu u kulturnom životu mjesta imale su amaterska dramska grupa, te folklorna sekcija.
    Kulturno i sportsko društvo “Soko” zaslužno je za masovno uključivanje omladine u sportski život. U okviru Društva posebno se njeguju gimnastičke, ritmičke i sletske vježbe. Paljanski sokoli sa uspjehom učestvuju na sletskim vježbama u Zagrebu, Ljubljani i Pragu. Godine 1934. osnovan je Fudbalski klub “Vihor”. Izgrađeno je fudbalsko igralište. Iste godine osnovan je Smučarski klub i izgrađena prva smučarska skakaonica sa drvenom konstrukcijom. Odmah nakon Prvog svjetskog rata na lokalitetu Kalovita brda na Palama otvoreno je dječje oporavilište. Tu su uglavnom boravila djeca sarajevskih osnovnih škola, koju je Dječji antituberkulozni dispanzer upućivao na jednomjesečni oporavak, s obzirom da su Pale i ranije bile poznate kao klimatsko lječilište sa čistim planinskim vazduhom. U tom periodu Pale su dobile i prvu zdravstvenu ustanovu – ambulantu “Sokolske zdravstvene zadruge”, biblioteku sa čitaonicom i druge sadržaje.
    U četvrtoj deceniji 20. vijeka Pale već imaju izgled malog, ali lijepo uređenog mjesta. Znatan broj intelektualaca, kao i bogatijih i uticajnijih ljudi iz Sarajeva i drugih krajeva zemlje, izgradio je na Palama svoje ljetnikovce. Među njima su se posebno isticali: Pero Slijepčević, profesor Skopskog univerziteta i književni kritičar, Jovan Kršić, književni kritičar, Milutin Janjušević, upravnik Sarajevskog pozorišta, i doktor Teodor Živanović. Među vlasnicima vila bilo je dosta ljekara i banskih činovnika, uključujući i samog bana Drinske banovine Velimira Popovića. Ovi ljudi uticali su svojim autoritetom da se Palama kao naseljenom mjestu posveti više pažnje.

  5. Vojislav Ananić

    IV

    Međutim, ovakav trend privrednog i kulturnog razvoja Pala bio je grubo prekinut izbijanjem Drugog svjetskog rata i napadom fašističkih snaga na Jugoslaviju 6. aprila 1941. godine. Oko 50 njemačkih, italijanskih i mađarskih divizija naišle su na slab i neorganizovan otpor jugoslovenske vojske. Poslije zauzimanja Zagreba i Beograda, njemačke i italijanske snage su napredovale prema centralnim dijelovima Jugoslavije i u pravcu jadranske obale. Jugoslovenska vrhovna komanda uzaludno je pokušavala da uspostavi kontrolu nad događajima i spriječi potpuno rasulo jugoslovenske vojske. 15. aprila 1941. godine njemačke oklopne i motorizovane divizije zauzele su Sarajevo i na Palama zarobile jugoslovensku Vrhovnu komandu. Ubrzo nakon toga, opunomoćenici Vrhovne komande potpisali su 17. aprila u Štabu njemačke Druge armije u Beogradu bezuslovnu kapitulaciju. Kratkotrajni Aprilski rat doveo je do potpunog raspada Jugoslavije, koja je bila rasparčana na više međusobno potpuno odvojenih administrativnih dijelova. Na teritoriji Hrvatske, Bosne, Hercegovine i Srema njemačka i italijanska vlada stvorile su takozvanu Nezavisnu Državu Hrvatsku i na vlast dovele ustaše na čelu sa Antom Pavelićem.
    Prvi potez ustaških vlasti na Palama bilo je demoliranje i skrnavljenje Pravoslavne crkve i rušenje spomenika žrtvama Prvog svjetskog rata. Sve radnje trgovaca Srba bile su odmah rekvirirane i predate simpatizerima ustaškog pokreta. Natpis na Domu žrtava Prvog svjetskog rata, napisan pozlaćenim slovima, obijen je čekićima, a spomenik žrtvama ispred Crkve izvaljen je i potpuno uništen. Bivši Dom žrtava Prvog svjetskog rata pretvoren je u ustašku postaju u kojoj se nalazila i kancelarija tabornika. Na cijelom prostoru te kvislinške države jedan od glavnih njenih političkih ciljeva bilo je provođenje genocida prema Jevrejima i Srbima, pa su se i lokalne ustaše na Palama trudile da ne zaostanu u njihovom provođenju.
    Prvo su počela pojedinačna hapšenja, a uskoro zatim i masovne deportacije i likvidacije uglednih Srba. Bivši Dom žrtava Prvog svjetskog rata pretvoren je u ustaški zatvor i mučilište, kroz koje su prošle stotine novih nevinih žrtava. Opijeni vlašću ustaški zločinci su u ljeto 1941. godine izvršili prvi masovni pokolj Srba u selima Njemanici i Bjelogorcima. Tom prilikom je na zvjerski način ubijeno 60 ljudi, a sela su spaljena.
    Na ovakve postupke ustaških vlasti narod Romanije i paljanskog kraja, u noći između 31. jula i 1. avgusta 1941. godine, odgovorio je podizanjem oružanog ustanka. Ustaške vlasti i njemačka okupaciona sila uzalud su masovnim odmazdama i terorom pokušavali da ga uguše.
    Ustaške vlasti često su zloupotrebljavale lojalnost i naivnost srpskog stanovništva. Njihova zločinačka metoda sastojala se u tome da pošalju ljudima zvanične pozive radi navodnog dobivanja dozvola za slobodno kretanje, izdavanje legitimacija i slično, a zatim su ih, kad bi se ljudi odazvali, hapsili, odvodili i ubijali. Tako su u avgustu 1941. godine pohvatali na prevaru 75 uglednih Srba sa Pala i okoline i umjesto odlaska na rad proveli u koncentracioni logor Kruščicu kod Viteza u centralnoj Bosni, gdje su ih noževima i maljevima masakrirali ustaški zločinci.
    Sredinom novembra 1943. godine u akciji odmazde nad civilnim stanovništvom ustaše su pobile više od 100 stanovnika sela Rakovca, o čemu i danas svjedoče dva spomenika – jedan u Krivodolima, a drugi na Rakovcu. Pošto se 45 muškaraca iz tog sela odazvalo pozivu ustaških vlasti da, navodno, dobiju dozvole za slobodno kretanje, ustaše su ih na prevaru uhapsile, vezale žicom jednog za drugog i, nakon mučenja, odvele do potoka u Krivodole, gdje su ih noževima masakrirale. Ovaj zločin predstavljao je samo prvu fazu njihove zločinačke akcije. Pošto su u Krivodolima pobili odrasle muškarce, krenuli su u selo Rakovac i nastavili da ubijaju nemoćne starce, žene i djecu. Tom prilikom su ustaše pokazale takvu bestijalnu okrutnost i upornost u progonjenju nevinih žrtava, da su zbog toga došli u sukob s njemačkim vojnicima na obližnjem Alijinom brdu. Jedan od preživjelih iz tog pokolja, Milan Starčević, koji danas živi na Palama, kaže: “Videći da jedan dio seljana nedostaje, ustaše su došle na Alijino brdo. Tamo su ih Nijemci zaustavili. Nisu im dali da uđu u Santračevu kuću gdje se sklonilo desetak izbjeglih žena i djece. Čak je i pucnjave bilo između njih. “Njegov brat je sutradan ujutro, sa još nekoliko preživjelih i grupom Nijemaca, otišao na stratište gdje su zakopali žrtve ustaške kame i sjekire.”

  6. Vojislav Ananić

    V

    Za vrijeme NDH stradalo je u masovnim pokoljima ustaša i srpsko stanovništvo Vrhprače, Vijara, Jelovaca i drugih mjesta. U toku Drugog svjetskog rata na području opštine Pale stradalo je oko 1.200 civila, dok je u oslobodilačkoj borbi protiv fašizma poginulo više od 350 boraca. Gubici Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu bili su strahoviti. U borbi protiv fašističkih osvajača poginulo je više od 300.000 ljudi, a u koncentracionim logorima, zatvorima – od gladi, bolesti i ratnih razaranja stradalo je 1.400.000 civilnih žrtava. Samo u koncentracionom logoru Jasenovac na teritoriji ustaške NDH umoreno je na zvjerski način oko 700.000 ljudi, najvećim dijelom Srba i Jevreja. Ako uporedimo ljudske žrtve Jugoslavije sa žrtvama ostalih naroda u toku Drugog svjetskog rata, onda je u odnosu na broj stanovnika jedino Poljska imala veće gubitke.
    Poslije Drugog svjetskog rata, mjesto i opština Pale, zahvaljujući velikom požrtvovanju i naporima stanovništva, postepeno ulaze u savremenu fazu svog privrednog i društvenog razvoja. Godine 1946. na mjestu stare pilane podignuta je nova, koja je godišnje obrađivala 25.000 kubnih metara pilanske oblovine i zapošljavala 320 radnika, od kojih je 170 radilo u pilani, a 150 u šumi, na sječi i otpremi drveta. Godine 1952. izgradnjom Vojno-remontnog zavoda na Koranu, privreda Pala je dobila prvi značajniji objekt metalne industrije, koji je u periodu od 1952. do 1960. godine zapošljavao 300 – 400 radnika. Razvoj metalne industrije podstakao je migraciona kretanja (doseljavanje). Niču nova stambena naselja, grad Pale se prostorno širi i povezuje sa naseljem Koran. Godine 1968. Vojno-remontni zavod Koran ulazi u korporaciju metalne industrije “FAMOS” i organizuje se kao preduzeće metalne industrije “Famos – Koran”. Ova integracija dovela je do uspješnog usvajanja novih razvojnih programa proizvodnje dijelova motora, mjenjača i vozila. Krajem osamdesetih godina, u preduzeću “Famos” Koran radilo je 2.000 radnika. Otvorene su dvije nove fabrike: Fabrika za proizvodnju turbokompresora i Fabrika za proizvodnju dijelova motora OM-360.
    Međutim, već krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina 20. vijeka stanje u Jugoslaviji ni u ekonomskom ni u političkom pogledu nije više bilo kao ranije. U zemlji je narastala oštra politička i ekonomska kriza, praćena nacionalističkim i separatističkim tendencijama, posebno u Hrvatskoj, Sloveniji i na Kosovu. Uzroci ove pojave nalaze se, s jedne strane u unutrašnjem ustrojstvu same države, odnosno u Ustavu iz 1974. godine, a s druge strane u potpunom nerazumijevanju i nedopustivom protivpravnom tretiranju Jugoslavije od strane međunarodne zajednice.
    U toku 1991. i 1992. godine na primjeru Jugoslavije pogaženi su Međunarodno javno pravo, Povelja Organizacije ujedinjenih nacija, Ustav SFRJ i Ustav Bosne i Hercegovine. Zemlje evropske zajednice prekršile su svoja sopstvena pravila i odredbe Konferencije o evropskoj bezbjednosti i saradnji (KEBS), i to nikoga u Evropi nije naročito brinulo. A kad je međunarodna zajednica nesmotreno priznala otcjepljenje Bosne i Hercegovine od Jugoslavije, građanski rat u Bosni i Hercegovini postao je neizbježan. Smatrajući, s pravom, da je time izgubio svoju zajedničku državu, u kojoj je do tada živio ravnopravno sa ostalim narodima, srpski narod je stupio u odbranu svojih ljudskih i nacionalnih prava.
    U periodu građanskog rata 1992. do 1995. godine Pale su bile privremena prijestonica Republike Srpske. Tu su se nalazile političke i pravne institucije: Vlada i njeni organi, Skupština Republike Srpske i dr. U isto vrijeme, Pale su bile i značajan kulturni i informativni centar, s nizom kulturno-informativnih institucija, kao što su Novinska agencija SRNA, Televizijski studio KANAL S, novine “Javnost” i “Ognjišta”. Građanski rat u Bosni i Hercegovini završen je potpisivanjem Dejtonskog sporazuma 14. decembra 1995. godine, kada je iscrpljenim akterima sukoba konačno data mogućnost da svoje međusobne nesuglasice rješavaju demokratskim putem.

    IZVOR: http://www.palelive.com/

  7. Vojislav Ananić

    SARAJEVO, varoš u Bosni, s obe strane Miljacke, na istočnom kradu Sarajevskog Polja. Prvi put se pominje S. 1415. kao Vrhbosna. Još u preistarisko i rimsko doba bilo je u Sarajevskom Polju većih naselja. Pred dolazak Turaka postojao je trad Vrhbosna, u župi Vrhbosni, koja se pomšinje u 10. veku. Turci su bili u Vrhbosni već oko 1430, i tu su, još pre pada Bosne, stvorili veće naselje, koje su učinili tlavnim mestom u osvojenoj Bosni. Od početka 16. veka to se naselje naziva Bosna-Seraj, Sarajevo. S. je najviše podignuto u vremenu 1494—1591. Najviše su za to učinili: Isak-beg, prvi turski namesnik u Bosni, i naročito Husref-beg u prvoj polovini 16. veka. 1457. Isak-beg je sazidao carsku džamiju, pa tekiju, mlinove, han Kolobaru. 1480. mađarska je vojska opljačkala Vrhbosnu. Husref-beg je sagradio lepu Begovu džamiju i medresu sa knjižnicom prema njoj, bezistan i tašlihan za mutavdžije, kupatilo za muške i kupatilo za ženske. Sredinom 16. veka sagrađen je i Brusa “bezistan. U drugoj polovpni 16. veka naselili su se u S. mnogi Dubrovčani. Njihov se kraj zvao pašinluk.
    U isto vreme naselili su se i Jevreji, koji su stanovali u zasebnom delu grada, u Čifuthani.
    Od kraja 10. veka do sredine 19. veka stolica bosanskog vezira često je prenošena u Banju Luku i Travnik. To je još povoljnije uticalo na razvitak S. 0d 17. veka u S. su se kovali i turski novci. 1687. prodro je do S. Eugen Savojski, zauzeo ga, popalio poplenio. U 17. i 18. veku često je S. stradalo od kuga i kolere, vatre, potresa i gladi.
    Pošto je svladao otpor Bosanaca i Hercetovaca protiv reforama (1851), Omer-paša je preneo u S. stolicu bosanskog vezira i učinio S. političkim sedištem bosanskog vilajeta. Veće slobode učinile su da je S. počelo i kulturno napredovati: imalo je štampariju, biblioteku, nitabnicu, srpsku polugimnaziju, ruždiju; počele su se izdavati novine, osnovana je škola za umetni obrt.
    Poele okucacije Bosne i Hercegovnne, S. je postalo velika varoš, i dobijalo je sve više evropski izgled, naročito kad je spojeno železnicom sa morem i srednjom Evropom. Doselili su se mnogi stranci i donet je strani kapital, otvorena su mnoga preduzeća. 28/6. 1914. izvršen je u S. atentat na austriskog prestolonaslednika, što je izazvalo Svetski rat.
    U izgledu današljega S. ima mnogo staroga. Po stranama brda su ulice sa kućama za stanovanje, a u ravnici čaršija, koja se deli na staru i novu. U staroj čaršiji su male, kratke i tesne ulice, koje se zovu po zanatima, koji se u njima rade, ili su se radili (Ćurčijuk, Kujundžiluk, Kazandžiluk). Niže od nje je moderni deo varoši, koji se produžio daleko niz Miljacku, koja je regulisana. U novije vreme S. se širi prema zapadu, u Sarajevsko Polje. Tako je postalo predgrađe Novo S. S. je gasno i električno osvetljeno, ima tramvaj. Od starijih građevina, iz turskog doba, ističu se: Begova, Careva i Alipašina džamija, pravoslavna crkva Sv. Arhanđela, renoviran konak Topal Osman-paše, pravoslavna mitropolitska Crkva, a od novijih: Šerijatska sudačka škola, gradska opština, oblasna uprava, sudska palata, Narodno pozorpšte, glavna pošta, katolička katedrala, nova jevrejska sinagoga, dve gimnazije, Muzej, Narodna Banka, kasarna Kralja Petra. Po brdima oko grada su brojna utvrđenja iz doba austriske okupacije.
    S. je bilo do skora politički centar cele Bosne i Hercegovine, a sada je samo središte oblasti, ali je i dalje ostalo kulturni i ekonomski centar Bosne i Hercegovine, a posle oslobođenja, privuklo je i jedan deo Srbije (užički kraj i Sandžak). S. je glavni saobraćajni čvor u Bosni. Odatle polaze mnogi putevi i železničke pruge: dolinom Bosne za Bosanski Brod, preko Ivana i Mostara na more, preko Višetrada i Užica u Srbiju.
    S. je najveće industrisko mesto u Bosni (jedan deo industrije je u predgrađu Alipašinom Mostu). Ima veliku železničku radionicu, pivaru, državnu tkaonicu ćilima i vezionicu, velik, parni mlin, fabriku asfaltne i cementne robe, 14 ciglanga, fabrike sirćeta, ruma i likera, cigar-papira, gajtana, suvkna, čarapa, šamija i jemenija, užeta, dve fabrike kapa, šubara i šešira, tri fabrike pokućanstva, fabriku duvana, fijakerat i kola, dve strugare, modernu krečanu, fabriku sapuna i sveća, fabriku kićanki za fesove, nišobrana i suncobrana, kesa od hartije, dve radioonice sita, radaonicu zlatnih i srebrnih stvari i više proizvođača gajtana. Ipdustrijom voća bave se »Behar«, »Bosna« i „Miva«, industrijom mramora, dve firme. Sem tota u S. je i veći broj banaka.
    Od kulturnih institucija S. ima četiri gnmnazije, mušku i žensku učiteljsku školu, zanatlisku školu, školu i radionicu za umetni obrt, školu za ćilimarstvo, šerijatsku sudačku školu, mušku i žensku građansku školu trgovačkog smera, žensku stručnu školu, pravoslavnu i katoličku bogosloviju, Trgvačku akademiju, više medresa. Narodno pozarššte, dobro uređen Muzej. U S. je stolica muhamedanskog reis-ul- uleme za Bosnu i Hercegovinu i muftije, katoličkog nadbiskupa i pravoslalavnog mitropolita. Središte je velikih prosjvetnih društava Prosvjete. Gajreta, Napretka i Benevolencije.
    U S. je crkva Sv. Arhistratita Mihaila i Gavrila. Zna se, da je 1644, kada je S. gorelo, ona mnoto stradala, kao i prilikom požara 1656, kada je iztorela. 30/4. 1658. počela se graditi nova crkva. Kada su 13/10. 1697. Nemci popalili i poplenili S. crkva je ostala čitava, samo su je prvo Nemci opljačkali, a posle njih i Turci. 1730. sagrađena je nova crkva, koja je 1793. iz osnova restaurisana. Spominje se vrlo mnogo u 17 i 18. veku. B. C-ć.
    Plodna, šumom, vodama i poljima, bogata dolina oko S. bila je naseljena od najranijih vremena. U neposrednoj blizini S., u Butmiru, nalazilo se jedno ad najbogatijih neolitskih naselja na Balkanskom Poluostrvu, čuveno sa svoje keramičke industrije. U obližnjoj okolini S. postojale su preistoriske naseobine na planinskim visima Trebevića, od kojihh je Debelo Brdo ponajvažnije. Ono je imalo vanredan položaj za odbranu i služilo je verovatno dugo kao sklonište. To je naselje bilo duga kontinunteta i trajalo je do iza rimskog vremena. U rimsko doba u Sarajevskom se Polju nalzila, krajem drugog ili početkom trećeg veka VIII legija Avtustova. Za rimske uprave naročito se razvila Ilidža, iskorišćavana radi svojih lekovitih sumpornih banja i vrla rano je oglašena za koloniju. Nešto rimskih ostataka našlo se i na samom području današljeg S.
    U srednjem veku Sarajevsko je Polje činilo središte župe Vrhbosne. Na Ban- Brdu bilo je 1244. sedište katoličkog episkopa sa crkvom Sv. Petra, a spominje se i više drugih mesta. Početkom 15. veka ova je župa bila delimično u posedu Pavlovića. U njoj je 1415. sahranjen vojvoda Pavlje Radenović. Od 1379. u Vrhbosni se pominju dubrovački trgovci. Pored S. nalazio se grad Hodidjed, zvan danas Stari Grad, koji je 1435. prešao u turske ruke.
    Grad S. ipak se najviše razvio za turskog vremena. On je bio njhova polazna baza za osvajanje Bosne i Dalmacije. Turci su gradu dali i ime. On se dugo zvao prosto Saraj, Seraj, Seraljo, a posle je došao današnji pridevski oblik S. Sarajevo je bšo dvar prvih namesnika, Ne-suh-bega i Gazi Isa-bega. Isa-beg je podigao u gradu više zgrada i čuvenu Carevu džamiju sa mostom i kupatilom u njenoj blizini. Razvoju grada nije mnogo smetao napadaj Mađara i Srba pad vodstvam despota Vuka Brankovića i Petra Docija (1480.).
    Najviše zasluta za podizanje S. ima dugogodišnji bosanski namesnik Gazi Husref-beg (namesnik, s prekidima. 1521. do 1541). On je podigao lepu Begovu džamiju, naveličavstveniju zgradu starog S. (1530). Pored džamije podigao je medresu i manastir (hanikah), han sa imaretom (javnom kuhinjom), kupatilo, zatim čuven S. bezistan za trgovce i veliki Tašli-han. trgovački bazar drugog oblika (stradao 1879. od požara). Njogovi su i hanovi Đulov i Marićev, paznati iz lokalne istorije i narodnih pesama. Uz tolike građevine Husref – begove došle su još mnoge druge, te je S. postalo u 16. veku razvijena varoš sa 40.000 kuća.
    Pravoslavnog elementa bilo je u S. odavno. Njihova crkva ima zajemčenu tradiciju od 16. Veka. Katolika je bilo isto tako, odavno. Krajem 16. veka u varoši je bilo na 200 katoličkih i isto toliko pravaslavnih kuća. 1616. dobili su (pravoslavni dozvolu, da mesto stare crkve, koja je izgorela, podignu novu. Katolnički kapelan u jednoj maloj crkvici početkom 17. veka bio je fra M. Divković, poznati bosanski pisac. Sredinom 16. veka došli su u S. španjolski Jevreji.
    Od 15. veka S. se sve više dizalo i postalo je glavno trgovačko mesto Bosne. U njemu je bilo trgovaca sa raznih strana, osobito mnogo Primoraca i Mlečana. Bilo je dosta trgovaca i među muslimanima Bogatstvo grada štetile su česte vatre (pominju se 1644, 1656, 1697). Poslednje godine upao je u S. princ Evgen Savojski, opljačkao ga i popalio, a velik deo sveta, hrišćansko, muslimanskog i jevrejskog odveo u ropstvo. Pominju se strašne vatre 1788. i 1879, kad je naročito nastradao srpski kraj. U 17. veku postojala je u S. turska kovnica novca.
    S. je bilo na rđavom glasu zbot svojih zdravstvennh prilika. Postoji poslovica: Ne izlazi kao kuga iz S. Nekoliko strašnih zaraza zabeleženo je više puta (1526/27, 1691, 1731, 1741, 1763, 1782, 1813—1816). Varoš je često patila i od poplava. Pravoslavna S. ošština, bila je jedna od najrazvijenijih u celom narodu, zahvaljujući bogatstvu njenih trtovaca ćurčiskog esnafa i njihovom kulturnom interesu, razvijenom na mnogim putovanjima. Održavala je veze s Trstom i zapadom, a pomagala je manastire Studenicu, Dečane, Hilandar. Sarajlije su bili panajglavniji ktitori hercegovačkog manastira Dobrićeva. Bilo je čak i izvesnog književnog interesa. 1730. sagradili su Sarajlije novu kamenu crkvu, sada poznatu pod imenom stara. Današnja nova crkva pripada 19. veku, a rađena je šezdesetih godina. Turci su pomerili glavno mesto Bosne prema svom širenju na zapad. S. je od 1582. prestalo biti glavno mesto sa vezirskim sedištem. U S. je često dolazilo do buna protiv centralne vlasti (naročito 1750, 1814, 1826). 1826. S. se stavilo na čelo pokreta protiv ukidanja janičarskih odžaka, pa je istrajalo u stavu opozicije i docnije, za vreme Hu-sein bega Gradaščevića. Posle Huseinova poraza, Osmanlije su počeli pripreme, da S. smire na taj način, što će tu ponovo biti preneseno vezirsko sedššte. 1832. Počelo je na Gorici zidanje saraja za pašu, ali to nije smirilo duhove. Borbe sa vezirima ponavljale su se 1840. i 1848. Tek posle Omer-pašine akcije (1850/51), S. je postajalo sve više vezirsko mesto. Otporni duh njegovih građana, pokazao se ponovo 1878, kada je Hadži – Loja organizovao borbu protiv Austrijanaca i njihove vojske.
    Za austrisko vreme (1878—1918), S. se znatno razvilo, kao tlavni grad cele Bosne i Hercegovine. Sagrađeno je mnogo novih ztrada, od kojih su od velike i stvarne vrednosti: gradska opština, gde su, od 1910, držane i saborske sednice, i Zemaljski Muzej, sa svojim dragocenim zbirkama. U S. su se sticale železničke pruge s juga, severa i istoka. U gradu je bilo mnogo vojske i činovništva. Ono je u velikoj meri pomagalo strani elemenat.
    Prirast stanovništva za 15 godina (1895—1910) bio je 36’3%, i to gotovo sa trećinom novih doseljenika. Naročito je ojačao katolički elemenat. On je dobio svoga nadbiskupa, jezuitski i franjevački manastir, sa lepim crkvama, i nekolnko zavoda časnih sestara. Razvila se bila u izvesnoj meri i industrija, a trgovina je znatno ojačala. Posle 1918. S. je izgubilo svoj raniji značaj i postalo je samo glavno mesto jedne oblasti. U istoriji celog sveta ostaće S. zapamćeno radi pogibije Franca Ferdinanda 28/5. 1914, koja je dala povod za Svetski rat.

    V. Ćorović

    IZVOR: prof. St. Stanojević, NARODNA ENCIKLOPEDIJA SRPSKO-HRVATSKO-SLOVENAČKA, IV KNJIGA, S—Š, IZDAVAČ: BIBLIOGRAFSKI ZAVOD D.D. ZAGREB, GUNDULIĆEVA 29 ZASTUPA DR ERIK MOŠE, MIHANOVIĆEVA ULICA 1, 1929.

  8. Ljubisa Dragic

    Ja neznam koje ovo sastavljao Ali na podrucuju opstine Novi grad ima mnogo vise srpskih sela od dva ako nemate potpune podake bolje da I ne pisete nista

    • Branko Todorović

      Naselja su preuzeta sa Vikipedije na srpskom jeziku. Propusti se uvek mogu ispraviti, ukoliko ima volje za tim. Budite slobodni da pošaljete spisak i referentan izvor, pa ćemo ispraviti i dopuniti ono što nedostaje.