PODGORICA
Arza, Balabani, Baloči, Barlaj, Begova Glavica, Bezjovo, Benkaj, Beri, Berislavci, Bigor, Bijelo Polje, Bioče, Bistrice, Blizna, Bolesestra, Botun, Brežine, Briđe, Brskut, Budza, Buronji, Velje Brdo, Veruša, Vidijenje, Vilac, Vladni, Vranj, Vranjina, Vrbica, Vukovci, Vuksanlekići, Golubovci, Goljemadi, Goričani, Gornje Stravče, Gornji Kokoti, Gornji Milješ, Gostilj, Gradac, Grbavci, Grbi Do, Gurec, Dajbabe, Delaj, Dinoša, Dolovi, Doljani, Donje Stravče, Donji Kokoti, Donji Milješ, Draževina, Drešaj, Drume, Duga, Dučići, Dušići, Duške, Đurkovići, Zabjelo, Zagorič, Zagreda, Zaugao, Kiselica, Klopot, Kopilje, Kornet, Kosor, Kotrabudan, Koći, Kržanja, Kruse, Krševo, Kurilo, Lekići, Lijeva Rijeka, Liješnje, Liješta, Lovka, Lopate, Lužnica, Lutovo, Ljajkovići, Masline, Mataguži, Mahala, Medun, Mileti, Mitrovići, Mojanovići, Momče, Mrke, Mužeška, Nabon, Nikmaraš, Ožezi, Omerbožovići, Opasanica, Oraovice, Orasi, Orahovo, Parci, Pelev Brijeg, Petrovići, Pikalj, Podhum, Ponari, Poprat, Prisoja, Prifti, Progonovići, Radeća, Radovče, Rakića Kuće, Raći, Releza, Rijeka Piperska, Rudine, Selište, Seoca, Seoštica, Sjenice, Skorać, Slacko, Spinja, Srpska, Staniselići, Stanjevića Rupa, Stijena, Stjepovo, Stupovi, Sukuruć, Trabojin, Trmanje, Tuzi, Tuzi Ljevorečke, Ćafa, Ćepetići, Ubalac, Ubli, Farmaci, Fundina, Helmnica, Cvilin, Cijevna, Crvena Paprat, Crnci, Šušunja
27. avgust 2017. u 10:19
vojislav ananić
Brskut
Iako već više od četrdeset godina odsutan iz zavičaja, Milorad Predojević neumorno nam govori o mestu iz koga se otisnuo u svet: o značenju reči Brskut, o položaju Brskuta, njegovim vodama i granicama, o klimi, biljnom i životinjskom svetu, o istoriji i jeziku, o toponimiji, veri, školi i književnosti, o Bukumirima, o Bratonožićima i Kučima, o Brskućanima; on pominje i mnoge značajne ličnosti sa strane koje su prošle Brskutom ili pisale ponešto o njemu.
Ne može, naravno, a da ne pomene i Marka Miljanova, Kuča, Drekalovića, ako ni zbog čega drugo, a ono zbog legende o Bukumirima, plemenu koje se, s kletve Domišljana ispod Karimana, na Gropama, između Bljušture i Momonjeva, međusobno poklalo i samoistrebilo. U tu legendu ne veruju mnogi, a ne veruje ni Predojević. On objašnjava da je priča o „samoistrebljenju” Bukumira samo pokriće za zločine kojima je bilo izloženo jedno staro srpsko pleme, da bi se drugo, jače, takođe srpsko, dočepalo njegove zemlje: u tom davnom okršaju deo Bukumira bio je pobijen, a deo prognan neznano kud. Pričom o upamćenom zločinu, sporom a upornom, žalobnom a pokajničkom, ta mučna zbivanja preimenovana su u bukumirsko „samoistrebljenje”, sa jedinim ciljem da se odbije pažnja od teškog zločinjenja. Tu priču izmislili su sami zločinci, neki novi Domišljani, ne bi li tako prikrili sopstveni zločin.
Danas, kad ni brojni Bukumirovići ne mogu svedočiti o tome vremenu, ali mogu njihova prezimena, Predojević nam bez ustezanja predlaže, „ma koliko nam to ne prijalo, da obelodanimo i taj deo istine o našim precima, onima koji posle Bukumira uđoše u Brskut i njegovu okolinu.
A mi, mi u Predojevićev Brskut ulazimo dok brskuću vode Brskutove. I dok sa nekog od počivala pokušavamo da pogledom prodremo do Vučje jame ili Bukumirskog jezera, da oslušnemo huk Male rijeke ili Veruše, da sračunamo koliko je do Gornjega Stravča a koliko do Raškova Guvna, dok nam se čini da su se, sa orlujskih visina, ka nama ustremili Orline i Orlujak, da za nas huje Škuljka i Voćeška planinica, toče Kraljevac i Ljeskovac, zveči Zvekotuša, cveta Ćetak, kao da samo nas iščekuju zamišljeni Salomon i rastočeni Treskavac, prema nama hitaju brojni Brskućani iz Predojevićevog sećanja. Njih je u ovoj knjizi blizu tri stotine, a najlepše stranice njima su posvećene. Sve su to lica koja su svojim življenjem i svojom nevoljom, svojom žrtvom i svojim pregnućem, svojom mišlju i svojom rečju, svoj trag utiskivala u povest svojega kraja. Prolazile su vojske kroz Brskut, menjale su se vlasti u njemu, zidalo se i rušilo po njemu, rađalo se, raslo i umiralo za njega, i, reklo bi se, samo je on ostao tamo gde je jednoga davnog dana, pre koju stotinu godina, utemeljen. I ostale su priče o Brskućanima kojih više nema i o onima koji su iz Brskuta otišli da se u njega nikad ne vrate; o onima čiji će potomci jednoga dana pričati da su „došli odnekud iz Crne Gore.
Nije sačuvano mnogo zapisa o brskutskoj prošlosti, ali je, na sreću, i u Brskutu kao i drugde u Brdima, sve ostajalo zapisano u narodnom pamćenju, kao ukras uz porodični rodoslov i pasove do nekog davnjeg rodonačelnika. Kao što je jedan stari Kuč, Drekalović, zborio da je „najprije sluša(o) što drugi zbore, pa to posle priča(o) onijema koji su šćeli da slušaju”, tako su i Predojevićevi dečački i mladićki dani, dani mučnog i tegobnog školovanja, bili posvećeni onome „što drugi zbore”.
Počelo je to, dakle, u vremenu neposredno posle Drugog svetskog rata, u uslovima kad je „njinih” i „naših” bilo u mnogim porodicama i kad su takve podele beznadežno razdvojile jedne od drugih; da je postojala nekakva njihova rodbinska veza moglo se saznati samo iz priča pričanih u poverljivom krugu. I inače se u životu ovih planinaca sve dešavalo u jeziku, baš onako kako nam je to predočio Matija Bećković; govorilo se glasno; svi su ćutali dok je jedan govorio; govorenje je bilo svečanost i za slušaoce i za pričaoce. Svetski rat i njegov docniji mir usadili su u ove ljude brojne tajne, tako da su i priče postale drukčije, manje svečane i manje glasne, još škrtije i još ćutljivije. U takvom vremenu, Predojevićevo dečačko uvo moglo je pokatkad čuti i neku od čudnih i tajnovitih priča o rođacima i susedima. Valjda zbog toga što mnoge od njih nisu bile namenjene deci, te su najbolje i upamćene. Junaci tih priča postali su tako nosioci plemenskog mita i oni su, bez obzira na svoje „pozitivno” ili „negativno” svojstvo u novoj podeli životnih uloga, dobijali značajno mesto na odgovarajućem porodičnom stablu. Broj takvih priča i novih njihovih junaka rasli su godinama, a na sve njih počela je da pada magla onda kad se Predojević otisnuo u svet, da tamo započne i dokrajči neke svoje visoke škole, da tamo zasnuje svoju porodicu i da svoj životni poziv posveti knjigama drugih. U Brskut se vraćao da li povremeno da li kad je mogao, ali zato svi koji ga poznaju dobro znaju da je na Brskut uvek mislio i o Brskutu uvek pričao.
Tek pre dve-tri godine saznali su Predojevićevi prijatelji da on ponešto i piše; Predojević je ušao u godine kad o onome što je od drugih čuo može pričati onima koji hoće da slušaju. Njegova je knjiga, četvrta po redu, postala tako povest o Brskućanima, a Brskut je kroz njih dobio svoju istoriju. Nema istorije bez pojedinaca, a iz knjige koja je pred nama vidljivo je da su Brskućani umeli uticati na istorijska zbivanja. Onima koji o Brskutu već nešto znaju biće ovo lep podsetnik na protekle vekove i događaje, a mlađima biće ovo redak udžbenik plemenske i porodične tradicije. Jer, kako reče jedan od njenih recenzenata, ova knjiga je „dragocena i jedinstvena: ona je sva sazdana od istine; ona je istinita onoliko koliko je nesporna i istina da je Brskut neponovljiv kutak zemnoga šara; ona je istinita onoliko koliko je iskrena autorova očaranost brskutskim svitanjima i sutonima… Moj Brskut je knjiga i znalačka i zaljubljenička… U njoj se savio Brskut kojega više nema nigde do u Predojevićevim očima i snovima”. Stoga, ona je ponajviše dar mladim Brskućanima.
Još jednom parafrazirajući Matiju Bećkovića, dodaćemo na kraju da su ovu knjigu napisali svi Brskućani; Milorad Predojević bio je samo njihov sabesednik i beležilac. Ovo je knjiga odanosti i pripadnosti Brskutu.
Izvor: Ilija Petrović, IZAZOVI SRPSKOGA PITANJA, 2013.
2. jun 2018. u 14:17
Vojislav Ananić
PODGORICA, grad u Crnoj Gori, na utoku Ribnice u Moraču. Ima 8.727 stanovnika (1921). Dijeli se na stari i novi grad. Stari grad je s lijeve strane Ribnice do Morače. U njem su dva kraja: Varoš i Mićen. Varoš je starije naselje, gdje je bio grad; zahvaća zapadni dio do Morače. Mićen je istočni. Grad je bio opasan visokim bedemom, na kome su bila troja vrata, za zetski, kučki i malisorski put. Kuće su zbijene, ograđene zidom, a ulice su uske i krivudave. U trgovačkom kraju se održalo još nešto ćepenaka. U staroj P. ima pet džamija. Najveća je Glavatovića, zidana pred kraj 16. vijeka, i Adži-pašina, koju je, kao i Sahat-kulu, podigao u drugoj polovini 18. vijeka, Adži-paša Osmanagić. Većinu u starom gradu čine muslimani. Novi grad je s desne strane Ribnice, do brda Gorice, sa širokim i lijepim ulicama. Podigao se od osamdesetih godina prošlog vijeka, iza oslobođenja Zete. On se sve više širi i napreduje.
P. je staro naselje. Pod tim imenom se spominje prvi put oko 1330, a vrlo često u 15. vijeku. Mjesto Ribnica, u kome se rodio Nemanja, po svoj prilici je kasnija P. Za staru podgoričku crkvu pod Goricom, koju su Turci bili srušili, pa je kasnije obnovili, priča se, da datira iz vremena Nemanjića. P. je u vrijeme despota Đurđa bila glavno mjesto u Zeti i sjedište despotova namjesnika, vojvode Altomana, pod kojim bijahu područje grada Međuna i plemena Piperi i Vasojevići. Turci su se u P. nastanili u drugoj polovini 15. vijeka. I u njihovo je doba P. bio znatni grad. U početku 17. vijeka imala je ona oko 900 domova, od kojih većina kršćanskih. Kasnije se taj odnos izmijenio, useljivanjem muslimana i prelaskom Srba na islam. U drugoj polovini 18. vijeka P. je bila centar borbe o prevlast između bosanskog i skadarskog vezira. Prije oslobođenja (1879) u P. su muslimani bili u znatnoj većini. Od tada se stanovništvo izmijenilo i podvostručilo; iselio se jedan dio muslimana, a P. je naseljivana iz okolnih plemena, tako da je u njoj danas više pravoslavnih (6.613 duša), nego muslimana (1.608). Katolika ima 296. Stare i poznate pravoslavne porodice u P. su: Nenezići, Lainovići, Gvozdenovići, Šestići, Popovići i dr. Iz P. je bio rodom Božidar Vuković, koji je u Mlecima osnovao prvu srpsku štampariju, izdavao crkvene knjige na slovenskom jeziku i tamo umro 1540. Među podgoričkim muslimanima ima nekoliko porodica iz Anadolije; ostalo su potomci islamiziranih Srba iz okolnih plemena i Arbanasi, većinom Grude, koji stanuju u Mićenu. Najviše su se u tursko vrijeme isticali i imali vlast u P. muslimanske porodice: Osmanagići, starinom od bratstva Martinovića, iz plemena Bajica (bila je glavarska kuća i glasovita po junaštvu, dala je i nekoliko paša), Lekići, Avdovići i Krnjići, starinom iz Gruda, Averići iz Bjelopavlića i dr.
P. je živo trgovačko mjesto u Zeti, između Brda, Stare Crne Gore i na putu od Skadra za Hercegovinu. Podgoričani su poznati u Crnoj Gori kao vrlo spretni i vrijedni trgovci. Sajmeni dani su poneđjeljalt i četvrtak. P. je vezana kolnim putevima s Cetinjem i Kotorom, preko Danilova Grada s Nikšićem i Trebinjem, a preko Kolašina i Andrijevice s Peći. Od P. vodi put do Plavnice, pristaništa na Skadarskom jezeru, gdje je podignuta i mala željeznica.
U blizini P. su razvaline stare Duklje na ušću Zete u Moraču. Na Morači je stari Vezirov most, podignut u drugoj polovini 18. vijeka. S desne strane Morače je bivši dvorac Kruševac, u kome je sada bolnica. P. je sresko mjesto u zetskoj oblasti, ima okružni i veliki sud, osmorazrednu gimnaziju, pukovsku komandu i stovarište duhana.
Literatura: Naselja i poreklo stanovništva, 23. P. Šobajić
IZVOR: prof. St. Stanojević, NARODNA ENCIKLOPEDIJA SRPSKO-HRVATSKO-SLOVENAČKA, III KNJIGA , N—R, IZDAVAČ: BIBLIOGRAFSKI ZAVOD D. D. ZAGREB, GUNDULIĆEVA 29 ZASTUPA DR- ERIK MOSCHE, MIHANOVIĆEVA ULICA 1, 1928.