Trebinje i okolna sela

56 komentara

1. 20. avgust 2017. u 06:53

   vojislav ananić

   Hotanj

   Hotanj je među brdom Gradinom i Oborištem. Žive vode nema. Stare čatrnje su: Sarajuša i Za Selom. Navih čatrnja ima 12. Zemlje u polju su: Pobrđi, Šenokosi, Bare, Nuglenice, Nugli, Vegovci. Podgrebnice. U brdu su: jarišta, Zabrežnice, Milobraća Njive; Ravni Podovi, Vinogradine, Vrti, Podvornice, Lokve, Kućišta, Do i Zalokavje. Brda su većinom gola. Brdo je sve izdeljeno još za vreme turske uprave. Stoku napasaju po stranama oko sela.
   Kuće — svega 13 — su na okupu. Ranije su imali staje u Žukovici, a danas su tamo neki iz Hotnja koji su se naselili, i to je sada zaseban zaselak. U selu su tri groblja: 1) Trojići, 2) Lazarevići i Raguži i 3) Pavlovići, Katići i Perići. Rao objašnjenje tome navode da je jedan Janjić zaklao jedno žensko dete Katića.
   Danas u selu žive samo katolici. Svi slave Nikoljdan. P a v lovići (2 k.) su najstariji rod u selu, jedan od najstarijih rodova u Čarićima. Starinom su iz Crne Gore (iz Bjelopavlića). Došli su navodno pre 300 godina i to zbog teskobe, pošto su se namnožili, a pre toga su ovamo dolazili sa stokom kao na »travarsko mjesto«. Pre su se zvali Prčki, jer je neki predak bio srdit kar prčica na dubu. Ima ih i drugde po Hercegovini.— Katići (4k.): Odnekle došla žena Kata sa muškim i ženskim detetom. Neki Lazarević- Janjić zakolje to žensko dete, a muško se posle po majci Kati prozove Katićem Ima ih naseljenih u Aladinićima i u Moševićima.
   — Trojići (3 k.), ranije Zelenpuhovići. Priča se: imao Pavlović momka (slugu) a Lazarević »momkulju« (sluškinju), pa se njih dvoje zagledali i ona rodila žuško dete, koje su posle prozvali Brajilović, a docnije Trojić. — L a z a r e v i ć i (2 k.) su odavna tu. Prezime Jašić je starije i bili su ga dobili po nekoj Janji, a Lazarevićima su prozvani po nekom Lazaru, koji je bio vrlo čuven. — P e r i ć (1 k.) je došao iz Dubrave za zeta u Katića, pre 50 godina.— Raguž (1 k.) se doselio iz Kruševa kod Stoca, pre 50 todina.

   IZVOR: MILENKO S. FILIPOVIĆ i LJUBO MIĆEVIĆ – POPOVO U HERCEGOVINI, ANTROPOGEOGRAFSKI PRIKAZ, SARAJEVO, 19.59.

   Odgovori

2. 20. avgust 2017. u 07:27

   vojislav ananić

   Hutovo

   Pojedini delovi sela su ivicom dna široke uvale između brda Žabe, Nina i Treštenice. Leti se seljaci služe vodom iz vrela Vrutka, koje je ukraj polja, a zimi iz čatrnja, kojih ima 43. Lokve su dve: Gornja i Donja Lokva. Zemlje u polju su Karasovice, Ban Polje, Zagrmnice,, Jezerci, Kalabuše, Po(t)pločnici, Golobrijeg, Rastuše, Rupe, Ljubetenice, Kameni, Glavice i Smetlišta. U brdu su Prijepojnice, Vrti, Bašče i dr. »Gore« ima po ogradama i po stranama Žabe i Nina. Brdo je razdeljeno još za vreme turske uprave. Stoku napasaju po stranama iznad sela.
   Selo je razbijenog tipa, a deli se na mahale: Dolovi, Zgrada, Raševići, Prijevor ili Donje Selo, Mfamor, Navijala i Zapolje. U selu je 45 kuća. Oko 1925 nastala je oko železničke stanice grupa dućana i zgrada, te se otada taj deo naziva i Čaršija, inače je to 3apolje. Mahalu Dolovi, najdonju u selu, zasnovali su oni koji su posle deoba izlazili iz »sela«. Crkva sv. Ivana Krstitelja je na osami, na sredini naselja. Oko crkve je zajedničko groblje za čitavo selo, pa se tu sahranjuju i oni koji su odatle udaljeni po 4—5 km, ranije su se svi sahranjivali na Crkvinama. Sadašnja crkva u selu sagrađena je 1907.
   Poviše sela, na mestu Crešeci je veliki i čuveni Hadžibegov grad. (Na tom mostu bilo je i rimsko utvrđenje, GZM 1890, 165 i 268.) Ukraj polja, na mestu Zablatak, je Hadžibegov jaz. To je bila naročita ograda od kamena sa vratima na sredini, a služila je za hvatanje loprvske ribe gaovice. »Grčkih ploča« ima na Crkvini i dr. Priča se da je na’ Crkvini nekada bila crkva. Mnogo’ je gomila kako u gornjem delu sela tako i ispod sela. Na Gradini iznad Previša je neka gomila i zidovi.
   Od ranijih stanovnika sela Solde su izumrli, a Nadaždini su se otselili u Bjelojeviće. Za njih se priča, da su udavili jedno dete u čatrnji i da im je za krvninu otišla sva zemlja. Grgurovići su otišli u Slivno kod Metkovića. Priča. se da su oni posle dolaska Turaka imali tri harača i da su bili toliko bogati i ugledni da su išli bosanskom veziru u svatove. Ali, malo po malo,’ prilike su se izmenile i’ oni su otišli u Slivno, a u selu je od tog roda ostao samo jedan starac sa ženom. On beše za nešto pozajmio 500 groša od Maloga bega, dede Hadžibegova, te mu beg kidisao za pare. A kako nije imao da vrati, jednom će mu Raič: »Daj Mi Veliku Njivu, evo ti 500 groša, pa se oduži begu!« — »Ne dam, ne«, odgovori Grgurević, »zlo sam bio s njom, a bez nje bi bilo još gore!« Do nekoliko iza toga, beg mu pritisne zemlju, a starac pređe u Slivno.
   Danas u selu žive samo katolici. Sem Vukorjepa, koji slave Nikoljdan, svi ostali u selu slave Lučindan. — R a i č i (7 k.) se smatraju starosedeocima, oni su najstarije »pleme« u selu; Ima ih i drugde po Hercegovini, ali im je matica u Hutovu. — M u s t a pići. (14 k.) ćy se doselili s Ošanića poviše Stoca. Ranije: su se zvali ‘Burđevići. Za njih se priča: kada je Turčin do 104 godine posle Kosovskog boja zauzeo Hercegovinu, onda je pobegab s Ošanića, a za izbeglicama je išao turski »helčija« i ustavljao narod da ne beži, nego neka ostane i radi i neka daje Bogu božije a caru carevo, da im oni ništa neće, »Helčija« sustigne Mustapića na Hutovu i tu ga zaustavi. — Konjevodi (10 k.) su starinom iz Crne Gore. Stoku su izgonili preko leta na planinu Jahorinu. Jednom njihova devojka Vida prala haljine na jezeru, na Jahorini, a nekakav »balija« naleti put nje da joj nanese sramotu, a ona ga dočeka i ubije pratljačom posred čela, Njezini, čim su to čuli, pokupe svoje pa pobegnu odatle i nastane se u Hutovu, gde su ubrzo podgojili dosta stoke i stekli svega. Imali su lepog jahaćeg konja (»jahalicu«), pa je jednome bilo žao da ga jaše, te ga je više vodio za sobom, te mu govorili: »Ha, eto onoga što konja voda!« Tako su ga prozvali Konjevod. Neki od Konjevoda se otselir u Burmaze, i tamo su ih sada 4 kuće, a jedan pre 100 godina otišao u Stolac. Oni u Burmaze su posle kuge. — V u k o r j e p i (5 k.) su se doselili’ iz Postoljana u Nevesinju. Pre su se zvali Savići i bili su pravoslavni.— Matići (3 k.) su prešli iz Dubravice, a inače su jedno »pleme« sa Matićima u Broćancu. Daljim su poreklom iz popovskog sela Dubljana, gde ih još ima. — Maslać (1 k.) se je doselio iz Hrasna, Inače su Maslaći vrlo stari doseljenici iz Riđana. — B o š k o v i ć i (1 k.) su došli iz Dubrava. — P r i v i š i ć (1 k.) se doselio iz Previši a starinom je iz Riđana. — Radić (1 k.) se doselio iz Velje Međe. — Cono (1 k.) se je doselio iz Popratnice, pre 10 godina, za trgovinom. — Butigan (1 k.) se doselio iz Gradca za trgovinom. Svi su Butigani, gde god ih ima, raseljeni iz Papratnice.
   Nemaju zaveta, ali svake godine drže misu na Vrutku.

   IZVOR: MILENKO S. FILIPOVIĆ i LJUBO MIĆEVIĆ – POPOVO U HERCEGOVINI, ANTROPOGEOGRAFSKI PRIKAZ, SARAJEVO, 19.59.

   Odgovori

3. 20. avgust 2017. u 07:34

   vojislav ananić

   Hutov

   Pojedini delovi sela su ivicom dna široke uvale između brda Žabe, Nina i Treštenice. Leti se seljaci služe vodom iz vrela Vrutka, koje je ukraj polja, a zimi iz čatrnja, kojih ima 43. Lokve su dve: Gornja i Donja Lokva. Zemlje u polju su Karasovice, Ban Polje, Zagrmnice,, Jezerci, Kalabuše, Po(t)pločnici, Golobrijeg, Rastuše, Rupe, Ljubetenice, Kameni, Glavice i Smetlišta. U brdu su Prijepojnice, Vrti, Bašče i dr. »Gore« ima po ogradama i po stranama Žabe i Nina. Brdo je razdeljeno još za vreme turske uprave. Stoku napasaju po stranama iznad sela.
   Selo je razbijenog tipa, a deli se na mahale: Dolovi, Zgrada, Raševići, Prijevor ili Donje Selo, Mfamor, Navijala i Zapolje. U selu je 45 kuća. Oko 1925 nastala je oko železničke stanice grupa dućana i zgrada, te se otada taj deo naziva i Čaršija, inače je to 3apolje. Mahalu Dolovi, najdonju u selu, zasnovali su oni koji su posle deoba izlazili iz »sela«. Crkva sv. Ivana Krstitelja je na osami, na sredini naselja. Oko crkve je zajedničko groblje za čitavo selo, pa se tu sahranjuju i oni koji su odatle udaljeni po 4—5 km, ranije su se svi sahranjivali na Crkvinama. Sadašnja crkva u selu sagrađena je 1907.
   Poviše sela, na mestu Crešeci je veliki i čuveni Hadžibegov grad. (Na tom mostu bilo je i rimsko utvrđenje, GZM 1890, 165 i 268.) Ukraj polja, na mestu Zablatak, je Hadžibegov jaz. To je bila naročita ograda od kamena sa vratima na sredini, a služila je za hvatanje loprvske ribe gaovice. »Grčkih ploča« ima na Crkvini i dr. Priča se da je na’ Crkvini nekada bila crkva. Mnogo’ je gomila kako u gornjem delu sela tako i ispod sela. Na Gradini iznad Previša je neka gomila i zidovi.
   Od ranijih stanovnika sela Solde su izumrli, a Nadaždini su se otselili u Bjelojeviće. Za njih se priča, da su udavili jedno dete u čatrnji i da im je za krvninu otišla sva zemlja. Grgurovići su otišli u Slivno kod Metkovića. Priča. se da su oni posle dolaska Turaka imali tri harača i da su bili toliko bogati i ugledni da su išli bosanskom veziru u svatove. Ali, malo po malo,’ prilike su se izmenile i’ oni su otišli u Slivno, a u selu je od tog roda ostao samo jedan starac sa ženom. On beše za nešto pozajmio 500 groša od Maloga bega, dede Hadžibegova, te mu beg kidisao za pare. A kako nije imao da vrati, jednom će mu Raič: »Daj Mi Veliku Njivu, evo ti 500 groša, pa se oduži begu!« — »Ne dam, ne«, odgovori Grgurević, »zlo sam bio s njom, a bez nje bi bilo još gore!« Do nekoliko iza toga, beg mu pritisne zemlju, a starac pređe u Slivno.
   Danas u selu žive samo katolici. Sem Vukorjepa, koji slave Nikoljdan, svi ostali u selu slave Lučindan. — R a i č i (7 k.) se smatraju starosedeocima, oni su najstarije »pleme« u selu; Ima ih i drugde po Hercegovini, ali im je matica u Hutovu. — M u s t a pići. (14 k.) ćy se doselili s Ošanića poviše Stoca. Ranije: su se zvali ‘Burđevići. Za njih se priča: kada je Turčin do 104 godine posle Kosovskog boja zauzeo Hercegovinu, onda je pobegab s Ošanića, a za izbeglicama je išao turski »helčija« i ustavljao narod da ne beži, nego neka ostane i radi i neka daje Bogu božije a caru carevo, da im oni ništa neće, »Helčija« sustigne Mustapića na Hutovu i tu ga zaustavi. — Konjevodi (10 k.) su starinom iz Crne Gore. Stoku su izgonili preko leta na planinu Jahorinu. Jednom njihova devojka Vida prala haljine na jezeru, na Jahorini, a nekakav »balija« naleti put nje da joj nanese sramotu, a ona ga dočeka i ubije pratljačom posred čela, Njezini, čim su to čuli, pokupe svoje pa pobegnu odatle i nastane se u Hutovu, gde su ubrzo podgojili dosta stoke i stekli svega. Imali su lepog jahaćeg konja (»jahalicu«), pa je jednome bilo žao da ga jaše, te ga je više vodio za sobom, te mu govorili: »Ha, eto onoga što konja voda!« Tako su ga prozvali Konjevod. Neki od Konjevoda se otselir u Burmaze, i tamo su ih sada 4 kuće, a jedan pre 100 godina otišao u Stolac. Oni u Burmaze su posle kuge. — V u k o r j e p i (5 k.) su se doselili’ iz Postoljana u Nevesinju. Pre su se zvali Savići i bili su pravoslavni.— Matići (3 k.) su prešli iz Dubravice, a inače su jedno »pleme« sa Matićima u Broćancu. Daljim su poreklom iz popovskog sela Dubljana, gde ih još ima. — Maslać (1 k.) se je doselio iz Hrasna, Inače su Maslaći vrlo stari doseljenici iz Riđana. — B o š k o v i ć i (1 k.) su došli iz Dubrava. — P r i v i š i ć (1 k.) se doselio iz Previši a starinom je iz Riđana. — Radić (1 k.) se doselio iz Velje Međe. — Cono (1 k.) se je doselio iz Popratnice, pre 10 godina, za trgovinom. — Butigan (1 k.) se doselio iz Gradca za trgovinom. Svi su Butigani, gde god ih ima, raseljeni iz Papratnice.
   Nemaju zaveta, ali svake godine drže misu na Vrutku.

   IZVOR: MILENKO S. FILIPOVIĆ i LJUBO MIĆEVIĆ – POPOVO U HERCEGOVINI, ANTROPOGEOGRAFSKI PRIKAZ, SARAJEVO, 19.59.

   Odgovori

4. 20. avgust 2017. u 07:48

   vojislav ananić

   Čavaš

   Selo leži na severoistočnoj strani polja, na staroj plavini. Živa voda Guberovina ne može da podmiri sve potrebe stanovništva i seljani se obično služe kišnicom iz čatrnja. Stare čatrnje su: Sefuša i Gmizduša, a novih ima 26. Zemlje u polju su: Poduvac, JTivojke, Orasi, Mrdići, Crnave i Konjsko. U brdu i oko kuća su: Dolovi, Doline, Poušljevine, Višnjevje, Madžaruša i Selimovina, Brdo je potpuno golo. Stoku napasaju po polju posle žetve i po stranama iznad i oko sela: Savica, Bijele Vlake, Puhovac, Betin Do i Gradina.
   Selo se deli na mahale po rodovima, a kuće u njima su na okupu. Svega su u selu 34 kuće. Crkva je zajednička za Čavaš, Dvrsnicu i Opašje i u blizini Orašja. Ispod sela je pravoslavno groblje za pravoslavne i katolike. Samo pravoslavni Miloševići imaju svoje zasebno groblje.
   Priča se da je na Gradini bio neki stari grad. Poznaju se neke Omeđine.
   Od ranijih stanovnika ovih sela Bukvići su otišli na Pobrđe. Priča će da ih je bilr pet brata. Jedan otišao u kiridžiluk. Kako kod kuće nije bilo ni jednog muškarca nego samo stara majka, dođe jedan haračlija i poče da pleni i odabira bolje bravče. Prvo je prihvatio za ovna zvonara, a majka ne da. On potegne za ovna, a ona za zvono i tako nekoliko puta dok ne dođe jedan sin. Čim je on to video, nasrne na haračliju i zakolje ga. Kao krvninu oni plate 90 rala zemlje. I sada se zna za grob toga haračlije, koji se zove Mustafin grob. Muslimani Sefe su imali svoje mline na Lišci i sada se poznaju ruševine starih mlina.
   Pravoslavni. Miloševići (10 k., ranije Petkovica, sada Jovanjdan) su starinom Nikčevići iz Riđana. Ima ih iseljenih i u Dabarskom Polju. — Miletići (4 k., Arhanđelovdan) su poreklom iz Dvrsnice, od vojvode Milete, čija kula tamo još stoji. — M i h i ć i (2 k., Jovanjdan) su starinom Tomići iz Hrasna. — M i j a vići (1 k., Nikoljdan) su došli iz Grmljana. Od Mijatovića su Banđuri. — Mičete (2 k., Nikoljdan) su poreklom iz Hrasna. Veruje se da su Mičete, Bukvići, Madoni, Đoge, Markovići i Komadi po G. Hrasnu svi jedan rod i poreklom od Denda iz Hrasna.
   Katolici. Bore (9 k.,. Mitrovdan) su došli iz Majkova u Dalmaciji. Za njih pričaju: Za vreme Dubrovačke republike, Bore su imali vrlo lepu devojku. Kod njih došao neki vlastelin iz Dubrovnika, i kad je ugledao tu lepu devojku, htao je pošto-poto da je imadne u rukama i pošalje po nju gajetu (lađu). Bore nisu smele ne dati mu devojku, koju je trebalo poslati u zakovanu sanduku, jer se vlastelin bojao da je ne obljube mornari. Ali kako im se tada okotila kenja, oni namesto devojke zakuju u sanduk pule. Vlastelin je uoči dolaska gajete priredio veliku: gozbu i veselje i na gozbu je bio pozvao sve svoje prijatelje da vide kakvu je nabavio lepoticu sebi za uživanje. Kad dođe gajeta, preneše i otvoriše sanduk, a iz njega zareva pule. Vlastelin, posramljen, pun srdžbe, odmah pođe put Majkova da pobije Bore. Međutim, Bore su već bili pobegli u Čavaš. — Palamete (3 k., Mitrovdan) su se doselili pre 120 godina iz Ravnog na zemlju Serdarevića. — Skaramuce (2 k., Mitrovdan) su došle iz Ravnog pre 100 godina. — B a š a d u r i (1 k., Mitrovdan) su takođe iz Ravnog. Ima ih i u Mjostaru. …

   IZVOR: MILENKO S. FILIPOVIĆ i LJUBO MIĆEVIĆ – POPOVO U HERCEGOVINI, ANTROPOGEOGRAFSKI PRIKAZ, SARAJEVO, 19.59.

   Odgovori

5. 20. avgust 2017. u 07:51

   vojislav ananić

   ČARIĆI

   Mali predeo između Hutova, Trebimnje i Dalmacije zove se Čarići. Po tom predelu ima mnogo manjih sela i zaselaka. Sva ta sela i zaseoci su zaklonjeni u uvalama, među brdima, te izgledaju kao kakvi hajdučki zbegovi. Ta sela uopšte nisu na otvorenim mestima kao ostala popovska sela, pa da bi mogla da se vide izdaleka. Udaljeni su jedno od drugog vo V4 do V2 sata hoda. U Čariće spadaju ova sela i zaseoci: Prapratnica, Hotanj, Žukovice,Broćanac, Podgojnica, Dubravica, Radetići, Gopnji i Donji Zelenikovac, Gornji i Donji Drijen.

   IZVOR: MILENKO S. FILIPOVIĆ i LJUBO MIĆEVIĆ – POPOVO U HERCEGOVINI, ANTROPOGEOGRAFSKI PRIKAZ, SARAJEVO, 19.59.

   Odgovori

6. 20. novembar 2017. u 08:14

   Vojislav Ananić

   LUKA ĆELOVIĆ (1854-1929)
   veliki dobrotvor Beogradskog univerziteta

   Biografija

   Luka Ćelović rodio se u zaseoku Pridvorcima kod Trebinja, na Svetoga Luku 18(30) oktobra 1854. godine. Još kao dečaka, roditelji su ga poslali u Banja Luku kod očevog prijatelja Jovana Pištelića, da služi u trgovini. Banja Luku napušta 1871. godine i odlazi u Brčko kod strica Jovana Ćelovića da radi u njegovoj trgovačkoj radnji. U Brčkom se i završava školovanje Luke Ćelovića ali ne može sa sigurnošću da se utvrdi da li je imao dva ili četiri razreda osnovne škole.
   Kao osamnaestogodišnji mladić, Luka, 1872. godine dolazi u Beograd. Njegov zemljak, arhimandrit Nićifor Dučić, pomogao mu je u pronalaženju posla i smestio ga, kao pomoćnika, u trgovinu Radosavljevića i Ignjatijevića. Kada je pukla nevesinjska puška, odnosno izbio hercegovački ustanak 1875. godine, Luka se, kao dobrovoljac, vraća u rodnu Hercegovinu. U borbama sa Turcima bio je lakše ranjen, ali se brzo oporavlja i u svojoj četi nastavlja borbu. Pošto i Srbija objavljuje rat Turskoj, dobrovoljci iz Hercegovine vraćaju se u Beograd, sa njima i Luka, pa nastavlja vojevanje u oba srpsko – turska rata, 1876. i 1877 – 1878. godine.
   Po završetku rata Luka počinje samostalni posao. Njegovi zemljaci, poznati beogradski trgovci Paranos i Krsmanović, pomažu mu pri otvaranju radnje. Trgovao je žitom, šljivama, hranom. U početku je poslovao sa svojijm bivšim gazdama a kasnije sa trgovcima iz Pešte i iz Trsta. Napornim radom, štedljivošću, odlučnošću, bistrinom, proširuje posao i postaje ugledni trgovac.
   Iako relativno još mlad čovek, Ćelović je uvideo da je za Kneževinu Srbiju potrebno da udruži domaći kapital kako bi se zadovoljile potrebe trgovine za kreditom, pa osniva 1882. godine Beogradsku zadrugu. Sve do svoje smrti bio je na čelu zadruge i njegova je zasluga što je ova zadruga zauzela jedno od najuglednijih mesta među tadašnjim novčanim zavodima. U svoje vreme, zadruga je davala zajmove Beogradskoj opštini, pa čak i državi.
   Od 1912. godine, Luka je član Upravnog odbora Narodne banke Kneževine Srbije. Naročito se mora istaći njegov požrtvovani rad na spasavanju imovine Narodne banke za vreme Prvog svetskog rata. Ćelović prati novac Narodne banke do Soluna a potom ga, lađom, prenosi u Marsej. U Marseju Narodna banka pritiče u pomoć izbeglicama a Luka Ćelović je za to vreme njen dežurni član.
   Luka Ćelović je staru Savamalu, deo grada oko železničke stanice koji je izgledao zapušteno i po kome se za vreme poplava, u ne tako dalekoj prošlosti, saobraćalo čamcima, pretvori u otmen, moderan deo grada. Prvo je podigao svoju kuću u ulici Kraljevića Marka br. 1, pa luksuznu palatu Beogradske zadruge, zatim, za ono vreme, ogromnu palatu Bristol. Uradio je i veliki, lep, pravi evropski park čije je održavanje svakodnevno nadgledao.
   Malo školovan, više samouk, Ćelović je cenio znanje, školu i nauku. Još 1911. godine, u svom prvom testamentu, ostavio je sve svoje imanje Beogradskom univerzitetu jer je video da je privatna pomoć dragocena pri oskudici sredstava za naučni rad i školstvo. Svoju nameru o osnivanju Zadužbine Luke Ćelovića – Trebinjca, beogradskog trgovca, saopštio je rektoru Univerziteta krajem decembra 1925. godine, izrazivši želju da se osnivanje zadužbine objavi na dan Svetog Save, 27. januara 1926. godine. Toga dana je tadašnji rektor Univerziteta Pavle Popović pročitao Osnovno pismo o osnivanju Zadužbine. U njemu Luka zahvaljuje prijateljima na savetima i uslugama koji su mu pomogli da stekne svoj imetak i blagodari Srbiji u koju je došao kao nejako dete iz Trebinja, u kojoj je celog veka radio i stekao bogatstvo. Prihod Zadužbine trošiće se i upotrbljavati za naučne potrebe i ciljeve Univerziteta.
   Vrednost njegove imovine iznosila je tada oko 30 miliona dinara.
   Biblioteka Luke Ćelovića, posle njegove smrti, smeštena je u Univerzitetsku biblioteku, i kao posebna biblioteka, nosi oznaku PB 6.
   Posle Dugog svetskog rata, došlo je do nacionalizacije zgrada koje je Luka Ćelović ostavio Univerzitetu, jedan deo je pretvoren u studentski dom. Taj deo je Univerzitet, smatrajući da nije podesan za ovu namenu, razmenio sa preduzećem Metalservis za stanove.

   Odgovori

7. 3. januar 2018. u 13:56

   Vojislav Ananić

   O Trebinju

   Trebinje je najužniji grad Republike Srpske i Bosne i Hercegovine. Nalazi se u dolini rijeke Trebišnjice, na tromeđi BiH, Crne Gore i Hrvatske. Nadmorska visina urbanog dijela grada je oko 275m. Geografska pozicija 42° 42′ N i 18° 20′ E. Nalazi na značajnoj raskrsnici puteva, a udaljeno je od Dubrovnika 27 km, od Mostara – 115, Banja Luke -360, Nikšića – 70, Podgorice – 120, Herceg Novog – 38, Sarajeva – 230, Beograda – 480 km.
   Današnja opština Trebinje zauzima prostor od 904 km². Prema poslednjim procjenama, Trebinje ima oko 32000 stanovnika, od čega, više od 75% živi u urbanom dijelu opštine. Na teritoriji grada nalaze se tri granična prelaza: dva sa Crnom Gorom (prema Nikšiću i Herceg Novom) i jedan sa Hrvatskom (prema Dubrovniku).
   Područje grada je veoma bogato prirodnim potencijalima (umjerena klima, voda, sunce, vjetar, ljekovito bilje i dr.) koji još uvijek nisu dovoljno iskorišteni. Privreda grada Trebinja najvećim dijelom se oslanja na elektro-energetski sektor i jednim dijelom na prerađivački sektor. U posljednje vrijeme se daje prednost intenzivnom razvoju poljoprivredno-prehrambene proizvodnje i razvoju turističke ponude i preduzetništvu u turizmu, pošto grad za ove dvije grane ima značajne komparativne prednosti u odnosu na druga mjesta i nedovoljno iskorištene potencijale.
   Bogato kulturno-istorijsko nasleđe, klima i povoljan geografski položaj, značajno su uticali da u projekciji budućnosti i razvoja Trebinja, turizam zauzme posebno, strateško mjesto. Naročitu pažnju brojnih turista, osim gradskog jezgra izgrađenog u mediteranskom stilu, privlači i specifičan botanički i ugostiteljski kompleks, koji tvori šesnaest stoljetnih platana.
   Ljetnu baštu, jedinstvenu na prostoru čitave bivše Jugoslavije. Tu je i vojna utvrda s početka 18. stoljeća, današnji Stari grad, ili Kastel, sa svojim uskim uličicama, voltovima, kapijama, i starinskim kamenim zdanjima, Osman-pašinom džamijom, Muzejom Hercegovine, brojnim kafićima i buticima.
   Trebinje, na dvoje, dijeli Trebišnjica, najduža ponornica u Evropi. Rijeka neobične ljepote i čistoće. Na njenoj desnoj obali u Policama, pored Perovića (Arslanagića) mosta smještena crkvica, kraj koje je sahranjen trebinjski župan Grd. Vlastelin Grd leži pod najstarijim poznatim stećkom u čitavoj BiH.
   U Trebinju i njegovoj okolini su i neki najpoznatiji srednjevjekovni manastiri. To su: manastir Svetog Petra i Pavla u Crnču, odnosno Petrovom polju, Zavala na obodu Popovog Polja, Tvrdoš sa sjedištem Zahumsko-Hercegovačke i Primorske eparhije. Manastir Duži (udeljen 12 km od grada) bio negdašnje sjedište Eparhije, a u 19. vijeku sjedište ustaničkog štaba Luke Vukalovića i Mića Ljubibratića.
   U Gradskom parku smješten je Saborni hram Svetog Preobraženja Gospodnjeg. U Mostaćima je Crkva Svetog Klimenta, značajan kulturno istorijski spomenik. U samom srcu grada, nalazi se katolička katedrala, izgrađena početkom 20. vojeka. U dnu Petrovog polja nalazi se Pavlova pećina, svojevrsno stjecište hodočasnika i mjesto gdje je,prema predanju, Sveti Pavle, na svom putu za Rim, jedno vrijeme propovijedao.
   Na Crkvini iznad Trebinja nalazi se, po ljepoti već čuvena, Hercegovačka Gračanica, zadužbina Branka Tupanjca, ktitora i izvršitelja Dučićevog testamenta. U ovoj crkvi, prema Dučićevoj želji, počivaju pjesnikovi zemni ostaci. U Popovom polju, u Mrkonjićima, nedaleko od Trebinja, na temeljima rodne kuće svetitelja i čudotvorca Svetog Vasilija Ostroškog i Tvrdoškog, stoji novoizgrađeni hram.
   U Policama, u Brankovini, nalazi se jedna od najbolje očuvanih srednjevjekovnih kula u Hercegovini- Kula Brankovića, tvrđava djeda ili oca Vuka Brankovića. Gradske obale Trebišnjice spajaju tri mosta – dva kamena i jedam betonski. Najstariji je most Perovića (Arslanagića) – djelo neobične arhitektonske vještine i ljepote.
   Na putu za Bileću je manastir Dobrićevo, vrijedan spomenik kulture sa freskama koje su, najvjerovatnije, ili djelo poslednjeg velikog vizantijskog živopisca Georgija Mitrofanovića, ili nekog od njegovih najboljih učenika.
   Turističku ponudu grada dopunjuju izletišta nadomak grada – Jazina, Ubla, Lastva, Studenac, brojni restorani sa ljetnim baštama, hoteli (Platani, Leotar…), moteli i drugi smještajni kapaciteti. Značajnu ulogu u promociji Trebinja kao turističkog centra ima Turistička organizacija opštine, koja je, kroz saradnju sa nevladinim sektorom, realizovala niz projekata značajnih za turistički identitet Trebinja.
   Istorijska retrospektiva grada Trebinja svjedoči da je Trebinje oduvijek važilo za kulturni centar na predijelu današnje Istocne Hercegovine. Bogato kulturno naslijede, brojni kulturni i istorijski spomenici, široka kulturna tradicija i savremene kulturne tendencije spajaju se u jedinstvenom ambijentu Grada Trebinja, u sve poznatijem Ducicevom zavještanju „Trebinje – grad kulture“.
   Kontinuiranim razvojem svega onoga što je generacijama ostavljeno na cuvanje i ulaganjem u moderne oblike kulturnog života, grad Trebinje je i danas prepoznatljivo po svojim brojnim kulturnim sadržajima koji svjedoce o kontinuiranom istorijskom razvoju Trebinja.
   Još od vremena kada smo ga nazivali Travunija, pa do danas kada se zove Trebinje, može se reci da je naš grad zadržao duh prošlosti. Dvije velike imperije, Turska i Austrougarska, ostavile su Trebinju vjecne podsjetnike na periode kada se grad, uprkos turbulentnim istorijskim tokovima i dogadajima, ocuvao i odolio uticajima vremena i prolaznosti.
   Trebinje je danas savremena kulturna zajednica, sa brojnim kulturnim preferencijama popout narodne tradicije, muzike, pozorišta, filma, književnosti i drugog modernog kulturnog stvaralaštva. Sudeci po istraživanjima, kulturne preferencije baziraju se na sintezi tradicionalnih i savremenih kulturnih oblika, gdje se poštuju i cijene svi kulturni tokovi koje smo naslijedili, kao i novi kojima težimo kroz sve cešce raslojavanje monokulturne tradicije i uvažavanje multikulturalnog naslijeda koje nam je u prošlosti povjereno.
   U okviru nastojanja da se kulturni život očuva i unaprijedi, u Trebinju se održavaju brojne kulturne manifestacije i svecanosti. Kulturna politika lokalne zajednice, definisana posljednjih godina, otjelovljena kroz brojne manifestacije kulture, daju Trebinju sasvim novu dimenziju. Trebinje je vec dugo sredina u kojoj je kultura i duhovna potreba, a u poslednje vrijeme sve više, i zamajac razvoja turizma. Sve to, razlog je što se uz Trebinje sve više veže odrednica grada kulture
   “Trebinje – grad kulture”, zamišljen u kontekstu evro-mediteranske kulturne tradicije, svojevrsno je zavještanje Jovana Ducica, jednog od najznacajnijih srpskih pjesnika. Ovaj projekat i identitet grada kao kulturnog i duhovnog centra, upotpunjuju kulturne manifestacije, koje prevazilaze regionalni i državni karakter i postaju stjecište umjetnika i kulturnih djelatnika šireg znacaja. Prije svega, to su, vec tradiconalne Trebinjske ljetne svecanosti, manifestacija kulture, koja vec niz godina, od aprila do oktobra, svojim raznovrsnim i visokokvalitetnim sadržajima, privlaci brojne umjetnike i poklonike umjetnosti.
   Tokom poslednje decenije Trebinje je postalo ekonomski, zdravstveni, kulturni, obrazovni, sportski i duhovni centar Istocne Hercegovine. Sliku grada, kao kulturnog, obrazovnog i duhovnog centra regije, podupiru mnoge obrazovne ustanove, škole, fakulteti, muzeji, legati, galerije, likovne kolonije, amaterska pozorišta, kulturno-umjetnicka društva i mnogobrojne kulturne manifestacije. U Trebinju djeluju tri visokoškolske ustanove: Akademija likovnih umjetnosti, Fakultet za proizvodnju i menadžment i Viša škola za turizam i hotilijerstvo.Trebinje je najužniji grad Republike Srpske i Bosne i Hercegovine. Nalazi se u dolini rijeke Trebišnjice, na tromeđi BiH, Crne Gore i Hrvatske. Nadmorska visina urbanog dijela grada je oko 275m. Geografska pozicija 42° 42′ N i 18° 20′ E. Nalazi na značajnoj raskrsnici puteva, a udaljeno je od Dubrovnika 27 km, od Mostara – 115, Banja Luke -360, Nikšića – 70, Podgorice – 120, Herceg Novog – 38, Sarajeva – 230, Beograda – 480 km.
   Izvor: Internet

   Odgovori

8. 7. april 2018. u 15:14

   Vojislav Ananić

   TREBINJSKI KRAJ U SKLOPU NEMANJIĆKE SRBIJE

   Kraj XI i početak XII vijeka proticao je u znaku krupnih promjena na Balkanu. Dok se s prisustvom Vizantije, ponekad čak i odlučujućim, moralo i dalje računati, dotle je Bugarska gubila postepeno moć velike sile i obilježje uticajnog političkog faktora. Uključujući Hrvatsku u svoj sastav (poslije pobjede nad kraljem Petrom 1098), Ugarska počinje da se upliće i u balkanske prilike, a Raška i Bosna, kao samostalne državne organizacije, zauzimaju važnije mjesto u savremenim zbivanjima. Nasuprot njima, raniji značaj Duklje i Zahumlja, a posebno Travunije, u ovom vremenu je gotovo u potpunosti nestao.
   Uporedo sa slabljenjem dukljanske države i porastom moći Raške, te izrastanjem Bosne kao nove političke sile, situacija u Travuniji počinje da se iz korijena mijenja. Ona prestaje da bude aktivan činilac u zbivanjima koja se odvijaju na ovom području, ali pomjeranjem procesa razvoja srpske države prema istoku, širi trebinjski kraj, zajedno sa Zahumljem, postaje poprište oštrog sukobljavanja interesa novih državnih tvorevina.
   Ni padom Travunije i Zahumlja pod vlast raškog župana Dese, prilike u njima nisu se definitivno sredile. Time je samo prekinuta veza Travunije sa sudbinom susjedne Duklje, čiji su vladari pokušavali, katkad, da obnove u njoj stare pozicije. Takvih pokušaja bilo je i sa bosanske strane, a naročito u doba bana Borića, koji je 1154. ili 1159. godine oteo županu Desi Zahumlje i, u najmeri da opkoli Dubrovnik, bio poražen u Trebinju, gdje se utaborio, od strane dubrovačke vojske.
   U želji da svojoj državi vrati izgubljeni ugled, posljednji dukljanski kralj Mihailo je, nakon Desine smrti, privremeno zauzeo Travuniju, koju je ponovo (oko 1186) osvojio srpski veliki župan Nemanja. Otad je trebinjski kraj više od dva stoljeća činio sastavni dio nemanjićke Srbije, kojim su upravljali nasljednici prijestola (Stefan Dečanski, Konstantin i Dušan), drugi članovi dinastije (Vukan i Đorđe) i udovice kraljeva (kraljica Jelena). Ime Travunija (ušlo u titule srpskih vladara i kraljeva: Vukana, Stefana Prvovjenčanog, Radoslava, Vladislava i Uroša) čuva uspomenu na raniju nezavisnost ove oblasti, na čijem području se od početka XIV vijeka pominje, uglavnom, župa Trebinje, ili kao samostalna ili u zajednici sa župama Konavli i Dračevicom. Travunija nije imala nikakvu ulogu u konsolidovanju unutrašnjih prilika srpske države, već je, kao njena najisturenija tačka prema zapadu, često bila poprište krvavih borbi sa susjedima i dinastičkih sukoba članova vladarske porodice.
   Pošto je sredio odnose sa braćom (Tihomirom, Stracimirom i Miroslavom), a smrću vizantijskog cara Manojla Komnina oslobodio se i vizantijskog uticaja, veliki župan Nemanja se dao na proširenje granica prema Zeti i Travuniji. U toj akciji, kako smo naprijed istakli, zauzeo je 1186. Trebinje, koje je do tada držala Desislava, žena zadnjeg dukljanskog vladara Mihaila . Potom je Travuniju i Zetu dao na upravu starijem sinu Vukanu i, uz pomoć brata Miroslava, pokušao da zauzme Dubrovnik, u čemu nije uspio: umjesto osvajanja, otpočeo je da trguje s njim.
   Poslije Nemanjine abdikacije s prijestolja i povlačenja u manastir, na mjestu župana naslijedio ga je mlađi sin Stefan, dok je stariji Vukan i dalje ostao gospodar Zete i Travunije. Zbog narušenog principa primogeniture, došlo je do sukoba među braćom, u kome je Vukan, podstaknut od strane ugarskog kralja Emerika, pobijedio mlađeg Stefana i protjerao ga iz zemlje. Obnavljanjem Barske nadbiskupije, Vukan je u starim posjedima (Zeti i Travuniji) preuzeo, izuzev trebinjske, sve biskupije koje su do tada bile pod jurisdikcijom dubrovačke crkve. Uz pomoć Bugarske, koja se protivila mađarskom uticaju na Balkanu, Stefan je ipak uspio da se odupre Vukanovim napadima i napadima Emerikovih trupa i vratio (svakako prije 1207) izgubljeni prijesto. Pošto je najmlađi brat – jeromonah Sava – stigao s očevim moštima iz Svete Gore, Stefan i Vukan su se izmirili i nastavili upravljati svaki svojom oblašću.
   Nakon što se izmrio s epirskim despotom i ugarskim kraljem, odolio napadima latinskog i bugarskog cara i oženio se mletačkom princezom iz kuće Orseola, Stefan Nemanjić 1217. je dobio od pape Honorija III kraljevsku krunu, dok je Vukana u Zeti i Travuniji naslijedio sin Đorđe, a ne najstariji Stefanov sin Radoslav, kako se mislilo u starijoj istoriografiji. Radoslav je, u stvari, tek poslije očeve smrti (1228) postao srpski kralj, a pod njegovom se vrhovnom vlašću nalazio i novi zetsko-travunijski gospodar Đorđe. Međutim, usljed sukoba s vlastelom koja se protivila vizantijskom uticaju u zemlji, Radoslav je, sa ženom Anom, morao da napusti prijesto i povuče se u Dubrovnik. Na njegovo mjesto je doveden mlađi brat Vladislav (1234) koji je, kao zet bugarskog cara Jovana II Asena, umjesto vizantijskog u Srbiji širio bugarski uticaj. Prodirući preko Srbije i Bosne prema Primorju, Mongoli su pred kraj njegove vladavine opustošili oblast Travunije i opljačkali gradove Kotor, Svač i Drivast. Pošto ga je 1243. brat Uroš zbacio s prijestola, Vladislav je ostatak života proveo u Srbiji, a ne, kako se ranije mislilo, kao nasljednik Vukanovih sinova, koji su i za Uroševe vladavine nesmetano upravljali Zetom i Travunijom.
   Većina biskupa s područja bivše dukljanske države opirala se da prizna dubrovačkog nadbiskupa kao svoga primasa, o čemu svjedoči i papino pismo s kraja 1167. biskupima Svača, Drivasta i Trebinja da mu budu pokorni. I pored ulaska primorskih krajeva u sastav Srbije, katolička crkva u njima, iako suočena sa zvaničnom pravoslavnom crkvom, nije u početku imala ozbiljnijih problema. Zaslugom najstarijeg Nemanjinog sina Vukana, gospodara Zete i Travunije, obnovljena je 1199. barska nadbiskupija kojoj, začudo, nije priključena trebinjska biskupija, već je jedina ostala pod jurisdikcijom dubrovačkog nadbiskupa. Ali, sa sticanjem autokefalnosti Srpske pravoslavne crkve, uticaj katoličke crkve u nemanjićkoj državi počinje postepeno da slabi. Takva sudbina nije, razumije se, mogla mimoići ni katoličku crkvu u trebinjskom kraju, što potvrđuje i podatak kako su Srbi opljačkali tamošnjeg biskupa 1265. godine. Koristeći se internim sporom između Bara i Dubrovnika, kralj Uroš je u ratu s Dubrovnikom protjerao njegovog sufragana – trebinjskog biskupa Salvija – na Lokrum, gdje se on kao „biskup-opat” pominje i nekoliko puta kasnije. Kada je Salvija, nakon neuspjelog izbora na biskupsku dužnost u Južnoj Italiji, imenovao papa 1276. za dubrovačkog nadbiskupa, Trebinjska biskupija se u potpunosti ugasila .
   Srpski kralj Uroš nije udovoljio zahtjevu starijeg sina Dragutina da mu preda na upravu dio zemlje, prvenstveno zato što je osjetio da je tu umiješao prste Dragutinov tast – ugarski kralj Bela IV. Zbog toga se sin usprotivio ocu i, poslije pobjede na Gatačkom polju, preuzeo 1276. državni prijesto u svoje ruke. Ali ne zadugo, jer se – nakon niza neuspjeha u politici i nesreće pri padu s konja – odrekao u Deževu (1282) vlasti, predavši kraljevsku krunu bratu Milutinu, no tada je (kako je primjetio još V. Ćorović) „zadržao za sebe trebinjsko područje do kraja 1284. godine; a kada je dobio od svoje tašte Mačvu i bosanske severoistočne oblasti i uveo svoju vlast u njima, on je onda trebinjski kraj prepustio svojoj majci, kraljici Jeleni”. Međutim, Ćorovićeva konstatacija samo je djelimično tačna, u šta nas uvjerava i dubrovačka arhivska građa. Izučavanjem te građe, M. Dinić je došao do zaključka da „Trebinje u celini nije nikada pripadalo kralju Dragutinu”, već je „i pre i posle Deževa bilo u oblasti kraljice Jelene”. Jelena je, u stvari, još od muževljevog progonstva s prijestolja, držala prostranu oblast u svojoj vlasti. U sastav te oblasti ulazile su, pored Plava na Limu i izvorišta Ibra u unutrašnjosti Srbije, i Zeta i Trebinje u primorju. Mada je njena aktivnost podjednako vezana za pomenute dijelove primorja, nas u ovom momentu interesuje samo Trebinje i podaci koji se tiču kraljičine vlasti u njemu.
   Jelena je, poslije Vukanovih nasljednika, upravljala trebinjskim krajem sve do 1308. godine, održavajući pri tom česte kontakte sa susjednim Dubrovnikom. Ne slažući se sa spoljnom politikom svoga muža, a potom ni sina Milutina, ona je, po nekim mišljenjima, čak obavještavala Dubrovčane o namjerama srpske vlade prema njima. To joj, međutim, nije smetalo da im u izmijenjenim okolnostima i sama ponekad zaprijeti ratom. Tako je u jesen 1285. godine kraljičina vojska „zveckala oružjem” ispred njihovog grada i uništavala plodove sazrelih vinograda, ali je spor ubrzo riješen i nije došlo do otvorenog sukoba. Sama činjenica da je Jelena stacionirala tolike snage na ovom području govori o značaju koji je – zbog neposredne blizine Dubrovnika – imao ovaj kraj. Takav zaključak potvrđuje i kraljičin dvor, smješten negdje u Trebinju, a u tom smislu treba iskoristiti i podatke o trebinjskim kaznacima (Prvoslavu Radojeviću i Mrnjanu) koji su vodili finansijske poslove u primorskom dijelu njene države.
   „Stara kraljica” Jelena držala je, dakle, prema Diniću, čitavo Trebinje još dok je Dragutin imao vrhovnu vlast u Raškoj. Ono je i, nakon što je Dragutin postao samo „sremski kralj”, ostalo pod njenom upravom. Ako bi se, s druge strane, prihvatilo Ćorovićevo mišljenje, to bi značilo da je Trebinje oduzeto Jeleni 1282. i ponovo joj vraćeno krajem 1284. godine, pošto je Dragutin primio od Ugarske Mačvu i dio Bosne. Ali, s obzirom na veliki ugled koji je uživala u čitavoj zemlji, a posebno kod svojih sinova, teško je povjerovati da je Dragutin u Deževu insistirao baš na tome da mu se da dio majčinih posjeda. Zato bi za održanje ovakve Ćorovićeve konstatacije bio potreban mnogo jači dokaz od samog podatka o ljudima kralja Dragutina u Uskoplju, od 10. decembra 1284. godine, na koji se on i poziva.
   Izvor iz koga potiče ovaj podatak danas je u cjelosti objavljen, pa na osnovu njega saznajemo da je u Uskoplju (selu na krajnjem jugu trebinjske Šume) kralj Dragutin zaista imao svoje ljude koji su odveli i zaklali nekakvu stoku iz dubrovačkog Šumeta, a čiji su ostaci pronađeni u jednoj jaruzi, blizu njihovih kuća . Iz toga je Ćorović izveo odveć uopšten zaključak da je Dragutin držao čitavo Trebinje, oblast dabarske eparhije i krajeve koji su služili kao prilaz Trebinju iz rudničkog kraja.
   Dubrovački pisar navodi kao vinovnike pomenutog delikta ,,homines de Vscolpio Dol, qui sunt homines regis Stephani”. Zašto im nije zabilježio imena? Možda zbog toga što su mu bila nepoznata, ili je pak želio istaći da su to kraljevi ljudi koji su – po Dinićevom mišljenju – činili na neki način izuzetak – „bilo da je Uskoplje tada predstavljalo usamljen posed kralja Dragutina u Trebinju, ili čak da svi ljudi u Uskoplju nisu bili potčinjeni njemu”. To bi značilo da je Uskoplje, ili samo njegov dio, bilo jedini Dragutinov posjed u čitavom Trebinju.
   Na osnovu dosad izloženog proizlazi da je kraljica Jelena upravljala od 1276-1308. godine trebinjskim krajem, u okviru koga se Uskoplje, ili njegov dio, nalazio pod vlašću „sremskog kralja” Dragutina.
   „Stara kraljica” Jelena (porijeklom Francuskinja, iz kuće Anžuvinaca), kao dobra i pobožna katolkinja, ostala je vjerna katolicizmu i Apostolskoj stolici do kraja života. Možda je upravo ona obavijestila papu Martina IV o tome da su trebinjska i stonska biskupija ostale upražnjene, na što je ovaj 1284. naredio dubrovačkom nadbiskupu Bonaventuri da postavi nove biskupe.
   U jeku građanskog rata između kralja Milutina i Dragutina (1301-1312), kraljica Jelena se 1308. godine odrekla vlasti nad primorjem – Zetom i Trebinjem – u korist Milutinovog starijeg sina Stefana. Da li je to učinila zbog godina, ili su interesi kralja Milutina nalagali da na to mjesto dođe njegov sin, ostaje da nagađamo. Međutim, Milutin je ovim, vjerovatno, odredio sinu prvencu ulogu namjesnika prijestola; ulogu koja je za njega po izmirenju zavađene braće (1312) postajala sve neizvjesnija. Stefan je, doduše i poslije toga izmirenja bio namjesnik u primorju, ali očigledno sa njim kao jedinim nasljednikom nije se više računalo, što ga je navelo da pobunom protiv oca pokuša doći na vlast. Vrijeme te pobune ne bi se moglo pomjeriti mnogo iza februara 1314, pošto o Stefanu kao namjesniku u Zeti i Trebinju prestaju sve vijesti sa tim datumom, a njegovo izgnanstvo koje je trajalo oko sedam godina u Carigradu, završeno je prije Milutinove smrti (21. novembra 1321).
   Pošto ga je uhvatio i oslijepio nakon pobune, Milutin je Stefana zajedno sa sinovima Dušanom i Dušicom, poslao u Carigrad svome tastu, caru Androniku, gdje je ostao u zatočeništvu oko sedam godina. Dok mu je stariji sin sjedio u Carigradu „pobožni kralj” Milutin je, izgleda, radio na tome da prijesto ostavi mlađem sinu Konstantinu, za koga se ranije smatralo da je od 1314-1321. godine bio očev namjesnik u Zahumlju i kralj Zete i Trebinja. Međutim, novija istoriografija je dokazala da ove oblasti nisu nikada bile u Konstantinovoj vlasti, ali nije opovrgla mogućnost da je kralj Milutin računao s njim kao eventualnim nasljednikom, tim prije što je u uslovima kada je Dragutinov sin Vladislav već bio u zatvoru, a Stefan se nalazio još u progonstvu, Konstantin ostao jedini kandidat zreo za prijesto .Poslije Stefanovog progonstva s mjesta namjesnika u Zeti i Trebinju, ovim oblastima je, vjerovatno, upravljao sam kralj Milutin sve do smrti 1321. godine. Baš se u to vrijeme na području Trebinjske oblasti počinju javljati pojedine župe – Konavli, Trebinje, Vrm, Rudine i Dračevica – kao samostalne administrativne jedinice. Na čelu svake od njih stajao je župan koji je, kao kraljev predstavnik, bio nosilac upravne i sudske vlasti, kakav je slučaj i s čuvenim trebinjskim županom Mladenom.
   Odmah nakon Milutinove smrti, u srpskoj državi je izbio očekivani dinastički sukob između njegovih sinova, Stefana i Konstantina, i njihovog rođaka, a Dragutinovog sina Vladislava. Iako oslijepljen, Stefan je iz ovog sukoba izašao kao pobjednik i već 6. januara 1322. godine bio krunisan za kralja od strane arhiepiskopa Nikodima, dok je njegov sin Dušan, kao „mladi kralj”, postavljen za očevog namjesnika u Zeti i primorskim oblastima. Kada se Bosna proširila na Hum, a Dubrovčani stekli poziciju u Stonu i Pelješcu, srpski posjed u dubrovačkom zaleđu sveden je samo na područje Trebinja i Konavala. Trebinje je i tada bilo nezavisna župa, kojom je privremeno upravljao konavoski župan Poznan: od jula 1322. do septembra 1323. godine, kada se domaći župan Mladen nalazio u vojsci i na dvoru kralja Dečanskog. Ostaje otvoreno pitanje ko je zamijenio župana Mladena u Trebinju, ali je vjerovatno da je u doba rata između Srbije i Dubrovnika (1327-1328) i njegov sin Branko bio neko vrijeme gospodar ovoga kraja. Međutim, on je ubrzo napustio Trebinje i prešao na novu baštinu u Drenici, poslije čega, izgleda, i nije bilo prave vlasti u župama Trebinja, Konavala i Dračevice. Na takvu pomisao nas navodi činjenica da se Dubrovčani u slučajevima krađe nisu više obraćali županima ovih oblasti, kako su to ranije činili, već su o tome uopšteno pisali „hominibus de Canale, Tribigna et Draciviga”.
   Odnosi između Trebinja i Dubrovnika nisu bili dobri još iz vremena kraljice Jelene. Njeni ljudi su često presretali dubrovačke karavane i otimali im robu na putu, a pravi zastoj trgovine bio je izazvan sukobom s kraljem Milutinom, zbog čega je vlada 1318. zabranila svojim podanicima da trguju u Trebinju, Vrmu i Rudinama. Na to se nadovezao i spor oko čuvene pljačke trebinjskih Martinića, koji nije mogao biti riješen na sastanku sredinom 1322. godine, zbog već pomenutog odsustva župana Mladena. Da problem bude još veći, pobrinuli su se Prodaša, Vladimir i Vitomir – vojni zapovjednici Trebinjaca, Konavljana i Dračevičana – upavši godinu dana kasnije sa svojim ljudima u dubrovačke oblasti Zaton i Rijeku i opljačkavši tamošnje stanovništvo. Na to su oštro reagovale domaće vlasti i naredile da se prekine svaki kontakt sa zaleđem ako starješine četa u roku od osam dana, od dana poziva, ne vrate stoku i druge odnesene stvari. Ali, kako se upravo tada trebinjski župan Mladen vratio iz vojne srpskog kralja, Dubrovčani su mu uputili poslanstvo, koje će ga pozdraviti i potužiti mu se na ove pljačkaše i prošlogodišnju pljačku Martinića. Snagom autoriteta koji je uživao među okolnim županima, on je ubrzo riješio spor sa Dubrovnikom. Nakon toga, započeo je period izvjesnog zatišja u međusobnim odnosima, što potvrđuje i neimarska djelatnost nekih dubrovačkih i zadarskih graditelja u Trebinju . Međutim, to zatišje nije potrajalo dugo, pošto je Vitomir Stajić počeo od 1329. opet da pljačka područje dubrovačke Astareje, što je imalo za posljedicu novu zabranu trgovine .
   Pošto se nije slagala sa Stefanovom spoljnom politikom, zetska vlastela je nagovorila mladog kralja Dušana da zarati protiv oca. Nakon prvog odmjeravanja snaga, došlo je do primirja u maju 1331. godine, kada se Dušan našao u Trebinju, gdje ga je dočekalo dubrovačko poslanstvo s pozivom da posjeti njihov grad . Ubrzo poslije toga ponovo je izbio sukob između oca i sina, iz koga je Dušan izašao kao pobjednik i već početkom septembra bio krunisan za kralja svih srpskih i primorskih zemalja.
   U prvoj deceniji njegove vladavine situacija u širem trebinjskom kraju ostala je, izgleda, nepromijenjena. U borbi između Srbije i Bosne oko Zahumlja, to područje je često prelazilo iz ruke u ruku ovih rivala. To potvrđuje i povremeno bavljenje zahumske vlastele Drugovića (Čihorića), kao i župana Miltena Draživojevića, rodonačelnika porodice Sanković, u Trebinjskoj i Konavoskoj župi .
   Tokom 40-ih godina XIV vijeka Trebinje je ponovo činilo cjelinu sa Konavlima. U stvari, Dušan je poslije krunisanja za cara, dao 1347. ove župe vlastelinu Strahinji i proglasio ga svojim namjesnikom u njima. I Strahinjin sin Nenad se gotovo u isto vrijeme s ocem pominje – prvo kao vojvoda, a potom kao župan – u Trebinju i Konavlima.
   Preostale arhivske vijesti ne pokazuju gotovo nikakvo poboljšanje u odnosima između Trebinja i Dubrovnika za vrijeme kralja i cara Dušana. Naprotiv, ljudi njegovog podanika Vitomira Stajića i dalje su se bavili drumskim razbojništvom i pljačkali dubrovačku okolinu. Dubrovčani su se žalili Dušanu i na Dabiživa, njegovog službenika u Trebinju, da je „uzimao od trgovaca dinar, ko ide u Dubrovnik i iz Dubrovnika”. Zato je Dušan ukinuo ovu „novštinu”, a potom i posebnom poveljom (1349) oslobodio dubrovačke trgovce plaćanja carine na ovom mjestu. Upadi i pljačkanja dubrovačke teritorije bili su još češći u doba trebinjskog vojvode i župana Nenada Strahinića . Stoga su mu knez i Malo vijeće, da bi ga odobrovoljili, slali svadbene darove kada mu se udavala sestra (1348) i kada se sam ženio (1349). Koliki su strah od njega Dubrovčani imali, rječito ilustruje vladino naređenje da „niko ne smije pokazivati srdžbu niti išta rđavo govoriti protiv župana Nenada ili njegovih ljudi, ma šta imao protiv njih” .
   Dubrovački nadbiskup Bonaventura je, po dozvoli pape Honorija III, imenovao i posvetio 1286. biskupe u stonskoj i trebinjskoj dijacezi. Ali, određene promjene u politici srpske države počele su se odražavati i na crkvene prilike tog doba. U stvari, kralj Milutin je poslije majčine (1314) i bratovljeve smrti (1316), počeo pokrštavati katolike na područjima preuzetim od Dragutina i Jelene, čemu se usprotivilo katoličko plemstvo, a papa pokrenuo čak i krstaški rat protiv „nevjernog raškog kralja”. To mu, međutim, nije smetalo da zarati protiv Dubrovnika i hrvatsko-ugarskog kralja, što je još više pogoršavalo položaj katoličkog stanovništva u dubrovačkom zaleđu. U tome sukobu je, izgleda, i trebinjski biskup napustio svoju biskupiju i dobio posjede mrkanskog biskupa. Uz samostansku zgradu na Mrkanu, on je primio i dvije crkve (crkvu Sv. Marije i Sv. Mihaila), a potom benediktinski priorat na ostrvu Sv. Petra i ostrvo Bobaru. I pored nešto zemlje i vinograda koje su imali ovi samostani u Župi dubrovačkoj, mrkanski biskup je ubrzo do te mjere osiromašio da je postao „predmet milostinje dubrovačke vlade i pobožnih oporučitelja”. Dok je tako iz dana u dan padao u sve težu i bezizlazniju situaciju, u njegovoj bivšoj dijacezi su, po nekim mišljenjima, počele da niču pravoslavne crkve, iako ih tamo nije bilo nikada ranije.
   Ni titularni trebinjski biskupi papskih dokumenata, ni mrkanski biskupi iz Dubrovnika nisu vršili jurisdikciju u trebinjskoj biskupiji onog doba. Iz papinih pisama kralju Dušanu i bosanskom banu Stjepanu II Kotromaniću saznajemo da su srpski vladari, nakon progona trebinjskog biskupa, podvrgli njegovu biskupiju jurisdikciji kotorskog biskupa. Na to vrijeme podsjeća i crkva Sv. Tripuna kod Uskoplja, posvećena istoimenom zaštitniku grada Kotora. Međutim, neki od Dušanovih prethodnika (Milutin ili Stefan Dečanski) oteo je kotorskom biskupu mnoge crkve i samostane, među kojima i neke s područja trebinjske biskupije. Otimanje imanja, a osobito crkava i samostana kotorskom prelatu otvara narednu etapu u odnosima srpskih vladara prema katoličkoj crkvi, koja počinje s vremenom kralja i cara Dušana. Danas se ne zna da li je on svojim stavom prema crkvi izazvao ustanak plemstva u primorju i grčevito nastojanje barskog nadbiskupa da pokrene krstaški rat protiv njega, ali se sigurno zna da je Dušan, kao i njegovi prethodnici, zdušno radio na prevođenju katolika na pravoslavlje.
   Još za Dušanovog života rasla je moć pojedinih oblasnih gospodara koji su obavljali određene dužnosti u trebinjskom kraju. Tako se rodonačelnik porodice Branković pominje najprije kao župan Mladen (1319), a potom kao gospodar Trebinja (1323). Naslijedio ga je sin Branko Mladenović, koji je učestvovao u ratu Stefana Dečanskog (1327-1328) protiv Dubrovčana i nanio im veliku štetu u Župi. On je Trebinjem raspolagao, vjerovatno, sve dok nije postao sevasto- krator i zapovjednik Ohrida. Pomenuta „kula Brankovića” u Gornjim Policama kod Trebinja pripadala je njemu i njegovom ocu, a ne Brankovom sinu Vuku, kako se to mislilo u narodu. U Dušanovo doba, tačnije oko 1346, Trebinjem i Konavlima je, do odlaska u Ser, upravljao nakratko, kao njegov namjesnik, Uglješa Mrnjavčević , dok je trebinjsko mjesto Svinjarevo bilo u posjedu kraljevog stavilca Vojislava Vojinovića. I pojedini članovi popovske vlastele Drugović (Čihorić) nalazili su se u Dušanovoj službi u Trebinju.
   Kada je u naponu snage umro (1355), Dušana je naslijedio sin Uroš. U toku njegove vladavine na području srpske države, umjesto jake i jedinstvene centralne vlasti, izraslo je mnoštvo snažnih oblasnih gospodara, među kojima vrijedi pomenuti: Vojislava Vojinovića, na području od Rudnika do Jadranskog mora, Balšiće u Zeti, braću Mrnjavčeviće (Vukašina i Uglješu) u zapadnoj Makedoniji, Vojislavljevog nećaka i nasljednika Nikolu Altomanovića, braću Dragaše (Jovana i Konstantina) na lijevoj obali Vardara, Lazara Hrebeljanovića u Pomoravlju i Vuka Brankovića na Kosovu.
   Knez Vojislav Vojinović, treći sin vojvode Vojina, istaknutog velmože iz vremena Stefana Dečanskog, postao je jedan od najmoćnijih, a pred kraj života i najmoćniji velikaš u srpskoj državi. Kada se nalazio u najširim granicama, njegov feud je obuhvatao ogroman prostor između Rudnika, Drine, Popovog polja, Dubrovačke Republike, Boke i Kosova. U njega su ulazili, dakle, i Trebinje, Konavle i Dračevica na jugu. Vojislav je još za vrijeme Dušana imao izvjestan posjed u Trebinju, odakle je docnije protjerao mjesnog vlastelina Ruja Supčića, koji mu se, po Restiću, zamjerio u doba srpsko-ugarskog rata. Umjesto protjeranog Ruje, u Trebinju se javljaju novi Vojislavljevi činovnici. Dubrovčani su se žalili u julu 1359. na njegovog sevasta u Konavlima i Trebinju zbog otimanja žita i stoke njihovim podanicima. Međutim, od avgusta iste godine ovim župama je upravljao kefalija Milman, koji je često provaljivao u dubrovačke oblasti i presretao dubrovačke i mletačke trgovce radi pljačke. Već prema najranijim izvorima, Milman je bio podčinjen knezu Vojislavu, a ne caru Urošu. Ranije tipičan predstavnik centralne vlasti, kefalija, dakle, postaje upravni organ oblasnog gospodara, od čega – prema R. Mihaljčiću – ne treba tražiti boljeg primjera za opadanje te centralne vlasti.
   Pošto je u septembru 1363. umro, vjerovatno od kuge, Vojislava Vojinovića je naslijedila kneginja Gojislava s poodraslim, ali još uvijek maloljetnim sinovima. Nije sigurno da je zavladala svim dijelovima dotad najveće feudalne oblasti koja je, osvajanjem gornje Zete od strane Balšića i rudničkog kraja od strane Nikole Altomanovića, bila znatno okrnjena. Prema nekim indicijama, njena vladavina bila je vezana samo za južne dijelove (Konavle i Trebinje) „države” humskog kneza. Najveća joj je opasnost prijetila od muževljevog sinovca Nikole Altomanovića, zbog čega je kneginja već u avgustu 1367, sakupljala vojsku. Ovaj datum predstavlja ujedno i početak rata za nasljeđe feudalne oblasti Vojinovića u okviru same porodice. Iako prepuštena sama sebi, Gojislava je više od godinu dana nekako odolijevala napadima mladog i ambicioznog župana. Još 1. oktobra 1368. ona se pominje kao gospodar Trebinja, da bi mjesec dana kasnije njezin progonitelj izbio na more.
   Prodorom na more župan Nikola je ne samo zadobio krajeve kojima je za vrijeme Dušana upravljao njegov otac Altoman već je postao i pravi restaurator „države”, u kojoj je, poput Vojislava, upravljao Trebinjem i Konavlima preko svoga kefalije . I on je, kao i stric mu Vojislav, bio uvijek neprijateljski raspoložen prema Dubrovniku. Kada su Dubrovčani odbili da mu isplate Svetodmitarski dohodak, došlo je u jesen 1370. do otvorenog sukoba u kome,su njegovi ljudi iz Trebinja i Konavala, pod vojvodom Radinom Dubravčićem, nemilosrdno pustošili dubrovačku okolinu i ubijali njihove trgovce. Uzaludne su bile vladine molbe ugarskom kralju i mačvanskom županu za pomoć u suprotstavljanju Altomanovićevom nasilju. Zato su Dubrovčani počeli da se obraćaju Nikolinom kefaliji Obradu Zorki, s kojim su u februaru 1372. sklopili, a potom u martu produžili primirje.
   Poslije neuspjele koalicije, koju su 1371. organizovali kralj Vukašin, Đurađ Balšić i Dubrovčani, Nikola Altomanović se počeo ponašati daleko agresivnije nego ranije i time proširio krug neprijatelja. Zato su – prema u ovom dijelu izlaganja dosta vjerodostojnog M. Orbina – srpski knez Lazar, ugarski kralj Ludovik i bosanski ban Tvrtko sklopili savez protiv Altomanovića. Ne mogavši se oduprijeti znatno moćnijoj savezničkoj vojsci, Nikola se povukao prema primorju. Najprije je stigao pred utvrđeni grad Klobuk, koji je bio predao na čuvanje vlasteli zvanoj Zorke, koja ga – i pored mnogih dobročinstava što joj ih je učinio – nije primila u utvrđenje. Odatle je nastavio put prema Trebinju i Konavlima, gdje, takođe, ne nalazi utočište. Zato se vraća nazad i ulazi u svoj tvrdi grad Užice, u kome ga ubrzo zarobljuje knez Lazar. Predaje ga na čuvanje nekoj vlasteli, čiji mu je „poglavica” Stevan Musić, po tajnom kneževom odobrenju iskopao oči. Tako slijep, boravio je izvjesno vrijeme u manastiru, a potom, idući iz mjesta u mjesto, dospijeva u Zetu i kod Balšinih sinova 1374. godine provodi posljednje dane života. Od svih zemalja kojim je upravljao, svaki saveznik je uzeo ono što je bilo na njegovim granicama, izuzev Trebinja, Konavala i Dračevice, koje su zauzeli Balšići, iako nisu učestvovali u ratu protiv njega. Nijedan podatak iz Orbinovog izvještaja, osim godine Altomanovićeve smrti, ne podliježe sumnji, kako je to lijepo pokazala novija istoriografija verifikacijom njegovih podataka savremenim izvorima.
   S obzirom na to da se Đurađ Balšić u povelji koju je izdao Dubrovčanima 30. novembra 1373. tituliše kao gospodar „zemlje okolo Dubrovnika”, R. Mihaljčić pomišlja da je „neposredno posle sloma Nikole Altomanovića zauzeo ne samo Dračevicu, Konavle i Trebinje već i deo humskih krajeva koje je držao mladi župan”. Za njegove vlade Trebinjska i Konavoska župa su činile dvije zasebne administrativne jedinice, od kojih je svaka imala svoga kefaliju kao predstavnika upravne, sudske i vojne vlasti. Konavoski i trebinjski kefalija (Radič i Radonja Antunović-Kudelinović) su, bez obzira na prijateljstvo svoga gospodara prema Dubrovniku, provaljivali s četama u susjedne dubrovačke oblasti i pljačkali tamošnju vlastelu, građane i seljake .
   Da se bosanski ban Tvrtko nije slagao s uspostavom Balšićeve vlasti u Altomanovićevim primorskim krajevima, potvrđuje i njegov vojni pohod na Hum u januaru 1375 . S tim Tvrtkovim pohodom istorijska literatura dovodi u hronološku vezu – dosad godinom nedatiranu – povelju koju je Balšić izdao Dubrovčanima 30. maja dok je (vjerovatno zbog ratnih prilika) boravio u Konavlima.
   M. Dinić se još jedanput našao u prilici da provjerava tačnost Orbinovog kazivanja o tome kako se „nešto kasnije Trebinje, Konavle i Dračevica odmetnuše od Balšića i potčiniše banu Tvrtku”. On je, zaista, pronašao u Dubrovačkom arhivu vijesti o pobuni Konavoske župe protiv Đurđa Balšića i o posjeti Tvrtkovog čovjeka Krasoja, koju je sa nekim Trebinjcima 22. februara 1377. godine učinio gradu sv. Vlaha. Slažući ih u jedan mozaik, autor monografije O Nikoli Altomanoviću, na osnovu tih vijesti, s pravom je zaključio da se radi o pobuni protiv Balšića u kojoj su „Trebinjani postavljali Tvrtku izvesne uslove, pod kojim bi priznali njegovu vlast, tražeći pri tome i garantiju Dubrovnika”.
   Postaje jasno, dakle, da je u januaru ili u prvoj polovini februara 1377, pored Konavala, bilo pobune i u Trebinju. Njome se poslužio Tvrtko c,zavladao Trebinjem, Konavlima i Dračevicom, nekoliko mjeseci prije nego što se proglasio za kralja (26. oktobra 1377).
   Đurađ Balšić, jasno, nije se lako mirio sa gubitkom primorskih župa. Stoga je vrlo ubjedljivo dalje Orbinovo izlaganje da „kad su Balšići čuli za ovo odmetništvo, sakupivši vojsku od deset hiljada ljudi, pođoše s Karlom Topijom preko Onogošta i prodreše sve do Nevesinja, uništavajući ognjem i mačem svu Tvrtkovu zemlju.

   Izvor: ĐURO TOŠIĆ, TREBINJSKA OBLAST SREDNJEM VIJEKU, Beograd, 1998.

   Odgovori

9. 27. jun 2018. u 05:08

   Vojislav Ananić

   RANA PROŠLOST TRAVUNIJE

   U proučavanju naseljavanja Slovena u trebinjskom kraju treba poći od Porfirogenitovih vijesti koje nam mogu poslužiti kao prilično siguran putokaz, jer povezuju naseljavanje Srba i njihovu istoriju sa nekoliko oblasti „koje su kao političke cjeline, u međusobnoj zavisnosti ili samostalno, postojale u njegovo doba”. U te oblasti spada i Travunija, za koju se ne zna kako je i u kojim okolnostima nastala. Najvjerovatnije je u početku postojala župa Trebinje koja se spajanjem sa okolnim župama (Konavlima, Žrnovnicom, Risnom, Kruševicama, Dračevicom, Vrmom, Rudinama, Fatnicom i Ljubomirom) kasnije razvila u organizovanu političku zajednicu Travuniju ili (od X vijeka) Trebinjsku oblast.
   Teško je odrediti i dužinu postojanja Travunije kao samostalne oblasti. Govoreći o seobi Slovena, K. Porfirogenit tako primjećuje da „tadašnja Srbija i Paganija i zemlja Travunjana i Zahumljana i zemlja Konavljana behu pod vlašću cara Romeja, a te zemlje onygre od Avara (jer iz tamošnjih zemalja oni izgnaše Romane koji sada stanuju u Dalmaciji i Draču), to car (Iraklije) u ovim zemljama naseli Srbe”. Srbi nastanjeni u Travuniji, u savezu sa Neretljanima, počeli su da uznemiravaju rimske naseljenike u Epidaurusu. Nastavili su to i sa Saracenima, koji su sredinom VII vijeka napadali Epidaurus s mora, a Travunjani s kopna. Zato se tamošnje (preostalo) stanovništvo, uz saglasnost pobliže nepoznatog travunijskog vojvode Selimira, počelo sklanjati u staru župu Breno.
   Zbog mlitavosti i nesposobnosti vizantijskih careva, a naročito Mihajla Mucavog iz Amorija (820-829), Travunjani su, kao i ostala južnoslovenska plemena (Hrvati, Srbi, Zahumljani, Konavljani, Dukljani i Neretljani), otpali „od carstva Romeja” i postali samostalni i nezavisni, ne pokoravajući se više nikome. Sva ta plemena nisu imala arhonte (tj. knezove), već (kao i ostale Sklavinije) samo starce župane. Većina njih dugo vremena se ne pokrsti. Zato „za Vasilija, hristoljubivog cara” (867-886) zamole da nekrštene među njima pokrsti i da budu, kao od početka, pokorni carstvu Romeja. Vasilije im posla predstavnika sa sveštenicima koji pokrstiše sve nekrštene (izuzev Pagana – Neretljana), poslije čega im postavi arhonta iz roda koga su sami htjeli i voljeli. Otad Travunjani snažnije iskoračiše na istorijsku pozornicu, čemu je potvrda i njihovo učešće (s Konavljanima, Zahumljanima i jednim dijelom Hrvata s ostrva) u zajedničkom vizantijsko-franačkom pokušaju rušenja arabljanskog uporišta 869. u italijanskom gradu Bariju.
   Ne zna se mnogo ni o unutrašnjem uređenju i društveno-ekonomskim odnosima u Travuniji, a posebno se malo da govoriti o međusobnim odnosima njenih župa i prostiranju vlasti pojedinih župana. Tek se naziru embrioni državne uprave iz kojih će se docnije razviti potpuno organizovana politička vlast-država sa sjedištem u Trebinju. Nešto reljefnije izraženo je izrastanje vladajućeg sloja okupljenog oko župana koji, od vremena župana Krajine, postaje gospodar velikog zemljišnog posjeda i time ubrzava i proces pretvaranja slobodnog seljaka u kmeta.
   Prikazujući zemlju Travunjana, Porfirogenit pominje i nekoliko utvrđenih gradova u njoj: Trebinje, Vrm, Risan, Lukavete i Zetlivi, nastalih zahvaljujući blizini primorskih centara (posebno Dubrovnika), s kojim su održavali ekonomske veze. Bile su to, vjerovatno, tvrđave koje su imale ulogu vojnih i upravnih centara, a neke od njih zauzimale su određeno mjesto i u privrednom životu trebinjskog kraja.
   Dubrovnik se, prema riječima učenog cara, nalazio između Travunije i Huma, Tako da su njegovi stanovnici imali svoje vinograde i u jednoj i u drugoj oblasti. Zbog toga su plaćali „arhontu Zahumljana 36 nomizmi, a arhontu Travunjana 36 nomizmi” na ime tributa koji se zvao mogoriš. Travunijski mogoriš primali su samo gospodari Trebinja, dok su zahumski mogoriš u posljednje vrijeme sakupljali bosanski vladari, ili, u njihovo ime, vlastela Nikolići iz Popova.
   Sadeći i šireći vinovu lozu u zaleđu, Dubrovčani su postepeno zagospodarili nekim travunijskim i zahumskim krajevima u kojima su je uzgajali (župa Žrnovnica na području Travunije i izvorište Rijeke dubrovačke na području Huma).
   Na osnovu Dukljaninovih vijesti o ulasku Travunije u sastav tzv. Crvene Hrvatske, u dijelu starije istorijske literature uvriježilo se mišljenje da je ona „bila pod suverenom vlašću hrvatskih vladara do potkraj X stoljeća”. Bez dovoljno argumenata da ga ra- svijetli do kraja, ranija srpska istoriografija je preko ovog pitanja najčešće prelazila ćutke. I zaista bi se Dukljaninovo kazivanje moglo odbaciti kao plod mašte da se slučajno s njim ne slažu i neki vizantijski pisci iz XI i XII vijeka koji pominju Hrvate u Duklji. Stoga se danas čini uvjerljivim mišljenje da je riječ o „nekoj postojećoj, realnoj skupini ljudi, koji su nosili hrvatsko ime… dakle u nekom kraju (u Duklji) koji je bio nastavan Hrvatima”. Posve je razumljivo što takvo mišljenje – prema N. Klaić – ne znači da je „Crvena Hrvatska bila sastavni dio hrvatske države”, pa čak ni to da se ovdje radi o „etnički čistim Hrvatima u onom smislu kao i u Hrvatskoj gdje je to ime bilo ne samo nacionalno, nego i političko (državno)”.
   Prvi poznati trebinjski župan (zabilježen kod K. Porfirogenita) zvao se Bela, čija vladavina pada, vjerovatno, u prvu polovinu IX vijeka. O njemu se ne zna ningga osim da je rodonačelnik poznate vladarske porodice koja će dati snažan pečat budućim događajima u Travuniji.
   Bela je imao sina Krajinu, koga car-pisac pominje govoreći o periodu oko 850. godine. I u njegovo vrijeme Travunija se, kao i ranije, nalazila pod vrhovnom vlašću Srbije. Oženivši se kćerkom srpskog vladara Vlastimira (kojoj se ne zna ime), župan Krajina je dobio titulu arhonta, a njegova zemlja stekla samostalnost i status arhontije . Ženidba srpskom princezom i sticanje kneževske titule ne znači konačan raskid Travunije s Raškom, već, naprotiv, Krajina i njegovi sinovi ostaju „podložni srpskom vladaru” sve do sredine X vijeka.
   Župana i arhonta Krajinu naslijedio je, prema caru Konstantinu, sin Falimir, a ovog pak njegov sin Čučimir. O njima dvojici nema drugih vijesti, pošto Porfirogenit na ovom mjestu prestaje govoriti o travunijskoj dinastiji.
   Nešto više pojedinosti o županima Travunije donosi Ljetopis popa Duljanina. Iako Dukljaninovo kazivanje prije liči na neku lijepo i ugodno sročenu priču, nego na pravu i nepobitnu istorijsku istinu, preko njega se ipak ne može preći. U stvari, u prvih 35 glava Ljetopisa (poslije gotskog uvoda i hrvatske priče o Duvanjskom saboru), na nepouzdan i zbrkan način prikazuje se hronologija trebinjskih vladara do početka XI stoljeća; u 36. glavi dolazi legenda o Sv. Vladimiru, a ostatak čini prava dukljanska hronika XI i XII vijeka.
   Uprkos različitim ocjenama o karakteru i vrijednosti trebinjske hronike, kao prvog dijela Ljetopisa, mi ćemo od nje poći i izložiti podatke o trebinjskim vladarima onako kako ih je dao barski rodoslovac, koji uopšte ne pominje Porfirogenitove Belu i Krajinu.
   Dukljaninova priča počinje time kako je župan Časlav protjerao s prijestolja oca Radoslava, koji je pobjegao u Rim, gdje se oženio i dobio sina Petrislava. Petrislav je u braku sa jednom uglednom Rimljankom rodio sina Pavlimira, koji je izrastao u tako snažnog i hrabrog mladića da mu u Rimu nije bilo ravnog. Zbog toga ga „njegovi rođaci, kao i drugi Rimljani zavole… i nadjenu mu ime Belo, jer je veoma volio da ratuje”. Nakon izbijanja nemira u Rimu, Belo, sa porodicom i pedesetak vitezova, doplovi preko Apulije u Gruž, gdje sa odbjeglim stanovnicima Epidaura, podignu utvrđeni grad Dubrovnik.
   Kada su čuli da je stigao Belo, unuk kralja Radoslava, svi se obraduju i pohitaju k njemu, a naročito stanovnici travunijskog kraja, koji ga, uz velike počasti, odvedu u Travuniju. Tamo su došli mnogi banovi i sa županima i satnicima ga „na dan Uzašašća Gospodnjeg postavili za kralja”. Toj promociji, navodno, nije prisustvovao samo srpski župan Ljutomir, što mu je Belo uzeo za zlo i pošao sa vojskom na njegovu zemlju. Pošto je pokorio Rašku, podigao je crkvu posvećenu Sv. Petru i blizu nje sagradio (po njemu prozvanu) tvrđavu Bello. Potom se vratio u primorske krajeve i ulazeći u jedan travunijski grad (in unum oppidum Tribuniae), umro naprasno, a tu je i sahranjen u crkvi Sv. Mihajla.
   Sedmoga dana nakon njegove smrti, Belova žena rodi sina koga nazva Tišemir, što bi na latinskom značilo „consolator populi” (tješitelj naroda). Uskoro potom odmetnuli su se od kraljice i malodobnog kraljevića svi srpski krajevi, izuzev Travunije, koja im jedina ostade pokorna. Kada je Tišemir odrastao, oženio se kćerkom bana Čudomira iz Bijele Hrvatske i s njom dobio dva sina: Predimira i Krešimira. Pošto dječaci stasaše, otac posla mlađeg Krešimira svome tastu u Bijelu Hrvatsku i naredi mu da s vojskom pođe na bosanskog bana, a sam Tišemir, sa starijim Predimirom, sakupi srodnike i travunijski narod i zarati protiv Duklje. U borbama Tišemir poginu, a sinovi mu postignu uspjeh, s tim što je Predimir preuzeo, nakon očeve smrti, kraljevsku krunu i nastavio da vlada „zemljom i kraljevstvom svojih otaca”.
   Poslije osvajanja Bugarske, vizantijski car Jovan Cimiskije je napao na Rašku. U strahu pred njegovom vojskom, srpski župan je sa svoja dva sina (Plenom i Radigradom) i kćerkom Prehlavom pobjegao u Onogošt kralju Predimiru. Privučen njenom ljepotom, ovaj se oženi Prehlavom, a svoga šuraka Radigrada postavi za župana u Onogoštu.
   Predimir je iz ranijeg braka imao četiri sina, kojim je podijelio kraljevstvo ovako: Hvalimir je dobio Zetu, Boleslav Travuniju, Dragislav Hum i Svevlad Podgorje, s tim što su sva četiri kraja nazvana zajedničkim imenom Tetrarhija.
   Predimirov brat Krešimir je imao vanbračnog sina hromog u obje noge, zbog čega nije mogao dugo da prohoda, pa ga prozva Legec. On je, poslije očeve smrti, doveden u Travuniju svome rođaku Boleslavu, gdje se oženio jednom od njegovih sluškinja (Lovicom) i s njom rodio sedam sinova. Pošto su Predimirovi nasljednici, zbog okrutne i ohole vladavine, ubrzo postali omrznuti u narodu, to ih je narod – uz pomoć Legeca i njegovih sinova – „od najmlađeg do najstarijeg posjekao mačem”. Nesreći je uspio da izbjegne jedino Boleslavljev sin Silvester, koji se s majkom Kostrekom sklonio u Raguzij (Dubrovnik), odakle je ona i bila rodom. Kažnjeni od Boga zbog „bratoubistva i čovjekoubistva”, Legecovi sinovi ne vladaše dugo, već pomriješe do posljednjeg.
   Prestrašen time, narod je pohrlio u Dubrovnik Silvestru, je- dinom preostalom potomku iz roda slavnog kralja Predimira, i doveo ga na prijesto. Upravljajući cijelom Tetrarhijom „u strahu božijem i po pravdi”, on je dobio sina jedinca kome je dao ime Tugemir. Tugemira je naslijedio Hvalimir, koji je imao tri sina i njima ovako podijelio zemlju: Petrislavu je dao Zetu, Dragimiru Travuniju i Zahumlje, a Miroslavu Podgorje.
   Dukljaninovo kazivanje o Travuniji na ovom mjestu prestaje, pa ćemo mu se ponovo vratiti kad počne da se poklapa sa našim daljim izlaganjem. Čak i u ovom dosad rečenom ima dosta priče bez ikakvog osnova u istorijskim zbivanjima. Zato ćemo pokušati da iznesemo samo one podatke koji, doduše sa velikim prekidima, govore o tim zbivanjima.
   Pošto je uspješno odbio napade bugarskog kana Presijama (836- 853), raški župan Vlastimir se okrenuo na drugu stranu i za sebe, udajom svoje kćeri za njenog župana Krajinu, vezao Travuniju. U tome se, prije svega, ogleda Vlastimirova želja da se „u potpunosti i sigurno osloni na Travunjane u daljim sukobima koji su ga očekivali”. I za vrijeme njegovih nasljednika (Mutimira, Prvoslava, Petra Gojnikovića, Pavla Branovića i Zaharija Pribislavljevića) Travunija se, uz izvjesnu autonomiju, nalazila pod vlašću Srbije. Međutim, Časlavljevim dolaskom na prijesto (927), njeni knezovi su za izvjesno vrijeme postali potpuno samostalni. Oni su, inače, preko danka koji im je Dubrovnik plaćao bili vezani za vizantijsku vlast. Iz okvira travunijske kneževine su se, izgleda, u prvoj polovini X vijeka izdvojili Konavli. To potvrđuje i popis vladara u kome se, pored ar- honta Hrvata, Srba, Zahumljana, Travunjana i arhonta Duklje, odvojeno pominje i arhont Konavala.
   Smrću čuvenog župana Časlava (959), Raška je gubila ugled i vrlo brzo pala pod vlast Vizantije. Uporedo s tim se rađala snažna i moćna država makedonskih Slovena pod carem Samuilom, koji je uspio da pobijedi vizantijskog cara Vasilija II i osvoji Bugarsku sve do Dunava. Neometan sa tih strana, Samuilo se mogao upustiti i u osvajanje drugih balkanskih zemalja, pa je njegova država na vrhuncu moći obuhvatala: Makedoniju, Tesaliju, Epir, Albaniju, Duklju, Travuniju, Zahumlje, Rašku, Bosnu, Srijem i Podunavsku Bugarsku. Vraćajući se sa bojnog polja, zarobio je i doveo dukljanskog kneza Vladimira (Petrislavljevog sina) u Prespu, gdje ga je oženio kćerkom Kosarom i vratio mu oduzetu zemlju. Potom je pozvao Vladimirovog strica Dragimira i predao mu na upravu Travuniju i Zahumlje.
   Kada je Samuilo 1014. umro, naslijedio ga je sin Radomir, koga je godinu dana kasnije ubio njegov rođak Jovan Vladislav (sin Samuilovog brata Arona), proglasivši se za cara. Ovaj je, zatim, u Prespu doveo na prevaru i dukljanskog kneza Vladimira i ubio ga videći u njemu mogućeg pretendenta na vladarski prijesto.
   Vladimira je pokušao naslijediti njegov stric Dragimir, gospodar Travunije i Zahumlja. U pohodu na Vladimirovu zemlju, Dragimir je stigao u Kotor, čiji su ga stanovnici namamili na ostrvo Sv. Gavrila i tamo pogubili. Njegova žena (kćerka raškog župana Ljutomira) uspjela je da pobjegne, najprije u Rašku, a potom s majkom otišla ujacima u Bosnu. U drinskom kraju, u mjestu Brusno (a po nekima, opet u Trebinju), rodila je muško dijete i dala mu ime Dobroslav (Vojislav). Pošto je odrastao u Bosni, a, navodno, školovan u Dubrovniku, oženio se jednom nećakinjom cara Samuila i sa njom imao pet sinova: Gojislava, Mihalju, Saganeka, Radoslava i Predimira.
   Pošto je prisilio Jovana Vladislava na povlačenje, vizantijski car Vasilije II je pokorio Bugarsku, Rašku, Bosnu i dio Dalmacije i povratio Duklju, Travuniju i Zahumlje u svoje ruke. Time se ponovo Balkan, prvi put nakon doseljavanja Slovena, našao pod vlašću Vizantije. Međutim, poslije Vasilijeve smrti njena moć je počela naglo da opada, dok su se ustanci naroda (u Dalmaciji, Duklji i Makedoniji) stalno širili. Najjači i najznačajniji među njima bio je ustanak dukljanskog kneza Vojislava, koji je 1036. bio zarobljen i odveden u Carigrad, odakle je ubrzo pobjegao i vratio se u zemlju. Tada je ponovo uspio osloboditi krajeve do Neretve i postati gospodar Duklje, Travunije i Zahumlja. S Vojislavom počinje period nezavisnosti dukljanske države u koju je spadala i Travunija.
   Vizantija se, razumije se, nije mirila sa nastalom situacijom, pa je novi car Konstantin IX Monomah poveo (1041) vojsku na Duklju i pokrenuo protiv nje Rašku, Bosnu i Zahumlje, našavši povoda za to u Vojislavljevom odbijanju da vrati uzeto zlato s razbijene vizantijske lađe. Vodeći sa sjevera združenu (srpsku, bosansku i humsku) vojsku protiv Vojislava, zahumski knez Ljutovid je stigao u Travuniju. Tu ga je na brdu Klobuku (a po dubrovačkom hroničaru Lukareviću u Mičevcu) ranio i porazio najstariji Vojislavljev sin, Gojislav. Poslije ove pobjede nad Vizantijom, dukljanska država je postala još veća i moćnija. Granica joj je na istoku polazila od rijeke Vojuše i dopirala do Stona, na zapadu. U njoj je Gojislav s bratom Predimirom još za očevog života, kao nagradu za postignuti uspjeh, na upravu dobio Trebinje sa Grispuljem.
   Nakon duge i uspješne vladavine, knez Vojislav je 1050. umro na dvoru u Prapratni, a zemljom počela da upravlja njegova žena Neda sa sinovima. U metežu nastalom poslije Vojislavljeve smrti, pobunilo se trebinjsko pleme Skrobimezi, koji su, po Dukljaninovom kazivanju, ubili prvo najstarijeg, bolešću skrhanog, Gojislava, a potom i najmlađeg kneževića Predimira i na njihovo mjesto doveli domaćeg čovjeka, po imenu Domaneka. Kada su za to čuli preostala braća (Mihalja, Saganek i Radoslav), sakupili su vojsku i došli u Trebinje, gdje su pohvatali i surovo kaznili vinovnike. Domaneku je slučajno pošlo za rukom da, s nekolicinom pratilaca, bjekstvom umakne „pravdi”, pa je funkciju kneza preuzeo Saganek, koji je, u strahu da se ovaj ne povrati i uvidjevši opšte nezadovoljstvo naroda, napustio Trebinje i vratio se u Duklju. To je iskoristio Domanek i ponovo se dočepao vlasti. Zato su se Vojislavljevi sinovi dogovorili da mu jedan od njih preotme zemlju i s potomcima zavlada njome. Kada je porazio i ubio Domaneka, Radoslav je odmah postao gospodar Travunije, a kratko vrijeme potom i susjednog Zahumlja.
   Poslije majčine smrti, Mihalja (Mihailo) je preuzeo vlast u Duklji, a Radoslav nastavio da upravlja Travunijom i Zahumljem. Opadanje moći Vizantije i porast papinog ugleda bitno su uticali na Mihailovu političku orijentaciju. To pokazuje i kraljevska titula koju mu je 1077. dao papa Grgur VII, u želji da ga što čvršće veže za sebe, a otrgne iz vizantijskog zagrljaja. Pošto je takvo međunarodno priznanje morala da prati i nezavisnost crkve, Mihailo je pokušao da Barsku biskupiju podigne na rang nadbiskupije, ali u tome nije uspio.
   Nakon njegove smrti (1081), Duklja je ušla u fazu dugih i teških dinastičkih borbi, vođenih između brojnih Mihailovih nasljednika, uglavnom nesposobnih da kormilare njenim državnim brodom. Prema Dukljaninu, Mihaila je naslijedio brat Radoslav, koji je, nakon Domanekovog uklanjanja s prijestolja, bio gospodar Travunije i Zahumlja. Njega je, ubrzo potom, napao bratanac Bodin, koga je, navodno, stric prije toga oslobodio vizantijskog zarobljeništva u Antiohiji. Kako je Radoslav „bio blag i miroljubiv i ne htjede da s njim zameće rat”, povukao se sa sinovima u Trebinjsku oblast, gdje je u dubokoj starosti umro i bio sahranjen u manastiru svetog Petra iz Polja .
   Za vrijeme Bodinove vladavine, granice dukljanske države su se proširile na susjednu Rašku i Bosnu, a Barska biskupija stekla status nadbiskupije, kojoj su, pored drugih, bile potčinjene i srpska, bosanska i trebinjska biskupija.
   U previranjima nastalim poslije Bodina, naglo se srušio ugled Bodinove zemlje i time pojačavao značaj susjedne Srbije, koja je na- stojala da preuzme ulogu Duklje u daljem razvoju događaja na Balkanu. Takva situacija nije mogla da se ne odrazi i na susjedne oblasti koje su težile da se otcijepe i osamostale. Pošto su se Bodinovom smrću odvojila Raška sa županom Vukanom, a malo zatim i Bosna, dukljanska država je ostala ograničena samo na prostor bivše Duklje, Travunije i Zahumlja.
   Mada je ostala u granicama Duklje, Travunija je često mijenjala gospodare, nalazeći se u rukama pojedinih pretendenata na vladarski prijesto ili njihove braće. Tako je bila pod vlašću kralja Gradihne (1131-1143), sina Bodinovog brata Branislava. Kada se ovaj (nakon očeve pogibije kod Dubrovnika) povukao u Ljubomir, Travunijom su nastavili da upravljaju njegova braća Dragihna i Dragilo. Potom je Gradihnin sin Radoslav, uz zakletvu vjernosti, primio od vizantijskog cara Manojla ovu oblast na upravu. Ali, ni to ne potraja dugo, pošto se 1148-1149. godine pobuniše njegovi protivnici i umjesto njega dovedoše na prijesto Desu, sina raškog župana Uroša I, koji uskoro zavlada Travunijom i Zahumljem. Time je, praktično, prestao period trajnije vlasti Duklje nad Travunijom, koja se još samo jedanput, za vladavine posljednjeg zetskog vladara Mihaila, nakratko, našla u njenom sastavu, što, s obzirom na kratkoću vremena, nije ostavilo vidnijeg traga na politički život trebinjskog kraja.
   O vladavini župana Dese u Travuniji ne zna se ništa drugo osim da je to bio kratak prelazni period u kome su pripremljeni uslovi za konačno pripajanje ove oblasti državi Nemanjića i u kome je nastalo nekoliko sumnjivih isprava s nekolicinom trebinjskih zvaničnika kao glavnih svjedoka. Iako ne kaže kada, mljetski opat M. Orbin tvrdi da je raški župan Desa umro u Trebinju i bio sahranjen u crkvi ,,S. Pietro de Campo”, što je na različite načine tumačeno u istoriografiji.
   Jedan od gospodara Trebinja u XII vijeku bio je i župan Grd, koji je, u savezu s Ugrima, učestvovao u čuvenoj srpsko-vizantijskoj bici na Tari 1150. Tu je zarobljen, ali ubrzo i oslobođen, jer se već naredne (1151) godine pominje među svjedocima u jednoj Desinoj povelji. O tome vremenu najrečitije svjedoči nadgrobni spomenik u Policama, posvećen ovom trebinjskom županu koji je umro ,,Eb din Kne’^đ velnbgl M+’ko+Ad”, poslije čega mu je sazidao „rdkou vrdt župdn Rddomir”.
   I, najzad, širenje hrišćanstva u Travuniji se, izgleda, odvijalo istim tokovima kao i u drugim našim oblastima – u znaku međusobne borbe Rima i Carigrada za uspostavljanje crkvene prevlasti. Premda je Dukljaninovo kazivanje o priključenju dijelova Srbije i Bosne, te Zahumlja i Travunije biskupiji u Diokleji, osnovanoj prilikom Budimirovog krunisanja za kralja, lišeno čvrstih dokaza, ostaje, ipak, sigurno da je u početku u našim krajevima preovladavao uticaj Rima. Ti krajevi su, međutim, docnijom odlukom vizantijskog cara Leona (oko 732) oduzeti od rimskog pape i priključeni carigradskom patrijarhu, čime je pojačan uticaj Vizantije u njima, ne samo u crkvenom pogledu već i na polju političkog i ekonomskog razvoja. Tako je bilo sve do osnivanja patrijaršije u Ohridu (oko 990), koju je utemeljio car Samuilo, ali čijom je smrću i nestala, a navedene dijaceze ponovo vraćene pod jurisdikciju patrijarha u Carigradu.
   U ovo vrijeme se prvi put (1020) pominje i biskupija u Trebinju koja je, vjerovatno, nastala kao posljedica tadašnjeg političkog statusa Travunije unutar dukljanske države. Ona, kao ni biskupije u Zahumlju i Bosni, nije pripojena novonastaloj patrijaršiji u Ohridu, ali nije ostala ni u okviru one u Draču, kako je bilo do tada. Umjesto toga, rimski papa Benedikt VII, dvije godine kasnije (27. septembra 1022), podigao je biskupiju u Dubrovniku na rang nadbiskupije, čija se crkvena vlast prostirala na tri zemlje u zaleđu: Zahumlje, Srbiju i Travuniju, i gradove Kotor, Bar, Budvu i Ulcinj. Takva papina odluka nije prošla bez posljedica: brzo su joj se usprotivili poglavari ovih dijaceza i prišli splitskoj crkvi. Pod njenom jurisdikcijom neki od njih su ostali do početka 1089. godine, kada je osnovana Barska nadbiskupija, kojoj je, pored biskupija Duklje, Bara, Kotora, Ulcinja, Svača, Skadra, Drivasta, Pilota, Srbije i Bosne, pripadala i ona u Travuniji. Stanje je ostalo nepromijenjeno sve dok papa Kalikst II nije 27. januara 1121. godine naredio da se travunijska biskupija odvoji od Bara i priključi Dubrovniku, čiji je nadbiskup kasnije, uz saglasnost Apostolske stolice, imenovao biskupa za Ston i Trebinje. Iz svega ovog proizlazi da je stanovništvo trebinjskog kraja, na početku, u crkvenom pogledu bilo sklonije zapadnoj crkvi.

   Izvor: ISTORIJSKI INSTITUT SRPSKE AKADEMIJE NAUKA I UMETNOSTI, Posebna izdanja, Knjiga 30 , ĐURO TOŠIĆ – TREBINJSKA OBLAST U SREDNJEM VIJEKU , Istorijski institut SANU, BEOGRAD, 1998. 

   Odgovori

10. 27. jun 2018. u 05:57

    Vojislav Ananić

    TREBINJSKI KRAJ U SKLOPU NEMANJIĆKE SRBIJE

    Kraj XI i početak XII vijeka proticao je u znaku krupnih promjena na Balkanu. Dok se s prisustvom Vizantije, ponekad čak i odlučujućim, moralo i dalje računati, dotle je Bugarska gubila postepeno moć velike sile i obilježje uticajnog političkog faktora. Uključujući Hrvatsku u svoj sastav (poslije pobjede nad kraljem Petrom 1098), Ugarska počinje da se upliće i u balkanske prilike, a Raška i Bosna, kao samostalne državne organizacije, zauzimaju važnije mjesto u savremenim zbivanjima. Nasuprot njima, raniji značaj Duklje i Zahumlja, a posebno Travunije, u ovom vremenu je gotovo u potpunosti nestao.
    Uporedo sa slabljenjem dukljanske države i porastom moći Raške, te izrastanjem Bosne kao nove političke sile, situacija u Travuniji počinje da se iz korijena mijenja. Ona prestaje da bude ak- tivan činilac u zbivanjima koja se odvijaju na ovom području, ali pomjeranjem procesa razvoja srpske države prema istoku, širi trebinjski kraj, zajedno sa Zahumljem, postaje poprište oštrog sukobljavanja interesa novih državnih tvorevina.
    Ni padom Travunije i Zahumlja pod vlast raškog župana Dese, prilike u njima nisu se definitivno sredile. Time je samo prekinuta veza Travunije sa sudbinom susjedne Duklje, čiji su vladari pokušavali, katkad, da obnove u njoj stare pozicije. Takvih pokušaja bilo je i sa bosanske strane, a naročito u doba bana Borića, koji je 1154. ili 1159. godine oteo županu Desi Zahumlje i, u najmeri da opkoli Dubrovnik, bio poražen u Trebinju, gdje se utaborio, od strane dubrovačke vojske.
    U želji da svojoj državi vrati izgubljeni ugled, posljednji dukljanski kralj Mihailo je, nakon Desine smrti, privremeno zauzeo Travuniju, koju je ponovo (oko 1186) osvojio srpski veliki župan Nemanja. Otad je trebinjski kraj više od dva stoljeća činio sastavni dio nemanjićke Srbije, kojim su upravljali nasljednici prijestola (Stefan Dečanski, Konstantin i Dušan), drugi članovi dinastije (Vukan i Đorđe) i udovice kraljeva (kraljica Jelena).
    Ime Travunija (ušlo u titule srpskih vladara i kraljeva: Vukana, Stefana Prvovjenčanog, Radoslava, Vladislava i Uroša) čuva uspomenu na raniju nezavisnost ove oblasti, na čijem području se od početka XIV vijeka pominje, uglavnom, župa Trebinje, ili kao samostalna ili u zajednici sa župama Konavli i Dračevicom. Travunija nije imala nikakvu ulogu u konsolidovanju unutrašnjih prilika srpske države, već je, kao njena najisturenija tačka prema zapadu, često bila poprište krvavih borbi sa susjedima i dinastičkih sukoba članova vladarske porodice.
    Pošto je sredio odnose sa braćom (Tihomirom, Stracimirom i Miroslavom), a smrću vizantijskog cara Manojla Komnina oslobodio se i vizantijskog uticaja, veliki župan Nemanja se dao na proširenje granica prema Zeti i Travuniji. U toj akciji, kako smo naprijed ista- kli, zauzeo je 1186. Trebinje, koje je do tada držala Desislava, žena zadnjeg dukljanskog vladara Mihaila. Potom je Travuniju i Zetu dao na upravu starijem sinu Vukanu i, uz pomoć brata Miroslava, pokušao da zauzme Dubrovnik, u čemu nije uspio: umjesto osvajanja, otpočeo je da trguje s njim.
    Poslije Nemanjine abdikacije s prijestolja i povlačenja u manastir, na mjestu župana naslijedio ga je mlađi sin Stefan, dok je stariji Vukan i dalje ostao gospodar Zete i Travunije. Zbog narušenog principa primogeniture, došlo je do sukoba među braćom, u kome je Vukan, podstaknut od strane ugarskog kralja Emerika, pobijedio mlađeg Stefana i protjerao ga iz zemlje. Obnavljanjem Barske nadbiskupije, Vukan je u starim posjedima (Zeti i Travuniji) preuzeo, izuzev trebinjske, sve biskupije koje su do tada bile pod jurisdikcijom dubrovačke crkve. Uz pomoć Bugarske, koja se protivila mađarskom uticaju na Balkanu, Stefan je ipak uspio da se odupre Vukanovim napadima i napadima Emerikovih trupa i vratio (svakako prije 1207) izgubljeni prijesto. Pošto je najmlađi brat – jeromonah Sava – stigao s očevim moštima iz Svete Gore, Stefan i Vukan su se izmirili i nastavili upravljati svaki svojom oblašću.
    Nakon što se izmrio s epirskim despotom i ugarskim kraljem, odolio napadima latinskog i bugarskog cara i oženio se mletačkom princezom iz kuće Orseola, Stefan Nemanjić 1217. je dobio od pape Honorija III kraljevsku krunu, dok je Vukana u Zeti i Travuniji naslijedio sin Đorđe, a ne najstariji Stefanov sin Radoslav, kako se mislilo u starijoj istoriografiji. Radoslav je, u stvari, tek poslije očeve smrti (1228) postao srpski kralj, a pod njegovom se vrhovnom vlašću nalazio i novi zetsko-travunijski gospodar Đorđe. Međutim, usljed sukoba s vlastelom koja se protivila vizantijskom uticaju u zemlji, Radoslav je, sa ženom Anom, morao da napusti prijesto i povuče se u Dubrovnik. Na njegovo mjesto je doveden mlađi brat Vladislav (1234) koji je, kao zet bugarskog cara Jovana II Asena, umjesto vizantijskog u Srbiji širio bugarski uticaj. Prodirući preko Srbije i Bosne prema Primorju, Mongoli su pred kraj njegove vladavine opustošili oblast Travunije i opljačkali gradove Kotor, Svač i Drivast. Pošto ga je 1243. brat Uroš zbacio s prijestola, Vladislav je ostatak života proveo u Srbiji, a ne, kako se ranije mislilo, kao nasljednik Vukanovih sinova, koji su i za Uroševe vladavine nesmetano upravljali Zetom i Travunijom.
    Većina biskupa s područja bivše dukljanske države opirala se da prizna dubrovačkog nadbiskupa kao svoga primasa, o čemu svjedoči i papino pismo s kraja 1167. biskupima Svača, Drivasta i Trebinja da mu budu pokorni. I pored ulaska primorskih krajeva u sastav Srbije, katolička crkva u njima, iako suočena sa zvaničnom pravoslavnom crkvom, nije u početku imala ozbiljnijih problema. Zaslugom najstarijeg Nemanjinog sina Vukana, gospodara Zete i Travunije, obnovljena je 1199. barska nadbiskupija kojoj, začudo, nije priključena trebinjska biskupija, već je jedina ostala pod jurisdikcijom dubrovačkog nadbiskupa. Ali, sa sticanjem autokefalnosti Srpske pravoslavne crkve, uticaj katoličke crkve u nemanjićkoj državi počinje postepeno da slabi. Takva sudbina nije, razumije se, mogla mimoići ni katoličku crkvu u trebinjskom kraju, što potvrđuje i podatak kako su Srbi opljačkali tamošnjeg biskupa 1265. godine. Koristeći se internim sporom između Bara i Dubrovnika, kralj Uroš je u ratu s Dubrovnikom protjerao njegovog sufragana – trebinjskog biskupa Salvija – na Lokrum, gdje se on kao „biskupopat” pominje i nekoliko puta kasnije. Kada je Salvija, nakon neuspjelog izbora na biskupsku dužnost u Južnoj Italiji, imenovao papa 1276. za dubrovačkog nadbiskupa, Trebinjska biskupija se u potpunosti ugasila .
    Srpski kralj Uroš nije udovoljio zahtjevu starijeg sina Dragutina da mu preda na upravu dio zemlje, prvenstveno zato što je osje- tio da je tu umiješao prste Dragutinov tast – ugarski kralj Bela IV. Zbog toga se sin usprotivio ocu i, poslije pobjede na Gatačkom polju, preuzeo 1276. državni prijesto u svoje ruke. Ali ne zadugo, jer se – nakon niza neuspjeha u politici i nesreće pri padu s konja – odrekao u Deževu (1282) vlasti, predavši kraljevsku krunu bratu Milutinu, no tada je (kako je primjetio još V. Ćorović) „zadržao za sebe trebinjsko područje do kraja 1284. godine; a kada je dobio od svoje tašte Mačvu i bosanske severoistočne oblasti i uveo svoju vlast u njima, on je onda trebinjski kraj prepustio svojoj majci, kraljici Jeleni”. Međutim, Ćorovićeva konstatacija samo je djelimično tačna, u šta nas uvjerava i dubrovačka arhivska građa. Izučavanjem te građe, M. Dinić je došao do zaključka da „Trebinje u celini nije nikada pripadalo kralju Dragutinu”, već je „i pre i posle Deževa bilo u oblasti kraljice Jelene”. Jelena je, u stvari, još od muževljevog progonstva s prijestolja, držala prostranu oblast u svojoj vlasti. U sastav te oblasti ulazile su, pored Plava na Limu i izvorišta Ibra u unutrašnjosti Srbije, i Zeta i Trebinje u primorju. Mada je njena aktivnost podjednako vezana za pomenute dijelove primorja, nas u ovom momentu interesuje samo Trebinje i podaci koji se tiču kraljičine vlasti u njemu.
    Jelena je, poslije Vukanovih nasljednika, upravljala trebinjskim krajem sve do 1308. godine, održavajući pri tom česte kontakte sa susjednim Dubrovnikom. Ne slažući se sa spoljnom politikom svoga muža, a potom ni sina Milutina, ona je, po nekim mišljenjima, čak obavještavala Dubrovčane o namjerama srpske vlade prema njima. To joj, međutim, nije smetalo da im u izmijenjenim okolnostima i sama ponekad zaprijeti ratom. Tako je u jesen 1285. godine kraljičina vojska „zveckala oružjem” ispred njihovog grada i uništavala plodove sazrelih vinograda, ali je spor ubrzo riješen i nije došlo do otvorenog sukoba. Sama činjenica da je Jelena stacionirala tolike snage na ovom području govori o značaju koji je – zbog neposredne blizine Dubrovnika – imao ovaj kraj. Takav zaključak potvrđuje i kraljičin dvor, smješten negdje u Trebinju, a u tom smislu treba iskoristiti i podatke o trebinjskim kaznacima (Prvoslavu Radojeviću i Mrnjanu) koji su vodili finansijske poslove u primorskom dijelu njene države.
    „Stara kraljica” Jelena držala je, dakle, prema Diniću, čitavo Trebinje još dok je Dragutin imao vrhovnu vlast u Raškoj. Ono je i, nakon što je Dragutin postao samo „sremski kralj”, ostalo pod njenom upravom. Ako bi se, s druge strane, prihvatilo Ćorovićevo mišljenje, to bi značilo da je Trebinje oduzeto Jeleni 1282. i ponovo joj vraćeno krajem 1284. godine, pošto je Dragutin primio od Ugarske Mačvu i dio Bosne. Ali, s obzirom na veliki ugled koji je uživala u čitavoj zemlji, a posebno kod svojih sinova, teško je povjerovati da je Dragutin u Deževu insistirao baš na tome da mu se da dio majčinih posjeda. Zato bi za održanje ovakve Ćorovićeve konstatacije bio po- treban mnogo jači dokaz od samog podatka o ljudima kralja Dragutina u Uskoplju, od 10. decembra 1284. godine, na koji se on i poziva.
    Izvor iz koga potiče ovaj podatak danas je u cjelosti objavljen, pa na osnovu njega saznajemo da je u Uskoplju (selu na krajnjem jugu trebinjske Šume) kralj Dragutin zaista imao svoje ljude koji su odveli i zaklali nekakvu stoku iz dubrovačkog Šumeta, a čiji su ostaci pronađeni u jednoj jaruzi, blizu njihovih kuća. Iz toga je Ćorović izveo odveć uopšten zaključak da je Dragutin držao čitavo Trebinje, oblast dabarske eparhije i krajeve koji su služili kao prilaz Trebinju iz rudničkog kraja.
    Dubrovački pisar navodi kao vinovnike pomenutog delikta ,,homines de Vscolpio Dol, qui sunt homines regis Stephani”. Zašto im nije zabilježio imena? Možda zbog toga što su mu bila nepoznata, ilije pak želio istaći da su to kraljevi ljudi koji su – po Dinićevom mišljenju – činili na neki način izuzetak – „bilo da je Uskoplje tada predstavljalo usamljen posed kralja Dragutina u Trebinju, ili čak da svi ljudi u Uskoplju nisu bili potčinjeni njemu”. To bi značilo da je Uskoplje, ili samo njegov dio, bilo jedini Dragutinov posjed u čitavom Trebinju.
    Na osnovu dosad izloženog proizlazi da je kraljica Jelena upravljala od 1276-1308. godine trebinjskim krajem, u okviru koga se Uskoplje, ili njegov dio, nalazio pod vlašću „sremskog kralja” Dragutina.
    „Stara kraljica” Jelena (porijeklom Francuskinja, iz kuće Anžuvinaca), kao dobra i pobožna katolkinja, ostala je vjerna ka- tolicizmu i Apostolskoj stolici do kraja života. Možda je upravo ona obavijestila papu Martina IV o tome da su trebinjska i stonska biskupija ostale upražnjene, na što je ovaj 1284. naredio dubro- vačkom nadbiskupu Bonaventuri da postavi nove biskupe.
    U jeku građanskog rata između kralja Milutina i Dragutina (1301-1312), kraljica Jelena se 1308. godine odrekla vlasti nad primorjem – Zetom i Trebinjem – u korist Milutinovog starijeg sina Stefana. Da li je to učinila zbog godina, ili su interesi kralja Milutina nalagali da na to mjesto dođe njegov sin, ostaje da nagađamo. Međutim, Milutin je ovim, vjerovatno, odredio sinu prvencu ulogu namjesnika prijestola; ulogu koja je za njega po izmirenju zavađene braće (1312) postajala sve neizvjesnija. Stefan je, doduše i poslije toga izmirenja bio namjesnik u primorju, ali očigledno sa njim kao jedinim nasljednikom nije se više računalo, što ga je navelo da pobunom protiv oca pokuša doći na vlast. Vrijeme te pobune ne bi se moglo pomjeriti mnogo iza februara 1314, pošto o Stefanu kao namjesniku u Zeti i Trebinju prestaju sve vijesti sa tim datumom, a njegovo izgnanstvo koje je trajalo oko sedam godina u Carigradu, završeno je prije Milutinove smrti (21. novembra 1321).
    Pošto ga je uhvatio i oslijepio nakon pobune, Milutin je Stefana zajedno sa sinovima Dušanom i Dušicom, poslao u Carigrad svome tastu, caru Androniku, gdje je ostao u zatočeništvu oko sedam godina. Dok mu je stariji sin sjedio u Carigradu „pobožni kralj” Milutin je, izgleda, radio na tome da prijesto ostavi mlađem sinu Konstantinu, za koga se ranije smatralo da je od 1314-1321. godine bio očev namjesnik u Zahumlju i kralj Zete i Trebinja. Međutim, novija istoriografija je dokazala da ove oblasti nisu nikada bile u Konstantinovoj vlasti, ali nije opovrgla mogućnost da je kralj Milutin računao s njim kao eventualnim nasljednikom, tim prije što je u uslovima kada je Dragutinov sin Vladislav već bio u zatvoru, a Stefan se nalazio još u progonstvu, Konstantin ostao jedini kandidat zreo za prijesto.
    Poslije Stefanovog progonstva s mjesta namjesnika u Zeti i Trebinju, ovim oblastima je, vjerovatno, upravljao sam kralj Milutin sve do smrti 1321. godine. Baš se u to vrijeme na području Trebinjske oblasti počinju javljati pojedine župe – Konavli, Trebinje, Vrm, Rudine i Dračevica – kao samostalne administrativne jedinice. Na čelu svake od njih stajao je župan koji je, kao kraljev predstavnik, bio nosilac upravne i sudske vlasti, kakav je slučaj i s čuvenim trebinjskim županom Mladenom.
    Odmah nakon Milutinove smrti, u srpskoj državi je izbio očekivani dinastički sukob između njegovih sinova, Stefana i Konstantina, i njihovog rođaka, a Dragutinovog sina Vladislava. Iako oslijepljen, Stefan je iz ovog sukoba izašao kao pobjednik i već 6. januara 1322. godine bio krunisan za kralja od strane arhiepiskopa Nikodima, dok je njegov sin Dušan, kao „mladi kralj”, postavljen za očevog namjesnika u Zeti i primorskim oblastima. Kada se Bosna proširila na Hum, a Dubrovčani stekli poziciju u Stonu i Pelješcu, srpski posjed u dubrovačkom zaleđu sveden je samo na područje Trebinja i Konavala. Trebinje je i tada bilo nezavisna župa, kojom je privremeno upravljao konavoski župan Poznan: od jula 1322. do septembra 1323. godine, kada se domaći župan Mladen nalazio u vojsci i na dvoru kralja Dečanskog. Ostaje otvoreno pitanje ko je zamijenio župana Mladena u Trebinju, ali je vjerovatno da je u doba rata između Srbije i Dubrovnika (1327-1328) i njegov sin Branko bio neko vrijeme gospodar ovoga kraja. Međutim, on je ubrzo napustio Trebinje i prešao na novu baštinu u Drenici, poslije čega, izgleda, i nije bilo prave vlasti u župama Trebinja, Konavala i Dračevice. Na takvu pomisao nas navodi činjenica da se Dubrovčani u slučajevima krađe nisu više obraćali županima ovih oblasti, kako su to ranije činili, već su o tome uopšteno pisali „hominibus de Canale, Tribigna et Draciviga”.
    Odnosi između Trebinja i Dubrovnika nisu bili dobri još iz vremena kraljice Jelene. Njeni ljudi su često presretali dubrovačke karavane i otimali im robu na putu, a pravi zastoj trgovine bio je izazvan sukobom s kraljem Milutinom, zbog čega je vlada 1318. zabranila svojim podanicima da trguju u Trebinju, Vrmu i Rudinama. Na to se nadovezao i spor oko čuvene pljačke trebinjskih Martinića, koji nije mogao biti riješen na stanku sredinom 1322. godine, zbog već pomenutog odsustva župana Mladena. Da problem bude još veći, pobrinuli su se Prodaša, Vladimir i Vitomir – vojni zapovjednici Trebinjaca, Konavljana i Dračevičana – upavši godinu dana kasnije sa svojim ljudima u dubrovačke oblasti Zaton i Rijeku i opljačkavši tamošnje stanovništvo. Na to su oštro reagovale domaće vlasti i naredile da se prekine svaki kontakt sa zaleđem ako starješine četa u roku od osam dana, od dana poziva, ne vrate stoku i druge odnesene stvari. Ali, kako se upravo tada trebinjski župan Mladen vratio iz vojne srpskog kralja, Dubrovčani su mu uputili poslanstvo, koje će ga pozdraviti i potužiti mu se na ove pljačkaše i prošlogodišnju pljačku Martinića. Snagom autoriteta koji je uživao među okolnim županima, on je ubrzo riješio spor sa Dubrovnikom. Nakon toga, započeo je period izvjesnog zatišja u međusobnim odnosima, što potvrđuje i neimarska djelatnost nekih dubrovačkih i zadarskih graditelja u Trebinju. Međutim, to zatišje nije potrajalo dugo, pošto je Vitomir Stajić počeo od 1329. opet da pljačka područje dubrovačke Astareje, što je imalo za posljedicu novu zabranu trgovine .
    Pošto se nije slagala sa Stefanovom spoljnom politikom, zetska vlastela je nagovorila mladog kralja Dušana da zarati protiv oca. Nakon prvog odmjeravanja snaga, došlo je do primirja u maju 1331. godine, kada se Dušan našao u Trebinju, gdje ga je dočekalo dubrovačko poslanstvo s pozivom da posjeti njihov grad. Ubrzo poslije toga ponovo je izbio sukob između oca i sina, iz koga je Dušan izašao kao pobjednik i već početkom septembra bio krunisan za kralja svih srpskih i primorskih zemalja.
    U prvoj deceniji njegove vladavine situacija u širem trebinjskom kraju ostala je, izgleda, nepromijenjena. U borbi između Srbije i Bosne oko Zahumlja, to područje je često prelazilo iz ruke u ruku ovih rivala. To potvrđuje i povremeno bavljenje zahumske vlastele Drugovića (Čihorića), kao i župana Miltena Draživojevića, rodonačelnika porodice Sanković, u Trebinjskoj i Konavoskoj župi .
    Tokom 40-ih godina XIV vijeka Trebinje je ponovo činilo cjelinu sa Konavlima. U stvari, Dušan je poslije krunisanja za cara, dao 1347. ove župe vlastelinu Strahinji i proglasio ga svojim namjesnikom u njima. I Strahinjin sin Nenad se gotovo u isto vrijeme s ocem pominje – prvo kao vojvoda, a potom kao župan – u Trebinju i Konavlima.
    Preostale arhivske vijesti ne pokazuju gotovo nikakvo poboljšanje u odnosima između Trebinja i Dubrovnika za vrijeme kralja i cara Dušana. Naprotiv, ljudi njegovog podanika Vitomira Stajića i dalje su se bavili drumskim razbojništvom i pljačkali dubrovačku okolinu. Dubrovčani su se žalili Dušanu i na Dabiživa, njegovog službenika u Trebinju, da je „uzimao od trgovaca dinar, ko ide u Dubrovnik i iz Dubrovnika”. Zato je Dušan ukinuo ovu „novštinu”, a potom i posebnom poveljom (1349) oslobodio dubrovačke trgovce plaćanja carine na ovom mjestu. Upadi i pljačkanja dubrovačke teritorije bili sujoš češći u doba trebinjskog vojvode i župana Nenada Strahinića. Stoga su mu knez i Malo vijeće, da bi ga odobrovoljili, slali svadbene darove kada mu se udavala sestra (1348) i kada se sam ženio (1349). Koliki su strah od njega Dubrovčani imali, rječito ilustruje vladino naređenje da „niko ne smije pokazivati srdžbu niti išta rđavo govoriti protiv župana Nenada ili njegovih ljudi, ma šta imao protiv njih” .
    Dubrovački nadbiskup Bonaventura je, po dozvoli pape Honorija III, imenovao i posvetio 1286. biskupe u stonskoj i trebinjskoj dijacezi. Ali, određene promjene u politici srpske države počele su se odražavati i na crkvene prilike tog doba. U stvari, kralj Milutin je poslije majčine (1314) i bratovljeve smrti (1316), počeo pokrštavati katolike na područjima preuzetim od Dragutina i Jelene, čemu se usprotivilo katoličko plemstvo, a papa pokrenuo čak i krstaški rat protiv „nevjernog raškog kralja”. To mu, međutim, nije smetalo da zarati protiv Dubrovnika i hrvatsko-ugarskog kralja, što je još više pogoršavalo položaj katoličkog stanovništva u dubrovačkom zaleđu. U tome sukobu je, izgleda, i trebinjski biskup napustio svoju biskupiju i dobio posjede mrkanskog biskupa. Uz samostansku zgradu na Mrkanu, on je primio i dvije crkve (crkvu Sv. Marije i Sv. Mihaila), a potom benediktinski priorat na ostrvu Sv. Petra i ostrvo Bobaru. I pored nešto zemlje i vinograda koje su imali ovi samostani u Župi dubrovačkoj, mrkanski biskup je ubrzo do te mjere osiromašio da je postao „predmet milostinje dubrovačke vlade i pobožnih oporučitelja”. Dok je tako iz dana u dan padao u sve težu i bezizlazniju situaciju, u njegovoj bivšoj dijacezi su, po nekim mišljenjima, počele da niču pravoslavne crkve, iako ih tamo nije bilo nikada ranije.
    Ni titularni trebinjski biskupi papskih dokumenata, ni mrkanski biskupi iz Dubrovnika nisu vršili jurisdikciju u trebinjskoj biskupiji onog doba. Iz papinih pisama kralju Dušanu i bosanskom banu Stjepanu II Kotromaniću saznajemo da su srpski vladari, nakon progona trebinjskog biskupa, podvrgli njegovu biskupiju jurisdikciji kotorskog biskupa. Na to vrijeme podsjeća i crkva Sv. Tripuna kod Uskoplja, posvećena istoimenom zaštitniku grada Kotora. Međutim, neki od Dušanovih prethodnika (Milutin ili Stefan Dečanski) oteo je kotorskom biskupu mnoge crkve i samostane, među kojima i neke s područja trebinjske biskupije. Otimanje imanja, a osobito crkava i samostana kotorskom prelatu otvara narednu etapu u odnosima srpskih vladara prema katoličkoj crkvi, koja počinje s vremenom kralja i cara Dušana. Danas se ne zna da li je on svojim stavom prema crkvi izazvao ustanak plemstva u primorju i grčevito nastojanje barskog nadbiskupa da pokrene krstaški rat protiv njega, ali se sigurno zna da je Dušan, kao i njegovi prethodnici, zdušno radio na prevođenju katolika na pravoslavlje.
    Još za Dušanovog života rasla je moć pojedinih oblasnih gospodara koji su obavljali određene dužnosti u trebinjskom kraju. Tako se rodonačelnik porodice Branković pominje najprije kao župan Mladen (1319), a potom kao gospodar Trebinja (1323). Naslijedio ga je sin Branko Mladenović, koji je učestvovao u ratu Stefana Dečanskog (1327-1328) protiv Dubrovčana i nanio im veliku štetu u Župi. On je Trebinjem raspolagao, vjerovatno, sve dok nije postao sevastokrator i zapovjednik Ohrida. Pomenuta „kula Brankovića” u Gornjim Policama kod Trebinja pripadala je njemu i njegovom ocu, a ne Brankovom sinu Vuku, kako se to mislilo u narodu. U Dušanovo doba, tačnije oko 1346, Trebinjem i Konavlima je, do odlaska u Ser, upravljao nakratko, kao njegov namjesnik, Uglješa Mrnjavčević, dok je trebinjsko mjesto Svinjarevo bilo u posjedu kraljevog stavilca Vojislava Vojinovića. I pojedini članovi popovske vlastele Drugović (Čihorić) nalazili su se u Dušanovoj službi u Trebinju.
    Kada je u naponu snage umro (1355), Dušana je naslijedio sin Uroš. U toku njegove vladavine na području srpske države, umjesto jake i jedinstvene centralne vlasti, izraslo je mnoštvo snažnih oblasnih gospodara, među kojima vrijedi pomenuti: Vojislava Vojinovića, na području od Rudnika do Jadranskog mora, Balšiće u Zeti, braću Mrnjavčeviće (Vukašina i Uglješu) u zapadnoj Makedoniji, Vojislavljevog nećaka i nasljednika Nikolu Altomanovića, braću Dragaše (Jovana i Konstantina) na lijevoj obali Vardara, Lazara Hrebeljanovića u Pomoravlju i Vuka Brankovića na Kosovu.
    Knez Vojislav Vojinović, treći sin vojvode Vojina, istaknutog velmože iz vremena Stefana Dečanskog, postao je jedan od najmoćnijih, a pred kraj života i najmoćniji velikaš u srpskoj državi. Kada se nalazio u najširim granicama, njegov feud je obuhvatao ogroman prostor između Rudnika, Drine, Popovog polja, Dubrovačke Republike, Boke i Kosova. U njega su ulazili, dakle, i Trebinje, Konavle i Dračevica na jugu. Vojislav je još za vrijeme Dušana imao izvjestan posjed u Trebinju, odakle je docnije protjerao mjesnog vlastelina Ruja Supčića, koji mu se, po Restiću, zamjerio u doba srpsko-ugarskog rata. Umjesto protjeranog Ruje, u Trebinju se javljaju novi Vojislavljevi činovnici. Dubrovčani su se žalili u julu 1359. na njegovog sevasta u Konavlima i Trebinju zbog otimanja žita i stoke njihovim podanicima. Međutim, od avgusta iste godine ovim župama je upravljao kefalija Milman, koji je često provaljivao u dubrovačke oblasti i presretao dubrovačke i mletačke trgovce radi pljačke. Već prema najranijim izvorima, Milman je bio podčinjen knezu Vojislavu, a ne caru Urošu. Ranije tipičan predstavnik centralne vlasti, kefalija, dakle, postaje upravni organ oblasnog gospodara, od čega – prema R. Mihaljčiću – ne treba tražiti boljeg primjera za opadanje te centralne vlasti.
    Pošto je u septembru 1363. umro, vjerovatno od kuge, Vojislava Vojinovića je naslijedila kneginja Gojislava s poodraslim, ali još uvijek maloljetnim, sinovima. Nije sigurno da je zavladala svim dijelovima dotad najveće feudalne oblasti koja je, osvajanjem gornje Zete od strane Balšića i rudničkog kraja od strane Nikole Altomanovića, bila znatno okrnjena. Prema nekim indicijama, njena vladavina bila je vezana samo za južne dijelove (Konavle i Trebinje) „države” humskog kneza. Najveća joj je opasnost prijetila od muževljevog sinovca Nikole Altomanovića, zbog čega je kneginja već u av- gustu 1367, sakupljala vojsku. Ovaj datum predstavlja ujedno i početak rata za nasljeđe feudalne oblasti Vojinovića u okviru same porodice. Iako prepuštena sama sebi, Gojislava je više od godinu dana nekako odolijevala napadima mladog i ambicioznog župana. Još 5. oktobra 1368. ona se pominje kao gospodar Trebinja, da bi mjesec dana kasnije njezin progonitelj izbio na more.
    Prodorom na more župan Nikola je ne samo zadobio krajeve kojima je za vrijeme Dušana upravljao njegov otac Altoman već je postao i pravi restaurator „države”, u kojoj je, poput Vojislava, upravljao Trebinjem i Konavlima preko svoga kefalije. I on je, kao i stric mu Vojislav, bio uvijek neprijateljski raspoložen prema Dubrovniku. Kada su Dubrovčani odbili da mu isplate Svetodmitarski dohodak, došlo je u jesen 1370. do otvorenog sukoba u kome, su njegovi ljudi iz Trebinja i Konavala, pod vojvodom Radinom Dubravčićem, nemilosrdno pustošili dubrovačku okolinu i ubijali njihove trgovce. Uzaludne su bile vladine molbe ugarskom kralju i mačvanskom županu za pomoć u suprotstavljanju Altomanovićevom nasilju. Zato su Dubrovčani počeli da se obraćaju Nikolinom kefaliji Obradu Zorki, s kojim su u februaru 1372. sklopili, a potom u martu produžili primirje.
    Poslije neuspjele koalicije, koju su 1371. organizovali kralj Vukašin, Đurađ Balšić i Dubrovčani, Nikola Altomanović se počeo ponašati daleko agresivnije nego ranije i time proširio krug neprijatelja. Zato su – prema u ovom dijelu izlaganja dosta vjerodostojnog M. Orbina – srpski knez Lazar, ugarski kralj Ludovik i bosanski ban Tvrtko sklopili savez protiv Altomanovića. Ne mogavši se oduprijeti znatno moćnijoj savezničkoj vojsci, Nikola se povukao prema primorju. Najprije je stigao pred utvrđeni grad Klobuk, koji je bio predao na čuvanje vlasteli zvanoj Zorke, koja ga – i pored mnogih dobročinstava što joj ih je učinio – nije primila u utvrđenje. Odatle je nastavio put prema Trebinju i Konavlima, gdje, takođe, ne nalazi utočište. Zato se vraća nazad i ulazi u svoj tvrdi grad Užice, u kome ga ubrzo zarobljuje knez Lazar. Predaje ga na čuvanje nekoj vlasteli, čiji mu je „poglavica” Stevan Musić, po tajnom kneževom odobrenju iskopao oči. Tako slijep, boravio je izvjesno vrijeme u manastiru, a potom, idući iz mjesta u mjesto, dospijeva u Zetu i kod Balšinih sinova 1374. godine provodi posljednje dane života. Od svih zemalja kojim je upravljao, svaki saveznik je uzeo ono što je bilo na njegovim granicama, izuzev Trebinja, Konavala i Dračevice, koje su zauzeli Balšići, iako nisu učestvovali u ratu protiv njega. Nijedan podatak iz Orbinovog izvještaja, osim godine Altomanovićeve smrti, ne podliježe sumnji, kako je to lijepo pokazala novija istoriografija verifikacijom njegovih podataka savremenim izvorima.
    S obzirom na to da se Đurađ Balšić u povelji koju je izdao Dubrovčanima 30. novembra 1373. tituliše kao gospodar „zemlje okolo Dubrovnika”, R. Mihaljčić pomišlja da je „neposredno posle sloma Nikole Altomanovića zauzeo ne samo Dračevicu, Konavle i Trebinje već i deo humskih krajeva koje je držao mladi župan”. Za njegove vlade Trebinjska i Konavoska župa su činile dvije zasebne administrativne jedinice, od kojih je svaka imala svoga kefaliju kao predstavnika upravne, sudske i vojne vlasti. Konavoski i trebinjski kefalija (Radič i Radonja Antunović-Kudelinović) su, bez obzira na prijateljstvo svoga gospodara prema Dubrovniku, provaljivali s četama u susjedne dubrovačke oblasti i pljačkali tamošnju vlastelu, građane i seljake .
    Da se bosanski ban Tvrtko nije slagao s uspostavom Balšićeve vlasti u Altomanovićevim primorskim krajevima, potvrđuje i njegov vojni pohod na Hum u januaru 1375. S tim Tvrtkovim pohodom istorijska literatura dovodi u hronološku vezu – dosad godinom nedatiranu – povelju koju je Balšić izdao Dubrovčanima 30. maja dok je (vjerovatno zbog ratnih prilika) boravio u Konavlima.
    M. Dinić se još jedanput našao u prilici da provjerava tačnost Orbinovog kazivanja o tome kako se „nešto kasnije Trebinje, Konavle i Dračevica odmetnuše od Balšića i potčiniše banu Tvrtku”. On je, zaista, pronašao u Dubrovačkom arhivu vijesti o pobuni Konavoske župe protiv Đurđa Balšića i o posjeti Tvrtkovog čovjeka Krasoja, koju je sa nekim Trebinjcima 22. februara 1377. godine učinio gradu sv. Vlaha. Slažući ih u jedan mozaik, autor monografije O Nikoli Altomanoviću, na osnovu tih vijesti, s pravom je zaključio da se radi o pobuni protiv Balšića u kojoj su „Trebinjani postavljali Tvrtku izvesne uslove, pod kojim bi priznali njegovu vlast, tražeći pri tome i garantiju Dubrovnika”.
    Postaje jasno, dakle, da je u januaru ili u prvoj polovini februara 1377, pored Konavala, bilo pobune i u Trebinju. Njome se poslužio Tvrtko c,zavladao Trebinjem, Konavlima i Dračevicom, nekoliko mjeseci prije nego što se proglasio za kralja (26. oktobra 1377).
    Đurađ Balšić, jasno, nije se lako mirio sa gubitkom primorskih župa. Stoga je vrlo ubjedljivo dalje Orbinovo izlaganje da „kad su Balšići čuli za ovo odmetništvo, sakupivši vojsku od deset hi- ljada ljudi, pođoše s Karlom Topijom preko Onogošta i prodreše sve do Nevesinja, uništavajući ognjem i mačem svu Tvrtkovu zemlju, a zatim se vratiše u Zetu noseći plen. Tri meseca posle toga, 13. januara 1379. godine, umre u Skadru Đurađ Balšić”. Mljetski opat je, dakle, do kraja precizan – pohod na Bosnu se završio tri mjeseca prije smrti Đurđa Balšića, koji je prema našim starim zapisima umro 13. januara 1378, a ne 1379. (kako to stoji kod Orbina, kao posljedica pogrešnog preračunavanja godine od stvaranja svijeta). Prema tome, sasvim je tačan Dinićev zaključak da se ovaj Balšićev pohod na Bosnu završio u oktobru 1377. godine, neposredno pred Tvrtkovo krunisanje za kralja.
    Šta je, osim ratnog plijena, Balšić dobio u ovom pohodu, ostaje nepoznato. Nije isključeno da je vratio neke, bar one bliže župe i zadržao ih do smrti. U protivnom, bilo bi teško objasniti zašto su Dubrovčani isplatili Đurđevim poslanicima Svetodmitarski dohodak i poslije Tvrtkovog krunisanja za kralja. Izgleda da je tek poslije njegove smrti Tvrtko trajno zavladao primorskim dijelovima bivše Altomanovićeve „države”.

    Izvor: ISTORIJSKI INSTITUT SRPSKE AKADEMIJE NAUKA I UMETNOSTI, Posebna izdanja, Knjiga 30 , ĐURO TOŠIĆ – TREBINJSKA OBLAST U SREDNJEM VIJEKU , Istorijski institut SANU, BEOGRAD, 1998. 

    Odgovori