Orahovac i okolna sela

11. jun 2012.

komentara: 12

Opština Orahovac:

Bela Crkva, Bratotin, Brestovac, Brnjača, Bublje, Velika Kruša, Velika Hoča, Vranjak, Gedže, Goračevo, Gorić, Gornje Potočane, Danjane, Dobri Dol, Domanek, Donje Potočane, Dragobilje, Drenovac, Zatrić, Zočište, Zrze, Jančište, Jović, Koznik, Kramovik, Labučevo, Ljubižda, Mađare, Mala Hoča, Mališevo, Milanović, Miruša, Moralija, Mrasor, Našpale, Nogavac, Opteruša, Orahovac, Ostrozub, Pagaruša, Petković, Poluža, Ponorac, Pusto Selo, Radoste, Ratkovac, Retimlje, Sanovac, Saroš, Sopnić, Turjak, Celina, Crnovrana, Čiflak i Čupevo.

Naredni članak:
Prethodni članak:

Komentari (12)

Odgovorite

12 komentara

  1. Vojislav Ananić

    STANOVNIŠTVO

    Prsma bogatoj istorijskoj građi Srbi su u ranom srednjem veku bili u većini na Balkanskom poluostrvu i više vekova priznavali su vlast Vizantije. Arheološka istraživanja koja su vršena na više lokaliteta u Metohiji i na Kosovu, potvrđuju postojanje slovenskih naseobina iz perioda ranog i poznog srednjeg veka.
    U ataru srednjovekovnog srpskog sela Vrbnice, na levoj obali Belog Drima, blizu jugoslovensko-albanske granice, arheološka iskopavanja vršena od 1975-1985. godine na jednom velikom prostoru pohazala su ostatke slovenskog naselja, to jest, izuzetno bogat arheološki materijal rane slovenske srednjovekovne kulture. Na žalost, nalazište /ostaci temelja kuća, crkava, groblja i drugih objekta materijalne kulture/ potopljeno je izgradnjom hidrocentrale na Belom Drimu u Albaniji.
    Novijim arheološkim iskopavanjima u selu Bardosanu na 16. kilometru severoistočno od Đakovice, na desnoj obali Belog Drima, otkriveni su ostaci poznovizantijske i rane slovenske srednjovekovne materijalne kulture.
    Polovinom prošlog veka ruski konzul u Prizrenu I. S. Jastrebov u selu Bardosanu je ustanovio razvaline stare srpske crkve i oko nje malo srpsko troblje.
    Ova i ostala arheološha nalazišta slovenske hulture ukazuju da su na širem području Metohije u ranom srednjem veku Sloveni imali svoja razvijena naselja u kojima se život začeo mnogo ranije. 

    Stanovništvo Velike Hoče u srednjem veku

    Na osnovu pisanih dokumenata /povelja, spisa, pisama, natpisa i zapisa/ srpskih srednjovekovnih vladara i mnogobrojnih pravoslavnih verskih objekata koji i sada postoje, na teritoriji tadašnje Srbije, od IX-XV veka, živeli su, u potpunosti, pravoslavni Srbi.
    U nekim takvim slisima i poveljama, pored geografskih naziva, imena naselja i objekata, zapisane su i pojedine zaslužne ličnosti i brojne starešine stočarskih, ratarskih i zanatskih domaćinstava sa pravoslavnim, srpskim imenima. Najveći broj takvih imena postoje u Hilandarskoj, Dečanshoj i Arhanđelskoj hrisovulji.
    S obzirom da je Velika Hoča u to vreme postojala kao veliko naselje sa carskim trgom i vrlo starim pravoslavnim crkvama, i da je najpre bila sedište Veliko hočke metohije i pravoslavne srpske parohije, a potom potpala pod upravu manastira Hilandara, s pouzdanošću se može tvrditi da je u njoj i posle dolaska Turaka /1455/, do kraja XVIII veka, živelo isključivo srpsko stanovništvo.
    Međutim, pronađeni pisani podaci o stanovniiggvu srpskog porekla potiču tek iz XIV veka s mogućnošću da pisanih podataka ima iz ranijih vekova u Hilandarskoj riznici, s obzirom da je Hoča do kraja XV veka bila pod crkvenom upravom Hilandara.
    O prvim stanovnicima srpskog porekla iz XIV veka kazuju iskopine i pisana dokumenta.
    Arheološka iskopavanja u podu crkve Svetog Nikole u Velikoj Hoči, izvršena posle Drugog svetskog rata, otkrila su izvesna saznanja o prošlosti te crkve. Tu je otkopana i jedna nadgrobna ploča na kojoj je zapisano ime i prezime jednog pokojnika srpskog porekla, Gradislava Sušenice, sahranjenog u XIV veku.
    U Povelji srpskog kralja Dušana iz 1331. godine zapisano je prvo srpsko ime iz sela Hoče. To je Starac Jovan, ikonom metohije Hočanske. Tom poveljom Dušan je u manastiru Dečanima darivao velike površine vinograda u Hoči. U Dušanovoj poselji piše da je kralj dao na doživotno upravljanje Hočkom ikonomu Jovanu malo vlatelinstvo, to jest, manastir svetog Nikole Mračkog i vlastelinstvo tog manastira.
    Po Vladimiru Petkoviću i sv. Nikola Mrački ili Orehovski se nalazi između grada Velbužda i Sofije u Bugarskoj. Taj manastir je kralj Stefan Dečanski obnovio 1330. godine, posle bitke kod Velbužda. Kralj Dušan je 1339. godine manastir Svetog Nikole Mračkog dao u metoh manastiru Hilandaru. Godine 1342. vlastelinstvo manastira Sv. Nikole Mračkog kralj Dušan je darovao starcu Jovanu, ikonomu Hilandarske metohije u Hoči kod Prizrena. Ali za obe Dušanove povelje koje se odnose na manastir Sa Nikole Mračkog, Vasilije Marković smatra da su falsifikat.
    Nije poznato koje je zasluge stekao Starac Jovan u Dušanovo vreme, ali se može predpostaviti da je on tada bio iguman u jednoj, možda najstarijoj crkvi Svetom Nikoli, ili je vršio dužnost ikonoma /upravitelja/ na crkvenom vlastelinstvu Velike hočke metohije.
    Koliko su bile značajne beneficije date Starcu Jovanu vidi se i iz činjenice da je Dušan Nemanjić izmenio odluku svoga oca Stefana Dečanskog koji je poveljom od 1330. godine manastir Svetog Nikole Mračkog priložio manastiru Hilandaru.
    Takođe, nekoliko godina ranije, to jest, pre ustupanja manastira Sv. Nikole Mračkog ikonomu Jovanu, srpski kralj Dušan je 1339. godine potvrdio pravo manastiru Hilandaru na manastir Svetog Nikole Mračkog.
    Iz sadržaja te dve hrisovulje, Stefana Dečanskog /1330/ i njegovog sina Dušana /1329. i 1331/, može se potvrditi da je kralj Dušan sproveo dva akta u delo: prvo, potvrdio je očevo darivanje, odnosno, pravo manastiru Hilandaru, na manastir Sv. Nihole Mračkog, i dugo manastir Sv. Nikole Mračkog dao je kasnije na doživotno upravljanje ikonomu Jovanu.
    Znatno više pisanih podataka o srednjovekovnom srpskom stanovištvu koje je živelo u selima oko Velike Hoče ima u Dečanskoj, Hilandarskoj i Arhanđelskoj povelji.
    Na primer, sadašnje selo Zrze, 10 kilometara zapadno od Orahovca, pominje se u Dečanskoj povelji pod imenom selo Zerzevo koje je držao eklisijarh Vasilije Leonidović. Nešto kasnije, kralj Dušan je selo Zerzevo sa njegovim stanovnicima priložio /poklonio/ manastiru Dečanima. U vezi s tim u Dušanovoj povelji je zapisano: ….”i protopop Prohor/sa/svojim selom Zerzevom do bljude /čuva, pazi/ grad crkovnij”. manastir Dečane. To znači da je protopop Prohor bio dužan da sa ljudima iz Zerzeva bude prvi ”kastrofilak” ili ”straž gradu”, što je docnije prešlo u tradiciju vojvoda manastira Dečana /čuvara Dečana/.
    U Sarzevu je u XIV veku postojala pravoslavna crkva Sv. Prokopija koju je držao pomenuti Prohor. U istom selu, na brežuljku, pored zaseoka Orlović postoje ostaci srpskog groblja. Ovi istorijski i arheološki podaci pokazuju da je u srednjem veku u Zerzevu /Zrzu/ živelo srpsko stanovništvo.
    U manastiru Hilandaru se čuva presuda porotnog suda o međama manastira Hilandara i Svetog Arhanđela iz 1454. godine. U presudi je zapisano i ime sudije Božin Mezija iz sela Vrnjašče kod Orahovca.
    U Arhanđelskoj povelji iz 1347/1348. godine, kojom Dušan Nemanjić osniva Arhanđelsko vlasništvo, zalisana su više sela i imena ljudi srpskog porekla. Tako, u selu Stavici /sada ne postoji/ kod Orahovca, živeo je ”pop Trošan sa braćom Tolojem i Pribojem, a u selu Potočanima /sada Gornje i Donje Potočane/ pop Hranislav Jepiskopović i skupljenicama, i sa svima pravima, na čelu ga je zatekla crkva.
    U povelji braće Vukovića: Grgura, Lazara i Đurđa i njihove majke Mare, izdate krajem XIV i početkom XV veka, kojom oni selo Orahovac prilažu manastiru Hilandaru, prilikom određivanja seoskih međa, pominju se Srbi, vlasnici imanja iz Orahovca i to: Stanko, Jole, Bojko, Kuzmin, Nomik, i Bogić.
    U povelji kralja Dušana manastiru Svetih Arhanđela iz 1348. godine upisano je više od 40 imena domaćina srpskih stočara Dobrušinaca Vlaha iz sela Jančišta. Navodim nekoliko imena domaćina tog sela: Berislav s bratom i sinovima, Petar sa sinovima, Ivan s bratom i sinovima, Aleksij s bratom, Rajko s bratom i sinovima i drugi.

    Izvor: Krsta Vitošević – Velika Hoča – Narodna i univerzitstska biblioteka, Priština, Novi svet, Priština

  2. Vojislav Ananić

    CRKVE VELIKE HOČE

    Samo u Podrimlju ima preko 150 postojećih i porušenih pravoslavnih crkava i crkvenih objekata.
    Velika Hoča zajedno sa nekadašnjim spaljenim zaseocima, pre dolaska Turaka u ove krajeve, imala je više od 25 crkava i po predanju jedan manastir na Izbištu.
    Sada u Velikej Hoči ima 12 crkava od kojih su 6 u razvalinama i 6 u relativo dobrom stanju i u njima se u određenim danima i verskim praznicima vrši služba božja. Sve postojeće, obnovljene i neke u razvalinama građene su na temeljima starijih crkava u vremenu od XI- XVI veka. Seljani veruju da je crkva Svete Prečiste najstarija ali prema pisanim podacima najstarija je crkva Svetog Nikole na stranama Vučjaka.
    O crkvama i drugim kulturno-istorijskim saomenicima u Velikoj Hoči ima više publikovanih naučno-popularnih radova s kraja XIX i s početka XX veka.
    Pored kraćih opisasela, istraživači su posebnu lažnju posvećivali proučavanju starosti pravoslavnih crkava i njihovim freskama, zatim o crkvenoj organizaciji i ulozi svešteistva u očuvanju identiteta srpskog naroda, očuvanju pravoslavlja, običaja i duhovne kulture Pojedini istraživači su vršili arheološka iskopavanja i restauracije likovnih vrednosti, kako bi se ustanovilo kada su crkve i manastiri paljeni, rušeni i obnavljani.
    Jedan od prvih opisa Velike Hoče publikovao je Miloš Milojević. Međutim, kraću studiju o ovom selu i njegovim crkvama napisao je krajem XIX veka dečanski arhimandrig Sava. On je u toj studiji, pored ostalog, zapisao da je Velika Hoča vrlo napredno selo i da u njoj ima 13 crkava, od kojih su 10 u ruševinama, a 3 u celosti. Po Savinom mišljenju sve te crkve su pripadale prizrenskim bogatašima koji su u Hoči imali svoje vinograde i druga imanja.
    Ruski konzul u Prizrenu I. S. Jastrebov je sedamdesetih godina devetnaestog veka više puta proputovao kroz Metohiju i u svojim putopisnim beleškama dao kratak opis sela Velike Hoče u kome navodi da su u to vreme u Hoči postojale 3 crkve, od kojih su 2 bile u ruševinama.
    Osvrćući se kritički na Opštu Dušanovu povelju, posvećenu Hilandaru od 1348. godine, Vasilije Marković je dao kratak opis crkve Sv. Nikole u Velikoj Hoči.
    Poznati profesor Srpske bogoslovije u Prizrenu, Petar Kostić je krajem XIX i početkom XX veka često putovao po Metohiji i u sklopu sa drugim istraživačkim radovima dao je opširan opis sela Velike Hoče. Nakon istraživanja on je znatno opširnije opisao istorijat, značaj i ulogu postojećih hočanskih crkava i to: Svetog Arhiđakona Stefana, Sv. Nikole i Sv. Jovana Krstitelja, ali je pomenuo i razvaline Sv. Aranđela, Sv. Prečiste, Sv. Petke, Sv. Ilije, Sv. Luke, Sv. Ane i Sv. Nedelje.
    Po njemu, crkvicu Sv. Ane obnovila je Vanka, udova Zivgarevića iz Velike Hoče.
    Po nekim istraživačima, najbolju studiju o Velikoj Hoči, njenim crkvama i nekim drugim starim objektima, između dva svetska rata, napisli su inženjer A. Smirnov i arh. Đ. Bošković. U vrlo opširnom delu članka koji se odnosi na Veliku Hoču ovi istraživči su prvo dali kratak opis sela i tom prilikom su naveli glavne srednjovekovne povelje srpskih vladara u kojima se hronološki prikazuje Hoča sa okolnim selimai Potom su vrlo savesno i dosta detaljno vršili arheološka iskopavanja oko nekih crkava i njihovim oltarima i na osnovu drugih spoljnih istraživanja publikovali rezultate svojih arheoloških i arhitetktonskih istraživanja. Posebnu pažnju su posvetili prevođenju tekstova i olisu fresaka i ikonostasa, nadgrobnih ploča i drugih zapisa. Po njima crkva Sv. Jovana Krstitelja, koja i sada u celosti postoji na seoskom bregu kod Hočanshog Vrela, ima zanimljivu osnovu. O njoj su oni sačinili kratak arhitektonski opis i na osnovu toga zaključili da je starija od XVI veka. Na zidovima u unutrašnjosti crkve pronašli su dva sloja živopisa od kojih je mlađi sloj rađen 1577. godine. Iste godine je rađen i ikonostas, dok je deo crkve prezidan u prvoj polovini XVI veka. Ovi stručnjaci su u toku rada preveli i dva zapisa sa ikona, izvršio i foto snimanje crkve i sačinili uspešan arhitekgonski plan crkve sa njenom osnovom i uzdužnim presekom.
    Bošković i Smirnov su vršili arheološka i arhitektonska istražiianja i na ostacima Sv. Luke u centru sela. Na osnovu manjih ostataka starijih živopisa oni su ustanovili da je crkva sagrađena u XIV veku. Na unutrašnjem zidu su konstantovali još dva sloja mlađih fresaka iz XVI i XVII veka. Iako u ruševinama oni su i u ovoj crkvi sačinili plan osnove i uzdužnog preseka i razjasnili dva zapisa sa unutrašnjh zidova.
    Smirnov i Bošković su i kratak arhitetkonski opis crkve Sv. Stefana. Na njenim unutrašnjim zidovima su ustanovili dva sloja živopisa, od kojih je stariji iz XVI, a mlađi iz XIX veka. Ova crkva je cela prezidana u XIX veku. I o ovoj crkvi Smirnov i Bošković nacrtali skicu preseka osnove i uzdužnog profila i izvršili foto snimanje crkve i njenih konaka. 
    Na kraju studije, ovi istraživači pominju obnovljene crkve Sv. Nedelje i Sv. Petke i crkvine Sv. Petra, Sv. Ilije, Sv. Arhanđela, i Sv. Prečiete.
    Vlada Petković je u svom publikovanom radu dao kratak istorijat sela, opširan opis postojećih i kratak opis razrušenih crkava Za crkvu Sv. Nikole autor je konstatovao da je ona jedna od najstarijih u Hoči i da se pominje u Dušanovoj povelji, kada je priložena manastiru Hilandaru.
    0 crkvama u Velikoj Hoči, njihovim freskama, ikonama i drugim crkvenim vrednostima pisali su i ovi istraživači: Radivoje Ljubinković, Milan Ivanović, Rufim Laaović, Predrag i Mirjaia Đorđević-Ljubinković.
    Najbolju studiju o crkvama u Velikoj Hoči napisao je Predrag Pajkić, u to vreme kustos Pokrajinskog muzeja u Prištini. Ovaj izvrstan istraživač i entuzijasta za proučavanje srpske prošlosti uspeo je da u svom radu reprodukuje sva realna saznanja dotadašnjih istraživača i svojim istraživačkim radom predstavi sve vrednosti koje poseduju srpske crkve u Velikoj Hoči. Kustos Predrag Pajkić je s uspehom detaljno proučio sve vrednosti u crkvama Sv. Nikole, Sv. Jovana, Sv. Luke i Sv. Stefana i priložio kratke opise i o crkvama koje su do tada bile u ruševinama.
    Po Predragu Pajkiću, Velika Hoča je u srednjem veku imala neobično veliki broj pravoslavnih crkava, od kojih se veći broj u celini ili u ruševinama očuvao do momenta njegovog proučavanja i istraživanja crkvenih objekata On je zapisao da Velika Hoča ima ukupno 11 crkava, od kojih su 5 obnovljene ili restaurirane i očuvanije, a 6 u ruševinama. U selu su se tada nalazile obnovljene crkve: Sv. Nikole, Sv. Jovana, Sv. Stefana, Sv. Nedelje, i Sv. Ane i razvaline i tragovi ovih crkava: Sv. Luke, Sv Arhanđela, Sv. Petra, Sv. Ilije, Sv. Petke i Sv. Prečiste. Nijedna od obnovljenih i očuvanih crkava nije zadržala svoj prvobitan izgled. Crkve Sv. Nikole, Sv. Jovana i Sv. Luke restaurirane su u drugoj polovini XVI veka, crkva Sa Stefana, verovatno u XVI i u XIX veku, a crkva Sv. Nedelje i crkva Sv. Ane, obnovljenje su krajem XIX ili početkom XX veka Veći broj crkava srušen je tokom XVIII veka.
    Na užem području hočanskog atara sada u celosti postoje 7 obnovljenih i 5 crkava u ruševinama. Obnovljene su crkve: Sv. Nikole, Sv. Jovana, Sv. Stefana, Sv. Ane, Sv. Nedelje, Sv. Luke i Sv. Ilije. U ruševinama su ostale crkve: Sv. Petke, Sv. Arhanđela, Sv. Prečiste, Sv. Petra i još jedna na drugom seoskom Ridu čije ime seljani ne pamte. Zvonare podignute od tvrdog materijala sa po par ili više zvona imaju crkve: Sv. Nikole, Sv. Jovana i Sv. Stefana. U poslednjoj se vrši stalna služba božja i seljani je sada masovnije posećuju.

    Crkva Svetog Nikole

    Saborna crkva Sv. Nikole nalazi se na jugozapadnoj strani brda Vučaka, levo od putanje koja vodi iz Velike, Hoče u Orahovac. Crkva je podignuta pre XII veka. U XIV veku je živopisana, ali su freske iz tog vremena samo delimično očuvane jer su crkvu Turci spalili krajem XV veka. U drugoj polovini XVI veka ona je obnovljena i živopisana i iz tog perioda ima oko 150 svežijih i bolje očuvanih fresaka Poznati slikar i pesnik “zograf Longin ot Peći” slikao je 1577. godine tri ikone na ikonostasu i to: Hrista Svedržitelja, Bogorodicu Odigitriju i Sv. Nikolu. U crkvi je pronađena i nadgrobna ploča Gradislava Sušenice iz XIV veka, čije se ime ne pominje u istoriji ali je značajno po tome što pokazuje da je u naselju u to vreme živelo srpsko stanovništvo. Krovna konstrukcija i deo crkvenog inventara uništen je po treći put u prvoj polovini XIX veka ali stanovnici su ponovo crkvu obnovili i ulepšali novim predmetima.
    Crkva Sv. Nikole ima interesantan oblik. To je jednobrodna građevina sa pravougaonom osnovom, dužine 14 i širine 5 metara i zasvedena je poluobličastim svodom. Oltarska niša je spolja trostrana a iznutra polukružna. Zidovi su od tesanog kamena, sige i vezivnog maltera, na kojima ima dvoje drvenih vrata i šest manjih prozora. Crkveni pod je popločan. Zvonara je zapadno od crkve u lepom i prostranom dvorištu na koje se nastavlja deo seoskog groblja sa lepim nadgrobnim spomenicima. Oko crkve ima dosta zelenila i dovoljno prostora gde se održavaju godišnji sabori.

    Crkva Sv. Jovana Krstitelja

    Saborna Crkva Sv. Jovana Krstitelja ima dominantan topografski položaj. Nalazi se na prostranom i zaravnjenom temenu jednog ilovastog brežuljka u blizini seoskog Vrela. Ona ima prostrano i ograđeno imanje voćaka, vinovom lozom, i drugim kulturama. Između dva svetska rata sveštenici su gajili i pitomu smokvu koja je predstavljala sinonim župske klime. Istočno od tog imanja nastavljaju se seoski voćnjaci, njive i vinogradi. Od seoskog centra do crkve i Vrela na severozapadu, vodi jedna od važnijih seoskih ulica. Crkva Sv. Jovana se ubraja u stara zdanja. Izgrađena je pre XIII veka. Prvi put je živopisana u XIV veku, potom je stradala od požara, pa su njene freske delimično očuvane. Po drugi put je obnovljena i živopisana u periodu od 1561- 1577. godine. Drugi sloj fresaka je očuvan.
    Ova crkva ima dimenzije približne dimenzijama crkve Sv. Nikole, s razlikom što je plan njene osnove drugačijeg izgleda i na nekim delovima širi. Ukupna dužina crkve je 12,5 metara a prosečna širina 4,8 metara. Struktura zidova je sastavljena od slabo tesanog kamena i sige, dok je vezivni materijal od maltera. Fasada je većim delom prekrečena, radi sprečavanja od dejstva erozije. Krov je dvoslivan i pokriven kamenim pločama. Nekoliko decenija pre osamdesetih godina ovoga veka crkva i njeno imanje bilo je znatno zapušteno.

    Crkva Svetog Sgefana

    Crkva Svetog Arhiđakona Stefana se nalazi u centru Velike Hoče. To je saborna crvkva, u kojoj se od 1985. godine vrši služba božja.
    Crkva ima prostrano i dobro sređeno dvorište, ograđeno objektima i zidinama. Važniji objekti su Crkveni konak, Vinica, Pivnica, službene parohijske lrostorije, stanbeni objekti, stočarske zgrade, bunar.
    Zgrada crkve ima longitudinalni pravougaoni oblik i zasvedena je poluobličasim svodom. Na zapadnoj strani je naknadno prizidana velika kvadratna priprata. Crkva je vrlo stara i verovatno zidana pre XIII veka na temeljima stare bogomolje. U njoj su ustanovljene tri faze izgradnje: prva je iz XIV veka; srednja iz druge polovine XVI i treća iz XIX veka, to jest iz 1853. godine, kada je restaurirana cela građevina i ozidana priprata.
    U crkvi postoje dva živopisa, od kojih je stariji, verovatno iz XVI veka, sačuvan u fragmentima i noviji iz 1864. godine koji pokriva gotovo sve zidne površine. Poslednji živopis je radio debarski slikar Josif iz Lazaropolja.
    Ova crkva ima i druge znamenitosti koje su ostavili mnogi darodavci iz okolnih naselja Među njima se ističe zbirka ikona i crkvenih sasuda /predmeta/. Tu se napaze i dve retke sedefne ikone i bakarni tanjir iz 1601. godine, sa natpisom ”ot hrama Arhangela Gavrila vo hram svetome Nikolae u Golemu Otču”.

    Crkaa Svete Ane

    Saborna crkvica Svete Ane nalazi se u dvorištu Osnovne škole u Velikoj Hoči. Podignuta /obnovljena/ je na temeljima stare crkve 1912. godine. Po sećanjima meštana Turci su staru crkvu srušili sredinom XIX veka i na njenom mestu podigli džamiju. Posle oslobođenja od Turaka 1912. godine, Srbi su srušili džamiju i tu opet podigli crkvicu. Po podacima Petra Kostića, profesora Bogoslovije u Prizrenu, crkvicu Svete Ane je obnovila Vanka, udova Janka Zivgarevića iz Velike Hoče.

    Crkva Svete Nedelje

    Crkva Svete Nedelje se nalazi na levoj obali Vrelskog potoka u zapadnom delu naselja. Obnovljena je u XIX veku na temeljima stare crkve, podignute pre HIII veka i spaljena od Turaka u XVII veku. Drugo paljenje doživela je u HVIII veku, a poslednju rvstauraciju posle 1912. godine.

    Crkva Svete Petke

    Crkva Svete Petke obnovljena je u prvoj polovini XX veka. Na njenim temeljima bila je stara crkva iz HII ili HIII veka. Slična je crkvici Sv. Nedelje i nalazi se na potesu Petkopolja.

    Crkva Svetog Luke

    Do 1985. godine ova crkva bila je u razvalinama. Crkva se nalazi u centralnom delu sela, u Vukadinskoj mahali. Oko te crkve postoji staro hočansko groblje. Po Predragu Pajkiću crkva ima pravougaonu osnovu i zasveden poluobličast svod. Pre dogradnje na njenim zidovima mogla su se videti dva sloja fresaka na osnovu kojih se moglo utvrditi da je crkva izgrađena pre XIV veka, dok je dogradnja sa drugim živopisom izvršena krajem XVI veka.
    Na unutrašnjim zidooima postojala su dva ugrebana zapisa iz XVIII veka koja je Ljuba Stojanović uneo u svoje kapitalno delo “Zapisi i natpisi”, odnosno ”Stari srpski zapisi i natpisi”. Natpis na crkvi Sv. Luke u Velikoj Hoči glasi: ”3na ti se /kogda dođe eromonah isaija Devič /ki/ brati vino po Hoči , iz koga se vidi da je vinogradarstvo u XVIII veku bilo razvijeno u celom Podrimlju i da je Hoča u to vreme imala prisnu vezu sa Devičom i Dečanima.
    I ova crkva je opljačkana i spaljena sredinom XIX veka. Tokom 1985-1986. godine crkva je obnovljena.

    Crkva Svetog Arhanđela

    Razvaline crkve Svetog Arhanđela leže na jednom seoskom brežuljku s desne strane Vrepskog potoka u blizini Bardovca Dogradnja ove crkve izvršena je u XVI veku na temeljima stare crkve iz HIII veka. Bakarni diskos iz te crkve sa natpisom iz 1601. godine sada je u crkvi Svetog Stefana.

    Crkva Svetog Petra

    Ostaci crkve Sv. Petra leže na stranama Petrovog brega iznad Mijačinog dola Crkva je podignuta u XVI veku, a srušena, verovatno, u XVIII veku.

    Crkva Svetog Ilije

    Crkva Svetog Ilije leži na samom ulazu u selo, s desne strane puta koji vodi od Orahovca za Veliku Hoču. Podignuta je u XIV veku, a srušena u XVIII veku. Oko crkve je bilo imanje od dva hektara. Posle Drugog svetskog rata deo crkvenog poseda je nacionalizovan.
    Ktitor novoizgrađene crkve Svetog Ilije je Ljuba Čukarić, a metalnu ogradu sa ukrasnim vratima postavio drugi graditelj – je Damnjan Micić.

    Bezimena crkva

    Na mestu zvanom Drugi Rid iznad sela, po predanju, bila je stara crkva iz XIII ili XIV veka, a srušena u XVIII veku. Jedan broj starijih meštana zna lokaciju te crkve. Međutim, Hočani ne pamte kome je bila posvećena.

    Crkva Svete Prečiste Bogorodice

    Ostaci crkve Sv. Prečiste Bogorodice leže pored sadašnjeg Doma kulture u Velikoj Hoči. Stanovnici Hoče veruju da je ta crkva bila najstarija u naselju i da su je Turci opljačkali, spalili i porušili u XVIII veku.

    Izvor: Krsta Vitošević – Velika Hoča – Narodna i univerzitstska biblioteka, Priština, Novi svet, Priština