Majdanpek i okolna sela

11. jun 2012.

komentara: 1

Opština Majdanpek:

Boljetin, Vlaole, Golubinje (od 1979. godine obuhvata i ukinuto naselje Šrbac), Debeli Lug, Donji Milanovac, Jasikovo, Klokočevac, Leskovo, Majdanpek, Miroč, Mosna, Rudna Glava, Topolnica i Crnajka.

Naredni članak:
Prethodni članak:

Komentari (1)

Odgovorite

Jedan komentar

  1. Vojislav Ananić

    MOSNA

    Izgradnjom velike đerdapske brane već su potopljena naselja ia desnoj obali Dunava; Dobra, Golubinje, Tekija, Donji Milanovac, Sip i Mosna.
    Relokacija Mosne iavršena je dosta skladno, jer su terenski uslovi za relokaciju uglavnom bili povoljni. Nova Mosna relocirana je nedaleko od starog naselja, uz tok Porečke reke, kod čijeg se ušća u Dunav nalazila stara Mosna.
    Potapanje stare Mosne, kao i ostalih navedenih naselja, izvršeno je tek posle datih obaveštenja vlasnicima nepokretnosti koje se ekoproprišu zbog izgradnje hidroenergetskog i plovidbenog sistema „Đerdap‘’.
    Razumljivo je da su i prelokaciji Mosne, kao i pri relokaciji drutih naoelja, morali da se pojave problemi ne samo objektivne, već i subjektkvne prirode i da su predviđene perspektive još uvek neodređene s tim, da se mora čekati na realne činjevice i okolnosti koje vladaju ljudskim društvom i društvenim zajednicama.

    Prema objavljenim podacima Etnografsžog instituta Srpske Akademmje nauka i umetnosti, u jednom izveštaju Maksima Ratkovića beogradakom mitropolitu o stanju mosnanske parohije u 1730—1933, stoji da Mosna ima 11 kuća (Vlaha), U austrijskom izveštaju pred Kočinu Krajinu stoji da u Mosni ima 12—15 kuća, da se stanovništvo bavi stočarstvom i zemljoradnjom uz nešto ribarenja. U istome radu stoji kako stanovnici Mosne, kao i stanovnici drugih naselja Đerdapa najviše nose vlašku ungurijansku nošnju, tipičnu za stočare vlaškog stanovništva severoistočie Srbije, od Dunava do Rtnja. odnosno od Morave do Porečke reke i Timoka, i da se do kraja XIX veka pojavljuju dve nošnje, tj. gtored ungurijanske pojavljuje se i tzv. caranska nošlja.
    U Spomenici Timočke eparhije nalaze se sladeći podaci o Mosni:
    „Parohiju mosnansku čini jedno selo. Ono leži devet kilometara od utoka Porečke reke u Dunav. Po tradiciji naseljeno je najpre iz Krajine, pa su posle naseljenicima ovim pridošli begunci iz Vlaške. Godine 1783. bila je Mosna malo mesto od 12—15 kuća.
    Sada, (1934) Mosna čini zasebnu parohiju, političku opštinu, ima osnoviu školu, crkvu, spomenik palim u ratovima i 792 stanovnika.
    U Mosni je sagrađena crkva 1907. godine, posvećena saboru srpskih svetitelja. Sem crkve, drugih crkvenih ustanova u selu nema. Do 1905, godine Mosna je pripadala pod Donjomilanovačku parohiju, a zna se da je još 1730. godine potpala pod porečku enuriju, imala „hljebov 11“ i u njemu su živeli Vlasi „pod komorom”. Starih crkava, crkvišta i manastirišta nema. Postoje samo dve male ruševine na ušću Porečke reke, gde su do oslobođenja bile granične karaule.
    U navedenoj Spomenici Timočke eparhije zabeleženm su interesantni podaci o običajima u Mosni koje ovde navodimo.
    „Mosna ima jednu od najživopisnijih okolina u Jugoslaviji. Odvojena od ostalih krajeva, u njoj su se održali još običaji koji su se u drugim našim selima već izgubili. O slavi pozivaju se gosgi sa bardakom, okićenim cvećem, sa rečima „Poslao me tata, zapovedajte na ručak”. O ručku se nazdravi domu i domaćinu, krmačama i kravama, kssi i sermiji, sivim volovima, vitorozim kozama, oraču, svecu, putniku i namirniku i prečistoj majci Bogorodici.
    O rođenju i krštenju veruje se u dolazak suđenica, „samadžive”. Od vila i veštmca čuvaju novorođenče stavljajući ga u ciganska grebena da bi se vile i veštice nabole i utekle. Stavljaju katran u ćoškove sobe, pređe i vreteno nad dečjom glavom, ogrlice od beloga luka. Novorođenčetu se seče pupak sekirom, jedan deo presečenog pupka ušije se u kesicu, koju dete nosi o vratu sve dok ne prohoda. Prilikom krštenja valja da se „jagan” (kolevka) tucne o krstionicu ,,da dete ne vata bube u glavu“.
    O proševini i za svadbu poziva se sa ,,nišan-jabukom“; čini se ugovor („becenje“, „nišan”, „godez”, „pogodba”). Pri povratku sa venčanja bračnici se zatvore, donese veliko korito i prevoz se plaća u korist mlade.
    U kući se na „sobornik” ubode rakljasta grana i u grane zabodu jabuke ispod kojih stoji so i bombone. Svaki svat poljubi sobornik i dariva ga. Darove i uzdarja prikazuje „lažlja“; od Marka jedan zec (jare), od Nikole leba (pogača), ardov vina (balon), dva vesla (kašike), čamac (tepsiJa), pećurka – (jaja) itd. Mlada se zove „govea” jep govi, dvori.
    Prilikom smrti, ppe no što će se mrtvac staviti u sanduk, upali se u sanduku malo baruta i meće sa strane češljiga, koja se ubada ispod nokata i u levu sisu da ne postane „muronj” (veštac-tenac). Kad se iz kuće iznosi sanduk brzo se unese malo zemlje, razbije jaje, zakuca jedai ekser, pa svi ukućani uhvate sdnduk i vuku natrag, kao da ne daju da se nosi u grob.
    Pri prezanju volova koji će ga nositi u groblje, dovodi se doni na levu stranu, a levi na desnu, tako da čelom tucnu u jaram. Uprežu se pak, da gledaju
    mrtvaca, pa tek onda postavljaju pravilno. Posle toga veže im se na repove crveni konac koji se skida tek po povratku kući, pošto se stoka okadi. Grob treba da neka baba pomete suknjom tri puta odnatrag. Pri tome govori; „ja tvoju kuću metem, da ti moju ne meteš“. Ako iz iste kuće u toku jedne godine umre dvoje, onda se sa drugim nosi od kuće pile, mačka, pseto i živo zakopa kao treći grob. Posle sahrane domaćica deli „simbiće”, a uveče se daje za pokoj duše „trapeza”.
    Kao i u spomenutim prilikama, tako i za razne bolesti i epidemije postoje još uvek u selu raznovrsna vračanja i bajanja. U slučaju većeg pomora žene opremaju hleb i piće, sa šarekim štapićima i belim barjačićima, To iznose sa malim okruglim soframa na raskrsnice i daju „pomanu” „Majka Buni“ koleri. Veruje se da Majka Buna, odnosno kolera, to pojede i produži put dalje. Ako neko boluje od dugotrajne bolesti, stavlja se na vreću ili pokrovac, tri puta se izmeri konopcem, ispali pištolj preko njega i iz bakrača prebaci voda preko bolesnika. Rastavljeni supružnik zapaja se u tri sata ujutru vodom iz krila novog bolesnika i pri tome rastavljeni govori; „Ja se od venčanja raspustio, a tebe da pusti groznica”.
    Najposle ima i raznih formula za bajanje, kao što je na primer:
    „Kamil , čentel, skupk kamen, mercani, peleške, od dva brata krv, na klisuri mehana, na Miroč kafana, na baba Latinki salaš: ustu, ustu, tu namera mesta nema; razbi, razli, vile, ili namernice da idu U goricu, u vodicu, u pusto mesto gde pile ne poje, gde sekira ne seče, de vetar ne veje ni grane leleje,”

    SITUACIJA U NOVOJ MOSNI

    Naveli smo opic nekih običaja u staroj Mosni zbog toga, što je od velikog interesa pitanje da li će se i ukoliko u novim uslovima, u relociranoj Mosni, održavati običaji koji su postojali. Prema dosadašnjem ispitivanju, anketiranju, koje su vršili članovi Instituta za zdravstveno prosvećivanje SR Srbije, u novoj Mosni 86% stanovnika nastavlja sa održavanjem starih običaja, a 7% stanovništva izjavilo je da neće više da održava svoje običaje. Svakako da je potrebno da se ovo stanje još ispituje da bi se utvrdilo da li i kako novi uslovi života utiču na održavanje, odnosno na menjanje starih običaja.
    *
    Iznosimo ovde neke podatke dobijene ispitivanjima i anketiranjem ekipe Instituta za zdravstveno prosvećivanje na terenu nove Mosne.
    U staroj Mosni kod stanovnika je bilo šest vrsta zanimanja i to; poljoprivrednika, radnika, službenika, zanatlija, domaćica i penzionera. U novoj Mosni samo je procenat poljoprivrednih radnika i domaćica u 1971. godini smanjen, dok se procenat svih ostalih zanimanja u izvesnoj meri povećao.
    U novoj Mocni je znatno veći broj domaćinstava sa jednim zaposlenim članom u privrednim organizacijama nego sa dva. Domaćinstva sa tri i većim brojem zaposlenih ne postoje.
    Analiza podataka pokazuje da se u novoj Mosni znatno povećao ppocenat domaćinstava sa najmanjim zemljišnim posedom do 1 ha, kao i da se smanjuje procenat onih domaćinstava koja imaju posede od 2—3 ha, odaosno od 4—5 ili preko 5 ha. Sve ovo govori o pogoršanju stanja zemljišnog poseda posle potapanja stare i preseljenja u vovu Mosnu, Prikupljeni podadi o domaćinstvima, prema veličini zemljišnog poseda koji se potapa, pokazuju da je najveći broj onih domaćinstava kojima je potopljeno do 1 ha, a najmanji procenat onih kojima je potopljeno preko 5 ha. U 1971. godini od ukupno 44 preseljena domaćinstva, samo pet su stekla nove oranice.
    Anketiranje stanja u pogledu ograđenosti okućnice u novoj Mosni pokazalo je da je u tom pogledu nešto bolje nego što je bilo npe preseljenja. Naime, okućnice u staroj Mosni bile su ograđene u oko 60%, a posle preseljenja u još 68% domaćinstava. Pri ovome potrebno je napomenuti da su za vreme anketiranja poslovi oko izrade i uređenja okućnice još uvek bili u toku, tako da se krajnje stanje nije moglo sagledati.
    Postoje promene i u vrsti i kvalitetu građevinskog materijala upotrebljenog za ograđivanje okućnice. Naime, u 1970. godini ograde svih okućnica u staroj Mosni bile su od drveta ili prošća, dok u toku 1971. godine u novoj Mosni 27% domaćinstava imala ogradu okućnice od betona i gvožđa.
    Pre preseljenja nešto preko 28% domaćinstava imala su odvojeno kućno od ekonomskog dvorišta. Posle potapanja taj procenat je znatno niži (oko 18% domaćinstava), jer u mnogim domaćinstvima zbog malog prostora nije moglo da se formira ekonomsko dvorište Što se tiče izgradnje prilaznih staza, posle preseljenja nastupilo je izvesno poboljšanje: skoro 32% domaćinstava u novoj Mosni ima prilazne staze, dok je u staroj imalo samo 18% domaćinstava.

    Izvor: prim. dr Miodrag Dragić, sa plavnog područja, MOSNA (I)