Srbi iz Šipova – poreklo i genetička slika

10. januar 2022.

komentara: 3

Pišu: Jovan Bojanić (jovan.bojanic@poreklo.rs) i Luka Jelić (luka.jelic@poreklo.rs)

Objavljeno: 10.01.2022. | Besplatno preuzmite PDF članka

Članak koji je pred vama predstavlja pionirski pokušaj da se u kratkoj sadržini saberu i sistematizuju sva dosadašnja saznanja o poreklu srpskog pravoslavnog stanovništva sa područja opštine Šipovo, kao i naselja iz opština Jezero i Mrkonjić Grad koja gravitiraju ka njoj. Ovo područje, koje je vekovima dominantno naseljeno Srbima, nalazi se na krajnjem jugoistoku Bosanske Krajine, između gornjeg toka Sane i srednjeg toka Vrbasa, a središte mu predstavlja dolina Plive. Teritorija Šipova je i dan-danas podeljena na dve etnološke celine – Župu sa Pljevom, koju čine sela u dolini Plive i zapadno od nje, kao i Janj, oivičen prostorom srednjeg i gornjeg toka istoimene reke i visoravni, na kojoj je u tursko vreme postojala nahija tog imena. Pored do sada korišćenih disciplina koje su se posredno doticale ovih krajeva – istoriografije i etnografije, naročita vrednost ovog članka jeste uparivanje tako postignutih saznanja sa novom i sve češće primenjivanom genetičkom geneaologijom. Uz pomoć Y-DNK testiranja je moguće potvrditi ili odbaciti predanja i pretpostavke o poreklu i srodnosti rodova, kao i rekonstruisati njihova kretanja, uz nova saznanja i vremensko-prostorno vezivanje sa testiranima iz drugih krajeva srpskog etničkog prostora, o čemu će podrobnije biti reči u delu teksta o testiranim rodovima.

Prevashodni motiv za pisanje ovog članka leži u tome što ova oblast nije direktno pokrivena dobro poznatim radovima Cvijićeve antropogeografske škole sa početka 20. veka, za razliku od njoj najbliže obrađenih oblasti – Tropolja i Unca. Izuzetak predstavlja studija Vladislava Skarića iz 1918. godine, u kojoj su rodovi iz dve udaljene oblasti, Bosanske Krajine i Hercegovine, uglavnom nekritički povezivani gotovo isključivo na osnovu sličnosti naziva sela i prezimena,[1] dok današnji genetički rezultati drugačije dokazuju tu vezu. Kako uz dolinu Vrbasa, Tropolje, Unac i šipovski kraj potpada pod zonu u kojoj se od početka 16. veka i turskih prodora ka severozapadu uglavnom novodoseljeno srpsko ijekavsko stanovništvo množilo i kasnije u etapama naseljavalo u druge krajiške predele, time je nedostatak adekvatne etnografske literature veći. Članak je podeljen u tri celine, istorijsku, etnografsku i genetičku, dok će na samom kraju biti izveden zaključak na osnovu zbira trenutnih saznanja iz tih disciplina, a potom objavljen poziv rodovima iz ovog kraja za Y-DNK testiranje.

Kratki pregled prošlosti šipovskog kraja

Ovo područje se u istorijskim izvorima prvi put pominje kao deo Plivske župe. Pliva je bila jedna od brojnih župa, jedinstvenih teritorijalno-društvenih formacija svojstvenim slovenskim državama u srednjem veku.[2] Nalazila se između Vrbasa i Sane, a uz župe Uskoplje i Luku, pripadala je prvobitnoj oblasti kasnije uspostavljene jedinstvene vojno-upravne celine srednjovekovne Bosne – Donjih Kraja, najpre ka Hrvatskoj, potom Ugarskoj.[3] Poznato je da su Donji Kraji formirani najkasnije do 1244. godine.[4] Većeg prisustva bosanske države u Plivi nije bilo pre druge polovine 12. veka, kada Bosnom vlada ban Borić, a nakon njega ban Kulin. Pre toga je iz izvora poznato da je ova župa bila najistočniji kraj dalmatinske Hrvatske, uz granicu sa Srbijom odnosno srpskom državom Bosnom.[5] Podrobniji opis granica Plivske župe donosi nam povelja bana Tvrtka iz 1366, u kojoj zbog uspešne odbrane grada Sokola od ugarskog napada tri godine ranije, knez Vukac Hrvatinić dobija na upravu Sokol kao njeno sedište i sâmu župu. Na osnovu povelje, može se zaključiti da se župa prostirala, na jugozapadu od Podgorje do planina Štrbine i Crnog Vrha na severozapadu, preko kanjona Sokočnice kojeg sa severa pokriva masiv Borovice, do izvora Plive i doline Janja sa Vitorogom kao jugoistočnom granicom.[6] Rečnikom današnje toponomastike, župa se prostirala od Janjske visoravni, planine Gorice i Šipova preko Sokočnice do Baraća i njihove neposredne okoline. U istoriografiji nije razrešeno pitanje kojoj su župi pripadala sela Pecka i Medna, ali je poznato da je njihov prostor bio na tromeđi župa Lušci, Banjice i Plive.[7]

Nakon propasti dinastije Hrvatinića, koja svoj vrhunac dostiže u vreme Hrvoja, sina Vukca, a konstantnim napredovanjem Turaka, završno sa padom poslednje bosanske prestonice Ključa 1463, nekadašnji Donji Kraji postaju poprište stalnih sukoba ugarske Jajačke banovine i Osmanskog carstva. Ovaj proces  se okončava turskim osvajanjem Jajca 1528. godine. Neposredno pre toga se na ovom području uspostavljaju nahije Janj i Sokol, dok je deo župe pripao nahiji utvrđenja Jezero. Nahije su isprva bile deo neretvanskog kadiluka, čije je sedište bilo u Konjicu.[8] Početne decenije turske vlasti donose nam i prve poznate uvide u etničku i versku strukturu tamošnjeg stanovništva. Uz Glamoč, Kupres, Sanu i Unac, ovde preko gornjeg toka Vrbasa i Rame uz Turke pristižu prvi srpski doseljenici, martolozi i stočari iz Raške, Starog Vlaha i Stare Hercegovine, dok će se padom Jajca njihovo naseljavanje intenzivirati i sa istoka ka severu i zapadu današnje Bosanske Krajine.

Nahije Soko, Janj i Golhisar (Jezero) po popisu Kliškog sandžaka 1550. godine, autor Siniša Jerković

O brojnosti ove populacije upečatljivo svedoče tadašnji defteri sa područja Glamoča i Unca, u kojima se pominju nestabilizovane mase skoro doseljenih stočara.[9] Iste godine kada su osvojili Jajce, Turci su izvršili popis nahija na području nekadašnje Plivske župe, koja je potpala pod njihovu vlast do 1518. godine.[10] Prvi defteri tih nahija sa imenima stanovnika potiču iz 1540. godine, a jedino je deo o janjskoj nahiji objavljen. Na osnovu njih se jasno može zaključiti da veliku većinu stanovništva Janja čine pravoslavni Srbi, uz nekolicinu islamizovanih seljana, dok nahija broji 13 sela i 180 kuća.[11] U popisu Kliškog sandžaka koji je došao deceniju kasnije, janjska nahija obuhvata 3 vlaška džemata/katuna sa 10 sela i 122 kuće, a na njenom čelu se nalaze dvojica knezova i jedan primićur.[12] Sveukupno gledano, islamizovanih stanovnika na prostoru Janja tada ima 7%, kolika je bila uspešnost islamizacije i na prostoru sokolske nahije,[13] koja je u tom periodu bila sastavljena od 9 sela i manastira Pecka, sa ukupno 140 kuća. I na čelu sokolske nahije su bila 2 kneza i primićur.[14] Turska građa iz tog perioda nam otkriva proces prelaska raje (starinačkog stanovništva) na islam i vlaški status u sokolskoj nahiji. Tako se na osnovu jedne tužbe oko plodnog zemljišta u dolini Plive vidi prelazak dela hrišćana na islam, dok ostali zadržavaju veru i prelaze u vlaški poreski sistem.[15] Iz deftera je vidljivo da su i ovi starinci nosili srpska imena.[16]

Soko Plivski, gravura iz Putopisa Benedikta Kuripešića, 1530. godina

U drugoj polovini 16. i početkom 17. veka se u Kliškom sandžaku naglo menja verska slika stanovništva, pa se u sada stabilnijim nahijama udaljenim od granice, sa izmešanim rajinskim i vlaškim stanovništvom, procenat muslimana povećava i dostiže 80% u sokolskoj nahiji, najvećim delom kod rajinskog stanovništva. Janj kao isključivo vlaška nahija ne prelazi 12% islamizovanog življa, kao i jezerska nahija (izuzev utvrđene varoši koja je apsolutno muslimanska).[17] Navedene nahije uz glamočku i kuprešku od 1580. godine pripadaju akhisarskom kadiluku,[18] da bi od prve polovine 17. veka pripale novoosnovanom jezerskom kadiluku.[19] Pored turskih deftera, pomoć za razumevanje tadašnje društveno-političke situacije na pomenutoj teritoriji nam pružaju i beleške onovremenih putopisaca. Na svom proputovanju kroz ovaj kraj, septembra 1530. godine, austrijski diplomata Benedikt Kuripešić navodi da je prošao putem od Gerzova i Sokola, dolinom Plive do sela Babindola.[20]

Prilikom povratka januara naredne godine je noćivao u Sokolu.[21] Takođe, doseljene vlahe naziva Srbima (Surffen), i uz to navodi da su došli sa područja Smedereva i grčkog Beograda.[22] Toponimi koje pominje postoje i danas. Primera radi, u pitanju je današnji Babin Do u Janju, u čijoj je neposrednoj okolini, na steni na desnoj strani glogovačke reke dokazano postojanje gradine i kasnoantičkog utvrđenja,[23] koja nam svedoči o viševekovnoj važnosti i strateškom položaju janjske visoravni. Babindol je, uz Volare, današnji zaseok sela Babića – Stankovac, Provo (Gerzovo), Vražić, Trnovo, Ljušu, Mediće (zaseok Strojica) i Glogovac pod tim imenom postojao i u predtursko vreme.[24]

Etnografske osobenosti Šipova

Kao što je na početku rečeno, oblast kojom se bavi ovaj članak nije podrobnije pokrivena etnografskim istraživanjima preduzetim u prvoj polovini 20. veka. Isti je slučaj sa najvećim delom područja između Sane i Vrbasa, pa skroz na istok, do Drine. Pored nedostatka radova Cvijićevih učenika, otežavajući faktor za proučavanje rodova sa ovih prostora jeste i taj što izuzev Šematizma Mitropolije Dabrobosanske iz 1882. godine, gotovo da nema pisane građe od koristi za rodoslovna istraživanja. Izuzetak mogu predstavljati mletački i austrijski dokumenti koji govore o prebezima na njihovu teritoriju, a zbog stalnosti prezimena među krajiškim Srbima se u takvim dokumentima ipak mogu pronaći nosioci prezimena koja i danas postoje. S druge strane, bogata usmena predanja i srpska karakteristika – krsna slava, naročito one ređe, mogu biti od pomoći prilikom izučavanja starine i povezanosti rodova. Istraživači koji su se naučnim metodom bavili poreklom stanovništva i običajima šipovskog kraja su u najvećoj meri upravo rodom odatle. Prvi od njih je bio sveštenik Ljubomir Pećo iz sela Babića u Janju, koji je premlad preminuo u 32 godini života, 1918. godine, ostavivši iza sebe članke koji su se najviše bavili verovanjima i običajima krajiških Srba.[25] U periodu između dva svetska rata, ističe se članak dr Milivoja Pavlovića „O stanovništvu i govoru Jajca i okoline”. On između ostalog zaključuje da govor Srba iz dolina Vrbasa i Plive u sebi sadrži mešavinu ikavskih i jekavskih elemenata, dok su u Janju primese ikavizama mnogo ređe.[26] U vezi ove tvrdnje treba ponoviti da turski defteri registruju srpsku starinačku, izvesno ikavsku populaciju u dolini Plive, kao i njeno mešanje sa vlasima istočnohercegovačkog ijekavskog dijalekta. Rodovima iz Pecke i okoline je posvetio nekoliko stranica svojih memoara jajački prota Milan Ilić (1888-1969), koji je jedno vreme službovao u tom selu.

Srpkinja iz Janja

Uz to, on piše o razlici u govoru, nošnji, obradi zemlje i čuvanju tradicija između Župljana, Gerzovčana i Mrkonjićana sa jedne, i Janjana, Donjevakufljana i Kuprešana sa druge strane.[27] Kasniji autor koji je najviše truda i rada uložio u istraživanje svog zavičaja i njegove okoline je bio prof. dr Rade Rakita, čiji najvažnije delo predstavlja trotomna monografija o Janju i Janjanima. Po značaju se ističe i članak etnologa Miroslava Niškanovića „Stanovništvo sela Gerzova u Bosanskoj Krajini” iz 1985. godine. Shodno pomenutim istraživačima i radovima, u kratkim crtama ćemo se dotaći etnografski istraživanih veza ovdašnjih rodova sa drugim krajiškim Srbima, koje u velikoj meri dokazuju savremena genetička ispitivanja.

Još od 16. veka su sa ovog područja prisutna iseljavanja u okolne krajeve. No, najmasovniji talas seoba će uslediti krajem 17. veka, u vreme Velikog turskog rata (1683-1699), naročito ka zapadu. Kod krajiških rodova koji govore o doseljavanju iz šipovskog kraja, po učestalosti pominjanja se posebno izdvaja Gerzovo. Takav primer predstavljaju Injci sa svojim ograncima u više sela Livanjskog Polja, koji su po predanju stari doseljenici iz Gerzova.[28] Ovog roda je bilo i u Kninskoj krajini, u Riđanima i Uzdolju, gde su doselili „iz Bosne“.[29] Da je predanje Injaca o poreklu iz Gerzova izvesno tačno dokazuje i toponim Injačka strana koji se nalazi u tom selu.[30] Iz Gerzova je bilo kretanja i ka Uncu, u kojem je prisutan rod Malinovića-Raduna koji takođe slavi Vasilijevdan i pominje Gerzovo kao svoje matično područje, iz kojeg su po svemu sudeći iselili u drugoj polovini 18. veka. Istovremeno, po predanju je starije prezime ovog roda bilo Injac.[31] Prema navedenom bi se moglo pretpostaviti da su ovi rodovi povezani po direktnoj muškoj liniji predaka, ali Y-DNK testiranja i jednih i drugih ne idu u prilog toj pretpostavci.[32] Zanimljivo je da su Malinovići Vasilijevštaci prisutni i na Dragnić Podovima kod Šipova, pa bi se u tom slučaju moglo raditi o povratnoj migraciji na šire područje Gerzova, ili o tome da je jedan deo Malinovića ostao u matičnom kraju. Ukoliko bi se ova druga pretpostavka ispostavila tačnom, predanje o tome da su Malinovići dobili svoje prezime u Uncu bi bilo oboreno. Pored Vasilijevštaka, iz Gerzova su iseljavali i slavljenici Svetog Arhiđakona Stefana, koji su po matičnom području nazivani Jajčanima odnosno Krajišnicima.[33] Izumrli rod Gerzovaca iz prijedorskog kraja koji je slavio Ilindan, svedoči nam da su odavde bila prisutna iseljavanja i ka severu Krajine.[34]

Među slabije poznatom strujom krajiških iseljenika u okolini Sarajeva, Gošići iz Visokog smatraju da potiču iz Gerzova, gde su se prezivali Todorović.[35] I Janjani su iseljavali u Dalmaciju, o čemu svedoči primer iz 1689. godine, kada je 120 porodica iz Čelebića kod Livna i iz Janja prebeglo uglavnom u drniški kraj.[36] Zanimljivo je postojanje prezimena Janjanin u više sela na Baniji i Kordunu, gde ovi rodovi slave Nikoljdan i Srđevdan.[37] Naročito intenzivni su bili pokreti lokalnog karaktera, ka Kupresu i dolini Vrbasa oko Donjeg Vakufa, gde je iselilo više janjskih rodova u širem vremenskom periodu,[38] kao i ka jajačkim selima, poput Dubrave i Krezluka,[39] gde se inače seljakalo srpsko stanovništvo iz šipovskog kraja. Veoma je zanimljiva grupa rodova koja slavi veoma retku slavu – Svetog Grigorija Čudotvorca, koji je među Srbima u iole većem broju krsno ime samo u Janju. Milan Karanović navodi da ih je početkom 30-ih godina prošlog veka bilo 86 kuća sa 10 prezimena. Po predanju, njihovi preci su dočekali Turke na ovim prostorima, odbivši da se poturče, ali prihvativši vernost sultanu.[40]

Y-DNK rezultati i analize rezultata testiranih rodova

Analizom mutacija Y hromozoma je moguće utvrditi praporeklo po direktnoj muškoj liniji predaka, pronaći moguće bliske pojedince i odrediti stepen srodnosti sa njima. Y-DNK haplogrupa je grupa sličnih haplotipova koji dele zajedničkog pretka sa identičnom terminalnom Y-SNP mutacijom (poslednjom poznatom u filogenetičkom nizu). U trenutku pisanja ovog članka, područje kojim se on bavi broji 26 Y-DNK rezultata pojedinaca iz tabele Srpskog DNK projekta, koji su testirani  u različitim laboratorijama i sa različitim vrstama Y-DNK testova.

Y-DNK haplogrupa E1bV13

Podgrana E1bV13>Y142744:

Pripadaju joj Jaguzi koji slave Miholjdan. Jaguzima su bliski ostali testirani krajiški rodovi koji slave istu slavu: Vulini iz Stričića na Manjači, Đukići iz Sredice kod Ribnika, Kleuti iz Ravnih Kotara u Dalmaciji, Ćopići iz Like i Čikare sa Banije. Zaključak antropogeografskih ispitivanja s početka 20. veka jeste da Vulini i njima po predanju srodni rodovi predstavljaju starinačko srpsko stanovništvo nekadašnje nahije Zmijanje, odakle su se vekovima raseljavali po drugim krajiškim oblastima.[41] U prilog ovakvoj teoriji idu i dosadašnja genetička saznanja, s obzirom na to da ovaj genetički rod za sada nema konkretnijih poklapanja u drugim krajevima.

U okviru grane Y142744 je zahvaljujući dubinskim testovima isprofilisana srpska podgrana YP4806,[42] takođe prisutna na krajiškom području, ali nam trenutno nije poznat status ove grupe rodova na nju.

Podgrana E1bV13>Y126722:

Pripadaju joj Šarci iz Sokoca kod Šipova koji slave Časne Verige Svetog apostola Petra. Iako Šarac nije testiran na STR markere, a zbog pozitivnog SNP rezultata na haplogrupu E1b-V13, velike su šanse da je srodan povećoj grupi rodova na području središnje Bosne i Krajine koji slave ovu slavu i pripadaju podgrani Y126722. Pored njih, ovoj podgrani u Krajini pripadaju Komljenovići sa Banije koji slave Petrovdan. Šarcima i njima srodnim rodovima je genetički najbliže starinačko bratstvo Gornje Morače koje slavi Petrovdan – Tomići.[43] Pored Tomića, bliski su im i Vasojevići.

Y-DNK haplogrupa I1-Z63>Y13946[44]

Na ovom području joj pripadaju Đukići iz Đukića i Miličići iz Podosoja u Janju, odnosno Zeljkovići iz Donjih Baraća i Donje Podgorje. Svi navedeni rodovi slave Đurđevdan. Zanimljivo je da Đukići i Miličići, iako nastanjeni u selima koja su jedno do drugog, nemaju svest o zajedničkom poreklu. Pored toga što važe za dosta star rod koji je u tursko vreme bio oslobođen plaćanja travarine,[45] Đukići gaje predanje o dolasku iz Vrlike u Dalmaciji.[46]  Identično predanje je prisutno i kod Miličića,[47] a interesantno je i postojanje sela Podosoja kod Vrlike. Zeljkovići iz Baraća i Podgorje nisu srodni Zeljkovićima iz Unca, kod kojih je testiranjem potvrđena srodnost sa rodom Bursaća haplogrupe R1a-M458>A11460. Đukići i Miličići nemaju genetičke srodnike u testiranjem dobro pokrivenoj Vrličkoj krajini, niti u Dalmaciji, a možda je upravo postojanje istovetnog predanja o Dalmaciji, koje je doduše često kod janjskih rodova, uz istu slavu i blizinu dva sela bilo indikativno za moguću srodnost koju je pokazalo testiranje. Ovim rodovima su u bližoj okolini srodni Lekići iz Šehovaca kod Mrkonjić Grada, odnosno Krndije iz Glamoča, a verovatne iseljenike na severoistoku predstavljaju Stanojevići iz prnjavorskog kraja i Aleksići iz okoline Slavonske Požege. Svi nabrojani rodovi slave Đurđevdan, po čemu su specifični u odnosu na pripadnike ove haplogrupe iz drugih srpskih krajeva, pre svega Hercegovine i Starog Vlaha, gde i treba tražiti maticu Đukića, Zeljkovića i Miličića.

Y-DNK haplogrupa I2a-Y3120>S17250[48]

Podgrana I2a-Y3120>S17250*:

Razgranatom krajiškom rodu koji slavi Markovdan pripadaju testirane Ždrnje iz Baraća i Gornje Podgorje. Na osnovu SNP rezultata njima srodnih Đukića iz Like je poznato da su Markovštaci negativni na sve trenutno poznate grane ispod S17250. Testirani Ždrnja iz Baraća je naveo da prema jednom od predanja Ždrnje potiču sa Zmijanja. Na Zmijanju je inače skoncentrisan veći broj rodova koji slave Markovdan, a koji po predanju potiču od kneza Ratka, čiji se mogući sin Vuk pominje kao knez na ovom području u turskim defterima iz 16. veka.[49] Iako među do sada testiranim krajiškim Markovštacima nema onih sa Zmijanja, mišljenja smo da najpre među njima tražiti najbliže srodnike Ždrnja. Pored njih i pomenutih Đukića iz grupe rodova Keča-Šipka-Đukić, koji su po predanju srodni Markovštacima Kneževićima sa Zmijanja,[50] ovom genetičkom rodu pripadaju još i rodovi poput Travara iz Rora kod Glamoča, Ešana iz Velikog Dubovika kod Bosanske Krupe, Gojića iz Like i Micića sa Banije. Među dosadašnjim rezultatima iz drugih srpskih krajeva Markovštaci nemaju konkretnijih poklapanja, a zbog više puta dokazane veze ostalih krajiških rodova sa Starim Vlahom, moguće je da među tamošnjim slavljenicima ove retke slave, od kojih još uvek niko nije testiran treba tražiti dalje rođake.

Pored Ždrnja, ovoj podgrani pripadaju i Vojinovići iz Gorice koji slave Stevanjdan. Kako je Vojinović testiran samo na osnovne SNP-ove, nije poznato da li ima bližih poklapanja i da li je možda povezan za gerzovačkim Stevanjštacima o kojima će kasnije biti reči.

PodgranaI2a-Y3120>S17250>PH908:

Najčešća haplogrupa u Srba je na ovom prostoru prisutna kod više rodova, od kojih su neki međusobni srodni. Radi bolje preglednosti, rodove smo razvrstali po azbučnom redu.

a) Ovom rodu pripadaju Jokići iz Natpolja u Janju i Ubovići sa Ubovića Brda koji slave Đurđevdan. Jokići su prema predanju doselili iz Glamočkog polja gde su se prezivali Ubović.[51] STR testiranjem Kozomara Đurđevštaka iz Glamoča, čiji se predak po predanju kao pastorak sa majkom iz Stekerovaca doselio među Kozomare nosivši prezime Ubović,[52] ovo predanje je genetički potvrđeno.  Pre rezultata Kozomare ovo se dalo naslutiti na osnovu SNP rezultata Ubovića, ali kako Ubović nije testirao STR markere a označen je kao pripadnik najčešće haplogrupe kod Srba, predanje se nije moglo potvrditi. Ubovićima bi trebali biti srodni i Šešumi iz Rilića kod Kupresa, koji su po predanju doselili iz Medne, u kojoj je ranije bilo Ubovića.[53] Upravo na potezu između Medne, Ubovića Brda i Glamoča jeste matično područje ovog roda. Kako Šešumi gaje i predanje o starini u Popovu polju,[54] možda bi najpre među tamošnjim pripadnicima ove haplogrupe trebalo tražiti moguće genetičke srodnike.

b) Maksimovići iz Strojica slave ranije pominjanu retku krsnu slavu karakterističnu za ovaj kraj – Svetog Grigorija Čudotvorca. Maksimovići čine isti genetički rod sa dva testirana roda iz dobojskog kraja koji slave istu slavu, od kojih je javan rezultat Božičkovića iz Stanova. Za pretpostaviti je da najveći deo slavljenika ove slave na prostoru Krajine i srednje Bosne pripada istom genetičkom rodu, dok bi zbog učestalosti slavljenja u njemu upravo Janj mogao biti matica svih tih rodova.

v) Pene iz Medne slave Đurđevdan, a isvesno su isti rod sa brojnijim Penama iz Čifluka. Testiranjem je utvrđeno da su im srodni Bijeljci iz Ljeskovice kod Drvara, koji takođe slave Đurđevdan, a koji su po predanju doselili „iz Bosne, iz Ljeskovice”, što je današnja Liskovica kod Mrkonjić Grada.[55] Sâmo prezime Bijeljac bi moglo imati veze sa Bjelajcem kod Liskovice.

PodgranaI2a-Y3120>S17250>PH908>Z16983:

Ponjevići iz Natpolja u Janju slave Nikoljdan. Kao i u slučaju Vojinovića iz Gorice, ni Ponjević nema testirane STR markere, već samo određenu pripadnost podgrani I2a-PH908>Z16983. Međutim, ipak se može pretpostaviti da bi Ponjevićima mogli biti srodni kupreški Milišići koji su samo STR testirani, ali čiji su ogranak Gvere potvrđeni pripadnici ove podgrane. Pretpostavka o ovoj vezi je zasnovana na tome što Milišići takođe proslavljaju Nikoljdan, dok su pre doseljavanja na Kupres boravili u Ljuši,[56] koja je susedno selo Natpolju.

PodgranaI2a-Y3120>S17250>PH908>BY189748>FT124969:

Ovoj haplogrupi pripadaju Bubnjevići i veći broj njima genetički srodnih rodova sa ovog i područja cele Krajine. Prema njihovom dosta starom predanju, koje je zapisano na psaltiru Lazara Bubnjevića iz 1737. godine, Bubnjevići potiču od plemena Mrnjavčića.[57] Predanje takođe pominje dve priče o doseljavanju – monaha iz Visokih Dečana, koji je vrativši se iz ovog kraja uputio svoje saplemenike da se tu nasele, kao i njihovog pretka bubnjara u nekoj vojsci. Po mišljenju Milana Karanovića, moguće je da to predanje zapravo govori da su preci Bubnjevića pomagali prilikom turskog zauzimanja Jajca kao martolozi, da bi se potom nastanili u ovom kraju.[58] Od po predanju Bubnjevićima srodnih rodova, Gajića, Savičića i Todorića iz Gerzova,[59] testirani su Savičići za koje je utvrđena pripadnost istom rodu. I drugi testirani rodovi iz ovog kraja koji slave Stevanjdan, Slijepčevići iz Gerzova, odnosno Vasići i Niškanovića iz Pecke, iako ih predanje ne vezuje za Bubnjeviće, pripadaju ovom genetičkom rodu. Samim tim, dâ se pretpostaviti da će veći broj slavljenika ove slave, koja je među krajiškim Srbima najčešća upravo na području neposredne okoline Gerzova pripadati ovom rodu. Zahvaljujući Big Y-700 testovima onih koji izvesno pripadaju rodu, Ivetića iz Bastasa kod Bosanskog Grahova i Blagojevića iz Drenove kod Prnjavora, velika je verovatnoća da Bubnjevići pripadaju podgrani FT124969.[60] Uzvodnoj podgrani BY189748 pripada rod Bjelića Đurđevštaka iz Starog Vlaha, koji predstavlja verovatnu oblast iz koje su Bubnjevići i njima srodni rodovi krenuli put Krajine.

Y-DNK haplogrupa J2bM205>Y22059[61]

Pripadaju joj Stojičići sa Ubovića Brda koji slave Đurđevdan. Pored tog sela, 1885. godine je ovaj rod prisutan u Gerzovu, Peckoj Gornjoj, Peckoj Donjoj i Mednoj Donjoj.[62] Na popisu iz 1991. godine, najbrojniji ogranak Stojičića je onaj sa Ubovića Brda, koji tada broji 43 nosioca prezimena.[63] Stojičići čine isti genetički rod sa Petrovićima iz Omsice kod Gračaca i Guševcima iz Kanjana kod Drniša koji takođe slave Đurđevdan. Petrovići su deo doseljeničke struje u Liku sa prostora severne Dalmacije,[64] dok prvi pisani pomen Guševaca u Kanjanima datira iz 18. veka, što govori o tome da su dugo prisutni na području Drniške krajine.[65] Vrlo moguća je bliskost ovog roda sa dalmatinskim Kričkama i njima srodnim rodovima na Baniji, na osnovu čega se može pretpostaviti da Stojičići pripadaju podgrani Y155375 i da daljim poreklom potiču od srednjovekovnog plemena Kriča sa prostora Zatarja u Staroj Hercegovini.[66]

Y-DNK haplogrupa N2-P189.2>FT182494*

Na prostoru šipovske opštine prisutna kod tri roda koji nemaju predanje o zajedničkom poreklu. U pitanju su Jovići sa Dragnić Podova, odnosno Sakani i Unčani iz Đukića u Janju. Sva tri roda slave Nikoljdan. Testirani Jović u upitniku koji ispunjavaju testirana lica nije naveo predanje o poreklu, što svakako ne znači da neko predanje o poreklu roda ne postoji. Za Joviće može biti zanimljivo postojanje Jovića koji slave Nikoljdan u Velikom i Malom Tičevu u Uncu,  koji su po predanju daljim poreklom iz Hercegovine. O području na kojem su boravili pre Unca imaju dva predanja, jedno o dolasku iz Ravnih Kotara, i naročito zanimljivo predanje koje govori da su u Unac doselili nakon boravka u Janju.[67] Unčani su, kako im i prezime govori doseljenici iz Unca, a po predanju su pre toga bili u Polači u Dalmaciji.[68] Izvesno je da su Unčani u Janj dospeli preko Glamočkog polja, u kojem su u Kovačevcima prisutni Unčani Nikoljštaci od oko 1870. godine. Prema ovome su janjski Unčani nastali kao rod krajem 19. veka. I glamočki Unčani gaje poreklo o Polači u Vrličkoj krajini kao najstarijoj poznatoj matici.[69] Verovatno su im srodni Unčani iz Prisjeke Donje kod Ključa koji takođe slave Nikoljdan, a tamo su doselili posle 1878. godine iz Unca.[70] Autorima ovog članka nije poznato predanje o poreklu Sakana. Međutim, ono što je indikativno za tezu u dužem prisustvu Sakana na prostoru Janja i starosti sâmog prezimena jeste brojni rod Sakana Nikoljštaka u Vrbanjcima kod Kotor Varoši koji takođe slave Nikoljdan, a 1991. godine ih je popisano šezdeset osmoro.  Zbog svoje brojnosti oni bi mogli predstavljati davnije iseljenike janjskih Sakana, a u prilog srodnosti ide i retkost ovog prezimena, koje je 1991. u dvocifrenom broju zabeleženo još samo u Novoj Topoli kod Bosanske Gradiške.[71]

Sa genetičke strane, gotovo svi pripadnici ove haplogrupe na manjem broju markera imaju istovetne haplotipove, pa je iz isključivo tog ugla teško donositi pouzdanije zaključke glede srodnosti i daljeg porekla testiranih koji nisu sa matičnog područja haplogrupe – Banjana, Golije i Pive, odnosno Stare Hercegovine. U slučaju ovde obrađenih prezimena, trenutno najizglednije deluje da predstavljaju jedan genetički rod, a zbog SNP rezultata sve trojice koji su negativni na trenutno poznate podgrane ispod FT182494 (većina Srba pripada nizvodnoj FGC28435), izbor potencijalno srodnih rodova iz susednih oblasti se može suziti. Po mišljenju urednika Srpskog DNK projekta zaduženog za ovu haplogrupu, za sada najverovatnija opcija jeste srodnost šipovske grupe sa brojnim rodom Štrbaca i njima srodnih rodova čija je  matica u Uncu, poput testiranih Radanovića iz Velikih Štrbaca kod Drvara, koji su takođe FT182494*. Ova teorija pored genetičke ima i etnografsku potporu, ukoliko uzmemo u obzir istu slavu – Nikoljdan, slična predanja o Dalmaciji i Uncu, geografsku bliskost i nesporno viševekovno kretanje stanovništva ovih oblasti u oba smera. U tom slučaju bi na širem prostoru Unca, uključujući severnu Dalmaciju i Janj (zbog predanja u Janju o starom toponimu Štrb-grad),[72] trebalo tražiti krajišku maticu N2-P189.2>FT182494* Nikoljštaka, a dalje poreklo u južnim srpskim dinarskim oblastima. U trenutku pisanja ovog članka, uzorci Jovića i Radanovića su na WGS analizama koje bi trebale dati konkretniji odgovor na potencijalnu srodnost i raniju maticu ovih rodova.

Y-DNK haplogrupa R1aZ280>YP951[73]

Ovoj haplogrupi pripada testirani Prole iz Majevca kod Šipova koji slavi Đurđevdan. Najveći broj Prola je poreklom iz sela oko izvora Plive – Dragnić Podova, Kozila, Majevca i Sarića, na osnovu čega se može izvući zaključak da je u pomenutom župskom kraju njihovo matično područje. Samo u ta četiri sela je 1991. upisano 155 nosilaca ovog prezimena.[74] Prole gaje uobičajeno predanje o poreklu iz Hercegovine, a pored tog, dosta je zanimljivo ono koje govori o poreklu iz Italije, iz koje im je predak preko Dalmacije doselio u Bosnu.[75] Ovakvo predanje treba gledati u kontekstu razmatranja porekla specifičnog prezimena, ali ono nema potporu u rezultatu testiranog Prola. Veći broj Prola je naseljavao i travnički kraj, gde im je matično selo Vitovlje koje se nalazi na jugozapadnim obroncima Vlašića. Kako i oni slave Đurđevdan, izvesno je da predstavljaju davnije iseljenike šipovskih Prola.[76] Grana YP951 je među Srbima najraširenija upravo u Krajini, gde je prisutna kod velikog broja rodova sa različitim slavama i predanjima, što međutim ne znači da su svi međusobno genetički bliski, makar ne prema trenutnim saznanjima. Samim tim, ni testirani Prole za sada nema konkretnijih poklapanja.

Ipak, u tabeli Srpskog DNK projekta se izdvajaju dva krajiška roda, koji čine Medići sa područja Unca i severne Dalmacije i razgranata grupa Alimpijevštaka sa maticom na Zmijanju. Po predanju netestiranih ali verovatnih pripadnika ovog genetičkog roda, Mačkića sa Zmijanja, njihovi preci su na tom prostoru bili prisutni još u 16. veku, po čemu bi trebali predstavljali najstariji sloj srpskog stanovništva ovih oblasti.[77] YP951 je pored Krajine među dinarskim Srbima prisutna još u Pivi i Popovu Polju, a među Srbima u većoj meri na jugoistoku Srbije. Postoji mogućnost da Prole i ostali dinarski Srbi pripadaju podgrani YP6186, odnosno BY99654,[78] na koje je pozitivan Srbin iz Srema.

Y-DNK haplogrupa R1bZ2705>BY200954[79]

Pripadaju joj Kačari sa područja Šipova koji slave Nikoljdan. Ogranak ovog roda iz Perućice kod Jezera slavi Aranđelovdan. Po predanju Kačara, poreklom su iz okoline Bosanskog Petrovca,[80]  gde takođe ima Kačara Nikoljštaka.[81]

Petrovački Kačari smatraju da su poreklom iz Unca, gde su se prezivali Srdić.[82] Prema našem mišljenju, ovakva mogućnost je izglednija i u slučaju šipovskih Kačara, posebno imajući u vidu migracije na relaciji Unca i područja današnje šipovske opštine. Veza između Kačara i Srdića ima i genetičku potporu, uzevši u obzir da testirani Kačar i Srdić iz Bastasa kod Drvara pripadaju istom genetičkom rodu. Od Srdića potiču i Amidžići,[83] što je potvrđeno testiranjem Amidžića iz Dragoraja kod Ribnika, a izvesno i testirani Radići iz Ilijaša kod Sarajeva, koji su takođe po predanju doseljeni iz Unca.[84] Srdićima i rodovima koji potiču od njih je blisko još nekoliko krajiških rodova koji takođe slave Nikoljdan: Grabeži iz Rastoka kod Ribnika, Zrnići iz Krički kod Drniša i Kecmani iz Bosanskog Petrovca.[85] Najbliže srodnike ova grupa rodova ima među Srbima sa područja Podrinja i Polimlja koji pripadaju uzvodnoj grani BY198296, a sadašnja procena je da je najskoriji zajednički predak dubinski testiranih pripadnika ove grane živeo pre oko 950 godina. Zanimljivo je da i testirani iz tih krajeva slave Nikoljdan. Naročito je indikativna srodnost sa dosta starim i razgranatim rodom Divaca iz prijepoljskog kraja, koji su vekovima prisutni na tom području. Na osnovu iznetih podataka, može se pretpostaviti da su preci Kačara i njima srodnih krajiških rodova potekli sa šireg područja Polimlja.

Raspored testiranih na prostoru Šipova, Srpski DNK projekat, prema stanju od 08.01.2022. godine, autor Nebojša Novaković

Zaključna razmatranja

Na osnovu iznetih podataka i činjenica, dobijenih višedisciplinarnim pristupom ovoj temi, pitanje porekla Srba šipovskog kraja umnogome može dobiti svoj zaključak. Najpre, istraživanja Y-DNK hromozoma gotovo u potpunosti podupiru ranije iznesene pretpostavke o dominantnom poreklu ne samo pomenutih usko lokalnih, već krajiških Srba u celini sa dinarskog prostora srpske srednjovekovne države. Taj prostor je oivičen Raškom, Starim Vlahom i Starom Hercegovinom, ključnim oblastima širenja dinarske struje metanastazičkih kretanja srpskog naroda u vreme turske okupacije. Obrađeni Y-DNK rezultati se u najvećoj meri uklapaju u to, pokazujući jasne veze i obrasce kretanja rodova između dve udaljene srpske etničke celine. Pored toga, kroz obrađene uzorke je moguće sa većom ili manjom dozom opreza, zavisno od svakog rezultata ponaosob, povezivanje nekih od njih sa starijim slojem srpskog stanovništva ovih prostora. Pre svega mislimo na one koji makar za sada ne pokazuju konkretnije i bliže veze sa južnim srpskim dinarskim populacijama, naročito kada je reč o veoma razgranatim i brojnim rodovima, koji često i gaje predanja o većoj starini na ovom području.

Isto tako, kroz rezultate iz različitih krajeva, poput zapadne Posavine i Livanjskog polja, za koje je i smatrano da su primali stanovništvo ovih krajeva, umnogome su dokazane takve pretpostavke. Pliva i Janj, kao celine krajem srednjeg veka naseljene u najvećoj meri novim i agilnim stanovništvom, bile su uz njima bliske oblasti pogodne za tu vrstu uvećanja i širenja srpskog stanovništva ka severu i zapadu. Velika vrednost ovakvog pristupa temi koja bez genetičkih testova nikako nije mogla biti ozbiljno obrađena jeste pitanje srodnosti i tačnosti predanja rodova, koja u dobroj meri i jesu potvrđena, čemu predanja kao faktor izučavanja porekla i davnašnjih dešavanja ne gube na značaju. Takođe, demantovanje pogrešnih predstava o poreklu rodova, ali i pokazivanje da su rodovi koji nisu imali nikakvu predstavu o srodnosti zapravo međusobno povezani, predstavljaju dodatnu vrednost ovakvog pristupa. U tome je naročito bitno saznanje da Župljani i Janjani predstavljaju populaciju sa zajedničkom etnografskom prošlošću, koja pored etnološke i ima izvesne genetičke osobenosti u odnosu na druge krajiške predele, poput lokalne raširenosti haplogrupe I1-Z63>Y13946.

Poziv za testiranje

Svi zainteresovani čitaoci poreklom iz ove oblasti, koji bi želeli da testiranjem utvrde praporeklo po direktnoj muškoj liniji i srodnost sa drugim šipovskim i srpskim rodovima, mogu se testirati po povlašćenoj ceni (7.000 RSD) javljanjem na mejl adresu [email protected]. Napominjemo da se testira Y hromozom, što znači da je moguće da se testiraju isključivo muškarci. Dobijeni rezultat je na 23 STR markera, a po dobijanju rezultata urednici Srpskog DNK projekta daće tumačenje rezultata.


[1] Primer ovakvih tvrdnji predstavlja povezivanje Šipova sa gatačkim brastvom Šipovcima, ili sela Duljaka sa Duljićima kod Gacka; Vladislav Skarić, Porijeklo pravoslavnoga naroda u sjeverozapadnoj Bosni, Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini sv. 30, Zemaljski muzej u BiH, Sarajevo, 1918, str. 246

[2] Za podrobnije objašnjenje o župama, županima i župljanima pogledati: Sima Ćirković, Rade Mihaljčić, Leksikon srpskog srednjeg veka, Beograd, 1999, str. 195-199

[3] Jelena Mrgić-Radojčić, Donji Kraji: Krajina srednjovekovne Bosne, Filozofski fakultet, Beograd, 2002, str. 32

[4] Mrgić-Radojčić, str. 299

[5] Tibor Živković, Gesta Regum Sclavorum II, Istorijski institut, Beograd, 2009, str. 244-246

[6] Mrgić-Radojčić, str. 193-194

[7] Mrgić-Radojčić, str. 243

[8] Hazim Šabanović, Bosanski pašaluk, Svjetlost, Sarajevo, 1957, 2012, str. 151

[9] Milan Vasić, Etnička kretanja u Bosanskoj Krajini u XVI vijeku, Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine br. 13, Sarajevo, 1962, str. 237-239

[10] Mrgić-Radojčić, str. 128-131

[11] Rade Rakita, Janj: Geografska i antropogeografska studija knj. 1, JUKZ, Banja Luka, 2003, str. 60-63

[12] Fehim Dž. Spaho, Opširni popis Kliškog sandžaka iz 1550. godine, Orijentalni institut, Sarajevo, 2007, str. 3

[13] Fehim Dž. Spaho, Prihvatanje islama kod stanovništva kliškog sandžaka, Prilozi za orijentalnu filologiju br. 41, Orijentalni institut, Sarajevo, 1991, str. 287

[14] Spaho, Opširni popis Kliškog sandžaka iz 1550. godine, str. 39

[15] Spaho, Opširni popis Kliškog sandžaka iz 1550. godine, str. 382

[16] Spaho, Opširni popis Kliškog sandžaka iz 1550. godine, str. 37-39

[17] Spaho, Prihvatanje islama kod stanovništva kliškog sandžaka, str. 288

[18] U pitanju je Prusac kod Donjeg Vakufa.

[19] Šabanović, str. 215

[20] Benedikt Kuripešić, Putopis kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju 1530, Čigoja štampa, Beograd, 2001, str. 20-21

[21] Kuripešić, str. 58

[22] Kuripešić, str. 26

[23] Lokalitet br. 12.83, Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine br. 2, Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1988, str. 177

[24] Mrgić-Radojčić, str. 195-196

[25] Milan Karanović, Janj i slavljenje Krsnog imena u njemu, Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini – Sveska za historiju i etnografiju sv. 45, Zemaljski muzej u BiH, Sarajevo, 1933, str. 135-136

[26] Dr Milivoj Pavlović, O stanovništvu i govoru Jajca i okoline, Srpski dijalektološki zbornik br. 3, Srpska kraljevska akademija, Beograd, 1927, str. 105

[27] Prota Milan Ilić, Opraštanje sa životom jajačkog paroha, prote Milana Ilića, knj. 1, Društvo za zaštitu kulturno-povijesnih i prirodnih vrijednosti Jajca NRTV – Banja Luka, Jajce, 2005, str. 107

[28] Mario Petrić, Porijeklo stanovništva Livanjskog polja, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu – Etnologija sv. 15-16, str. 75

[29] Aleksandar Bačko, Porodice dalmatinskih Srba, Udruženje građana „Srpski despot“, Beograd, 2008, str. 188

[30] Injačka Strana na sajtu Mapcarta, https://mapcarta.com/18868924, pristupljeno 4.1.2022.

[31] Petar Rađenović, Unac, SANU, Beograd, 1948, str. 106-107

[32] Injci i njihov ogranak Pajčini pripadaju haplogrupi I2-S17250, dok Malinovići kao i njihov iseljeni ogranak Grahovci iz Dragočaja kod Banja Luke pripadaju haplogrupi R1a-M458>L1029.

[33] Milan Karanović, Pounje u Bosanskoj Krajini, Srpska kraljevska akademija, Beograd, 1925, str. 348

[34] Šematizam pravoslavne mitropolije i arhidijeceze Dabro-bosanske za godinu 1882, Uredio Đorđe Nikolajević, Sarajevo, Zemaljska tiskara, 1882, str. 140

[35] Milenko Filipović, Visočka nahija, Mak, Visoko, 2002, str. 450

[36] Bačko, str. 461

[37] Mr Radomir D. Rakić, Vera Stanisavljević Rakić, Koreni – Poreklo srpskih porodica i prezimena, http://www.maksimovic.rs/literatura/eknjige/RadomorVeraRakic_PorekloSrpskihPorodicaIPrezimena.pdf, pristupljeno 4.1.2022.

[38] Rakita, str. 203-204

[39] Pavlović, str. 103

[40] Karanović, Janj i slavljenje Krsnog imena u njemu, str. 136

[41] Karanović, Pounje u Bosanskoj Krajini, str. 345

[42]https://www.yfull.com/tree/E-YP4806/, pristupljeno 14.12.2021.

[43] Nebojša Novaković, Hercegovina kao matica krajiških rodova (Haplogrupa E-V13), https://www.poreklo.rs/2021/04/06/hercegovina-kao-matica-krajiskih-rodova-haplogrupa-e-v13/, pristupljeno 11.12.2021.

[44] Za više podataka o ovoj haplogrupi, pogledati: Milan Radulović, Haplogrupa I1: sa osvrtom na srpske zemlje, https://www.poreklo.rs/2020/11/30/haplogrupa-i1-sa-osvrtom-na-srpske-zemlje/, pristupljeno 27.12.2021.

[45] Rakita, str. 198

[46] Rakita, str. 201

[47] Rakita, str. 200

[48] Za više podataka o ovoj haplogrupi, pogledati: Haplogrupa I2, https://www.poreklo.rs/2019/03/28/haplogrupa-i2/, pristupljeno 27.12.2021.

[49] Vasić, str. 246

[50] Karanović, Pounje u Bosanskoj Krajini, str. 345

[51] Rakita, str. 203

[52] Borivoje Ž. Milojević, Kupreško, Vukovsko, Ravno i Glamočko polje, Srpska kraljevska akademija, Beograd, 1923, str. 145

[53] Mladen Kumović, Poreklo, migracije i stradanja Srba sa Kupresa, Muzej Vojvodine, Novi Sad, 1996, str. 221

[54] Milojević, str. 90

[55] Rađenović, str. 53

[56] Milojević, str. 66

[57] Miroslav Niškanović, Stanovništvo sela Gerzova u Bosanskoj Krajini, Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini – Etnologija sv. 40, Zemaljski muzej u BiH, Sarajevo, 1985, str. 147

[58] Karanović, Pounje, str. 348

[59] Niškanović, str. 148

[60]https://www.yfull.com/tree/I-FT124969/, pristupljeno 28.12.2021.

[61] Za više podataka o ovoj haplogrupi, pogledati: Milan Radulović i Nebojša Novaković, Haplogrupa J2: sa osvrtom na srpske zemlje, https://www.poreklo.rs/2018/10/22/haplogrupa-j2-sa-osvrtom-na-srpske-zemlje/, pristupljeno 11.12.2021.

[62] Niškanović, str. 157

[63] Popis seoskih naselja SR BiH iz 1991. godine

[64] Objava rezultata Petrovića na forumu „Poreklo” https://forum.poreklo.rs/index.php?topic=391.msg136827#msg136827, pristupljeno 11.12.2021.

[65] Komentar na rezultat Guševca na forumu „Poreklo” https://forum.poreklo.rs/index.php?topic=5213.msg137510#msg137510, pristupljeno 11.12.2021.

[66] O Kričima, pogledati: Petar Demić, Kriči – tragom izgubljenog plemena (prvi dio), https://www.poreklo.rs/2017/10/02/krici-tragom-izgubljenog-plemena-prvi-dio/, pristupljeno 11.12.2021.

[67] Rađenović, Unac, str. 48

[68] Rakita, str. 200

[69] Milojević, str. 142

[70] Milan Karanović, Sanička Župa u Bosanskoj Krajini, Srpska kraljevska akademija, Beograd, 1930, str. 298

[71] Popis seoskih naselja SR BiH iz 1991. godine

[72] Karanović, Janj i slavljenje Krsnog imena u njemu, str. 136

[73] Za više podataka o ovoj haplogrupi i krajiškim rodovima koji joj pripadaju, pogledati temu „Krajiški R1a-Z280>YP237>YP951” na forumu „Poreklo” https://forum.poreklo.rs/index.php?topic=2668.0, pristupljeno 14.12.2021.

[74] Popis seoskih naselja SR BiH iz 1991. godine

[75] Komentar na temi  „Neobična i retka prezimena među Srbima”, na forumu „Poreklo”, https://forum.poreklo.rs/index.php?topic=5965.msg153969#msg153969, pristupljeno 13.12.2021.

[76] Simo Purgić, Pitoma dolina Lašva Brod, Svet knjige, Beograd, 2012, str. 120

[77] Bačko, str. 479

[78]https://www.yfull.com/tree/R-YP6186/, pristupljeno 17.12.2021.

[79] Za više podataka o ovoj haplogrupi, pogledati: Slobodan Zrnić, Haplogrupa R1b-Z2705, https://www.poreklo.rs/2019/12/28/haplogrupa-r1b-by611z2705/, pristupljeno 14.12.2021.

[80] Komentar Milana Kačara o poreklu Kačara na sajtu DSR „Poreklo”, https://www.poreklo.rs/2012/02/21/ka%C4%8Dar/, pristupljeno 14.12.2021.

[81] Šematizam pravoslavne mitropolije i arhidijeceze Dabro-bosanske za godinu 1882, str. 159

[82] Petar Rađenović, Bjelajsko polje i Bravsko, Srpska kraljevska akademija, 1925, Beograd, str. 220-221

[83] Dragica R. Gatarić, Naselja Zmijanja, Geografski fakultet, Beograd, 2018, str. 219

[84] Komentar na temi „R1b-Z2103>BY611>Z2705” na forumu „Poreklo” https://forum.poreklo.rs/index.php?topic=1854.msg154486#msg154486, pristupljeno 14.12.2021.

[85] Velika većina testiranih Kecmana slavi Vartolomijevdan i pripada drugim haplogrupama.

web counter

Avatar photo

Autor članka:
Jovan Bojanić

Komentari (3)

Odgovorite

3 komentara

  1. Nebojša Babić

    Momci, odličan članak!

  2. Nikola

    Ali odakle R-YP951 medju Srbima……… TMRCA je prestar 2700 ybp, sto znaci datira od pre nastanka proto-Slovena. Na Balkanu, na Yfull imamo pripadnike u podgrani YP6186 u Rumuniji, Bugarskoj, i Srbiji (Sremski okrug). To potencijalno znaci da je na Balkan YP6186 dosla sa nekim ranijim slovenskim plemenima koja su se sirila na teritoriji danasnje Rumunije i Bugarske, teritorije koje su slavizirane pre zapadnog Balkana, pa se kasnije u nekom momentu jedan deo (grana BY99654) posrbila, i odatle postaje prisutna medju Srbima. I da je kasnije stigla na zapad u seobama pred Osmanlijama, tj u Bosansku krajinu.