Poreklo prezimena, naselje Bileća (Bileća)

Poreklo stanovništva naselja Bileća, opština Bileća – Hercegovina. Prema knjizi Jevta Dedijera „Hercegovina – antropogeografska studija“ u izdanju “Kulturno nasljeđe” izdavačke kuće “Veselin Masleša”, Sarajevo, 1991. godine. Priredio saradnik Porekla Milodan.

Položaj naselja.

U Bileći razlikujemo: varošicu i sela. – Varošica ili mala (mahala) Bileća je u Bilećskom Polju, na osojnoj strani Hadžibegova Brda (883 m), na apsolutnoj visini od 476 m. Veći dio bilećskijeh sela je na sjeveroistočnijem, jugozapadnijem i zapadnijem okrajcima Bilećskoga Polja. Od ovijeh sela na zapad i jug jako su udaljena sela po brdima: Bodenik, Šobadine, lj ubišići i Torič. Sjeveroistočnom stranom Bilećskoga Polja (u udugu bilećskom) nižu se sela: Mala Kula, Selište i Plužine. Na sjeverozapadnoj strani Bilećskoga Polja je Dubovac (763 m), koji s jugoistočne i južne strane ima oblik zarubljena konusa. Na njegovoj južnoj i jugoistočnoj strani je selo Podubovac. Kuće su iznad one linije, što razdvaja strane Dubovca od Bilećskoga Polja. Veći dio kuća okrenut je jugu i istoku.

Na SZ od Podubovca, u daljini oko 1000 m. je selo Čukovići. Od Podubovca Čukovići su odvojeni krševitom kosom, koja se s Dubovca odvaja prema JZ. Kuće čukovićke su u dosta uskoj otoci Bilećskoga Polja, koja se duboko zarila između Dubovca i Ilijne Glave (916 m). Kuće seoske su s prisojne strane te otoke. Obronci Ilijne Glave dolaze sasvijem blizu seoskijeh kuća, te bi se moglo reći, da su čukovićke kuće i na osojnoj strani Ilijne Glave. Na jugozapadnoj strani Bilećskoga Polja su kuće sela Podosoja, koje su na sjevernom pocnožju brda Tuvora ili Tuhora poređane u dužini od 2 km. Na sredini Polja, južno od varošice odvaja se selo Grabovica. Između Pocosoja i Grabovice u pravcu prema Dvorištima ide suha, dosta primjetna jaruga, kojom voda teče samo u vrijeme kiše. Zemljište u Bilećskom Polju je ravno, na mjestima izjedeno plitkijem vrtačama, oko kojih se pomaljaju iz zemlje slojevi laporca i krečnjaka. Na mjestima su ti slojevi pokriveni tankijem slojem zemlje, u komu se vidi nanos s brda; gdje su slojevi laporca i krečnjaka probili ovaj tanki sloj zemlje, na njima raste vrijesak, sitna strževa i grabova šuma. Najveću apsolutnu visinu ima na SZ (oko crkve u Podosoju), gdje se teren diže na visinu između 500 i 600 m. Odatle prema JI teren se polako jedva primjetio spušta prema dolini Trebišnjice; to spuštanje ide do apsolutne visine od 440 m. (Dvorišta) i onda se teren naglo, gotovo odsjekom spušta k Vrelu Trebišnjice (327 m). Iz ovoga se vidi, da je na nagib Bilećskoga Polja jako uticala r. Trebišnjica svojom erozijom.

Na J. Bilećsko Polje zatvoreno je Nikoljom Glavom (566 m). Na S ispod toga vrha je selo Torič, okrenuto sasvijem prema S. Zemljište na Toriču je dosta ravno, na S se spušta prema Bilećskom Polju, a na I prema dolini Trebišnjice. Na JZ Bileća je zatvorena dugijem brdom, na kome su vrhovi: Gradina (944 m), Ilijna Glava (916 m), Osoje (852 m), Tuvor (754 m) i Vodena Gradina (581 m). Na jugozapadnoj, prisojnoj strani toga brda su sela: Ljubišići i Šobadine. Ljubišići su u dosta širokoj prodoli između Tuvora i Mantokita (707 m), koja se prema JI spušta u nizinu Čepelice. Zemljište je dosta krševito, osobito na sjevernoj strani seoskijeh kuća. Šobadine su na južnoj strani vrha Gradine,. na veoma krševitu i neravnu zemljištu, u kome se ovdje ondje javljaju vrtače, pokrivene tankijem slojem zemlje. Kuće su u vrtačama najviše sa sjeverne, katkad sa zapadne a vrlo rijetko s južne strane.

Od Gradine prema JI ide duga kosa, koja je spaja c Ilijnom Glavom i Ocojem. Na toj kosi, s južne sgrane Gradine je selo Bodenik. To selo ima dosta neobičan položaj; gotovo ni s jedne strane nije zaklonjeno. Na S se diže Gradina, ali ona zaklanja samo jedan dio kuća: c ostalijeh strana nema nikakva zaklona. Pored toga što je selo na velikoj visini (između izohipse od 800 m. i 900 m), ono je na udarcu gotovo svima vjetrovima. Da bi se kuće mogle održati na takvom mjestu, seljaci ih zbijaju u grupu i grade jednu do druge. Osim toga ovdje se više pazi na šumu, koja katkad znatno ublaži jačinu vjetra.

Vode.

U cijeloj općini nema ni jednog stalnog vrela. Sasvijem rijetko i samo na nekijem mjestima javi se jeseni i zimi gdjekoje vrelo, koje izvire dokle i kiša pada, pa opet presuši. U to vrijeme po strmenijem stranama brda poteku i bujice, koje često snesu krupno kamenje i ostave ga na njivama.

Voda, koju seljaci piju, hvata se za vrijeme kiše u uble i čatrnje, koje su vrlo česte. Čatrnje su većinom na podini kakve kose i brda, sa kojijeh voda dolazi u čatrnju naročito udešenijem jarcima. Ove čatrnje presuše u vrijeme suše; u to vrijeme seljaci vodu dobavljaju s Vrela (izvora Trebišnjice). Teško je naći varoš, koja bi bila tako oskudna vodom kao Bileća. U njoj nema ni ljeti ni zimi izvora; stanovništvo pije vodu s čatrnja, kojijeh ima svaka kuća. ljeti se voda dobavlja u burilima s Vrela. U to vrijeme izvorska voda u Bileći je skupa, te se kupuje za novac1. Poradi oskudice u vodi ova varošica ima slabu budućnost. S izvora Trebišnjice parna mašina goni vodu kroz poczemne čunke u vojnički logor na Dvorištima.

I sa specijalne karte (zona 34, kol. XIX) vidi se, da je većina bilećkijeh sela na osojnijem (južnijem i jugoistočnijem) stranama brda. Takog su položaja sela: Mala Kula, Selišta, Plužine, Podubovac, Njubišići, Šobadine, a donekle i Čukovići. K sjeveru su okrenuti, a od juga zaklonjeni: Torič i Podosoje. Sasvim je neobičan i u ovoj oblasti rijedak položaj ima selo Bodenik. Većina bilećskijeh sela je na samijem krajevima Bilećskoga Polja. Od njih se po položaju razlikuju sela u brdima (Torič, Šobadine, Ljubišiće i Bodenik). Pored ove razlike među ovijem selima jasna je razlika i u tipu sela, na koji je uticala priroda mjesta.

Iradi i mera.

Sela iz Polja imaju najviše zemlje ispod kuća po polju. Ona je sva na jednom mjestu. Najznamenitije su njive na Kratinama, Beglucima, Bućagama i dr. Isto tako na jednom je mjestu i veći dio zemlje na Toriču. Ljubišići imaju zemlje oko kuća u većijem komadima i razbacane po Bileći (Bilećskom Polju), po Tvoru i od Čeprljina Greba do Mirilovića. Šobadine pored one zemlje oko kuća imaju je dosta u Viduši, u Vukovom Vr’u i u Bileći. Ispaša je svuda po okolnijem brdima, najviše ispaše imaju Ljubišići, Šobadine, Torič i Bodenik. Ljubišići, Šobadine i Bodenik imaju najbolju ispašu u Viduši i Vukovom V’ru a Torič u Drakuljici. Velik dio seljaka ima svoju vlastitu zemlju; naročito svaka muslimanska porodica ima svoju zemlju. Hrišćani su znatnijem dijelom kmetovi. Age su bilećski Muslimani, Resulbegovići i Dučići iz Trebinja i Opuve iz Dubrovnika.

Tip  naselja.

Varošica Bileća je vrlo mala; to je osim Ključa najmanje mjesto c kotarskijem uredom u Bosni i Hercegovini. Većina kuća je s desne strane državne ceste, koja se kroz Bileću savija u obliku polukruga. Na sredini varošice testa se račva, pa se desnijem krakom vraća k lijevome i čini pravougli trougao. Pored toga trougla je prazan prostor, koji je vlast prozvala „Kalajev Trg“. Na tome je mjestu džamija, crkva, pazarište i varoška čatrnja. U ostalom dijelu varoši je kotarski ured, pošta i telegraf, nova srpska pravoslavna crkva, komunalna škola, dućani, mehane, općinske zgrade, mesarnice, pekarnice i privatne kuće. Bileća je do druge polovine XIX-or vijeka bila veće muslimansko selo; u drugoj polovini prošlog vijeka Omer paša odvoji neka sela od gatačkog, a neka od trebinjskog kadiluka i osnuje bilećski kadiluk. Mjesto na komu je danas varošica do toga vremena zvalo se samo Mahala ili Mala, a Bilećom su se zvala sva današnja sela u bilećkoj opštini osim Toriča, Šobadina, Ljubišića i Bodenika. Tada se Mahala prozva Bilećom. ljudi pamte, da prije okupacije u Bileći nije bilo više od tri dućana. Poslije okupacije broj kuća i dućana poveća se tijem, što su se u okolini gradila mnoga vojnička utvrđenja, te je trgovina bila vrlo živa.

Sela oko Bilećkog Polja su većinom zbijena tipa. Najzbijeniji tip imaju: Mala Kula, Selišta, Plužine i jedan dio kuća u Podosoju. Kuće na Maloj Kuli zbijene su sasvijem gusto jedna uz drugu; između kuća ima uzan i iskrivudan sokak. Kuće stoje s obje strane toga sokaka i čine jednu grupu. Na Maloj Kuli imamo tip najzbijenijega sela. Na Maloj Kuli žive porodice Kresi i Kapičići.

U Selištima kuće imaju isti tip kao na Maloj Kuli, samo što su ovdje između nekijeh kuća male bašče, te selo ima malo razbijennji tip. U Selištima žive porodice: Čami, Isovići, Muštovići i Ovčine.

Kuće u Plužinama većinom su s gornje desne strane teste, samo na zapadnom kraju sela su tri kuće s lijeve strane teste. I u ovome selu kuće su dosta zbijene, ali nijesu onako bez reda rasturene, već su naredane jedna pored druge s desne strane teste. U Plužinama žive porodice: Hadžići, Jokanovići, Kokolji, Đurić i Janjić.

U Podubovcu su kuće razbacane u neholiko čopora. Na istoku je čopor Bobotovina (2 kuće), u kojoj živi porodica Mićuni. Od njih na JZ, u daljini od 250 m su tri kuće Samardžića, između kojijeh je odstojanje 30–40 m. A iza ovijeh kuća je čopor Zakutina (13 k.), u komu žive porodice: Vojnovići i Trklje. Na JZ od ovijeh su kuće Hadžića i Tabaković.

Na S od Hadžića kuća je selo Čukovići, u kome su kuće jako razbacane. Ovo selo ima jako razbijen tip. U Čukovićima ima pet kuća; u njima živi porodica Sudžumi.

U Podosoju kuće su razbacane u četiri male grupe. Svaka grupa je na drugom čitluku. U koliko su čitluci jedan od drugoga udaljeni, tako su i ove grupe među sobom razmaknute. U Podosoju žive porodice: Šešlije, Š ulovići, Šagovnovići i Bošnjaci.

Na Toriču su kuće jako razbijene. Najmanje rastojanje između kuća je 40–50 m, a najveće 250–300 m. Na Toriču ima svega 5 kuća, u kojima žive porodice: Tabakovića (4 K.) i Šešlije (1 k.).

U Ljubišićima imamo pet „sela“: Karaševina, Za Raič Gomilom, Na Njivi, Selina i Kljen. U Karaševini ima svega šest kuća, koje su rasturene prema iradnoj zemlji. Poprečno rastojanje između kuća je 60–80 m. Tu živi porodica Kapori (5 k.) i Bošnjak (1 k.). Za Raič Gomilom imaju samo dvije kuće; u njima živi porodica Janjići. Na Njivi žive Bošnjaci (2 k.), a u Selini (2 k.) Kljenu (3 k.) Šešlije.

U svima su „selima“ kuće bez reda razbacane; obično su razdaleko, rijetko je jedna uz drugu. „Sela“ su između sebe jako udaljena (najmanja daljina između dva sela je 200–250 m, a najveća 800–1000 m). Isto tako i u Šobadinama se kuće dijele na „sela“: Selina, Potprisoje, Golubinke, Doganja, Latkovo Selo, Duboku Do i Leskovi Do. Ta su „sela“ razbacana prema iradima; rastavljaju ih krševite niske kose i brežuljci.

Na JI krajnja je Selina. Tu žive porodice Šešlije (3 K.) i Bošnjak (1 k.). Kuće su bez reda razbacane i znatno udaljene. Od Selina na 3 u daljini oko 200 m je Potprisoje. Kuće su isto bez reda razbacane, i samo su dvije jedna uz drugu. Pod Prisojem žive: Šešlije (1 k.) Milićevići (2 k.) i Dende (1 k.).

Gotovo u istoj daljini na 3. od Potprisoja su Golubinke. Tu žive porodica Dende (2 k.).

Na J 3 od Golubinaka, y daljini oko 350—400 m. je Doganja. Tu žive Tabakovići (2 k.).

Golubinkama je poslije Doganja najbliže Latkovo Selo. Ono je na J od Golubinaka, u daljini od 300–350 m. U Latkovu Selu su kuće u „čoporu“ – dosta zbijene. Tu žive Jokanović (4 k.).

Latkovom Selu na zapadnoj strani, u daljini oko 400 m, ostaje Duboki Do. Tu živi Jokanović (1 k.).

Iz Dubokog Dola na 13, u daljini oko 300 M je „selo“ Ljeskovi Do (3 k.). Tu živi porodica Milićevići.

Na Bodeniku su kuće jako zbijene u jedan čopor tako, da se susjedne kuće dotiču zidom. Tu ima svega 11 kuća, a u njima živi sama porodica Milićevići.

U bilećskoj općini po tipu se jako razlikuju sela iz Polja od sela po brdima. U prvijem su gotovo uvijek kuće zbijene u jedan čopor, imaju dakle sasvijem zbijen tip; u selima po brdima kuće su raštrkane i imaju jako razbijen tip. Iz ovoga se vidi, da je na tip sela uticala priroda zemljišta: polja su zgodnija za razvijanje zbijenog tipa, a brda razbijenog, gotovo starovlaškog tipa. U Ljubišićima i Šobadinama imamo interesantne nazive sela. Tu selom nazivaju male grupice kuća (često samo 1 kuću) isto kao i u Borču.

Janjila i planine.

Sela iz Polja nemaju torina po brdima. Stoku izgone na Živanj, Videž, Poljanu i Čemerno. Ima porodica, koje na Čemernu pored ispaše i zemlju obrađuju (neki atinsku, a neki i svoju). U Šobadinama i na Bodeniku je jako razvijen život kod torina. U Košućoj Vlaci (četvrt sata od Dubokog Dola) imaju četiri janjila, u Koritniku (po sata na JZ od Latkova Sela) dva, u Koviocima, pod Bukovijem Vr’om jedno. Uza svako janjilo se obrađuje zemlja, te je načinjeno i guvno, a negdje i pojata i čatrnja.

Na janjila se izgoni u proljeće i u jesen. Šešlija u Koviocima provede cijelo proljeće, ljeto i jesen sa svom čeljadi; u selo se samo slazi preko dan radi irada. Milićevići (Jokovići) iz Ljeskovog Dola žive cijelu godinu kod janjina u Zvijerini, a samo jedno čeljade nadgleda imanje u sepu.

Imena naselja.

O imenima većine sela ne zna se ništa. Po nekojim imenima vidi se, da su dobila ime po svom položaju kao Podosoje, Zakutina i Podubovac; Selište je dobilo ime otuda što je današnje selo osnovano na mjestu starijeg naselja, a Torič što su na tome mjestu bile torine manastira Dobrićeva.

Starine.

U Bileći ima prilično tragova od negdašnjijeh naselja, i to: sedišta, starog groblja i gomila. Selišta ima dva: jedno u današnjem selu Selištu, a drugo u Kruševom Dolu u Podosoju. U Selištu su do danas sačuvane zidine od mnogijeh starijeh kuća. Po zidinama vidi se, da su kuće bile bez kreča zidane. O tome naselju nema nikakvijeh priča; zna se samo, da je prije današnjijeh porodica u tom selu živjela porodica Salatići. Misli se, da je i prije te porodice u Selištu neko stanovao. U Kruševom Dolu u Podosoju ima omeđina od starijeh kuća. Narod priča, da su to omeđine od dvora Bana Budeča, koji je pred dolazak Turaka u Bileći stanovao.

Groblja ima na više mjesta, kao u Plužinama, Pod Dubovcem, u Podosoju, na Toriču i u Ljubišićima. Sva su ta groblja obilježena velikijem grobnicama, kojijeh nigdje nema u velikom broju. KOD crkve u Podosoju ima više ovijeh grobnica, ali ni one nijesu skupljene na jedno mjesto, već su razbacane po crkvenoj avliji.

U Ljubišićima, u Oboru niže seoskijeh kuća ima omeđina od starijeh zgrada. Narod veli, da to nijesu ostaci od kakva naselja, već od obora muslimanske porodice Njubovića, koji su nekad ovdje imali obore. Po brdima oko Ljubišića, na mjestu Laništu na Tvoru u Starom Vrtu ima više omeđina od veoma uskijeh zgrada. Narod priča, da je na tijem mjestima bio zbjeg za vrijeme kuge. Na Toriču isto tako ima nekijeh omeđina. Narod veli, da su to ostaci grčkijeh kuća.

Postanak naselja i porijeklo stanovništva.

Sva sela u bilećskoj javti možemo po starini podijeliti u stara sela, o čijem postanku nijesu sačuvane nikakve priče i novija sela, za koja se zna, kako su postala i koja ih je porodica zasnovala.

U stara sela računamo: Selišta, Plužine, Podubovac, Podosoje i Grabovicu. O starini ovijeh sela priča se ovo. U ono vrijeme, kad su Turci osvojili Hercegovinu, u Bileći je živio Ban Budeč, čije se „dobrestvo“ pružalo s Baćova Mramora, na Vučijem Dolu do Krnjina Kamena u Zvijerini. Sva ova sela bijahu tada u vlasti banovoj. Toga su bana posjekli Turci u Travniku, a njegovo imanje naslijedila je porodica Milićevići. Poslije smrti banove sve je stanovništvo pobjeglo iz ovijeh sela, pa je doselilo novo.

Kao novija sela smatraju se: Mala Kula, Torič, Njubišići, Šobadine i Bodenik. O postanku Male Kule priča se ovo. Porodica Tabakovići s Mrežice imala je još od starine svoje torine na Maloj Kuli. Kad je došao „pranđed“ današnjijeh Kapičića u Bileću, načini kod Tabakovića torina kuću. Kapičići poslije potiskoše Tabakoviće s toga mjesta i osnovaše svoje selo, koje se po kuli njihova pradjeda prozva Mala Kula.

Isto tako priča se, da je Torič postao na mjestu starijeh torina. Nekada je ovdje zimovala stoka manastira Dobrićeva. Poslije su ovu zemlju od manastira oteli Muslimani, koji su na svoju zemlju naseljavali razne porodice kao npr. Šagovnoviće, Seniće i dr., pa ih opet raseljavali.

U Ljubišićima su najprije bili obori Muslimana Ljubovića, pa poslije porodice Šešlija. Isto tako u Šobadinama su najprije bile torine porodice Jokanovića. Izgleda da pored svega toga, što narod misli, da su ova sela zasnovali Jokanovići i Šešlije, da su ipak starija. To se vidi po starom groblju i po gomilama oko sela. Ove su porodice naselile Ljubišiće i Šobadine istom u prvoj polovini XIX-or vijeka, a ove su starine mnogo starije.

Zna se ito, da se je zemlja obrađivala u ovijem selima još odavno. Zajedno s današnjim porodicama u Ljubišićima je živio Milenić, koji je samr’o a u Šobadinama Vlačići i Pupuri koji su odselili. I na Bodeniku su nekada bile torine Milićevića, koji su tada živjeli u Podosoju. Na Bocenik su se naselili, kada su im pritisli zemlju Resulbegovići iz Trebinja.

Najstarije porodice u Bileći su:

-Milićevići,

-Kisići i:

-Šulovići.

O Kisićima ne zna se ništa, od koga su potekli i jesu li se i odakle doselili. Uvijek ih ima samo jedna kuća. Njihova plemena ima na Baljcima i u Zvijerini. Slave Nikoljdan.

Za Milićeviće i Vojnoviće neki misle, da su porijeklom od Bana Budeča, a drugi vele, da su od njegove kćeri. Svi se slažu u tome, da su to veoma stare porodice i niko ne zna, da su se odakle doselile.

-Vojinovići su od Vojina Milićevića. Slave Nikoljdan.

Isto tako veoma je stara porodica:

-Šulovići. Za njih neki vele, da su porijeklom od Bana Budeča kao i Milićevići; drugi vele, da su još prije Kosova doselili odnekle iz Bosne, i oni sami vele, da su još od Kosova u Bileći i da niko njihov ne zna, jesu li se odakle doselili u ovo selo. Interesantno je, da se ova porodica nije nikada mogla umnožiti. Slave Nikoljdan.

Od doseljenika najstariji su:

–Šešlije,

-Hadžići,

-Drljevići (Jusovići),

-Kapičići i:

-Muštovići.

Šešlije, Kokolji u Sudžumi su isto pleme. Od njihovog su plemena: Krunići u Ljubinju, Bijelovići u Šumi, Šiljegovići u Gacku; Bjeletići u Preracima, Papići na Vlainji, Božovići i Rulji u Nevesinju i Tomaševići u Zupcima. U najstarije vrijeme živeli su u Trebesi kod Nikšića i zvali su se Milobratovići. Bilo ih je dvanaest odraslijeh muškaraca u jednoj kući. U istoj kući bila je lijepa djevojka. Jednom dođe devet Turaka, da učine djevojci zulum; Milobratovići se s njima pobiše, na svom ih ognjištu poklaše i „krvi vatru ugasiše“ Radi toga pobjegoše u Risan i tu se razdijeliše: jedan ode u Rusiju („i od njega danas ima sedam dženerala“) a drugi, po imenu Še’o (Šeho) naseli se u Mrežici i oženi se od Tabakovića. Trgujući šumadijskijem volovima obogati se i kupi zemlju u Podosoju. Radi te zemlje njegova se djeca zavadiše s Turcima, jednoga ubiše, pa ih pet pobježe put Bosne, a jedan se poslije dugog seljakanja opet nastani u Podosoju. Od njega su Šešlije, Sudžumi i Kokolji. Slave Lučindan. Muslimani Drljevići i Jusovići porijeklom su iz Dubočaka u Banjanima od bratstva Miljanića. Kada su se doselili i kada su primili Islam, ne može se doznati.

Za Hadžiće neki vele, da ovdje žive ima već trista godina i da su „pravi“ Turci; drugi vele, da su Hadžići doseljenici iz Novoga.

Isto tako misli se, da su se ovdje kao Muslimani doselili:

Muštovići. Odakle su se doselili u Bileću, ne zna niko pričati.

Kapičići su porijeklom od Glogovaca, najstarijih zapamćenijeh stanovnika u Mirušama. O njima se priča, da je neki njihov stari primio davno Islam, otišao u Carigrad i bio kapidžija na carskijem dvorima. Pošto se je obogatio, vratio se je u svoje rođeno mjesto.

-Čami i:

-Isovići doselili su se u Selište iz Herceg Novog, kad su taj grad osvojili Mlečani.

-Kresi su poislamljeni potomci Vidaka Šarenca iz Kresovine kod Preraca. O njihovoj se strani ne zna više ništa.

-Jokanovići su porijeklom od stare porodice Predojevića iz Prijevora. Neko su vrijeme živjeli u Banjskoj Lastvi, u Banjanima. Najprije je u Plužine doselio puškar Jokan sa zanatom. Slave Nikoljdan.

-Mićuni su porijeklom iz Riđana u Crnoj Gori. Vele, da su iz plemena Vuka Mićunovića, što se pjeva u „Gorskom Vijencu“. Iz Riđana su odselili prije 80 godina. Živjeli su u Zupcima, Mirilovićima i Šobadinama. Slave Jovanjdan.

-Lisovi,

-Trklje i:

-Bošnjaci potiču od Stijačića iz Korjenića. Trklje su ovdje doselili iz Mirilovića, a Bošnjaci i Lisovi iz Korjenića. Slave Aranđelov dan.

-Samardžići i:

-Milenići su porijeklom od Bulajića s Vilusa u Crnoj Gori. Milenići, prije nego su doselili u Bileću, stanovali su u Braćanovićima i na Banu (više Miruša, danas u Crnoj Gori). Samardžića je pradjed poginuo na Vilusama, pa im prababa došla s djecom da služi u Hadžića. Slave Nikoljdan.

-Janjića je otac iz Nevesinja. Njihova baba bila je rodom iz Bileće, pa kada je obudovjela, dovela je djecu svome ocu. Slave Aranđelovdan.

-Kapori su doselili prije pedeset godina iz Mirilovića. Slave Jovanjdan.

Isto su doselile su:

-Dende i:

-Bajčetići iz Mirilovića. Svi slave Jovanjdan.

-Tabakovića su preselili s Mrežice na Torič, Podosje i Šobadine. Slave Nikoljdan.

-Šagovnovići su prije dvadeset godina kupili čitluk u Podosoju, pa su s jednijem dijelom čeljadi preselili u Podosoje, a s drugijem žive na Baljcima. Slave Jovanjdan.

-Đurić je prije 20 godina došao kao kaladžija iz Ljubinja. Slavi Đurđevdan.

IZVOR: Prema knjizi Jevta Dedijera „Hercegovina – antropogeografska studija“ u izdanju “Kulturno nasljeđe” izdavačke kuće “Veselin Masleša”, Sarajevo, 1991. godine. Priredio saradnik Porekla Milodan.