Poreklo prezimena, selo Povija (Nikšić)

Poreklo stanovništva naselja Povija, opština Nikšić – Crna Gora. Prema knjizi dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.

Položaj sela.

Nalazi se u Gornjim Pješivcima, između Botetića, Stubice, Kunka i Dabovića. Prostire se na strmim padinama prevoja Planinice od Glave Zete na jugu do Ostroškik greda na sjeveru. Tim pravcem vodio je glavni put iz doline Zete prema Slivlju (u Nikšićkom polju) sve do 1896. g., kad je probijen put Podgorica – Nikšić. Samo naselje povezano je krakom koji se od puta Nikšić – Bogetići kod Krsca odvaja za Ostrog. Od njega se prema pojedinim dijelovima sela račvaju kraći putevi, puteljci i staze. Atar sela je dosta složene konfiguracije. Njegov glavni, središnji dio predstavlja relativno prostranu zavalu na čijim su višim zonama razmješteni zaseoci. Na njenim nagibima i podovima terasasto se, češće bez reda, smenjuju veće i manje parcele pod livadama, voćem i oranicama, a na najnižim dijelovima ka Perućici su uravljeni kompeksi. Najviše zone atara su brdovite i obrubljene moćnim krečnjačkim slojevima (gredama), niže kojih su mjestimično oburvane velike mase grubog, razdrobljenog materijala. Počev od Zagreda na sjeveru granica atara aca istoku vodi na Debeli brijeg, pa preko Bukve, Piperske pastve (1108 m) i Mramoroke glavice (1118 m) do na Smrekovac. Odatle povija jugozapadno preko Pišteta na vrh Ostroških greda te južno preko Jelovog brda prelazi put i železtščku prugu i ide pravo na Gradac, odakle preko Orlovog krša izbija na rijeku Zetu (kod Bećovine). Dalje se nastavlja uzvodno rijekom Zetom do Glave Zete pa skreće sjeverozapadno na Goli brijeg i Priječac. Odatle prema sjeveru ponovo prelazi željezničku prugu i izbija na Zagrede. Tako uokviren, atar je dut (S-J) 4,2, širok (Z–I) 2 km, i zahvata 9,19 km2 površine. Visina naselja (kod crkve) je 520 m.

Istorijat.

Prirodni uslovi, položaj i morfološka predispozicija za stvaranje prijeke saobraćajnice između Bjelopavlićke ravnice i Nikšićkog polja, odnosno na širem potezu između Crne Gore i Hercegovine, činili su valjanu osnovu da se na području Povije od davnina zasnuje naselje. Kazivanje mještana o mermernim stubovima, zvanim „latinsko mramorje”, koje se nalazilo „oko Bašine vode, na starom putu preko Planinice”, rekli bismo, osnovano indicira sadašnju značajny dionicu starog rimskog puta koji je Od Skadra, preko Birziminijuma (Podgorice) i Duklje vodio dolinom Zete i preko Planinice za Anderbu, kasnije Onogošt (Nikšić) i dalje za Naronu (kod Metkovića). Još veći značaj je ta dionica imala u srednjem vijeku jer su preko nje išli karavani od zetskog primorja prema unutrašnjosti. Turci su je takođe stalno koristili; povezivala im je dva najveća središta u Crnoj Gori – Podgoricu i Nikšić. M. Bolica kaže, na primjer, da je stari put, kojim se išlo iz Kotora za Carigrad, a vodio je preko Podgorice, Plava, Peći i dalje, bio postao nesiguran, pa se zbog toga moralo ići putem irsko Hercevovine, tj. od Kotora na Pješivce, pa na Drobnjak, Brodarevo, Sjenicu i dalje. Bio je duži od starog puta ljeti za 6, a zimi za 8 dana hoda. Iz podatka s početka 16. Vijeka vidi se da je Povija znatno naselje: po defteru iz 1521. imaše je 22, a 1523. g. 15 kuća. Godine 1865. u pješivačkoj kapetaniji je bilo 631 d. (Drenovštica 89, Paprat 119, Do Pješivački 121 i Povija 102). Kapetanija je 1899. obuhvatala sljedeće opštine: povijsku (selo Povija uključujući svakako Kunak-P R), stutbičku (selo Stubica), carsku (sela Bogetići, Cerova, Vukićevići, Škuletići, Pod Kypić, Gostojevići i Paprati), drenovanku (drlo Drenovštica), vitasojevićku (selo Vištasojevići i Milojevići), doljsku (sela Do Pješivački, Đurčići i Ržišta), bogomilovićku (selo Bogomilovići) i selišku (Zagarak i Selište), a imala je 688 d. sa 3787 stanovnika (1976 m. i 1811 ž.; pismenih 461 m. i 10 ž.). Zatim je 1903. god. u kapetaniji bilo 744 d. (Povija 115, Stubica 138, Cerovo 157, Drenovštca 93, Milojevići 35, Zagorak 27, Selišta 33, Bogomilovići 37; Do Pješivačtki 81 i Vitasojevići 32 d.). Sama Povija je 1899. imaš 91 d. sa 477 stanovnika (252 m. i 225 ž.; pismenih 76 m. M 3 ž.). Prema Erdeljanoviću, Povija je (zajedno sa Kunkom) 1910/11. god. imala 99 d. (66 Mijuškovića, 32 Kontića i 1 Šantića), a desetak godina kasnije Šobajić je evidentirao 106 kuća. Međutim, y Rečniku mesta iz 1925. g. navedeno je da Povija ima (svakako bez Kunka) 8 d. sa 225 stanovnika. Do 1948. broj prvik se smanjio za 16, a drugih povećao za 215. Zatim je bilo: 1953 (65:288), 1961 (65:277) i 1971 (60 : 234). Od zadnjeg broja te godine y selu je od rođenja živjelo 189, a 45 se doselilo, i to 22 prije 1945, a osloni poslije. U zadnja dva popisa domaćinstva su prema broju članova bila: sa 1 (8:14), sa 2 (5:9), sa 3-5 (26:12), sa 5-8 (22:212) i sa 8 i više (4 : 3). Ujedno je sastav glavnih sgarotsno-polnih grupa bio: prve 111:95 (ž. 50:53), druge 124:99 (ž. 68 :49) i treće 23:40 (ž. 32 :21).

Struktura stanovništva.

Prema obrazovnim obilježjima, mještani su bili: bez škole 94:50 (ž. 69:36), sa čegvorogodišnjom 108:97 (ž. 48:83), sa osmogodišnjom 9:27 (ž. 4:8), sa: srednjom 1:8 (ž. 0 : 2), sa višom 0 : 1 i kvalifikovani radnici (0 : 1), a nepismenih je bilo 69:42 (ž. 56:32).

Tada je posjedovna i dohodovna struktura domaćinstava izgedala ovako: bez zemlje (7 : 6), do 2 ha (36 :31), sa 2–5 (10 : 19), sa 5–10 (4 :2), sa 10–15 (2 : 2) i sa 15 i više ha (6 : 0), odnosno poljoprivrednik 20 : 18, mješovitih 38:22 i nepoljoprivrednih 7:20.

U 1953. god. 120 aktivnih, izdržavalo je 150 lica; u poljoprivredi 82:67, a ličnim primanjima bilo je 18 lica. Isti odnos se y sljedeća dva popisa izmijenio ovako: aktivnih 78 : 88, izdržavanih 118 :125; u poljoprivredi 41:56 i 66:35, a sa ličnim primanjima 11 :21.

Tip sela.

Povija je razbijeno naselje. U zaseocima su, doduše, kuće dosta zbijene, ali su sami zaseoci međusobno razbijeni. Smješteni su na pristrancima i podovina obično poniže glavice To su Trubasin (4 kupe), Donja Povija (4), Sebeš (1), Pločice (4), Zaploča (2), Preko Bašine vode (13), Kupinje (7) i Doline i Planine sa po 3 kuće. Srednja udaljenost kuća od središta naselja je oko 1,3 km. Analogno, na primjer, nekim selima Crmnice i u Poviji su zastupljene dugačke kuće (pod jednim šljemenom) u kojiia ima po nekoliko stanova. One su najčešće (prizemne, kojih ima 30, dok ih je na izbi 11. Ove su pokrivene tiglom; daščani plafon je u 15, malterisan u 23, a bez plafona su 3.

U međuratnom periodu prepravke su, kako saopštava anketar, vršene samo u 2 kuće, a poslije, 1945. na 17 i dogradnja na 10. Stambeni fond 1971. sačinjavalo je 50 stanova sa 2111 m2, od kojih su 18 iz prvog, 6 iz drusgog, 20 iz trećeg i 6 iz četvrto perioda. Ognjište su imala 2, zemljani pod 2 i električno osvjetljonje 48 stanova. Prema vrsti cy: 27 jednosebni i garsonjera, 13 posebnih soba, 9 dvosobnih i 1 četvorosobnih; svi su bili nastanjeni.

Rodovi.

Avgusta 1973. u selu su živjeli:

-Mijuškovići (26 d.) i:

-Kontići (22).

Poslije 1945. iselilo se 66 mještana (y Nikšić 27, Titograd 23, Danilovgrad 5, Dubrovnik 4, Bosnu 4, Budvu 2, Bijelo Polje 1), a prije rata 12 (u Nikšić, Beograd i Cetinje). Veći dio željenih y prva tri grada povremeno dolazi y selo. Dnevnik migranata (do Nikšića i željezničke pruge Nikšić -–– Titograd) 1971. g. bilo je 29, a u pomenuto vrijeme 19. Ranije je na rad y Ameriku išlo 31 lice. Samo 1905. g. (uključujući i odlaznike iz Kunka) u Ameriku je pošlo 25 mještana. Sada u selu starijih od 55 .g. ima 41, a penzionera 23.

Vode.

Naselje se vodom snabdijeva iz relativno brojnih izvora i manjeg broja bistijerni, ublova i česmi. Prvi se u ataru sela javljaju na kontaktnim zonama, povlatnih, moćnih krečnjačkih masa i padinskog vododržljivog fliša. Najčešće se, dakle, Bašina vodaMisura, Jaranić, Javorak, Potok, Blizanci, Gojgkov studenac, Podbukve, Vilina voda, Mali i Veliki izvor i dr. Od nekoliko njih formiraju se tekućice. Naime, od Potoka, Bašine vode, Javorka i manjeg izvora Duge (kao i od vode koja je drenažom okupljena oko željezničke pruge) formira se Potok, koji se uliva u Perućicu. Sama Perućica nastaje od Velikog i Malog izvora, a uliva se y Zetu. Na njenom toku ređa se sedam virova: Pod skok, Pod vrbu, Na Brodski kuk, Kamenice (tu su dva spojena vira – jedan plići i jedan dublji), Pod izvor, Vir više Modrog vira i Modri vir, koji je najveći i najdublji. Bistijerne su građene y novije vreme; ima ih 7 i privatne su. U Trubasinu i Donjoj Poviji su 2 ubla, zaselačka. Sada se gotovo ne koriste. Umjesto njih koriste se 2 česme, provedene sa vodovoda koji od izvora Javorak vodi za Bogetiće (dug je 2,5 km, a izgrađen 1961. g.).

Zanimanje stanovništva i ostali podaci o selu.

Električno osvjetljenje selo je uvelo 1951. g. Od tada do kraja 1972. mještani su pribavili 15 električnih šporeta, 7 frižidera, 5 televizora, 2 mašine za pranje veša, 19 radio–prijemnika (5 tranzistora i 12 gramofona). Sada nema domaćinstava koja se služe samo ognjištem, dok onih što pored običnih šporeta katkada koriste i ognjište ima 25. Veći dio elektrificiranih kuća je takođe renoviran i funkcionalnije iskorišćen. Mnoge, tzv. kuće „izjedna“ su unutrašnjim pregrađivanjem povećale broj soba., a sve što su iznova zidane dobile su savremeniji raspored prostorija i drukčiji vanjski izgled. One su ujedno najvećim dijelom opremljene novijim nokućstvom i namještajem.

Prvobitno naseobinoko jezgro Povije bilo je u današnjem zaseoku Donja Povija. Ono je y vrijeme Ćuprilićevog napada na Crnu Goru bilo opustošeno. Mještani su se oslanjali u obližnje pećine (prigredine potkapine), zvane Bijela, Golubešticai Srđevica. Ćuprilić je u njima pogubio nejač sela (73 djece, žena i staraca), a mnoge protjerao i nasilno prognao u Bosnu (Glasinac). Kasnije se selo opet umnožilo i ojačalo, pa se počelo raseljavagi po ostalim krajevima Povije. Preseljavanje se odvijalo utoliko lakše i više što su ovdje živjela i žive samo dva bratstva (Mijuškovići i Kontići) čiji su rodonačelnici, po Šobajiću, od dva brata. Njihovi članovi premještali su se bliže imanjima i po mogućnosti živim vodama i zasnivali druge zaseoke. Stariji mještani drže da je to širenje iz Donje Povije započelo unatrag oko 200 godina. To širenje je doseglo do područja Slivlja, tj. do same crnogorsko–turske granice, prema kojoj je naselje Kunak počelo da se obrazuje drugom polovinom prošlog vijeka, tačnije od 1862. godine”. S druge strane, razgranate bratstveničke veze među mještagvšia Povije (uključujući i Kunak) bile su postojana osnova za opštu seosku solidarnost, koja se manifestovaa u zajedničkim radnjama i ispomatanju. Posljedica tog činioca, pored topografskih, je i ta da su kuće, kao, na primer, kod Mihaljevića u Građanima, građene u istom nizu – „pod jedno šljeme“. Ovdje su one obično prizemne. Istim činiocem uslovljeno je, bez obzira na to što je naselje razbijeno i zahvata relativno veliku teritoriju, održavanje jedne crkve i zajedničkog groblja.

Prirodni uslovi omotućili su selu gotovo podjednako bavljenje zemljoradnjom i stočarstvom. I jedno i drugo posebno kod prizemnih kuća, nametalo je potrebu za pomoćnim objektima, kojih je ranije (u suvomeđi i pod slamom) bilo znatno više. Danas ih je, recimo, prema podacima ankete — 36 namijenjenih stoci, 20 živini: i 18 ostavi fruta i oruđa za rad. Oni su razmješteni u blizini kuća ili su dograđeni uz njihove zidove. Ujedno su blizu i okućnice, bilo da su manje (kao tzv. „zgrade“) ili veće kao sastavni dijelovi većih ili glavnih imovinskih potera. Poglavito su pod voćem (najviše smokvom i vinovom lozom) i povrćem. Uglavnom su podzidane ili ograđene. Druga brojna raabacana imanja su relativno udaljena od kuća, pa je prenošenje tovara od njih do kuća, c obzirom na nagibe na kojima nema kolskih puteva, dosta otežano i naporno. U ataru sela ateru se i znatne utrinaste površine (ogolićeni kamenar), koje se zajedno sa izvjesnim površinama oko živih voda tretiraju kao komun za iskorišćavanje, neograničeno dostupan ovima. Na drugoj strani, neka domaćinstva su imala (i sada je imaju ali je gotovo ne koriste) planinu iza Ostroških greda, u Zavupčici. Do nje vodi loš i strm put preko Planinice (oko 1,5 sat hoda). Tamo su livade krtolišta, pašnjaci. i gora za sječu (drvo za ogrev i listober). Tamo ou imali svoje staje. Sada je sve to zapušteno. Pretežni dio domaćinstava je inače davao stoku drugima na katunovanje – na Sinjajevini, Krnovu, Jezerima, Morači i Loli. Danas je, međutim iščilio izgon stoke na planinu.

IZVOR: Prema knjizi dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.