Pleme Bjelice

5. oktobar 2016.

komentara: 46

Crnogorsko pleme Bjelice nalazi se u središnjem delu Katunske nahije. Plemensko područje se graniči sa plemenima Ćeklići (na jugu), Cuce (severozapadu) i Ozrinići – Čevo (na severoistoku i istoku). Jugoistočnom stranom, plemenska oblast se graniči sa Lješanskom nahijom i Riječkom nahijom (pleme Kosijeri).

mapa stara CG

Krajem srednjeg veka, bjelička teritorija je bila nešto manja, ne obuhvatajući sela južno od planine Stavor – Tomiće i Mikuliće, koja su pripadala Kosijerima, da bi tokom 17. stoleća Orlovići i drugi plemenici Bjelica preoteli ovu oblast.

 

Tokom 17. stoleća, Bjelice su bili ekspanzivno pleme. Proširivali su svoje područje na jug prema Ceklinskoj i Dobrskoj Župi, koje su isprva koristili kao zimovnike za stada, da bi počeli i da se tamo naseljavaju, a jedno vreme su držali oblast sve do grada Žabljaka na jugu. Ovo se događalo tokom 17, a u prvoj polovini 18. stoleća trajali su dugotrajni sukobi između Bjelica i Riječana, da bi udružena riječka plemena uspela isterati Bjelice iz svoje nahije oko 1750. godine. Jedino što su Bjelice uspeli zadržati su sela Tomići i Mikulići, iz kojih su se stariji rodovi najvećim delom iselili prema Kosijerima i Ceklinu. O ovim sukobima više je pisano u tekstovima o Dobrskom Selu i Kosijerima.

Izvorno središte plemena, selo Bjelice od čijih su se zaselaka razvila današnja sela, naziva se Gornje Bjelice. Ono je na visoravni okruženoj planinama Čelinac, Stavor, i Čevski Lisac. Do 1521. godine, selo se već razdvojilo na četiri zasebna sela: Lješev Stup, koje je u vreme pre doseljenja Orlovića bilo središte Bjelica, odnosno tadašnje selo pod nazivom Bjelice[1], zatim Prediš, Resna i Sladkovići. Selo Sladkovići (ili Slatkovići) je zapustelo 1521/22. godine, a danas je to toponim u području sela Ublice. Tokom 17. stoleća, razviće se i sela Dub, Brijest, Malošin Do, Ublice (ili Ubli) i Dide.

obnovljena-crkva u resni
Crkva u Resni

Donje Bjelice obuhvataju područje sela Tomići i Mikulići, koja izvorno i nisu bjelička, već su silom pripojena. Izvesna pravda je učinjena u savremeno doba, – danas ova dva sela teritorijalno pripadaju Mjesnoj kancelariji Đinovići (Kosijeri), dok Gornje Bjelice pripadaju Mjesnoj kancelariji Čevo.

Najraniji pomen Bjelica, prema Jirečeku, je iz 1430. godine (“de Zenta Bielice”), a Kovijanić nalazi kotorski dokument iz 1431. godine, u kojem se pominju Radoslav Dabkov i njegova sinovica Godislava „de Bieliçe“. Sudeći po načinu na koji su pomenuti, može se zaključiti da se već u tom vreme radi o selu bratstvenog naziva, ili većem bratstvu, katunu ili plemenu. Sva tri pomenuta lična imena su čisto slovenska. Tokom 16. stoleća, ima više pomena Bjelica u mletačkim dokumentima, u oblicima: Bielice, Bielize, Belizze, Bielyzze, itd).

Plemenski naziv je verovatno bratstvenog tipa. Prema predanju Orlovića, koji danas čine većinu plemenika Bjelica, pleme je dobilo ime po rodonačelniku bjeličkih Orlovića – vojvodi Bijelu. Međutim, videćemo kasnije da vojvoda Bijele u Bjelice dolazi 1483. ili 1484. godine, kao sredovečan čovek, dok pola stoleća ranije imamo dva navedena pomena Bjelica. Ovo ukazuje da izvorno pleme Bjelica nema veze sa bratstvom Orlovića, koje će tek kasnije doći u ovu oblast.

Slava starih bjeličkih rodova bila je Sveta Petka, što može da ukaže i na srodno poreklo. Uticaj starijih bratstava počeo je da opada počev od perioda doseljenja Orlovića u Bjelice, krajem 15. stoleća, naročito kada su se Orlovići, tokom 16. stoleća umnožili, da bi sasvim preuzeli primat u plemenu u 17. stoleću. Od tog perioda, i stariji rodovi počinju uzimati orlovićku slavu Sveti Jovan (prislužba: Velika Gospođa – Uspenje Presvete Bogorodice), dok Svetu Petku zadržavaju kao prislužbu, koju delom počinju prisluživati i Orlovići. Tako da je stanje danas mešovito. Neki stariji rodovi zadržali su slavljenje Svete Petke. Među iseljenicima je obrnut slučaj. Mnogi iseljeni bjelički rodovi i danas slave Svetu Petku, čak i oni koji imaju predanje o poreklu od Orlovića.

 

bjelice
Bjelice

 

Poreklo stanovništva Bjeličkog plemena

Stariji rodovi i ranije stanovništvo u plemenu

U kotorskim dokumentima 16. stoleća, imena nekoliko Bjelica već se navode sa prezimenskim nastavkom, pa se može govoriti o začetku prezimena. Tako se 1535. godine pominje, tada već pokojni, Milac Đurašević iz Bjelica, dok 14 godina ranije, u turskom defteru za Crnu Goru, u selu Sladkovići je popisan Milaš (ili Milač, ili Milac) Đuraš, čije ime i patronim se uglavnom podudaraju sa pomenutim Đuraševićem. Ovaj Milaš bi mogao biti i rodonačelnik Mileševića, za koje se čuje još i verzija Milaševići (u defterima iz 16. veka ima još nekoliko ljudi ovog imena). U defteru iz 1523. za selo Sladkovići je zapisano da je zapustelo, dok se u defteru iz 1570. godine, ovo selo uopšte ne navodi, te je zaključak da su se njegovi meštani iselili oko 1521/22. godine. 1543. godine pominje se bjeličko prezime Metković (Stevan Metković, koji bi možda mogao biti Stepan Milkov iz deftera 1521/23. godine, premda su u istim defterima popisana i dvojica domaćina sa imenom Medo, što bi moglo biti i ime Medko – Metko). 1580. godine u kotorskom dokumentu se pominje pok. Radelja iz Bjelica, koji verovatno odgovara Radelji Radonjiću iz Resne iz deftera iz 1570. godine.

Veliki broj bjeličkih starosedelaca, koji se mogu nazvati i Starim (pravim) Bjelicama, iseljavao se tokom 16. i 17. veka, što zbog turske vlasti, što zbog pritiska ekspanzivnih Orlovića. Iseljavanje je većinom bilo u pravcu Boke i Primorja, a delom i u Riječku nahiju i Crmnicu. Nakon što su Orlovići zaposeli njihova sela, staro stanovništvo Mikulića i Tomića se gotovo sve iselilo, u Riječku nahiju i Zetu. Danas ima ovih Mikulića i u Vraki kod Skadra. U kasnijem periodu, naročito posle 1750-ih, počinje i iseljavanje pojedinaca od orlovićkih rodova u Bjelicama. Od bjeličkih starosedelaca iz Mikulića su Đurkovići (Sveta Petka) u Kosijerima, koji su se tamo sklonili zbog nasilja novih doseljenika u Bjelice, oko 1750. godine, kao i Škatarići u Matagužima u Zeti (slava Sveti Nikola). Tomići su se iselili u Zetu i Podgoricu. Dajbabski bratstvo Koloroga koje slavi Svetu Petku (rodovi: Kolorogići, Andrići, Mišurovići, Durkovići), a u Zetu su došli iz Ozrinića, mogli bi biti poreklom od starih Bjelica iz Tomića.

U Mikulićima danas žive Vujovići (slava: Sveta Petka), koji su starinci u ovom selu, mogući potomci bratstva Mikulića. Od njih su Vujovići u Grbavcima u Lješkopolju.

Bratstvo Mileševića(čuje se: i Milašević) je verovatno proisteklo iz starog bratstva Sladkovića (ili: Slatković) po kojem je nazivano i selo u Bjelicama, zapustelo početkom 16. stoleća. Prema jednoj verziji, bjelički Mileševići su srodni drobnjačkim Mandićima (kojima je ranije prezime bilo Milešević[2]), i istog su porekla, samo nije jasno ko je od koga proistekao. Navodno je oko 1540. godine, deo ovog bratsva iz Rudina predigao za Komarnicu, a deo je otišao u Bjelice i naselio se u zapustelom selu Sladkovići. Mileševići su se razdelili na rodove: Ubličani su Ćetkovići i Pravilovići[3], a Pravilovići se dele dalje na Bajoviće i Vukićeviće. U Didama su Draškovići i Vujići. Od bjeličkih Mileševića potiču dva bratstva u Ljubotinju: Milaševići u Dubovi i deo Kaluđerovića u Začiru. O razlozima i vremenu doseljenja Mileševića u Ljubotinj pisano je u tekstu o Ljubotinju.

Mileševići slave Svetog Nikolu, osim dubovskih Milaševića koji su preuzeli Aranđelovdan.

Popivode ili Lješevostupci su staro bjeličko bratstvo. Dele se na rodove Popovode (uže se još dele na ogranke „Dajičiće“ i „Markoviće“) i Kuzmane (u crkvenim knjigama su upisivani i kao Kuzmanovići, ali se danas svi bratsvenici prezivaju Kuzman). Popivode su potomci Vuka (pravo ime bilo mu je Vukosav) Lješevostupca, poznatog junaka sa početka 17. stoleća, koji se pominje i u „Gorskom vijencu“. Ranije bratstveno prezime Popivoda bilo je Rabarević (verovatno izvedeno od starijeg patronimika Hrabar). U crkvenim knjigama ovo prezime postoji sve do kraja 19. stoleća, a već od 1907. godine[4] bratstvenike upisuju sa prezimenom Popivoda, što im je bio nadimak još od sredine 18. stoleća. Deo Popivoda je početkom 20. stoleća uzeo prezime Raslapčević. Naime, jedna grana bratstva potiče od čuvenog junaka iz prve polovine 18. stoleća Vuka Raslapčevića, koji je bio nećak Vuka Lješevostupca. Vukov otac, Popivoda, poginuo je kad je Vuk bio dete, a majka se kasnije preudala za Raslapa Jankovića iz Ceklina. Iz zahvalnosti prema očuhu koji ga je podizao kao svoje dete, Vuk je uzeo prezime Raslapčević[5]. Kuzmani su se znatno više iseljavali od ostalih, tako da od njih danas ima Kuzmana u Nikšiću, Ulcinju, Poborima i Kotoru, a njihovi iseljenici u Bjelopavlićima (Kosić, Ćurilac) su prozvani Kuzmanovići. Svi Popivode slave Svetoga Jovana, a prislužuju Svetu Petku. Veoma je moguće da je Sveta Petka bila njihova izvorna slava, a da su slavljenje Svetog Jovana uzeli živeći pored Orlovića. Kuzmanovići u bjelopavlićima su promenili slavu u Petrovdan.

ljesev stup
Lješev Stup

Starosedelački rodovi su i Bekovići u Malošinom Dolu i Milinići u Predišu. Ovo prezime javlja se još i u Grblju (selo Šišići).

Doseljenici od kraja srednjeg veka nadalje

„Orlovići“ su grupa bratstava koja, prema predanju, potiču od pretka Vuka Crnogorca, koji je živeo u 14. stoleću i bio zapovednik jednog utvrđenja pod imenom Soko-grad (u nekim verzijama: Orlov grad). Prema nekim verzijama radi se o Sokolu u Bosni, a prema drugim o Sokolu u Podrinju u zapadnoj Srbiji. U prilog drugoj verziji ide i Vukov nadimak Crnogorac, koji je dobio iz razloga što je rodom iz oblasti Crna Gora u srbijanskom delu Podrinja (u užičkom kraju). Dalje prema predanju, Vuk Crnogorac je imao tri sina Pavla, Miliju i Martina. Pavle Vukov je legendarni vojvoda Pavle Orlović, učesnik Kosovske bitke. Krajem 14. stoleća, Milija i Martin su u Gacku (Čarađe), kao i njihovi potomci (unuci) 1482. godine. Po padu Hercegovine pod tursku vlast, oni prelaze u Crnu Goru. Potomci Martinovi na Cetinje[6], a Milijin unuk „Bijele“ (ako je zaista postojao neko s tim imenom[7]) u Cuce (Ržani Do[8]). Od njega potiču Orlovići u Cucama i Bjelicama[9]. Postoje čak i mišljenja, da su Orlovići poreklom od Nemanjića, i to od Stanislava – Stanja Nemanjića, odnosno njegovog sina velikog vojvode kefalije Nikole Stanjevića[10].

kosovka
Orlović Pavle i Kosovka devojka (Uroš Predić)

Orlovići se dele na sledeće rodove:

Milići u Dubu i Brijestu, čiji neki ogranci nose uža prezimena Popović, Todorović i Ivanović, a u Resni je deo Milića uzeo prezimena: Vukčević (od njih i u Mikulićima); Perovići i njihov ogranak Kostovići; Vujadinovići i njihov ogranak Martinovići; i Bogdanovići. Od Milića su dva ogranka istog prezimena u Limljanima i Sotonićima u Crmnici, Bjelice u Boretima kod Budve i Poborima, Krsmanovići u Hadžićima kod Sarajeva, Popovići (ranije Bjelice) u Tasovčiću kod Čapljine. Goranovići iz Golije tvrde da potiču od Gorana Milića iz Duba, iseljenog 1714. godine[11].

Milići su najznamenitiji rod Orlovića u Bjelicama. Od 16. stoleća na dalje bili su kneževski, a zatim i vojvodski rod, a jedno vreme i guvernadurski. Vukčević Miliće nalazi u defterima iz 1521. i 1523. godine[12].

„Predišani“ su takođe rodovi bratstva Orlovića, u Predišu, i to: Pejovići, od kojih neki nose uža prezimena: Jovanović, Bošković i Nikolić; Abramovići; i Andrići, od kojih neki nose uža prezimena Vuković, Crvenica i Mrvaljević.

Prediških Boškovića ima u Kotoru. Od Abramovića su Radinovići u Lješkopolju (Grbavci) i više sela u Zeti i njihovi ogranci Mirotići u Grbavcima i Grbavčevići u Matagužima (slave Svetu Petku), Mijači u Crmnici, pleme Podgor (slave Mitrovdan), Bjelice u Žabljaku na Skadarskom jezeru, u Vraki i Skadru. Od Predišana su u Hercegovini (pojedinačne seobe tokom 19. stoleća): Bjelice u Bijeljanima, Potkubašu, Blacama (oni su od Andrića, deo se i danas tako preziva, slave Svetu Petku), Ljutom Dolu i Meči (ovo je jedan rod i potiču od Abramovića), Vrbici i Bileći (oni su došli tu iz Banjana, a poreklo vezuju za Predišane), u Podbrežju kod Konjica (Sveta Petka, a njihov ogranak u Mostaru slavi Nikoljdan), zatim Šutići u Meči (od Abramovića, Sveta Petka), Novakovići u Kubatovini u Dabru (prema njihovom predanju, ranije prezime bilo im je Albijanić), Pejanovići u Rastu kod Nevesinja (Sveta Petka), Dobranići u Meči (Sveta Petka). Hercegovački rodovi poreklom od Predišana slave većinom Jovanjdan (izuzeci su navedeni uz prezimena).

Prema jednoj verziji, Kankaraši u Goliji su ogranak Abramovića, a prema drugoj od Andrića. Opet, za Goranoviće iz Golije, Andrići tvrde da su njihov ogranak, kao i golijski Stanjevići. Prema jednoj verziji rodoslova Orlovića, od Andrića su i Damjanci i Tepavčevići u Hercegovini i Lalovići u Goliji[13]. Međutim, prema svom predanju, ovi rodovi su se raselili iz Čarađa, te je verovatnije da su oni onaj ogranak Orlovića koji nije boravio u Bjelicama.

OrlovicBeogradskiGrbovnik
Grb Orlovića (Beogradski grbovnik)

Bjelički Orlovići slave Svetog Jovana, a prislužuju Veliku Gospođu. Međutim, ima rodova Orlovića među iseljenicima, koji slave ili prislužuju staru bjeličku slavu Svetu Petku.

Inače, golijski Kankaraši i Goranovići možda i nisu od bjeličkih (odnosno cuckih ili cetinjskih) Orlovića, već potomci Orlovića koji su ostali u Čarađu. Onda bi i poreklo njihove slave (Sveta Petka) možda bilo drugačije.

Prema dosadašnjim saznanjima, za Orloviće je utvrđeno da su nosioci haplogrupe E1b, o tome više na:

http://www.poreklo.rs/forum/index.php?topic=391.2420

  • Vušurovići i Ivanovići u selu Tomići su ogranak cetinjskih Donjokrajaca – Borojevića. Njihov predak Ivan „Starovlah“ Borojević u vreme srpske despotovine bio je zapovednik grada Niša, a po padu grada pod tursku vlast, izbegao je sa porodicom najpre u svoj zavičaj (zlatiborski kraj), a zatim oko 1450-te u Zetu, i konačno, zajedno sa Ivanom Crnojevićem, na Cetinje. Od dvojice sinova Ivana Borojevića potiču cetinjski Borojevići, a od druge dvojice sinova su Vušurovići i Ivanovići u Bjelicama i Šabani – Dragoslavići u Ljubotinju. Prema ovom rodoslovu, kao vreme doseljenja Borojevića u Bjelice mogao bi se uzeti kraj 15. stoleća. Od bjeličkih Borojevića su i Ukšanovići u Boljevićima u Crmnici, od doseljenika sa početka 18. stoleća. Borojevići slave Đurđev-dan, ali su njihovi bjelički ogranci uzeli da slave bjeličku slavu Svetu Petku. Kod jednog pripadnika bratstva Ivaniševića – Borojevića iz Cetinja DNK analizom utvrđena je pripadnost haplogrupi R1a. Detaljnije o Borojevićima pisano je u tekstu o plemenu Cetinje.

Vujoševići u Malošinom dolu (slava: Sveti Nikola) su starinom iz Njeguša (Zalazi), a u Bjelice su došli iz Ceklina i istog su porekla sa ceklinskim Gazivodama. Poreklo Gazivoda nije sasvim razjašnjeno. Po jednoj varijanti, oni su od njeguških starinaca Drugovića „Zalažana“. Prema drugoj verziji, Gazivode su ogranak bratstva Gorevuka (ili Gornjevuka), potomstva Valca Gorevuka i njegovih rođaka koji su se doselili u Crnu Goru 15. stoleću iz Hercegovine, iz starog grada Klobuka zapadno od Grahova, i bili su vlastela u srednjevekovnoj državi Hercegovini. O Zalažanima, Gorevucima i Gazivodama, videti na:

Pleme Njeguši

Bratstva plemena Dobrsko Selo

Bratstva plemena Ceklin

Šaranovići u Mikulićima (Sveta Petka) su doseljenici iz Bjelopavlića.

Za Bracanoviće[14] u Mikulićima nisam uspeo utvrditi ništa o njihovom poreklu[15].

Iseljeni Bjelice neutvrđenog porekla:

Labali u Gornjem Selu kod Nevesinja (slave Jovnjadan).

Dubljevići u istoimenom selu u Pivi (slava: Đurđic) su iz Bjelica. Svojakaju ih bjelički Orlovići. Međutim, kod jednog testiranog pivskog Dubljevića utvrđena je haplogrupa koja ne odgovara do sada utvrđenoj haplogrupi Orlovića. Od ovih Dubljevića su u Hercegovini (Gacko, Izgori, Borač, Tepca, Ninkovići), i u drobnjačkim Uskocima sa prezimenom Popović.

U Ublima više Risna žive srodni rodovi Dragojlovići, Jančići i Lakonići (slava: Sveta Petka), koji su se u ovaj kraj naselili iz Bjelica 1687. godine. Od ovih rodova ima iseljenika drugde u Boki, od kojih su neki preuzeli druge slave, kao: Jančići u Đenovićima (Đurđevdan) i Lakonići u Baošićima (Nikoljdan).

U Lonjini kod Ljubovije su Bjelice i njihov ogranak Savići, tu došli iz Pive, verovatno srodni Dubljevićima.

Iseljenika iz Bjelica, sa tim prezimenom, neutvrđenog porekla ima u Mikulićima kod Bara, u Paštrovićima (Petrovac, Buljarica), Grblju (Prijevor – slave Nikoljdan, i Vranović – Jovanjdan). Ovi grbaljski Bjelice su navodno od Milića.

Bjelica ima i u Bosni, a na Zlatiboru, Uvcu i Sirogojnu ima Bjeličića.


Izvori:

Jovan Erdeljanović – Stara Crna Gora

Risto Kovijanić – Pomeni crnogorskih plemena u kotorskim spomenicima

Branislav Đurđev i Lamija Hadžiosmanović – Dva deftera Crne Gore iz vremena Skenderbega Crnojevića

Andrija Jovićević – Riječka nahija u Crnoj Gori

Andrija Luburić – Orlovići i njihova uloga u crnogorskom Badnjem večeru 1710. godine

Vukota i Akim Miljanići – Prezimena u Crnoj Gori

Risto Milićević – Hercegovačka prezimena

Savo Nakićenović – Boka

Božidar Vukčević – Knezovi i vojvode 1614. godine (http://www.montenet.org/2002/bozo6.htm)

Stranica o bratstvu Popivoda

(http://www.popivoda.net/index.html)

Slike sa sajtova:

http://www.popivoda.net/index.html

https://bjelice.wordpress.com/bjelice/orlovici/

http://porekloorlovica.blogspot.rs/2007/04/porodice-koje-poticu-od-roda-orlovica.html


 

Napomene:

[1] Smatra se da je svoj naziv Lješev Stup dobio prema posedu Alekse-Lješa Đuraševića – Crnojevića.

[2] Verovatnije je u pitanju slučaj poistovećivanja zbog istog bratstvenog imena.

[3] Prema nekim rodoslovima, Pravilovići su ogranak Orlovića. Podatak koji sam ovde naveo je preuzet iz Erdeljanovićevog rada „Stara Crna Gora“.

[4] Te godine je u Crnoj Gori uvedeno obavezno stalno prezime.

[5] „Još daleke 1894. godine pokrenuta je u cetinjskoj “Prosvjeti” ozbiljna rasprava o porijeklu Vuka Raslapčevića, kada je Mitar S. Vukčević pokušao dokazati da je Vuk Raslapčević iz Lješanske nahije. Sljedeće, 1895. godine javljaju se L. Pejović, a zatim Andrija Jovićević i M. Strugar, koji misle da je Raslapčević iz Ceklina. Živko Dragović kategorički tvrdi da je Raslapčević iz Bjelica, dok Pavle Rovinski smatra sa je iz Dobrskog Sela, a slično predanje saopštava i dr Jovan Erdeljanović, Dušan Vuksan je 1927. i 1937. godine objavio neka dokumenta, po kojima bi Vuk mogao biti iz Očinića, a na to se sa svojim mišljenjem osvrnuo i Ivan Kaluđerović, O Vukovom porijeklu pisali su i P. Šobajić, Janko Lopičić, dr Nikola Vukčević, dr Vladimir Đurović, Risto Dragićević i drugi, ali niko od njih nije uspio da pruži dokaz koji bi jednom za svagda rasvijetlio ovo pitanje. Dr Jovan Erdeljanović je posebnu pažnju posvetio dobrskom predanju, detaljno ga razradio, i poklonio mu punu vjeru tvrdeći da je “dobrljansko predanje nesumnjivo tačno” – a ono govori da je Vuk Raslapčević rođen u Dobrskoj župi.“

http://www.popivoda.net/Popivoda/06%20-%2001%20O%20Vuku%20Raskap%2004.html

[6] O njima je pisano u tekstu o Cetinjskom plemenu, na:

[7] O verodostojnosti ovakvih predanja govori i detalj iz jednog od rodoslova Orlovića, po kojem su tri sina Pavla Orlovića – „Bajo, Cuko i Belo“, rodonačelnici plemena Bajica, Cuca i Bjelica. Imajući u vidu istorijske izvore i podatke, jasno je da su imena ovih „rodonačelnika“ izmišljotina kojom se htelo objasniti poreklo ovih plemenskih naziva.

[8] Ržani Do je na samoj granici kasnijih plemenskih oblasti Cuca i Bjelica, u neposrednoj blizini nekadašnjeg bjeličkog sela Sladkovići, te ovo ne treba shvatiti kao neku veću seobu, već pre kao širenje poseda.

[9] Prema onome što je zabeležio Luburić u svom radu o Orlovićima – videti u popisu izvora.

[10] Božidar Vukčević.

[11] „Kada je Numan-paša Ćuprilić, 1714. godine, pokušao da sa 30.000 vojnika uništi Crnu Goru i satre to slobodarsko i junačko gnijezdo, na put mu stadoše Milići. Vojvoda Milija pozva svoju braću i kaza im: „Život damo, ali našu vjeru i crkvu ne damo!“ Sa osam brata zatvori se u crkvu, i mjestu Dubu, u Bjelicama, desetak kilometara prije Cetinja. Sedam dana i sedam noći junački davahu otpor turskoj sili. U tom krvavom boju, ostalo je zapisano da su 72 turska barjaktara poginula. Sedmi dan Turci nalože slamu i sijeno oko crkve, provale u nju i pobiju braću Milić. Bratska krv je oltar okvasila. To je jedina crkva u pravoslavlju koja ima u svojim zidovima ugrađene puškarnice, kroz koje kao oganj zrači krv junaka – mučenika i opominje potomke, da su duša i bog vječni, a ljudski život na zemlji prolazan, samo jedan tren u svemiru. Kako Njegoš reče: „Blago onome ko dovijek živi imao se rašta i roditi!“ Popaljena ognjišta i sela, glad i stradanje primoraše Gorana Milića da se sa dva sina, Ivanom i Savom, i dva brata, vrati pod Orlinu, u Goliju, na pradjedovsku postojbinu. Od Gorana mi dobismo prezime Goranovići i krsnu slavu Sv. Jovana, promijenismo u Svetu Petku – kazao je Dragan Goranović.“

Sa: https://bjelice.wordpress.com/bjelice/orlovici/

[12] „…to su Ratko, Vulica i Raško Milić. 1520. godine pored njih su upisani njima srodni Orlovići, Radko i Radič Todora Nenojeva Ivanovića Orlovića kao i nekoliko Stjepanovih sinova. Ova tri brata Milića su, izgleda, izbjegli sa Đurđem Crnojevićem “na more “ 1496. g. i vjerovatno se iskrcali u Zadar. Tako u defteru 1523. g. njihove baštine drži Radič Tinovoj. Njihov povratak u Bjelice je poslije 1523. g. a prije 1570. g. jer tamo u defteru nalazimo tri Milića. To su Raič i Radan Milić u Predišu i Raško Milić u Resni.“ – iz „Kneževi i vojvode 1614. godine“

[13] http://porekloorlovica.blogspot.rs/2007/04/porodice-koje-poticu-od-roda-orlovica.html

[14] Navodi ih Erdeljanović u svom radu o Staroj Crnoj Gori, kao žitelje Mikulića.

[15] Ovo je i poziv bjeličkim Bracanovićima da se oglase, kao i svima drugima koji znaju nešto o ovom rodu, da postave komentar na ovaj tekst.

Prethodni članak:

Komentari (46)

Odgovorite

46 komentara

  1. Nebojša Babić

    Iz deftera za Skadarski sandžak iz 1570. godine:

    Selo Bjelice, pripada nahiji Cetinje.

    Mahala Lješev Stup pripada pomenutom selu.

    Đuriša Gojimirov, Hotaš Raičev, Branko Raičev, Bojko Milakov, Nikola Nikić, Vukša Radonjić, Radonja Uglješin, Lacin Uglješin, Vukac Raičev, Vukić Milakov drži baštinu Radonje Brankova, Vuleta Radmanov, Rade Hotašev drži baštinu Draška, Miloš Radisavov, Đuro Brankov drži bastinu Voje, Nikša Raičev.

    Mahala Prediš pripada pomenutom selu Bjelice.

    Radelja Milko, Vuksan Nikolin, Raič Nikolin, Djuraš Đurić, Vukić Radisavov, Peran Radisavov, Vojo Raičev, Vujan Radonjić, Radonja Nikolin, Vukdrag Vukasinov, Radonja Svilakov, Stjepan Ivanov, Nikša Ivanov, Raško Radaljić, Raič Milić, Duka Milko, Nikolica Dobrunčevina, Andrija Ninčić, Đuro Ninčić, Grujo Ninčić, Rajič Nikolić, Prelja Raško, Vukman Raičev, Radisav Radmanov, Rade Nikolin, Raško Radunov, Milivoj Bojov, Radonja Rankov, Radisav Božić, Radan Milić, Raič Đurašev, Vučeta Nikčev muselem. Baštinu Tihorada drže stanovnici spomenute mahale.

    Mahala Resna pripada spomenutom selu Bjelice.

    Radonja Raslavov, Raič Bukmirov, Nikolica Raškov, Vukosav Pribojev, Raslav Radonjić, Vuksan Rajičev, Radovan Radonjić, Peran Vidakov, Vukdrag Radonjić, Raslav Sekočević, Vukoslav Nikolić, Radelja Radonjić, Raič Raslavov, Nikolica Radičev, Smoljan Radonjić, Vukić Radovanov, Radičko Đurđević, Radovan Vuksanov, Raško Milić drži baštinu Radonje Nikolića, Raslav Milinov muselem.

  2. S.A.

    Zna li se nesto vise o poreklu Lakonica,hvala

  3. Nebojša Babić

    Osim da su Lakonići sa Bjelica sišli u Boku (Ubli više Perasta) za nešto ranije o njima nisam našao ništa u raspoloživoj literaturi.

    Za ubljanske Lakoniće Nakićenović je zapisao da su tu došli 1687. godine i da slave Svetu Petku. Od njih su Lakonići u Baošićima, od jednog koji se preselio oko 1860. godine, i on je uzeo da slavi Svetog Nikolu (pretpostavljam – po tazbini).

    Miljanići u svom radu o prezimenima u Crnoj Gori pominju Lakoniće u Nikšići, koji su tu došli iz Kuča.

    Sve ovo, a i samo prezime, meni ukazuje da bi Lakonići mogli biti iz onog kučkog doseljeničkog talasa na sever Katunske nahije (Bjelice, Malocuce, riđanski Kuči).
    Zanimljivo je da se cucki vojvoda Pejo Laković u jednom kotorskom dokumentu iz 1661. godine navodi kao – Pejo Lakonić. I on i ostali cucki Lakovići pripadaju tom kučkom doseljeničkom sloju.

    Još jednu zanimljivu stvar sam našao u literaturi: u selu Brnjak u Ibarskom Kolašinu postoji rod Jakovljevića, sa slavom Sveta Petka, koji za sebe kažu da su tu došli iz Bjelopavlića, a da im je ranije prezime bilo – Lakonić.

    Sveta Petka jeste bjelopavlićka slava, ali i bjelička. A prezime Lakonić nisam našao u Bjelopavlićima. A tu je i zajednička osnova “bjel” – Bjelice / Bjelopavlići.

    Pa, sad, pokušaj izvući neke zaključke iz svega ovoga…

  4. Maja

    Jel neko zna išta o poreklu prezimena Ošić? Nađoh samo da su poreklom od Bjelica.. Pozdrav

  5. Nebojša Babić

    Jedino što nađoh za prezime Ošić, a što ima veze sa Crnom Gorom, je – da se ovo prezime pominje u Nikšiću 1790. godine.

  6. Maja

    Čukundeda se zvao Milo Ošić, tako da verujem da su se iz Crne Gore doselili u Srbiju. Hvala na brzom odgovoru.

  7. Moja baba je rodjena u Bjelicama iz Lonina,ovde kazete da su te Bjelice neutvrdjenog porekla i da su povezani sa Dubljevicima koji slave Djurdjic,mada Bjelice iz Lonjina slave sv Jovana i sv Petku.

  8. Nebojša Babić

    Dejane, ja sam našao ovaj podatak za lonjinske Bjelice u literaturi.

    Sama slava ne mora značiti mnogo, jer su je Dubljevići mogli promeniti nakon preseljenja u Pivu. Inače su Jovanjdan i Sveta Petka najčešće slave u Bjelicama.

    S obzirom da se Dubljevići razlikuju po haplogrupi od svih do sada testiranih Bjelica, a da postoje i mišljenja da oni uopšte i nisu iz Bjelica, bilo bi jako zanimljivo da nagovorite nekog rođaka iz babine familije da se testira, pa biste tako zasigurno znali s kim su oni genetski povezani.

    • Moja baba nije ziva al mogu da razgovaram sa neki rodjacima,samo mi recite sta treba da urade i kome da se jave.U Lonjinu postoje Savici i Acimovici koji su postali od dva rodjene brata Save i Acima Bjelice,a posebno su ove Bjelice koje su zadrzali prezime i oni po knjigama nisu neko blize srodstvo sem sto su dosli iz plemena Bjelica,mada isto u Lonjinu postoje i Jokovici koji su dosli iz plemena Bjelica.

  9. Nebojša Babić

    Dejane, ako neko od vaših lonjinskih Bjelica hoće da se testira, može to odraditi po povoljnoj ceni za DNK dan.

    Detaljnije ima na portalu Porekla:

    https://www.poreklo.rs/2018/03/06/iskoristite-veliki-popust-na-dnk-testiranje-na-svetski-dnk-dan/

    Za bliže informacije, moj mejl je: [email protected]

    Pozdrav!