Etnološki spisi, u kojima su obrađivana narodna predanja i pripovedanja o čudotvornim i lekovitim svojstvima tvari poteklih iz biljnog ili životinjskog sveta, katkad sadrže i vredne rodoslovne podatke o stvarnim ličnostima iz davno prohujalih vremena.
Takav zapis o nekolicini meštana Tomingaja i Bruvna u Lici sadržan je u članku kojeg nađosmo u prvom broju Zbornika za narodni život i običaje JAZU iz 1896. Autor članka Dragutin Hirc sabrao je niz zanimljivih pojava i opisa iz našeg naroda, a govoreći o zmijama na dva mesta se dotakao mesta i ljudi s juga Like.
Osvrćući se na fenomen belih zmija, Hirc navodi da u Bruvnu za njih kažu da su to zmijski kraljevi, koji na glavi imaju krestu kao pevci (“ružu kao kokot”) i brkove.
“I tu tvrde da bijelu zmiju ima svaka kuća, i gdje je ona, tamo je dobro blago“.
Iz ovog kraja Like Hirc je zabeležio i kazivanje Ilije Rukavine Ljubačkog s kraja 18. veka, o čudotvornom i lekovitom zmijskom kamenu. Zapis prenosimo izvorno i u celosti:
“Bijaše na dan sv. Josipa, to jest 19. ožujka 1797., kada je graničar Miloš Matijević iz Tomingaja (selo u ličkom regimentu) na brdu Vodena glava zvanom svoje koze pasao. Iduć za kozama, najde on jednu zmiju, koja se na suncu grijala, pak ju motikom prituče i kao mrtvu na istom mjestu ostavi. Nakon toga sjedne on na jednu liticu, dočim su njegove koze oko njega grm brstile. Sad opazi sa svoga pastirskoga prestolja, kako je neka druga k onoj ležećoj doplazila, oko nje njuškala i za čas opet odpuzala.
“Tko zna“, reče Matijević, “možebit da će ona opet doći, da i nju ubijem“.
Ali nije ni po sata trajalo, kad se evo jedna velika zmija pokaže nešto u ustih noseći. Došavši ona k toj ležećoj zmiji, počme ju onim, što je u ustih nosila, simo tamo trti, za čim opet ova oživi i micat počme. Matijević kada je to opazio, ustane s litice i polagano se k zmiji prišulja, da ju motikom ubije i da vidi, što ona u ustih ima. Ali kad ga ona blizo sebe opazila, odmah to progutne. No Matijević ju dostigne i ubije i onu drugu na novo prituče. Zatim načini dva šiljka, zabode onoj većoj jedan u glavu, a drugi u rep, razreže ju uzduž po trbuhu i najde u njoj jedan kamen, velik kao dobar lješnjak, koji je krupičast bio i skoro u svakom zrnu drugu mast imao, od koje bijaše najviše blatno-žute, nekoliko zelene, nekoliko blijedo—crljene, a nekoliko modraste.
Kada je za ovaj zmijski kamen nadljekar ličkog regimenta David Vencina, koji tad u Sv. Petru (Bruvnu, op. priređ.) blizu Tomingaja stanovaše, potlje pako kao kontumac-direktor u Brod premješten bijaše, doznao, kupi ga od Matijevića i počme njim ujedene od zmija ljude na ovaj način liječiti, da je taj kamen u toplo mlijeko namakao i potlije na ranu privijao. Ovo je postupanje on od ure do ure samo tri put ponavljao, i svakoga od zmije ujedenoga sigurno izliječio, što može svaki stanar u Sv. Petru posvjedočiti, a osobito još živući desetnik Gligorija Kovačević, koji je tad u kancelariji pisao i s Vencinom svaki dan bio.
Među izliječenimi bio je i pokojni desetnik Mandić, koji je među svimi od zmija ujedenimi, koje je rečeni ljekar izliječio, u najvećoj pogibelji bio. On bijaše od žute jedan fat dugačke zmije tako ujeden, da mu je sav život otekao i da mu se već modre mastnice na koži pokazale bile. Nitko se nije nadao, da će ovaj čovjek živ ostati, ali ipak bijaše on, kao i svi ostali upotrebom toga čudnovatoga kamena sretno izliječen.
Ja sam taj kamen više puta u ruci držao i svjedočanstvo iz usta izliječenoga Bože Mandića toliko puta čuo, buduć da sam godišta 1801. kao oberlajtsmant s nadljekarom Vencinom u Sv. Petru u jednoj kući stanovao i više od šest mjeseci s njim zajedno se hranio.
Ovo mi je on sam s tim dodatkom potvrdio, da će taj zmijski kamen poslije svoje smrti ljekarskoj vlasti u Beču darovati. Je li pako g. Vencina još živ i je li se taj kamen nakon njegove smrti, ako li je umro, iznašao i u Beč odpravio, ili možebit u koje druge ruke dospio, nije mi nikad više na znanje došlo”.
PRIREDIO: Jovica Krtinić
IZVOR:
Danica ilirska br. 6, Zagreb, 1843, str. 22-23 (objavljeno u članku “Šta priča naš narod o nekim životinjama” autora Dragutina Hirca u Zborniku za narodni život i običaje Južnih Slavena br. 1, JAZU, Zagreb, 1896, str. 12-14)
Komentari (0)