Dobri junak i čoek iz Gacka: Grob serdara Nikole Grgura – primjer kontinuiteta srednjovjekovnog klesarskog naslijeđa

PIŠE: Saradnik portala Poreklo Minja Pješčić

U selu Berušica kod Gacka nalazi se rijedak primjerak nadgrobnog spomenika s početka XX vijeka inspirisan srednjovjekovnim klesarskim naslijeđem kojeg je u ovom kraju u izobilju. Radi se o grobu ratnika opjevanog u narodnoj pjesmi, serdara Nikole Grgura (1832-1895), komandira Hercegovačkog ustanka 1875-78. Spomenik je podignut 1909. godine i okrenut je u pravcu istok-zapad. Nalazi se pored pravoslavnog hrama Svetog Proroka Ilije, sagrađenog 1893. godine i renoviranog u novije vrijeme.

Grgurov grob podsjeća na srednjovjekovne stećke i oblikom i ukrasima. Sastoji iz dva dijela, sarkofaga, odnosno pravougaonog sanduka, na koji je usađena krstača.

Danas je, na žalost, zbog oštećenja koje je vrijeme nanijelo kamenu i lišaja, natpise teško pročitati, posebno na krstači. Uz pomoć tehnologije uspjeli smo (uglavnom) dokučiti sadržaj teksta i crteža isklesanih s obe strane.

Na poleđini kamenog krsta je uklesano:

Na prednjoj strani je isklesan lik preminulog u punoj figuri, u odjeći kakva se nosila za vrijeme Hercegovačkog ustanka. Iznad figure, na sredini krstače, je predstava glave, po riječima istoričara Zdravka Kajmakovića, presonifikacija pokojnikove duše koja uzlijeće na krilima na nebo. U vrhu je žalosna vrba, a sa lijeve i desne strane dvije šestokrake rozete.

Sa bočne strane Grgurevog sarkofaga su uklesani reljefni crteži bitke, te prikazuju junaka na konju, u okršaju, što je, kao i srednjovjekovnim stećcima, oznaka da je pokojnik bio ratnik. Konkretno u ovom slučaju, radi se o Bici na Ravnome iz 1875. godine. Ravno je visoravan nedaleko od Berušice, i vjeruje se da se upravo tu održala prva bitka Hercegovačkog ustanka (dio ove visoravni sa srednjovjekovnom nekropolom, poznatoj u narodu kao Grčko groblje, naziva se Grgureve bare, što svjedoči o viševjekovnom pristustvu porodice Grgur u ovom kraju.

Na sarkofagu je s gornje strane reljefno uklesan vijenac sa srpskim grbom u centru (krst sa četiri ocila, po istoričarima, u upotrebi od XIV vijeka) i dvije ukrštene sablje, koje oblikom podsjećaju na Grgurevu sa jedne fotografije, inače tradicionalni atributi vojnih i uglednih lica na stećcima.

Po ugledu na stare kovače, poput klesara Pomoćana (na stećku kneza Vladislava Nikolića u Vranjevu Selu kod Neuma) ili Semorada (na spomeniku-krstači vojvode Vlatka Vukovića u Boljunima kod Stoca), tako se i narodni umjetnik iz gatačkog kraja potpisao na spomeniku Nikole Grgura.

Po mnogim odlikama (rozete, konjanici, grb, sablje, kovačev potpis) grob Nikole Grgura podsjeća na brojne srednjovjekovne stećke. Kajmaković ističe da je “klesar Nikola Brborić iz Ljubinja predstavio (…) bitku na Ravnu, stilski sasvim blisku predstavama dvoboja na obližnjim stećcima na Zbornoj gomili, Mulju i Ključu“.

Po Kajmakoviću, “paleografske, jezičke i stilističke osobine navedenih tekstova, kao i vizuelno-likovna strana nadgrobnih spomenika (poput Grgurevog, prim.a. ) (…) usko su vezani za tradiciju stećaka, koja je nekada u Gacku (14, 15. vijek) bila prešla skoro u opštenarodnu, isključivu tradiciju obilježavanja grobova“.

Možda Grgurev spomenik najviše podsjeća na grob još jednog ratnika iz dalje prošlosti – vojvode Vlatka Vukovića, koji je bio jedan od naših najvećih srednjovjekovnh junaka. Vojvoda Vladeta, kako je poznat u narodnoj pjesmi, je 1388. godine u bici kod Bileće porazio osmanske odrede Šahin Lale, čuvenog vojskovođe i pobjednika bitke na Marici 1371. A po nalogu kralja Tvrtka, godinu dana kasnije, sa odredima naših predaka, učestvovao je u bici na Kosovu Polju, gdje je na lijevom krilu branio Hum. Vratio se živ, ali je umro nekoliko godina kasnije, 1392., moguće od zadobijenih rana. Na njegovom nadgrobnom spomeniku je uklesano na staroj ćirilici: Ase leži Vlatko Vuković dobri junak i čoek. Piše Semorad.

Kajmaković tvrdi da su gatački nadgrobni spomenici posebno očuvali nekadašnje klesarske elemente: “Već na prvi pogled možemo primijetiti da nadgrobni spomenici iz Gacka, bez obzira o kojoj se vrsti radi, pokazuju izrazitu konzervativnost u primanju novih elemenata te zadržavaju tradicionalna obilježja daleko poslije nestanka sličnih formi u drugim oblastima. Ova konzervativnost, karakteristična za Bosnu i Hercegovinu u cjelini, javlja se u Gacku samo u jačim razmjerama, što je posljedica jake geografske izolovanosti. Gatačko polje i njegovo Površje odvojeni su od ostalih krajeva širokim pojasom nenaseljenog krša te je izolovanost ovoga kraja postala već poslovična (…)“

Nije stoga neobično da su se Grgurevi nasljednici odlučili za grob ukrašen na ovaj način. Ljudi u kraju su tradicionalno veliki poštovaoci stećaka i smatrali su se nasljednicima srednjovjekovnih ljudi. Kao primjer možemo navesti Grgurevog saborca, vojvodu gatačkog Bogdana Zimonjića (1813-1909), koji je po vlastitoj želji sahranjen ispod jednog starog stećka sa natpisom, jer je vjerovao da tu leže njegovi preci.

Ko je Nikola Grgur?

Ko je Nikola Grgur, opisan kao junak kojem su sinovi digli veličanstveni spomenik četrnaest godina nakon smrti?

Rođen je u Berušici 1832. godine, u porodici Bogdana Grgura. Imao je bar šestero braće – to saznajemo iz jednog članka o ovoj porodici iz Bosanske vile 1888. g., kao i to da su petorica poginula u događaju koji je potresao Gacko. (Njihova grupna grobnica se nalazi u neposrednoj blizini groba Nikole Grgura i nedavno je obnovljena). Preživjeli brat Mitar je bio trgovac.

Grguri su, prema istom starom izvoru, živjeli u Berušici od ‘Bajinog doba’ (hajduk Bajo Pivljanin, 1630-1685). Njihov predak, knez Milutin iz Kazanaca, sa četiri sina se uputio prema Gacku nakon što ga je potisnuo Hasan-paša. Tri starija brata su se nastanili u obližnjim selima Jasenik i Lipnik, a najmlađi, četvrti, u Berušici. U tekstu se navodi da je ‘grgutao malo u govoru’, što je vjerovatno narodno objašnjenje za nastanak prezimena, jer se njegovi potomci otada zovu Grguri (Grgurevići). To je malo vjerovatno – vjerovatnije je da je ime nastalo od pretka koji se zvao Grgur, jer je ime zabilježeno i ranije, u srednjem vijeku (nastalo od Grigorije, lat. Gregorius, grč. Γρηγόρης, Gregorios (budan, pažljiv)).

Nikola Grgur, kao jedan od istaknutijih vođa hercegovačkog ustanka 1875., komandir i serdar, nosilac je dva odlikovanja: zlatnog krsta za zasluge 1878. g., i ’velike srebrene medalje za hrabrost od Njegovog Imperatorskog Veličanstva cara i kralja Franje Josifa I’ 1882. (što bi moglo objasniti pomen cara Franje na natpisu).

Opjevan je u narodnoj pjesmi Početak bune u Hercegovini i prvi boj na Ravnome, objavljenoj 1896. godine u Bosanskoj vili. U stihovima vojvoda gatački Bogdan Zimonjić upućuje Nikoli poziv za ustanak:

…petu knjigu Bogdan opravio
u maleno selo Berušicu,
a na ruke Nikoli Grguru…

Na žalost, nismo pronašli podatke o samom umjetniku, Nikoli Brboriću, zasluženom nasljedniku cijelih plejada čuvenih klesara stećaka. Moguće je da je potpisao još nadgrobnih spomenika u kraju koje bi svakako bilo veoma zanimljivo detaljnije izučiti.

Značaj spomenika Nikoli Grguru je nemjerljiv. Ne samo da je dio istorije gatačkog kraja, već je primjer kontinuiteta njegovog viševjekovnog klesarskog umijeća i tradicije.

LITERATURA:

• Ćosović, Stevo, urednik (2005): Slavno doba Hercegovine : spomen-knjiga o Hercegovačkom ustanku 1875-1878, Svet knjige, Beograd
• Srpska zora, Beč, 1876.
• Kajmaković, Zdravko (1964): Natpisi i krstače sa Gatačkog polja, Naše starine, IX, str. 145—165.
• narodni ep Početak bune u Hercegovini 1875. i prvi boj na Ravnome, zapisao Tomo Bratić, Bosanska vila, br. 15 i 16., 1896., str. 247
• http://plemenito.rs.sr/lat/bitka-kod-bilece-%281388%29-%E2%80%93-zaboravljeni-grob-vlatka-vukovica-/o195

PRILOZI: