Poreklo stanovništva naselja Poljice (Popovo), opština Trebinje – Hercegovina. Prema knjizi Jevta Dedijera „Hercegovina – antropogeografske studije“ u izdanju “NOVA KNJIGA VIDOSLOV”. Priredio saradnik Porekla Milodan.
Položaj naselja.
Selo je smješteno pri istočnoj strani brda na visini od 300 m. Kako se selo pruža sa jugoistoka k zapadu tako se i kuće postepeno dižu uvis stranom brda. Seosko zemljište vrlo je krševito a ispod kuća obično su istrapljeni maleni komadi rodne zemlje. Ispod sela istočno i na sjever otvara se dolina Trebišnjice.
Vode.
U Poljicu nema nigdje žive vode već je kišnica u čatrnjama. U selu ima nekih 11 starih i 5 novih čatrnja. Pri nestanku vode u čatrnjama, piju iz rijeke koja blizu sela protječe, samo što i ona često presušuje.
Zemlje i šume.
Radne zemlje ovog sela nalaze se u Popovu Polju, a manji komadi nahode se i ispod sela i po Debelom Lugu skoro 1 sahat razbacane. Zemlja je dosta dobra roda. Seoska se paša stere na sve strane oko sela a najviše prema istoku u Debelom Lugu, Goloj Glavici, Malom i Velikom Vardenom, i drugim manjim mjestima. Sve ove glavice dižu se sa zapadne strane. Premda je sva ispaša i danas seoska zajednica, ipak vele da znaju koliko kojoj porodici ili bolje plemenu pripada. Oni tvrde da su se prije paše dijelile na harače, a svakome se selu znalo koliko kome pripada harača. Tako Poljice broji 27 harača ispaša. Od ovoga bratstvu Ivaniševića dolazi 9 harača, Stankovićima i Kuduzima 7, Mahali Zagradini 5 harača, Miljevićima 2 har. itd. Harači su se plaćali po kobilama. Jedna se kobila računala: 1) 10 rala vlastite ili 20 rala aginske zemlje; 2) 60 sitnih brava i to je bila jedna kobila, pa onda 3) 4 oraća vola, ili 4 tovarna konja, ili 10 goveda, ili 10 grla „konjskog zuba“ (hapaša). Na 1 kobilu plaćalo se prije 70–80 godina po 60–80 groša. Kućarine se plaćalo po 1 pleta. Vladici su davali od kuće po 10 groša.
Tip sela.
Poljice se dijeli u dvije mahale, Poljica i Zagradina. Mahale su razdaleko 1 km. Dijeli ih Brijeg Gradina. U Poljicu se izdvajaju grupe Od srodničkih kuća koje stoje u tješnjoj vezi, ali ni grupe nijesu odveć razmaknute po 50 do 80 metara, a kuće su u grupama zbijene na 10–20 m. U selu ima svega 51 kuća.
Starine u selu.
Od starina u ovom selu ima se spomenuti kao najglavnije staro grčko groblje, koje je bilo uz crkvu i koje je već uništeno gradnjom crkve. U selu imaju dvije pravoslavne crkvice i to jedna uz drugu. Pošto je jedna (i to stara) bila odveć malena prekore Žakovljani nekoga seljaka iz Poljica kako se on moli Bogu u tako slaboj crkvi a ne kao oni u Žakovu u lijepoj. Ovo njega uvrijedi izvadi ferman i načini uz prvu i drugu crkvu veću i ljepšu. Na glavici Gradini bio je šanac iz doba mletačkog ratovanja. No gotovo najvažniji su dokaz o starini u ovom selu stara kućišta.
Poreklo stanovništva.
Priča se da su u Poljicu prije živjele ove porodice:
-Bauli, Ilići, Đurđevići, Kuseta (Bječvina), Đugumi, Božići i Blagojevići.
Za Baule se priča da su jedno koljeno sa današnjim Kuduzima. Od Baula se jedan bio poturčio i postao Baul-paša. Imaju i danas neke omeđine istočno od sela Cicine u Šumi i zovu se Baulovići. On je darovao Poljicu 70 rala zemlje pod Ravnim, 40 rala zemlje pod Dračevom, a 30 rala pod Grmljanima.
Za Iliće se samo zna to da su dijelom samrli, a neki digli u svijet nazad 150 god. Ima u selu Ilića čatrnja.
Đurđevići su, kako se misli, bili starjenici u selu pa su se i oni davno „smetnuli“. Današnji:
-Ivaniševići njihovi su domazeti.
Kuseta (Bječvina) je samro uz kugu prije 90 god.
Đugumi su neki izumrli ali ih ima još u Mostaru.
Zna se da su Blagojevići živjeli u Đurđevića kućetinama. Svi gore spomenuti znaci starine, a osobito dobro očuvano predanje o ranijim stanovnicima nesumnjiv su dokaz da je u selu još iz daleke prošlosti bilo ljudskog naselja. Pa i današnji stanovnici u selu odlikuju se dubokom starinom. Tako se u selu smatraju za starjenike ove porodice:
-Miljevići 14 kuća,
-Kusalovići 4 kuće,
-Stankovići i:
-Kuduzi 10 kuća,
Miljevići slave Šćepanjdan, Kusalovići Đurćevdan, Stankovići i Kuduzi drže da su jedno pleme a imaju i zajedničko krsno ime Đurđevdan. Misle da im je daleka starina od Vujičića iz Oraha u bilećkom srezu.
-Ivaniševići,Ljepave i Mostarice (svega 18 kuća) jedno su pleme.
Njihovi daleki preci (kako vele mnogo prije nego je Turčin izašao iz Novoga) došli su iz Riđana kod Nikšića u Crnoj Gori i prizetio se Vide u Đurđevića u Poljicu. Vide je imao tri sina: Boža, Petka i Budaka, pa su od Boža:
-Mostarice, od Petka su Setenčići u Dračevu, od Budaka, Ljepave i Ivaniševići. Drugi brat Vidov imenom Simo naselio se u Veličane i od njega su: Milići, Mačuge i Pende. Treći brat kome se ne zna ime, došao je u Čvaljinu i od njega su:
-Pende, Golubi i Batinići.
Ivaniševići proizilaze od porodice:
– Dragalovića. Sa njima, Ljepavama i Mostaricama jedno su pleme i oni Ivaniševići i Glavani u Mostaru, i Škuljevići u Trijestu. Ova porodica slavi Lučindan. Da su sve dosadanje porodice vrlo stare dokazuje i ta okolnost što sve imaju od starine vlastitu zemlju.
-Kovači (4 kuće). Predak im je došao iz Lopoča (selo u Bobanima) prije 70 god. Kovači slave Jovanjdan.
-Kurilić je prešao iz Dračeva nedavno na ženinstvo. Slavio je Jovanjdan a sad slavi Đurđevdan.
IZVOR: Prema knjizi Jevta Dedijera „Hercegovina – antropogeografske studije“ u izdanju “NOVA KNJIGA VIDOSLOV”. Priredio saradnik Porekla Milodan.
* * *
Selo je već jedanput opisano, i tom prilikom izneto je i poreklo stanovništva. Ovde iznosimo brojno stanje kuća 1938. i neke dopune. Danas u selu žive samo pravoslavni Srbi, i to:
-Miljevići sa 17 (y vreme J. Dedijera 14),
-Kusalovići 3 (4),
–Stankovići 6 i Kuduzi 4 (ranije oboje 10),
–Ljepave 9,
-Mostarice 3
-Ivaniševići 4, svega 16 (18),
-Kovači ili Kovačevići 5 (4) i
-Kurilići 2 (1).
Godine 1818. pominje se srzento Jovan Kusalović. Kovači, za koje je zabeleženo da su se doselili iz Lokoča, „daljim su poreklom iz Crne Gore: Verovatno je od tih Kovača bio Jovo Kovač koji ce pominje 1718. Zajedničkog porekla s njima su Kiperi u selu Slivnici. Nekada je u selu bilo Ninkovića: 1754. Dragutin Ninković iz Poljica kupio je jednu knjigu za manastir Zavalu. Luka Ljepava držao je 1817. manastirsku zemlju.
Priča se kako je dečak od Ljepava odveden u janjičare i postao paša. Kad je došao u Trebinje, dozvao Poljičane i pitao ih da li im što treba. Požalili se oni da su imali zemlju pod Ravnim pa da im je oduzeli drugi. Paša im je dao napismeno da je to njihova zemlja i da ne plaćaju porez. Nije im se kazao ko je.
IZVOR: Prema knjizi Milenka S. Filipovića i Ljube Milićevića „Popovo u Hercegovini“. Priredio saradnik Porekla Milodan.
Komentari (0)