Poreklo stanovništva naselja Mileti (po knjizi Milati), opština Podgorica – Crna Gora. Prema knjizi Dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.
Položaj sela.
Ovo komansko-bandićko selo nalazi se y podgorini Siljevice, između Dolova i Đeđeza. Naselje je razmješteno na brdskim pristrancima, podno kojih se prostiru razbacane, pretežno vrljugave obradive površine. Pomenutim krakom preko Dolova, Baloča, Komanskog mosta i Gornje Gorice (Lješkopolja) povezano je sa putem Titograd–Cetinje. Od Titograda je udaljeno 16, od Danilovgrada 18 i od mjesnog središta u Baločima 6 km. Granica seoskog atara, počev sa sjeveroistoka, vodi od Rudenice na Vučini do, gdje skreće na istok i izlazi na Jadranski krš. Odatle se nastavlja u pravcu sjevera do Ladojevine, a zatim povija zapadno preko Pećurine, kote 639, Orjeg brda i Siljevičke bistijerne do na Popove glavice. Zatim skreće jugoistočno i izlazi na Bratoš (995 m) na y istom pravcu preko Siljevačkog krša i Magrive izbija na Rudenice. Tako uokviren atar dug je (SZ–JI) 7,5, širok (S–J) 1,1 km i zahvata 8,33 km2 površine. Sredina sela nalazi se na visini od 520 m.
Istorijat.
Prema podacima koje smo o Komanima u cjelini i pojedinim komanskim elima posebno naprijed naveli, može se konstatovati da su Milati relativno staro naselje. Nalazeći se nedaleko od Đeđeza, oni su takođe bili y sastavu starog plemena Malonšića. Od kraja 17. vijeka današnje Gornje Komane počeli su da naseljavaju preci današnjeg stanovništva, koji su se odatle postepeno širili y druge dijelove komansko-bandićkog područja. U turskim defterima iz 1521. i 1523. godine Milati su zavedeni kao mahala sela Gornji Komani (po prvom) i Komani Seljani (po drugom) sa 13, odnosno 11 kuća. U Milatima su, zapisao je Erdeljanović, takođe stajali Turci i tu je na mjestu Prašnici bila i njihova desečarica, kuća đe su kupili desetak prije nastana Bandića. Ovo prije nastana Bandića znači: prije nego što je ojačalo današnje jako komansko bratstvo Bandići. A ono je ojačalo prije 6–7 .pasova, dakle u prvoj polovini 18. vijeka. U selu postoje dvije crkvine; jedna je građena y 17. vijeku – poslije deseljenja Komana i Bandića, a druga početkom 18. vijeka. Godine 1899. imali su 40 d. sa 226 stanovnika (103 m. i 123 Ž.; pismenih 21 m. i 1 Ž.). Erdeljanović je u elu (Milatima komanskim 30 i Milatima bandićkim 3) evidentirao 33 kuće. Godine 1925. bilo je 42 d. sa 201 stanovnika da bi se do 1948. broj prvih smanjio za 7, a drugih za 54. Zatim je bilo: 1953 (33:44), 1961 (28:127) i 1971 (21:72). Od zadnjeg broja te godine u selu je od rođenja živjelo 54, a 18 se doselilo, i to 10 do 1945, a ostali poslije. U zadnja dva popisa domaćinstva su prema broju članova bila: sa 1 (3:2), sa 2 (5:7), sa 3–5 (4:6), sa 5–8 (15:5) i sa 8 i više (1 :1). Ujedno je sastav glavnih starosno–polnih grupa izgledao ovako: prve 52:25 (ž. 33 : 14), druge 49 :24 (ž. 28 :15) i treće 26 :23 (ž. 11:12).
Struktura stanovništva.
Prema obrazovanju, mještani su bili: bez škole 39:40 (ž. 34:26), sa četvorogodišnjom 49:20 (ž. 26:10), sa osmogocišnjom 5:5 (ž. 1:2), sa srednjom 1:0 i kvalifikovani radnici (2:0), a nepismenih je bilo 25:26 (ž. 21:18).
U isto vrijeme je posjedovna i dohodovna struktura domaćinstava bila: bez zemlje (0 : 0), do 2 ha (7:20), sa 2—5 (8:1), sa 5-10 (10:0), sa 10–15 (2 : 0) i sa 15 i više (1:0) ; odnosno poljoprivrednih 19 : 10, mješovitih 9 :6 i nepoljoprivrednih 0:5.
U 1953. god. 65 aktivnih izdržavalo je 76 lica; u poljoprivredi 61 :70, a sa ličnim primanjima bilo je 3. Isti odnos se u dva sljedeća popisa izmijenio ovako: aktivnih je bilo 35:24, izdržavanih 88:41; u poljoprivrednih 26:21 i 59:28, a sa ličnim primanjima 4:7.
Tip sela.
Naselje se sastoji od nekoliko međusobno nedalekih grupa kuća. Jedino se nešto više izdvaja zaselak Rudenice sa 7 kuća; ukupno ih je 36. Od njih je 29 prizemnih i 7 na izbi; tiglom su pokrivene 34 i slamom i pločama po jedna. Daščani plafon je y 19, malterisani y 9 i bez plafona 8. U međuratnom periodu prepravke i dogradnje vršene su na 4, a y poratnom na 3 kuće. U selu je 1971. popisan 21 stan sa 786 m2, od kojih je 7 iz prvog, 3 iz drugog, 5 iz trećeg i 6 iz četvrtog perioda. Svaki je, sem jednog, imao ognjište, y 6 je bio zemljani pod i u 7 električno osvjetljenje. Prema vrsti su: 11 posebnih soba i 10 jednosobnih i garsonjera.
Rodovi.
Maja 1974. y selu su živjeli:
-Radulovići i Radonjići (po 7 d.) i:
-Jovanovići i Pejovići (po 2 d.).
U periodu 1918-41. iselilo se 9 d. sa 24 člana, a poslije 1945. oko 70 mještana, Od kojih 20 y Vojvodinu (Crvenka), a ostali u Titograd, Nikšić, Boku, Beograd. Ranije je na rad y Ameriku išlo 17 mještana. Sada dnevnih emigranata nema; 1971. g. bio je jedan.
Vode.
Selo se vodom snabdijeva iz 15 bistijerni i 1 bunara. Prve su izgrađene: 2 prije 1900, zatim 5 y periodu 1900–18, 6 y periodu 1918—41. i 2 poslije 1945. g. Zajedničke su 2, zvane Korovlja i Osojnica. Prva je prirocna kamenica, a druga je napravljena uskoro poslije doseljenja predaka današnjeg stanovništva u Milate (sredinom 17. v.). Malo prije nje napravljen je bunar Brestica. On je takođe zajednička svojina.
Zanimanje stanovništva i ostali podaci o selu.
Električno osvjetljenje uvedeno 1971. g. Do marta 1973. bilo je elektrificirano 18 kuća i pribavljena 3 električna šporeta. U opštoj opremi stanova izvršene su relativno male promjene. Tako se kod 18 d. zadržao stari pribor za pečenje hljeba, kod 8 stari kreveti, kod 14 stari kovčezi (skrinje), 16 d. ima gusle itd.
Blagodareći prostranim ispašama u Siljevici, stočarstvo je u selu imalo glavno mjesto. Za njegove potrebe oko kuća su građene pojate i obori. Prema podacima iz ankete, y selu danas ima 18 pojata. Uglavnom su suvomeđe i pokrivene slamom. Uz njih je još 11 manjih koje se koriste za živinu, svinje ili ostavu. Sve one se mnogo manje koriste nego ranije, kada su domaćinstva držala do 100 brava i po nekoliko govedi. Tada su i u Siljevici podizane taje, jer se stoka tamo zadržavala dobrim dijelom godine, osobito s jeseni. Kao plemenski komun, Siljevica je na isti način korišćena i od drugih komansko-bandićkih sela. U tom pogledu ona je u ovom dijelu Stare Crne Gore vršila ulogu sličnu Stavoru, Čelincu, Liscu ili Garču – za tamošnja područja. Bila je, dakle, plemenska planina. Kao takva korišćena je i ljeti i s jeseni. Međutim, od kada je (krajem prošlog vijeka) pleme dobilo planinu Latično, manje je korišćena ljeti, a više s jeseni. Uoči zadnjeg rata samo iz Milata je 5 domova imalo svoje kolibe na Latičnom i tamo izjavljivalo stoku. Neki su je drugima davali na čuvanje.
Na malim, relativno posnim imanjima, čije su glavnice nedaleko od kuća, ranije se uzgajalo ,od svega po malo, a ipak žitarice, vinova loza i krompir ponajviše. Danas su oranične površine najvećim dijelom zalivađene, a najviše se radi oko loze? Imanja su, uključivši okućnice ili „zgrade“, uglavnom ograđena suvomeđinama. Njihova srednja udaljenost od kuća je Od 1 do 1,5 km..
IZVOR: Prema knjizi Dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.
Komentari (0)