Poreklo prezimena, selo Goljemadi (Podgorica)

Poreklo stanovništva naselja Goljemadi, opština Podgorica – Crna Gora. Prema knjizi dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.

Položaj sela.

Nalaze se na donjolješanskoj površini i zahvataju relativno veliki prostor od puta Titograd—Cetinje do Gornjeg blata (Skadarskog jezera), odnosno između Liješnja, Bigora, Brežina, Briđa, Begove Glavice i Gornjih Kokota. Naselje je razmješteno po pristrancima nekoliko uvala koje ujedno predstavljaju povoljno položenu krašku i bregovitu zavalu, blago nagnuta od odnosnog puta ka Jezeru. Za isti put naselje je vezano sa dva kraka: prvi vodi do zaseoka Banića (dug 0,7 km, izgrađen 1939/41.), a drugi prema zaseoku Pešićima (dug 1 km, izgrađen 1960); treći je y samom selu i spaja ta dva zaseoka (dug je 0,7 km, a izgrađen 1955). U ataru sela je mjesno središte Barutana sa školom, poštom i prodavnicom. Usljed tih činilaca, posebno blizine puta, sa kojim su povezani, i Skadarskog jezera, Goljemadi imaju povoljan geografski položaj. Od Titograda su udaljeni 15, a od Cetinja 31 km.

Počev od mjesta Šujice na Gornjem blatu, granica atara vodi ka jugoistoku na tzv. Grlo blata, a odatle izlazi na Kladnju, te istim pravcem pored Crnih glavica, gdje naglo povija, prolazi zapadno od kote 418 m zvane Vrh, na dalje sjeverozapadno pored Veljovrške lokve izlazi na cestu kod Bijele ploče. Odatle vodi cestom do Hanova, a zatim putem (prema Briđima) do Obluna, odakle skreće ka juogistoku i pored Vranova silazi na Šujicku glavicu i malo dalje na Šujicu. U tom okviru atar je (S–J) dug 4,8, širok (Z–I) 1,7 km i zahvata 8,29 km2 površine. Naselje se nalazi (kod crkve) na visini od 90 m.

Istorijat.

Selo se kao katun prvi put pominje 1451. g. Po turskim defterima 1521. i 1523. imalo je 31, osnoano 21 kuću. Tada je y sastavu sela popisana i „hasa” vinograd Crnojevića –– napolicom godišnji prihod od 200, odnosno 150 akči. Prema Boličinom popisu, y selu su bila 24 d. sa 57 vojnika. Godine 1865. Goljemadi su imali 29 d., a 1903. 43. Erdeljanović je y selu evidentirao 53 kuće, a 1925. bila su 72 d. sa 265 stanovnika. Do 1948. broj prvih smanjio se za 9, a broj drugih se povećao za 53. Zatim je bilo: 1953 (58 269), 1961 (57 :257) i 1971 (64 234). Od zadnjeg broja te godine u selu je od rođenja živjelo 171, a 63 se doselilo (8 iz gradskih naselja), i to 29 prije 1945, a ostali poslije. U zadnja dva popisa domaćinstva su prema broju članova bila: sa 1 (3:11), sa 2 (14:16), sa 2-5 (14:4), sa 5–8 (19:21) i sa 8 i više (7 : 2). Ujedno je sastav glavnih starosno-polnih grupa bio: prve 102:88 (ž. 55:41), druge 108:99 (ž. 53:55) i treće 47:47 (ž. 23:30).

Struktura stanovništva.

Prema obrazovanju, mještani su bili: bez škole 80:62 (ž. 56 : 49), sa četvorogodišnjom 97:95 (ž. 46:49), sa osmogocišnjom, 7:28 (ž. 0:15), sa srednjom 2:10 (ž. 0:1), sa višom i visokom 5:5 (ž. 0:2) i: kvalifikovani radnici 0:3 (ž. 0:1), a nepismenih je bilo 44:40 (ž. 35:38).

U isto vrijeme je posjedovna i dohodovna struktura domaćinstava izgledala ovak0: bez zemlje (0:4), do 2 ha (23:48), sa 2-5 (17:11), sa 5-10 (14:1), sa 10-15 (1:0) i sa 15 i više ha (2:0), odnosno poljoprivrednih (31:31), mješovitih (26:24) i nepoljoprivrednih (0:9).

U 1953. g. 107 aktivnih izdržavalo je 154 lica; u poljoprivredi 92:114, a sa ličnim primanjima bilo je 8 lica. Isti odnos y naredna dva popisa izmijenio se ovako; aktivnih je bilo 77:131, izdržavanih 167 : 98; u poljoprivredi (60:102) i (127:54), a sa ličnim primanjima 13 : 5.

Tip sela.

Naselje se sastoji iz tri zaseoka sa po 20 kuća (Banići, Prisoje i Pešići) u kojima su kuće manje–više grupisane i međusobno relativno dobro povezane. Od njih je 12 prizemnih, a ostale su na izbi. Sve su pokrivene tiglom, daščani plafon je u 32, a malterisani u 28 kuća. U međuratnom periodu izvjesne prepravke vršene su na 9, a poslije 1945. veća renoviranja i dogradnja na 35 kuća. Stambeni fond 1971. sačinjavao je 61 stan sa 2739 m2, od kojih su 20 iz prvog, 10 iz drugog, 19 iz trećeg i 12 iz četvrtog perioda. Sa ognjištem ih je bilo 16, sa zemljanim podom 4 i sa električnim osvjetljnjem 17.

Rodovi.

U selu žive samo:

-Vukčevići (56 d.).

U periodu 1918–41. iselilo se 13 mještana, a poslije 1945. g. 68, od kojih 45 u Titograd, a ostali u Beograd, Sarajevo, Mostar, Bar, Kotor, Zrenjanin, Novi Sad i drugdje. Preseljenici u Titograd povremeno (ali redovno) dolaze, a ovi drugi – katkada, najviše u vrijeme godišnjih odmora. Iz sela je radi zarade i druge zemlje išlo oko 60 mještana. Dnevnih migranata 1971. bilo je 21, a 1974. g. 12.

Vode.

Selo ima 54 bistijerne, od kojih su 2 zajedničke i 1 grupna. Prva, zvana Lokva je najstarija. Nalazi se istočno od Prisoja i udaljena je od njega 1,5 km, a druga je na Barutani, izgrađena za potrebe škole i svih okolnih sela; treća je na Sinjcu – y svojini bratstveničkog ogranka, zvanog Lazarevići. Ostale bistijerne su privatne; do 1945. izgrađeno ih je 13, a ostale poslije. Do izgradnje većeg broja bistijerni vodu su, naročito neki dijelovi sela, donosili sa pomenutih izvora pored Jezera.

Zanimanje stanovništva i ostali podaci o selu.

Električno osvjetljenje uvedeno je 1963/4. g. Od tada do oktobra 1974. g. mještani su nabavili 38 električnih šporeta, 27 frižidera, 5 mašina za pranje veša, 22 televizora, 32 radio–rijemnika i 18 gramofona. Ovi podaci umnogome posredno izražavaju velike promjene u standardu, koje su ovdje u novije vrijeme nastale. Ognjište je gotovo potpuno eliminisano iz redovne upotrebe, najčešće je premješteno u druge ranije ili dograđene prostorije i koristi se za sušenje mesa i druge povremene potrebe. U mnogim kućama namještaj i pokućstvo su do te mjere inovirani da se ne razlikuju od gradskog standarda stanovanja.

Te promjene su vidne i na vanjskom izgledu kuća i dvorišta, taraca i dodatnih objekata. Posebno su upadljive velike tarace sa ogradama i stepeništima. Njihova funkcija je, kako smo istakli, višestruka i reklo bi se nezamjenjiva. Ovo župno i pitamo selo sa terasiranim uvalama – veoma pogodno za vinovu lozu i drugo voće, za duvan i povrće, bilo je oduvijek relativno povoljna osnova za privredni život, što je, pored ostalog, imalo uticaja na izgradnju kuća, njihovu veličinu i na njihov tip. Tome su doprinijela i stranstvovanja većeg broja mještana, koji su svoje zarade i stečenu umješnost trošili i primjenjivani, koliko pri uvećavanju i uređivanju imanja, toliko i na dotjerivanju kuća. Posebno su markantne kuće na sprat čiji se donji dio u znatnoj mjeri koristi za potrebe vinogradarstva, tj. za slivanje i smještaj vina i rakije. Najbogatiji domaćin ovdje može da proizvede 600—800, pa i do 1000 litara rakije i 1200—1500 litara vina. U prosjeku, pak, kad su rodnije godine, domaćinstva proizvode polovinu od te količine. Ovdje je takođe vrlo unosno gajiti duvan; pojedinci ga i proizvode, najviše do 500 kg. i za njegovo sušenje su potrebne pomenute tarace. Prodajom i jednog i drugog selo je upućeno na Titograd; sa prvim nešto manje i na druge gradove (Cetinje, Nikšić i dr.). Parcele na kojima se pretežno gaje loza i duvan su bliže kućama, koje su inače razmještens na pristrancima kraških proširenja.  Niže njih su imanja, u kojima okućnice obično nijesu posebne parcele, već su y sklopu većih obradivih površina. Zbog konfiguracije obradivog dijela atara, međutim, kao i u najvećem broju starocrnogorskih sela, mještani ne mogu imati imovinu u „jednom komadu” – na jednom mjestu. Ona je uglavnom rasparčana i, mada ne na veće udaljenosti, razbacana. Otuda se njena srednja udaljenost od kuća kreće oko 0,7 km. . Njihova funkcija je, kako smo istakli, višestruka i reklo bi se nezamjenjiva. Ovo župno i pitamo selo sa terasiranim uvalama – veoma pogodno za vinovu lozu i drugo voće, za duvan i povrće, bilo je oduvijek relativno povoljna osnova za privredni život, što je, pored ostalog, imalo uticaja na izgradnju kuća, njihovu veličinu i na njihov tip. Tome su doprinijela i stranstvovanja većeg broja mještana, koji su svoje zarade i stečenu umješnost trošili i primjenjivani, koliko pri uvećavanju i uređivanju imanja, toliko i na dotjerivanju kuća. Posebno su markantne kuće na sprat čiji se donji dio u znatnoj mjeri koristi za potrebe vinogradarstva, tj. za slivanje i smještaj vina i rakije.  u kojima okućnice obično nijesu posebne parcele, već su y sklopu većih obradivih površina.

I stočarstvo je ne manje važno zanimanje mještana. Za njegove potrebe ovdje bezmalo sve kuće imaju izbe (konobe) i štale. Sada se gotovo isključivo gaji krupna stoka, a ranije je neuporedivno više bilo sitne. Tako je uoči zadnjeg rata oko 30 d. ljeti stoku davalo na čuvanje u kučkim planinama; a sada je to katunovanje praktično nestalo. Isto tako, ne koriste se ni. jesenovišta (Orasi, Tomići, Stavor) kao ranije.

Seoska komunica se pruža od Prisoja pa do Veljeg vrha, Djerinca i Pasjega dola. S obzirom na male koristi od nje, ispaša je neograničena, a sječa drveta, koga je inače malo, ograničena je i vršila se prema dogovoru. S druge strane, uglavnom na stranama poviše kuće postoje dionice koje pripadaju pojedinim bratstveničkim ograncima.

IZVOR: Prema knjizi dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.