Poreklo stanovništva naselja Bigor, opština Podgorica – Crna Gora. Prema knjizi dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.
Položaj sela.
Nalazi se na donjolješanskoj površi između sela Brežina, Goljemada i Liješnja. Naselje je razmješteno oko niza omanjih, međusobno povezanih dolova od kojih su oni ka istoku viši od onih zapadnih. Nalazeći se nedaleko od puta Titograd—Cetinje, sa kojim je povezano kolskim putevima (2,5 km), naselje ima povoljan geografski položaj. Takođe su relativno povoljne veze između pojedinih dijelova samog naselja. Od Titograda je udaljeno 15, od Cetinja 32 i od mjesnog središta u Varutani 1 km. Čitav atar sela je bregovito–dolovit i ima znatne kraške odlike. Počev od mjesta Hanova na putu Titograd–Cetinje, granica njegova vodi cestom do blizu crkve u Brežinama, gdje seoskim putem skreće na sjever i izlazi na Dragićevu ulicu, kojom se pruža do bigorskih kuća i dalje u pravcu sjeverozapada do Pribojevića. Odatle povija ka istoku i vodi sredinom Selačke strane do na Vujov cer, zatim silazi na Pelinovo, te ka jugu pored Jamice ide u pravcu Barutane, do ceste, pa njome do Hanova. Atar je (Z-I) dug 1,3, širok (S—J) 0,7 km i zahvata 1,92 km2 površine. Naselje je (kod crkve) na visini od 150 m.
Istorijat.
Mada podatke o veličini sela ne nalazimo prije početka 19. vijeka, kada je, prema Somijeru, imalo 20 d., posredno se može pretpostaviti da je y području Bigora, s početka vjerovatno katun, te kasnije naselje, postojalo znatno ranije. Na to ukazuju činjenice da se njemu blisko selo Goljemadi pominje kao katun 1451. g, da bi u turskim defterima bilo zavedeno kao selo sa 31 kućom (1521), odnosno sa 21 (1523. g.). U istim defterima takođe nalazimo susjedno selo Brežine sa 18 u prvoj, odnosno 19 kuće u drugoj godini. Godine 1865. Bigor je imao 41 d. Prema Erdeljanoviću, selo je imalo 26 d., a 1925.g. 28 sa 185 stanovnika. Do 1948. broj prvih smanjio se za 2, a drugih za 65.
Zatim je bilo: 1953 (30:134), 1961 (29 : 135) i 1971 (32 : 129). Od zadnjeg broja te godine u selu je od rođenja stanovalo 88, a 41 se doselilo (9 iz gradskih naselja), i to 19 do 1945, a ostali poslije. Prema broju članova domaćinstva su u zadnja dva popisa izgledala ovako: sa 1 (3 : 6), sa 2 (2 :2), sa 3–5 (6 :9), sa 5—8 (17:13) i sa 8 i više (1:2). Ujedno je sastav glavnih starosno–polnih grupa bio: prve 59:46 (ž. 26:21), druge 58 :61 (ž. 30:28) i treće 18:22 (ž. 10:14).
Struktura stanovništva.
Prema obrazovanju, mještani su bilš bez škole 33 : 29 (ž. 26 : 26), sa četvorogodišnjom 63 : 51 (ž. 38 : 21), sa osmogodišnjom 5 :16 (ž. 1 : 8), sa srednjom 4 :9 (ž. 0:1), sa višom 0:2 i kvalifikovani radnici 1;7 (ž. 0:1), a nepismenih je bilo 23:25 (ž. 21:24).
Tada je posjedovna i dohodovna struktura domaćinstava bila: bez zemlje (0:1), do 2 ha (20:26), sa 2—5 (7:5), sa 5—10 (2 :0), Odnosno poljoprivrednih 19 :11, mješovitih 10: 17 i nepoljoprivrednih 0 :4.
U 1953. g. 38 aktivnih izdržavalo je 96 lica; y poljoprivredi 32 :83, a sa ličnim primanjima ih nije bilo. Isti odnos je u naredna dva popisa bio: aktivnih 43:67, izdržavanih 84:53; y poljoprivredi 40 :49 i 68 :32, a sa ličnim primanjima 8:9.
Tip sela.
Naselje se sastoji iz 6 dijelova, zvanih: Vujov brijeg (7 kuće), Kuće Stevanovića (4), Kuće Bogdanovića (3), Kuće Otaševića (6), Dajičići (6) i Kuće Ivovića (4). Zaseoci se nazivaju po ograncima bratstva Vukčevića, koje ovdje živi. Prema kazivanju starijih mještana, ovdje se iz Draževine prvi doselio Mihailo, zvani Murgeza, — unatrag nešto više od 200 godina. Tu je umro, ali je sahranjen u Draževini. Mitar Jovanov Vukčević (star 87 god.), za koga se smatra da „dosta dobro zna stara predanja”, kaže da je nekoliko naziva u ovom kraju ostalo od Milonšića. Takvi su Biamuž i Desići y Gornjim Kokotima, Djeliboli u Bigoru, Šakular y Goljemadima i Grubani između Brežina i Briđa. Za Selačku stranu poviše Brežina smatra se da „nosi naziv po selima koja su niže nje bila“, dok za naziv Bundića ulice predanje kazuje da potiče iz vremena kneza Stanislava, koji je „za doba Ivana Crnojevića živio y Staniseljićima“; on je ovdje imao velike posjede. Preci današnjih mještana imali su ovdje, prije doseljenja, svoja imanja, koja su, potiskujući Turke, stalno naselili. Stoga je stariji gornji dio sela.
Selo ima 14 prizemnih kuća i 16 na izbi. Sve su pokrivene tiglom ; daščani plafon je y 13, a malterisani y 17 kuća. U međuratnom periodu prepravke su vršene na 2 kuće, a poslije 1945. na 13 i dogradnje na 2. U selu su popisana 34 stana sa 1381 m2, Od kojih su 10 iz prvog, 13 iz drugog, 8 iz trećeg i 3 iz četvrtog perioda. Ognjište je imalo 19, zemljani pod 2 i električno osvjetljenje 30 stanova. Prema vrsti su: 17 jednosobnih i garsonjera, 11 posebnih soba i 6 dvosobnih. Od njih su 2 bila napuštena na duže vrijeme, a ostali nastanjeni.
Rodovi.
Oktobra 1974. g. u selu su živjeli samo:
-Vukčevići (27 d.).
Poslije 1945. iselilo 36 mještana, od kojih 22 y Titograd; njihova domaćinstva povremeno dolaze. U periodu 1918—41. iselila su se 2 d. (u Metohiju). U druge zemlje na rad išlo je 19 mještana (u Ameriku 12 i u Carigrad 5). Dnevnih migranata je bilo 11.
Vode.
Selo se opskrbljuje vodom iz 20 bistijerni, od kojih je zajednička 1, zvana Bigorska jama, stara oko 150 godina, obnovljena 1945. g., a ostale su privatne.
Ostali podaci o selu.
Od 1964, kada je uvedeno električno osvjetljenje, do marta 1973. mještani su pribavili 24 električna šporeta, 21 frižider, 4 televizora, 12 radio—prijemnika, 5 tranzistora, 10 gramofona. U znatnoj mjeri su inovirani i drugi dijelovi opreme naročito u sobnom namještaju. Budući da se u većem broju kuća, bilo stalno ili povremeno, koristi ognjište, to se starije pokućstvo više zadržalo y kužinama i kućama izjedna.
Kuće su ponaosob relativno povoljno locirane, tako da se pored njih nalaze pomoćni objekti: štale (26), živinarnici i magacini. Prvi se poglavito koriste kako za smještaj stoke (sada uglavnom krupne), tako za živinu i ostavu. Ovdje su ostave za potrebe vinogradarstva naročito potrebne, jer je ono oduvijek bilo jedno od glavnih zanimanja mještana. Vinova loza se i ovdje, kao manje-više u svim starocrnogorskim selima gdje ona uspijeva, uzgaja na rubovima kućama bližih parcela, koje su obično podzidane i okrenute prema suncu. One obično čine okućnice i najčešće su glavni dio imovine. Od 26 d., koliko ih je početkom 1973. g. imalo okućnicu, y 10 slučajeva ona je bila do 300 m2, u 22 – 300-500m2, y 2 -1000 m2; 1 rala, u 4 – 1-1,5 rala, y 4 – 1,5-2 rada i u 4- 2-3 rala. Prema podacima iz ankete, karakteristično je navesti da je u to vrijeme na okućnicama pod oranicom bilo oko 3 rala, a pod livadom 19. Ostala imovina y ovako relativno malom ataru je na maloj udaljenosti od kuća – u prosjeku od 0,3 do 0,5 km.
Relativno razvijeno sitno stočarstvo ranije je bilo upućeno na katunovanje– u daljim planinama, u ovom slučaju najviše y Komovima.
U periocu 1918—1941. tamo je stoku slalo oko 20 d., a poslije, od 1945. do 1971. njihov broj se smanjio na 7.
IZVOR: Prema knjizi dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.
Komentari (0)