Poreklo prezimena, selo Bogmilovići (Nikšić)

Poreklo stanovništva naselja Bogmilovići, opština Nikšić – Crna Gora. Prema knjizi dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.

Položaj sela.

Nalaze se između Vitasojevića, Ćurčića, Zagorka i Lastve (Čevske), pružajući se od rijeke Zete (kod potoka Smrdana) na sjeveru do planine Lupoglava (do njene velike glavice „Koma od Lupoglava”) na jugo–zapadu. Taj prostor se y izduženom pravougaonom obliku pruža pod velikim nagibom – 60 m visine kod Zete do oko 900 m y Lupoglavu.

Granica atara, naime, na pravcu od juga ka zapadu vodi sa vrha Ubline preko Medulina, Lokanjoke glavice i Srednje gore na Rasadnik. Odatle prema sjeveru povija preko Poljanica na Sečinu glavicu a zatim pravcem istok – jug preko Vuksanovog poda, Rske kamenica Bukove aluge, Ovčjeg Razdoblje i Vučevog osoja skreće iznad Crnoglava do na Ubline. Dug je (C—J) 4,6, širok (Z–I) 1 km i zahvata 4,64 km2 površine. Nalazi se na visini od 400 m.

Istorijat.

Glavni dio naselja je na omanjoj doloviggoj površi iznad uvale zvane Naćvice. Njome se završavaju strme Bogmilovićke strane, koje se dižu od starog puta Danilovgrad – Bogetići do naselja. Manji dio naselja (zaselak Okrumani ili Potkraj) je niže istog puta, u ravni doline Zete. Pomenute strane su kamenite i jako ogoljele, dok je predio oko i iznad glavnine sela šumovitiji i pitomiji.

Ispitujući prošlost Pješivaca (za koje smo najstarije pomene naveli), Šobajić je konstatovao da sy Bogomilovići „sigurno bili staro lužansko selo”. I ime sela je staro – „njega su zatekli doseljenici koji sada žive u ovom selu a došli su y polovini 18. vijeka”. Prema turskim defterima iz 1521. i 1523. g. naselje je kao mahala nahije Pješivci imalo 22, odnosno 15 kuća. U kasnijim, konsultovanim izvorima do potkraj prošlog vijeka posebnih podataka o veličini naselja nema. Godine 1883. selo je imalo 37 d. a 1899. 31 sa 181 stanovnikom (88 m. 93 ž; pismena 22 m.). Prema Erdeljanoviću, selo je imalo 32 d., a deceniju kasnije (po Šobajiću) 38. Koju godinu zalivi (1925) imalo je 37 d. sa 148 stanovnika. Do 1948. broj prvih se smanjio za 9, a drugih za 6. Zatim je bile: 1953 (26 : 135), 1961 (25 : 119) i 1971 (24:87). Od zadnjeg broja te godine u selu je od rođenja živjelo 63, a 24 se doselilp, i to 13 do 1941. g., a ostavši poslije. U zadnja dva popisa domaćinstva su prema broju članova bila: sa 1 (3:6), sa 2 (2:5), sa 3–5 (6 : 5), sa 5–8 (10 : 6) i sa 8 i više (4 :2). Ujedno je sastav glavnih starosno–polnih grupa izgledao ovako: prve 45:30 (ž. 20:15), druge 56 :31 (ž. 34 : 14) i treće 18:26 (ž. 9:15).

Struktura stanovništva.

Prema obrazovanju, mještani su bili: bez škole 35 : 28 (ž. 30 : 22), sa četvorogošnjom 53:35 (ž. 21:14), sa osmogodišnjom 8 : 3 (ž. 4:1), ca srednjom 2:2 (ž. 1 :0), sa višom školom 2 :0 i kvalifikovani radnici (0 :3), a nepismenih je bilo 29:27 (ž. 25:22).

U isto vrijeme je posjedovna i dohodovna struktura domaćinstava bila: bez zemlje (1:2), do. 2 ha (3:6), sa 2-5 (11:12), sa 5-10 (7 :2), sa 10–15 (2:1) i sa 15 i više (1 :0); odnosno poljoprivrednih 15:6, mješovitih 9 : 14 i nepoljoprivrednih 1:4.

U 1953. g. 69 aktivnih izdržavalo je 62 lica; y poljoprivredi 61 : 51, a sa ličnim priianjima bilo je 4. Isti odnos se u naredna dva popisa izmijenio ovako: aktivnih je bilo 53 :19, izdržavanih 62:56: y poljoprivredi 36 : 10 i 35 :24, a sa ličnim primanjima 4 : 12 lica.

Tip sela.

Naselje se sastoji iz dva grupisana dijela – glavnog sa 14 i zaseoka Okruman (nazivaju sa još Potkraj) sa 7 kuća, udaljenog od prvog oko 3,5 km. Prizemnih kuća je 12, a na izbi 9; pokrivene su tiglom; sa daščanim plafonom je 11, sa malterisanim 7, a bez plafona 3. Popisano su kao 23 stana sa 919 m2, od kojih ou 5 iz prvog, 12 iz drugog, 4 iz trećeg i 2 iz četvrtog perioda. Ognjište je imalo 10, zemljani pod 9 i 8 (u zaseoku) električno osvjetljenje. Prema vrsti cy 13 jednosobnih garsonjera, 7 posebnih soba i 3 dvosobna; svi su bili nastanjeni.

Rodovi.

Septembra 1973. g. u selu su živjeli:

-Boškovići (9 d.),

-Perovići (4),

-Mijuškovići (4) i:

-Milunovići (3).

U periodu 1918—41. g. iselila su se (u Metohiju) 3 d. sa 15 članova, a poslije 1945. 42 lica (u Nikšić 25, Danilovgrad 8 i Titoprad 5). U Vojvodinu su kolonizovana 4 d. sa 18 članova, a ranije je y Ameriku išlo 15 mještana. U 1971. g. bilo je 8 dnevnih migranata; sada u selu ima 12 lica starijih od 55 g. i 6 penzionera.

Vode.

Selo (glavnina) se vodom opskrbljuje iz ublova, znanih Lokva i Mali i Veliki kladenac. Prvi je za oko 200 m udaljen od sela. Ne zna se kada je napravljen; y đeru je ozidan. Druga dva su na samom istočnom rubu Naćvica, udaljeni ·su od sela oko 300 m; svi su seoski. Katkada su presušivali i tada se po vodu ili radi pojenja stoke išlo na Dobrik ili na Ublić (Do Pješivački), ili pak na Bukovac (udaljeni 1-2 saga hoda). U selu su i 3 bistijerne; jedna je seoska (kod škole), dograđena 1947, a druge dvije privatne, starije. Sem ovih voda, na putu za planinu, y Rudinicima (udaljen od sela oko 4 km) je veliki ubao zvani Lokanj; služi za piće i pojenje. Gradili su ga Novljani prije oko 150 godina. Na samoj seoskoj „planini“, tj. y Stražnici, Ovčim Razdoljima, Brezovom delu i Lupoglavu (sjeverozapadno od Velikog Garča) nalaze se 2 zajednička ubla – Medulin i Lupoglav. Prije nego su izgrađeni voda se uzimala iz Oranog dola, na Busu čevsom, a stoka gonila na pojenje y cersku planinu (misli se na selo Cerovo) y Zakupiću, tj. na Radojevu lokvu. Te vode su udaljene 2-3 sata hoda. U „planini“ je takođe i 1 privatna bistijeirna (građena prije 70 god.).

U zaseoku pak, ka Zeti koristi se vrelo zvano Jamska jama, koje ne presušuje. Preko zime  „ustane“, pa ponkad „vri“ i po 20 dana. Tada teče kao rječica Smrdan; duga je 2 km i uliva se y Zetu. Jama je duboka 4m. Dvije kuće, međutiai koje su bliže Zeti, imaju svoje bunare, duboke 4, odnosno 6 m.

Zanimanje stanovništva i ostali podaci o selu.

Zbog položaja i topotrafsš prilika, u odnosna dva dijela sela postoje krupne razlike: u prvom, krševitom i teže pristupačnom, kuće su više starinskog tipa, sa samo mjestimičnim i neznatnim promjenama. Iznesene su iznad ograđenih vrtačastih njiva i livada, sa takođe ograđonim dvorištima i oborima. Ovdje je sem krečnih zidova kuća sve u suvomeđi; nje je zajedno sa kućšctima tako mnogo da ostavlja utisak siromaštine i tegobe. Unutrašnjost kuća sa uglavnom nepromijenjenom opremom i ognjištem je takođe starinskog izgleda. Bilo da su izjedna ili sa kamarom, one su, budući bez električnog osvjetljenja i novih elemenata standarda, zadržale stari raspored stvari, među kojima je dobar dio onih iz domaće radinosti. Do balkanskik ratova kuće su mahom bile pokrivene slamom, kao što su sada većinom pokrivene pojate. Pored kuća su i male ograđene okućnice, tzv. zgrade, a druta imanja, osim onih u Naćnicama, rasturena su po manjim depresijama. Uključivši i ona imanja što se nalaze u „ataru“ zaseoka, njihova srednja udaljenost iznosi 1,5 – 2 km. U označenom području seoske planine – do 1950. pod. 12 d. je imalo svoje staje za stoku, da bi se poslije te do 1971. njihov broj smanjio na 5. S obzirom na to da se brroj grla u stadima veoma smanjio, nekoliko drugih domaćinstava daje vlasnišima staja stoku na čuvanje. Posjedi na planini su inače privatni. Ukomunjene su samo pomenute vode i manji prostori oko njih.

U Okrumanu ili Potkraju, koji se nalaze na Sjevernoj periferiji atara, ka dolini Zete, uslovi za transformaciju naselja su mnogo pogodniji. Prije sveta, iznad njega prolazi put Danilovgrad –  Bogetići – Nikšić, a tu su zatim stalne i nedaleke vode i uravnjeni, veći imovinski potesi. Analotno Zavorku, i ovdje su se mještani sukcesivno doseljavali iz prvog, starijeg dijela sela, nastanjujući oe kod svojih imanja, koja se steru u „polju“. Gore u Bogomilovićima sada ima sedam vlasnika koji ovdje imaju posjede. Od njih i drugik vlasnika dijelovi tih imanja su otkupljivani, naročito od Zagorgčana i mještana iz susjedne Kujeve. U „polju“ se najviše sijao kukuruz, krompir i povrće, a sasvim dobro uspijeva i voće (smokva, šljiva, jabuka i neke sorte loze). Osobito su pićne livade.

U novije vrijeme kuće su ovdje umnogome obnovljene i, naročito poslije uvođenja električnog osvjetljenja 1963. g., savremešje opremljene.

IZVOR: Prema knjizi dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.