Poreklo stanovništva naselja Čavori, opština Kotor – Crna Gora. Prema knjizi Dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.
Položaj sela.
Nalaze se na južnim obroncima Lovćena, odnosno na najjužnijem dijelu njeguške teritorije. To je u stvari dio rajičevićke „planine“ Kolužanj. Naselje je, snimio Podima, veoma izdvojeno. Locirano je na dijelu visoke i uzane podaste zone kojom se završavaju okomiti vrhovi Lovćena i od nje nastavljaju prostrane strme ravni prema njegovom južnom podnožju. Počev sa zapada, granica atara vodi od Žunjeve lokve y pravcu sjevera preko kolskog puta Mirac – Poda do vrha Grabova prodo (1452 m). Odatle silazi u pravcu sjeveroistoka do iznad naselja, pa preko brda Podi i poviše kuća zaseoka Koložunj ide na jug, na izvor potoka Koložunj. Dalje se jugozapadnim i zapadnim pravcem nastavlja potokom Koložunj do izvora Usjenak, a zatim potezom nižim od seoskog groblja za oko 200t izlazi na Žunjeve lokve. Tako uokviren, ovaj poglavito strmi prostor dug je (SZ-JI) 1,5 i širok (Z–I) 1 km te zahvata 1,53 km2 površine. Sredinja naselja je na visini od 680 m.
Istorijat.
Čavori su jedno od najmlađih naselja Stare Crne Gore. Prvi Čavori (bratstvenici) doselili su se ovdje zbot krvne osvete 1813. g. Do njihovog dolaska ovz mjesto se zvalo Radova NJziva, a pripadalo je crkvi sv. Gospođe y Rajičevićima. Vladika Petar I dao im je ovo mjesto nakon umira između njih i Stanišića. Doselili su se iz Rajičevića (iz zaseoka Župani). Ovdje je bilo rudinasto, pa su morali krčiti kamenjar radi otvaranja omanjih njivica. Inače, vodeće zanimanje im je bilo i ostalo – stočarstvo. Znatno su se zanimali (kao i Majstori) pravljenjem ćumura, jer je šuma bila relativno blizu. Vremenom se, doduše, usljed sječe, odaljila, ali sada je podmlađena, jer ćumur više ne prave.
Sve do novijih popisa Čavori su, budući da su bratstvenički vezani za Rajičeviće, tretirani kao njihov sastavni dio. Međutim, statističkom podjelom naselja poslije 1945. god. Čavori su izdvojeni kao posebno naselje u sklopu opštine Kotor. Godine 1948. imali su 13 d. sa 64 stanovnika, a zatim: 1953 (10:61), 1961 (11:65) i 1971 (9:41). Zadnje godine u selu je od rođenja stanovalo 39, a 8 se doselilo, od kojih 3 prije 1945, a ostali poslije. U zadnja dva popisa domaćinstva su prema broju članova bila: sa 1 (0 : 1), sa 2 (0 : 1), sa 3–5 (3 : 1), sa 5-8 (6:4) i sa 8 i više (2:2). Tada je sastav glavnih starosno-polnih grupa izgleda ovako: prve 29:22 (ž. 13:9), druge 29 : 19 (ž. 16:10) i treće 7 :6 (ž. 3:2).
Struktura stanovništva.
Prema obrazovanju mještani su bili: bez škole 14 :7 (ž. 11 :6), sa četvorogodišnjom 29 :27 (ž. 10:12), sa osmogodišnjom 2:3 (ž. 2:1), sa srednjom školom 0:2 (ž. 0 : 1) i kvalifikovani radnici (1 : 3), a nepismenih je bilo 11:2 (ž. 10:2).
C druge strane je posjedovna i dohodovna struktura domaćinstava bila: bez zemlje (1 :1), do 2 ha (10 :5), sa 2-5 (0:3), odnosno poljoprivrednih 5:1, mješovitih 4:6 i nepoljoprivrednih 2:2.
U 1953. g. 23 aktivna izdržavala su 37 lica; y poljoprivredi 19:22, a sa ličnim primanjima bilo je. 1 lice. Isti odnos se y dva naredna popisa izmijenio ovako= aktivnih je bilo 26:20, izdržavanih 39 :21; y poljoprivredi 15 :12 i 23 :15, a sa ličnim primanjima 0 : 6.
Tip sela.
Čavori se sastoje iz glavnine sela sa 6 i zaseoka Koložunj sa 3 kuće, koji je od prvog dijela Udaljen (istočno) za oko 2,5 km; kuće: u njima su grupisane. Sve su na izbi i pokrivene tiglom. Daščani plafon je u 7, a bez njega su 2 kuće. U novije vrijeme samo na nekoliko njih su obnovljeni krovovi. U selu je popisano 12 stanova sa 453 m2, od kojih su 3 iz prvog, 7 iz drugog i 2 iz trećeg perioda; 6 ih je imalo ognjište. Prema vrsti su: 8 jednosobnih i garsonjera i 4 posebne sobe. Nastanjenih je bilo 9.
Rodovi.
Jula 1973. g. y selu su živjeli:
-Čavori (6 d.),
-Kustudići (1) i:
-Radonjići (1).
Poslije 1945. iselilo se 45 mještana; iz Koložunja 27 (u Grbalj 1, a ostali u Tivat) i iz Čavora 18 (u Kotor 10 i u Vojvodinu, tj. Lovćenac 8). Ranije je na rad u Ameriku išlo 8 mještana. Od iseljenika rijetko koji povremeno dolazi. Dnevnih migranata 1971. bilo je 7; radili su na Njegoševom mauzoleju na Lovćenu.
Vode.
Selo se vocom snabdijeva sa nekoliko izvora. U Koložunju i njegovoj blizini su Dobra voda, Koložunj, koji teče kao potok do uliva u more7, Gornja voda (potočić, uliva se u Koložunj), Stucenac i manji izvor, zvani Voda na Pastreskom guvnu. Južnije od Čavora je izvor Rakita.
Zanimanje stanovništva i ostali podaci o selu.
Budući da su izdvojeni, relativno teško pristupačni i bez električnog osvjstljenja s jedne, te zahvaćeni iseljavanjem u novije vrijeme, s druge strane, Čavori su ostali kao primjer onih sela y Staroj Crnoj Gori koja su se usljed istih ili sličnih činilaca sasvim neznatno izmijenila. Kuće nijesu renovirane, a oprema u njima je zadržala sve glavne starinske elemente, kao što su rafovi (skancijere) za posuđe, niska sjedišta, karige i sofre, kašuni, bauni, skrinje itd. U nekoliko kuća inovirani su samo oni dijelovi u kojima je ognjište zamijenjeno šporetom.
Lokacije kuća topografski su dosta stiješnjene i nepovoljne. Dvorišta i obori su bez određenih oblika, najčešće neravni, a postojeće pojate, građene y suvomeđi sa onižim zidovima, su dosta trošne. Ovdje je inače stočarenje predstavljalo osnov opstanka. Domaćinstva su držala do 50-50 grla ovaca i koza. Stočarilo se uglavnom u vidu ortakluka: sitna stoka se obično davala Grbljanima da je izazime, i to pod uslovom da oni za to dobiju mlađ (jagnjad i jarad), a preko ljeta Čavori su uzimali stoku iz Grblja i držali je pod uslovom da Grbljanima daju sir, i to ako stoku prihvate prije 15. maja (što je bio rjeđi slučaj), davali su po grlu oku sira, a ako je prihvate poslije 15. maja, onda po 1 kg. Stoku su uzimali samo od Grbljana.
Inače su samo 4 d. iz Čavora imala planinu na Lovćenu (na Ivanovim Koritima), i to kao privatnu svojinu. Osim njih, tri domaćinstva su pod arendom koristila dio plemenske komunice Njeguša. Ranije su arendu plaćali plemenskim glavaripia, a kasnije opštini njeguškoj .
Same čavorske komunice pretežno se nalaze sjeverno od sela (iznad Žunjenjiva, u Siljavici, Loncu, Klačini, na Vukašinovim kućištima, y Nikovu potoku, Grebenu i na prostoru pomeđu Čavora i Poda), kao i sa južne strane sela, (Paškarda, Gomilice, Petka, Duboka prodo i Paštrovnica). Prve su isključivo koristili Čavori, a druge, iako malo, i okolna sela. Na komunicama su imali neograničena prava. Korišćene su samo kao pasišta. Nešto šume na njima sjeklo se prema dogovoru. S obzirom na to da su svi bili braća, dogovori su bili laki i odlučni. Šuma se sjekla za ogrijev i ćumir; većinom je dubova, a ima i jasena i graba. Čavori su bili veoma složni, jer su znali da se tako mogu najbolje održati. Budući da su bili došljaci među ostalim selima, morali su biti takvi.
Čitav atar Koložunja bio je do sredine 18. vijeka svojina Pobora. Od tada su ga postepeno otkupljivali Mirčani, a od njih zatim, uglavnom od sredine prošlog vijeka, Čavori. Koložunj je, naime, bio poborski sve dok su Pobori zajedno sa Majinama bili y sastavu Crne Gore.
Pomenuti dijelovi komunice sa južne strane sela bili su od početka prošlog vijeka na „austrijskoj“ teritoriji, tako da su Čavori imali mnogo teškoća u vezi sa prelazom preko granične linije, ali u toku samog čuvanja stoke na tim ispašama. Sa austrijskim gvardijanima na granici gotovo svakodnevno su imali problema, a isto tako sa mještanima dotičnih sela koja su bila na prekograničnoj teritoriji, ali su koristili komunice nedaleko od Čavora. Utoliko više što se i preko ovog, kao i drugih dijelova iste granice vršio šverc kafom, šećerom, duvanom, solju i stokom, naročito volovima.
Izuzetno velika bratstvenička solidarnost sela (poput Kustudića u Majstorima) ogledala se pored ostalog, i u stavu, dovedenom na nivo običajnog prava da su se Čavori gotovo isključivo ženili iz Njeguša, manje iz Bajica, a odive su najviše Udavali u Grbalj.
Radi izdvojenosti ovog krajnjeg perifernog sela Stare Crne Gore zabilježimo, najzad, i ovdašnje glavne toponime. U području Koložunja su: Kilibarda, Paštrovnica, Goliš, Stanišića prodo, Ravan, Papratni do, Karabegov brijeg, Baća, Orlov krš, Đurina prodo, Kyševinska rupa, Dukove lazine, Jezeri, Palamidina strana (smatra se da su se Radonjići nekada zvali Palamide), a u području Čavora: Vješala, Vukašinova kućišta, Žunjeve njive i drugi pomenuti nazivi.
IZVOR: Prema knjizi Dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.
Komentari (0)