Poreklo stanovništva naselja Do Pješivački, opština Danilovgrad – Crna Gora. Prema knjizi Dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.
Položaj sela.
Ovo pješivačko selo nalazi se u istoimenom „delu“ koji je u stvari poveća izdužena uvala sa izvjesnim kotlinastim– crtama. „DO“, naime, nije poglavita tvorevina egzogenih procesa, već su oni dali formu već ugnutom obliku, spuštenom duž sekundarnih rasjeda, kakve nalazimo i na drugim manjim potezima obodne zone ovog dijela Bjelopavlipke ravnice. Te sekundarne rasjedne linije uzdužnog pravca, koji je tektonski paralelan istovrsnim primarnim linijama pomenute susjedne ravnice, ovdje su znatno izrazite tako da je „do“ okružen naporednim okomitim stranama, koje ga graniče. To su sa sjevera i sjeveroistoka strane brda, zvanog Plato, koje se pruža od Selišta do Obadova brijega. Na njemu se od sjevera ka istoku ređaju vrhovi – Orlovina, Tušina kila, Bijele pećine, Klačnice i Debeli krš. Sa jugoistoka i juga su Kurilo, Orja Luka i; dalje, Čista strana. Ka jugozapadu i zapadu granica ide na Tijesno Ždrijelo i Vučji pod pa u pravcu Raočeva laza (podnožje Garča) preko Studenoga do Visoke glavice, a zatim pravcem na Andrijino katunište, te niz Garač, (granicom prema Ćurčićima) do Đinove glavice. Tako uokviren, atar sela je dug (SZ–JI) 2,8, širok (S–J) 1 km i zahvata 2,85 km2 površine. Sredina sela (kod crkve) je na visini od 240 m.
Istorijat.
I ovdje su, nesumnjivo, prvi začeci naselja vrlo stari. Prema Šobajićevim nalazima i na teritoriji Pješivaca su bili naseljeni balkanski starosjedioci – Španji. Oni su vremenom bili asimilovani od strane prvih slovenskih doseljenika, Lužana. Kasnijim useljavanjem (poglavito poslije kosovskog boja) „uskoka sa raznih strana“ Lužani su većim dijelom istisnuti, a manjim su se tu zadržali, Bratstva y Donjim Pješivcima (kojima Do pripada) ponajviše su porijeklom iz „katunskih plemena” (Katunske nahije–PR). Ove nalaze i „naučne zaključke P. Šobajića potvrđuju kotorski arhivski izvori“ – kaže Kovijanić. U tim izvorima Pješivci se prvi put javljaju 1431. gocins. Za sami Do Pješivački, međutim, Kovijanić u istim izvorima nije našao pomena. Govoreći o porijeklu bratstva u istom Selu, Šobajić, genealoškom metodom, uvjerljivo dolazi do zaključka da su se Pavićevići tu doselili u vrijeme Ivana Crnojevića. Njihov predak, prvi doseljenik Ivanko, zatekao je tu starca Obrada Pejovića sa devet sinova, a pripadao je „jednom iseljenom lužanskom bratstvu”. Na drugom mjestu Šobajić kazuje kako su se Antonovići (misli na Antoviće–PR) u Dolu ranije prezivali Šulende, te kako mu „za njih neki rekoše da su od Španja, još starijeg svijeta od Lužana“? Na osnovu ovih i drugih iskaza i nalaza, među kojima i materijalnih o kojima Šobajić govori, može se zaključiti da je Do, poput još nekih naselja u Pješivcima, staro naselje. Na njegov relativno davni nastanak i razvoj primarno su uticali ovdašnji znatno povoljni prirodni uslovi.
Prema turskim defterima iz 1521. i 1523. g. Do je imao 15, odnosno 11 kuća, a po Bolici Pješivci su 1614. imali 227 domova i 487 vojnika. Dva vijeka kasnije Dipre i Somijer navode da je Pješivačka nahija imala 227 domova sa 660 vojnika (po prvom) odnosno 482 (po drugom), a samo Do 30 domova. Prema Bolici su početkom 17. vijeka u Pješivcima bila četiri sela: Pješivci sa 77 domova i 100 vojnika, Brajkovići sa 50 d. i 120 vojnika, Grdovo sa 60 d. i 16 vojnika i Ranci sa 70 d. i 107 vojnika. Šobajić opravdano napominje da je u Pješivcima bilo više sela nego što Bolica navodi; on je u jedno selo „računao negdje po nekoliko sela, manje uz veće selo, iz koga je bio starješina, glavar njihov.“ Ovo mišljenje potvrđuju i podaci iz turskih deftera iz 16. vijeka.
Godine 1865, selo je (zajedno sa Ćurčićima i Ržištima) imalo 121 d., a 1899. samo ono 60 d. sa 346 stanovnika (188 m. i 158 Ž.; pismenih 23 m.) i 1903 (zajedno sa Ržištima) 81 d. Erdeljanović je zabilježio da Do sačinjavaju 4 „sela“! – Ržišta, Matkovići, Do i Ćurčići. U Matkovićima je bilo 6 „ognjišta“, u Ćurčićima 10 kuća, a u „druga dva doljska sela 60 kuća” (domaćinstava-PR), od kojih Pavićevića 50. Deceniju kasnije Šobajić je samo y Dolu evidentirano 42 domaćinstva, dok ih je 1925. g. u gornjem sastavu sela bilo 79 sa 320 stanovnika. Do 1948. g. ;(bez Ćurčića) broj prvih smanjio se za 13, a drugih za 4. U samom Dolu (uključujući Matkoviće), dakle u statističkom okviru u kome se u poratnim popisima voli, bilo je: 1948 (46 d.: 208 st.), 1953 (50:223), 1961 (41 :190) i 1971 (43:79). Od zadnjeg broja te godine u selu je od rođenja živjelo 163, a 16 se doselilo, i to 7 do 1945, a ostali poslije. U zadnja dva popisa domaćinstva su prema broju članova bila: sa 1 (4 : 10), sa 2 (7:9), sa 3—5 (13:5), sa 5—8 (12:3) i sa 8 i više (5:6). Ujedno je sastav glavnih starosno–polnih grupa bio: prve 83:71 (ž. 40:33), druge 69:69 (ž. 45:38), i treće 38:39 (ž. 24 : 21).
Struktura stanovništva.
Prema obrazovanju, mještani su bili: bez škole 52 : 56 (ž. 41 : 32), sa četvorogodišnjem 74:82 (ž. 39:37), sa osmogocišnjom 8:17 (ž. 1 :5), sa srednjom 1 :1, i kvalifikovanih radnika 1:5 (ž. 0 : 1), a nepismenih je bilo 45:34 (ž. 40 : 29).
Tada je posjedovna i dohocovna struktura domaćinstava izgledala ovako: bez zemlje (3:2), do 2 ha (10:9), sa 2-5 (5:13), sa 5–10 (15 :8), sa 10–15 (5:4) i sa 15 i više ha (3:7), odnosno poljoprivrednih 29, mješovitih 10:6 i nepoljoprivrednih 3:8.
U 1953. g. 69 aktivnih izdržavalo je 147 lica; y poljoprivredi 63 : 130, a sa ličnim primanjima bilo je 7. Isti odnos se u naredna dva popisa izmijenio tako da je aktivnih bilo 50:73, izdržavanih 130 :95; u poljoprivredi 44:68 i 86:80, a sa ličnim primanjima 10 : 11.
Tip sela.
Selo je od starog puta Danilovgrad– Nikšić (preko Orje Luke) udaljeno oko 3,5 km; sa njime nije povezano. Od opštinskog, odnosno mjesnog središta, Danilovgrada, udaljeno je 7km. Svojim glavnim potrebama u snabdijevanju i drugim upućeno je na njega.
Naselje se sastoji iz glavnine sela (Dola y užem smislu) sa 20 kuća i tri zaseoka: Donjeg luga sa 5, Rupa sa 4 i Matkovića sa 5 kuća. Prvi zaselak je od glavnog dijela sela udaljen oko 2 km, a drugi i treći po oko 1 km. Svi su oni kao izdvojeni dijelovi naselja relativno zbijeni. Zajednički su im crkva i groblje u glavnom dijelu sela, kao i staro zborište kod košćele na Radetinom kršu.
Prizemnih kuća u čitavom selu je 19, a na izbi 15. Od njih je 6 pokriveno tiglom, a 8 slamom; daščani plafon je y 21, malterisani u 9, a 4 su bez plafona. U periodu 1918–41. god. prepravkama i dogradnjom zahvaćeno je 6, a poslije 1945. god. 7 kuća. U toku NOB–a paljene su 2, a poslije 1945. zapušteno i napušteno je 6 kuća. Stambeni fond sačinjavaju 42 stana sa 1539 m2, od kojih su 20 iz prvog, 10 iz drugog, 7 iz trećeg i 5 iz četvrtog perioda; 26 je imalo otvoreno ognjište, a 20 zemljani pod; svi su bili bez električnog osvjetljenja. Prema vrsti su: 23 posebne sobe, 17 jednosobnih i garsonjera i 2 dvosobna; svi su bili nastanjeni.
Stanovništvo.
U selu su maja 1973. g. živjeli:
-Pavićevići (23 d.),
-Antonići (6),
-Matkovići (5) i:
-Rajovići (2).
Poslije 1945. iselilo se 107 mještana (u (Danilovgrad 33, na Orju Luku 29, u Nikšić 22, y Titograd 7, y Srbiju 8, y Bosnu 6 itd.), a u periodu 1918-41. god. 56 (u Metohiju 20, Cetinje 3, Nikšić 3, y Srbiju 12 itd.). U Vojvodini je 1946. g. kolonizovano 6 d. sa 25 članova, a ranije je na rad y Ameriku išlo 33; neki su išli po nekoliko puta. Sada y selu ima 50 lica sa preko 55 godina starosti.
Vode.
Vode u selu su brojne. Podnožjem brda Plata je (na rastojanju od 2 km) 5 izvora: Ćukovac, Lokvina, Bistijerna, Andrijaš i Bistira“. Seoski su, iako se ljeti smanje ne presušuju. U glavnom dijelu sela ima 14 bistijerni, od kojih su 9 izgrađene poslije 1945. g. Dnom Dola protiče potok koji se, počev od Plijevora, formira od kišnice i izvora. U donjem toku se naziva Gračanica (uliva se y Zetu), a y gornjem Potok. Na prvom dijelu su bila dva privatna mlina (jedan je radio do 1960. g., a drugi do 1969. g.), a na drugom jedan, takođe privatni (radio je do 1945. g.). Potok ljeti presuši. a y vrijeme kiša jako nadođe. U Donjem lugu su dva izvora (bunari), zvani Jama i Bistiga. Mještani, sem za piće, koriste i Gračanicu. Ovdje, kad zakiši, ustanu vrela, među kojima. je najveće Gvozdeno. U Rupama je 6 privatnih bistijerni, izgrađenih prije 1941. g. U Matkovićima ima 8 bistijerni, od kojih je 7 u kamenu, a 1 je ozidana. Osim jedne zajedničke (stare oko 200 godina), zvane bistijerna Miletića, koja se nalazi u podnožju Mrđenova brijega (udaljena od zaseoka oko 0,4 km), ostale su privatne.
Selo takođe ima svoje vode y planini, na visokim stranama Garča. Tamo je jedan zajednički izvor, zvani Stucenski do i 6 privatnih bistijerni.
Ostali podaci o selu.
S obzirom na to da selo nije povezano sa pomenutom saobraćajnicom i da nema električnog osvjetljenja, te da je zadnjih decenija zahvaćeno velikom emigracijom, logično je što ni promjene y njemu, u smislu porasta standarda, nijesu adekvatne promjenama u mnogim drugim selima. To se očituje kako u izgledu većeg broja kuća tako i y njihovoj opremi. Tačnije rečeno, u renoviranim kućama, naročito u novoizgrađenim, najčešće su izvršene gotovo cjelovite izmjene y namještaju i pokućstvu uopšte. U drugima, pak, one su relativno male ili ih praktično nema. Navedeni podaci govore da znatan broj kuća još koristi samo ognjište i da ima zemljani pod. U njima uglavnom još preovlađuju stare stvari.
IZVOR:Prema knjizi Dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.
Komentari (0)