Poreklo stanovništva sela Vignjevići, opština Cetinje – Crna Gora. Prema knjizi Dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.
Položaj sela.
Jedno su od središnjih ljubotinjskih sela. Nalaze se na podnožnim padinama Viranja, Štedima, Kule i Prnjka. Blago, „kotlinasto“ povijena zaravan sela je niskim obodom prema istoku podvojena od Mužovića. Obodne strane prema pomenutim brdima prilično su strme, pa se sa njih prema ugnutom dijelu ravni sliva i sakuplja voda. Tu se u vlažnom dijelu godine izvjesno zadržava, zbog čega se taj dio „polja“ naziva Blatište. Samo naselje je, iako dosta zbijeno, bez određenog poretka izdignuto i razmješteno po prisojnim nagibima. Od puta Cetinje–Košćele–Građani–Jadranska magistrala udaljeno je 0,5 km.
Selo je (krakom navedene dužine, izgrađenim 1966) sa putem i povezano. Od Cetinja je udaljeno 16, od Titograda 40 i od mjesnog središta (u Ljubotinju) 1,5 km.
Pored zaravnjenog dijela, atar sela zahvata i brdsko zaleđe, odnosno izvjestan dio tzv. Zabrđa. Linija kojom se graniči, naime, počev sa istoka, polazi od Ubla pa ide na jug putem do na Skalu, to preko nje, Blatišta, Prnjaka i Gole glavice skreće na sjeverozapad i grebenom Viranjske strane, Prijeloga i Kunja izlazi na stazu kod Dragoševog brijega; odatle ide dalje na Saran polje, na sjeverno do na Grkov grob, a zatim stazom do ljumovog ubla i Propale rupe. Tu skreće ka sjeveroistoku preko Mulinske kamenice do niže Travnog, Stanjskog i Buraš dola, Odakle izlazi pod Krušku. Odatle se nastavlja južno i preko Strane i Rudina izlazi na Uba. U tom okviru atar je dug (CZ—JI) 4,3, a širok (CI—JZ) 2 km i zahvata 8,32 km2 površine. Naselje je (kod crkve) visoko 450 m.
Istorijat.
I Vignjevići su, poput susjednih Muzovića i Boguta, staro naselje. Bliže rečeno, oni su y stvari teritorijalno, plemensko jezgro Ljubotinja, koji se u kotorskim spomenicima prvi put pominje 1398. godine. Ovaj tako rani pomen je vrlo značajan, jer se javlja uskoro poslije kosovskog boja (1389) i ustupanja Skadra (1393) u vrijeme Đurđa Stracimirovića Balšića, odmah poslije pogibije zetskog odmetnika Radiča Crnojevića. O razvoju Vignjevića kao naselja y to i kasnije vrijeme svjedoči podatak da je u njima, prema turskim defterima iz 1521. i 1523. god., bilo 30, odnosno 26 kuća. A gotovo vijek kasnije Bolica navodi da je Ljubotinj imao 70 domova i 160 vojnika.
Ovdje valja istaći da nijedno od tri „velika sela u podnožju Viranja (Boguti, Mužovići i Vignjevići) nije bratstvena cjelina, nego je svako sastavljeno iz više raznorodnih bratstava”. Iz te činjenične konstatacije Jovićević sasvim logično zaključuje da prvi doseljenici „nijesu branili drugima, da se k0d njih naseljavaju, sigurno zato, što nijesu imali pravo, jer to nije bilo njihovo s krvlju ili novcem stečeno imanje”. Umnožavajući se stanovništvom, ova sela su se vremenom širila i prema zaleđu okolnih okomitih brda, tako da su Vignjevići „matica iseljenim seljanima k Ceklinštaku i k Veljoj gori, Mužovići onijema na Buhavicama i Mijelama, Bogute Pačarađima i Obzovici” itd. Godine 1865. Vignjevići su imali 48 d., a 1879. 39 sa 182 stanovnika (93 m. i 89 ž.) i 1903. 36 d. Jovićević je y njima evidentirao 44 d. Desetak godina kasnije 1925. selo je imalo 40 d. sa 239 stanovnika. Međutim, 1948. god. u njemu je bilo 21 d. i 85 stanovnika. A zatim: 1953 (23 d. 83 st.), 1961 (21:66) i 1971 (19:50). Od zadnjeg broja te godine y mjestu je od rođenja stanovalo 36, dok se 14 doselilo; iz seoskih naselja iste (10) i drugih Opština C. Gore (4). Do 1945. doselilo se 11, a 3 poslije te godine. Domaćinstva su po broju članova y zadnja dva popisa bila: sa 1 (5:5), sa 2 (3:6), sa 3-5 (10:7), sa 5–8 (2 :0) i sa 8 i više (1 : 1). Istovremeno je struktura glavnih starosno–polnih grupa bila: prve 12:12 (ž. 14:8), druge 28:20 (ž. 18:12) i treće 18:12 (ž. 1:13).
Struktura stanovništva.
Prema obrazovnim obilježjima, stanovnici su bili: bez školske spreme 22:21 (ž. 20 : 21), sa četvorogodišnjom 29:20 (ž. 15 :9), sa osmogodišnjom 2:4 (ž. 0:2), sa srednjom 1:2, sa višom 0 : 1 i kvalifikovani radnici (1 :0), a nepismenih je bilo 16 : 18 (ž. 15 :18).
Na drugoj strani, tada je posjedovna i dohodovna struktura domaćinstava bila: bez zemlje (3 : 3), do 2 ha (15 : 13), sa 2-5 (2 : 1), sa 5-10 (0 : 1), sa 10-15 (1:0) i sa 15 i više ha (0 : 1), odnosno poljoprivrednih 8:3, mješovitih 10:0 i nepoljoprivrednih 3:16.
U 1953. godini 30 aktivnih izdržavalo je 45 lica; u poljoprivredi 25 : 34, a sa ličnim primanjima bilo je 7. Taj odnos se y naredna dva popisa izmijenio ovako: aktivnih je bilo 20:6, izdržavanih 37 :26; y poljoprivredi 14 :3 i 17 : 1, a sa ličnim primanjima 14 : 8.
Tip sela.
Jovićević je Vignjeviće razložno svrstao y tip zbijenih naselja. Jer, iako je glavnina sela mjestimice i vrlo zbijena, jedan manji broj kuća je izvjesno podvojen, ali ne i u takozvanoj „brdskoj varijanti” raštrkan, već na zaravnjenom, naseljenom dijelu atara povoljno međusobno povezan. Prizemnih kuća je 3, a 18 su na izbi. Pokrivene su tiglom; daščani plafon je u 11. malterisani y 8, a 2 su bez plafona. U periocu 1918–41. manje opravke vršene su na 3, a poslije 1945. nešto veće na 5 kuća. U selu je popisano 19 stanova sa 677 m2 Od kojih su 15 iz prvog, 3 iz drugog i 1 iz četvrtog perioda. U 7 je bilo otvoreno ognjište, a u 17 električno osvjetljenje. Prema vrsti su: 13 jednosobnih i garsonjera, 2 dvosobna i 4 posebne sobe; svi su bili nastanjeni. Sada je u selu 6 zatvorenih kuća.
Stanovništvo.
U svim kućama naime, od kojih su: 5 Boškovića, 4 Dapčevića, 3 Nikinovića, 3 Kambana, 3 Radomana, 2 Lubarde i 1 Crvenke, sada stanuje 14 domaćinstava, i to:
-Boškovići (5),
-Dapčevići (4),
-Nikinovići (2) i:
-Kambani, Lubarde i Crvenke (po 1).
Poslije 1945. iselila su se 63 stanovnika (najviše y Cetinje, Titograd i Beograd), a u međuratnom periodu 17. Ranije je na radu druge zemlje išlo 19 lica. Neka bratstva su potpuno raseljena, kao na primjer Lubarde, kojih je bilo 8 d., Sablje i dr.
Vode.
Selo se vodom snabdijeva iz 5 bistijerni; jedna je seoska, dvije bratstveničke i dvije privatne. Živa zajednička voda Ograđenica nalazi se povisoko u Viranju.
Ostali podaci o selu.
Električno osvjetljenje uvedeno je 1961. godine. Otada do oktobra 1972. god. mještani su pribavili 6 električnih šporeta, 5 frižidera, 2 televizora, 10 radio–prijemnika. Uopšte uzev, ovdašnje promjene y standardu stanovanja sasvim su slične onima y susjednim ljubotinjskim selima – Mužovićima, Bogutima, Prekornici. Sa prva dva Vignjevići sačinjavaju „jedinstvenu“ središnju teritorijalnu cjelinu ljubotinjskoj oblasti. Od nje se ona širila prema zaleđu – prema Zabrđu, Obzovici, Pačarađu i Prekornici. Prvobitno, kako smo naveli, preko zajedničkog „osvajanja planine”, a zatim preko njene diobe i katunskog korišćenja do postepenog, ali stalnog naseljavanja.
Nosioci znatnih promjena u životu sela i ovdje su bili povratnici iz drugih zemalja, najviše iz Amerike, a isto tako i oni koji su išli „na škole”, a nijesu gubili vezu sa rodnim krajem.
IZVOR: Prema knjizi Dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.
Komentari (0)