Pleme Ćeklići

5. decembar 2015.

komentara: 52

PIŠE: Saradnik portala Poreklo Nebojša Babić

Pleme Ćeklići nalazi se u središnjem zapadnom delu Katunske nahije, na širokom području koje se na jugu i jugozapadu graniči sa oblašću Njeguša i Cetinja, na krajnjem jugoistočnom delu sa riječkim plemenom Kosijeri, a celom severoistočnom stranom sa plemenima Bjelice i Cuce, i konačno jednim malim delom na severozapadu i sa područjem Boke.

U moderno vreme, područje Ćeklića važi za jedno od reljefno i klimatskih najsurovijih krajeva Crne Gore. Međutim, to je posledica neumerenog sečenja šume u poslednjih nekoliko stoleća, što je uzrokovalo spiranja tla. U srednjem veku, u Ćeklićima je bilo velikih površina pod gustom hrastovom šumom, a posojalo je i jezero (od kojeg je ostao samo toponim, naziv sela Jezer), iz kojeg je oticala rečica Ljuta, koja se danas javlja kod Orahovca u Boki, i Ćeklići su tada, nesumnjivo, bili mnogo prijatnije mesto za život.

U oblasti Ćeklića su sledeća naselja:

Crkva Svetog Ilije
Crkva Svetog Ilije

U središnjem, najpitomijem delu plemenske oblasti su Kućišta (koja su oduvek bila plemensko središte), Vuči Do, Krajnji Do i Vojkovići. Na jug su sela Milijevići i Petrov Do, a u severnom delu Ubao, Dragomi Do i Jezer koje je najsevernije i veoma prostrano naselje (sastoji se od pet zaselaka). U Vučjem Dolu je saborna crkva Ćeklića, posvećena Svetom Iliji, koja potiče još iz 14-og, a po nekim mišljenjima čak iz 12. stoleća. Danas je na mestu ove crkve novosagrađena crkva iz 19. stoleća.

Ćeklići su veoma staro pleme, koje se pominje još u prvoj polovini 14. stoleća. Raniji autori[1] su kao prvi pomen plemena Ćeklića isticali jedan mletački izvor iz 1431. godine. Međutim, jedan dubrovački dokument beleži izvesnog Bojka Ivanovića Ćeklića[2] tačno pola stoleća ranije[3]. U okolini Skadra je početkom 15. stoleća postojalo selo, upisano u mletački Skadarski zemljišnik iz 1416. godine kao Teclani, i u njemu Jon Tecla (Jovan Ćeklić?). Nije isključeno da ovi Teklani Donje Zete imaju veze sa nešto severnijim zetskim Ćeklićima, ali to nije sasvim pouzdano. Ipak, najstariji pomen bratstva je iz jednog kotorskog dokumenta iz 1326. godine, gde se pominje Maroje od Ćeklića (Maroye de Tecla).

Sveta Tekla
Sveta Tekla

Prema bjelopavlićkom predanju, Ćeklići su raniji stanovnici doline Zete, gde su imali svoju crkvu Svete Tekle[4], na mestu gde je u drugoj polovini 19. stoleća zasnovan Danilovgrad, po kojoj su i dobili plemensko ime. Navodno su ih iz tog kraja proterali upravo dukađinski doseljenici Bjelopavlići, te su se Ćeklići pomerili na zapad u svoje planinske oblasti, gde su imali svoja letnja staništa.

Ovo predanje se može čuti i u samim Ćeklićima, ali za njega nema nikakve dokumentarne potvrde. Vidimo da se Ćeklići pominju u dokumentima primorskih gradova tokom celog 14. stoleća (kada Bjelopavlići verovatno još nisu ni postojali, ili je ovo pleme bilo na samom svom začetku), i to najčešće kao stanovnici svoje plemenske oblasti u kojoj i kasnije žive, ali i nekih krajeva u Boki (Kavač, Tivat, Kotor). Dakle, ukoliko ih je i bilo u Bjelopavlićima, oni su tamo kasnije zauzeli sebi neke posede došavši iz Boke ili Katunske nahije, da bi se kasnije vratili u matičnu oblast.

 

Plemenska slava Ćeklića je Sveti Ilija, a ne Sveta Tekla, ali to ne mora da bude argument protiv porekla Ćeklića iz Zete, jer je slava mogla biti i menjana. S druge strane, bjelopavlićko predanje bi moglo doći i kao posledica jedne druge seobe, velikog bratstva Kaluđerovića, koje je živelo upravo na mestu kasnijeg Danilovgrada i odatle u 17. stoleću prediglo u današnje Ćekliće. Kaluđerovići jesu veliko i ugledno bratstva, ali ni u kom smislu ne predstavljaju glavninu Ćeklića, a, osim toga, u vreme svog prelaska u Katunsku nahiju, Kaluđerovići su slavili Svetu Petku.

Prema narodnoj verziji, naziv plemena potiče upravo po crkvi posvećenoj Svetoj Tekli (u lokalnom govoru – Ćekla), dok ima mišljenja (npr. Erdeljanović) i da je on izveden od rodonačelnika Ćekle. Naime, u srednjevekovnim spomenicima, može se naići na ime Ćekla ili Tekla, i to ne samo kao žensko, nego i kao muško ime.

O starini Ćeklića u ovom području govori i starina crkve Svetog Ilije, plemenske slave, koja potiče iz davnine, iz razdobnja između 12. i 14. stoleća. S obzirom na ovu činjenicu, kao i srodstvo starih rodova koji čine izvornu okosnicu plemena, Ćeklići su ostali kompaktna zajednica tokom celog srednjeg veka. Na području Vojkovića i Vučjeg Dola postoji gradina, ostatak manjeg srednjevekovnog utvrđenja koje je verovatno podignuto za odbranu. Prema plemenskom predanju, tu su sedeli ćeklićki knezovi. Područje u kojem se javljaju Stari Ćeklići je prilično široko: njihovi posedi se u izvorima javljaju u području poviše Budve, zatim u svojoj kasnijoj plemenskoj teritoriji u Katunskoj nahiji, u oblasti Čeva, doline reke Zete, pa možda čak i u Donjoj Zeti. Ovolika raširenost ogranaka Ćeklića ukazuje na njihovu starinu.

Po dolasku Ivana Crnojevića i njegove dvorske svite i svih pratilaca – vojske, činovnika, zanatlija, i dr, u oblast Cetinjskog Polja, stanje u ovoj i susednim oblastima počinje da se menja. Stariji rodovi, pa tako i Ćeklići, polako se izoluju po svojim naseljima, delom se utapaju među nove doseljenike ili iste utapaju u svoj korpus, a deo se vremenom iseljava.

Tursko osvjojenje Crne Gore će značajno uticati i na Ćekliće, najpre na iseljavanje dela plemenika na područje pod vlašću Mletačke Republike, a zatim i na nejedinstvo u plemenu uzrokovano prelaskom jednog dela plemenika u islam. Oni će, početkom 18. stoleća, u vreme „Istrage poturica“, velikim delom biti iseljeni, dok će deo prihvatiti da se vrati u hrišćansku veru. Sve ovo je uticalo na slabljenje starijeg plemenskog sloja, dok na drugoj strani raste uticaj potomstva svega trojice došljaka iz 16/17. stoleća, koje će tokom 18. stoleća preuzeti prvenstvo u plemenu. Da li se radilo o pojedinačnim došljacima, ili o grupama srodnika doseljenim u Ćekliće u tom periodu, nepoznato je, ali s obzirom na kratko vreme u kojem su uspeli da se nametnu starincima kao glavarski sloj, reklo bi se da ih je moralo biti više. Jačanje došljačkih bratstava, kao što je često bio slučaj i u drugim krajevima Crne Gore, pojačava se iseljavanje starijih rodova i opadanje značaja onih njihovih bratstvenika koji su u matičnom plemenu ostali.

Ćeklići su popisani u turskim defterima 1521. i 1523. godine, kao Teklići, i to 1521. u Nahiji Pješivci, a 1523. u Nahiji Cetinje. U ovim defterima, osim navedenih ćeklićkih sela, popisane su i mahale Crni Vrh, Jabukov Do i I(v)kovići, koja su kasnije zapustela. Ikovići bi mogli biti ogranak staroćeklićkog bratstva Marojevića. U ovim defterima nalazimo i mahalu Ostojići u Poborima, kao i cetinjsku mahalu zapisanu najverovatnije kao Ostojšići. Jedno od starih bratstava Cetinjskog Polja bili su i Ostojići, koji bi mogli imati veze sa ćeklićkim Ostojićima. O njima je pisano u ovom tekstu:

Takođe, kao mahala u Mainama popisani su Medovići, koji bi veoma izvesno mogli biti deo ćeklićkih Medojevića.

Erdeljanović početkom 20. stoleća konstatuje da potomaka starinačkih rodova pravih Ćeklića u plemenu ima tek oko četvrtine, dok ostali deo, veliku većinu, čine rodovi koji potiču od doseljenika iz Brda i Herecegovine iz 16/17. stoleća. Međutim, ovde se mora imati u vidu nesporna činjenica da su se ti došljački rodovi začeli i u prvo vreme razvijali u okrilju starinačkih, te da njihovo poreklo od doseljenika može da se odnosi samo na pravu mušku liniju, dok su se materinskim poreklom sasvim ujednačili po krvi sa Starim Ćeklićima.

Poreklo stanovništva

Stariji rodovi u Ćeklićima[5]

Sudeći po raznim izvorima, starinački rodovi Ćeklića su oni koji su i dali ime plemenu, i međusobno su uglavnom povezani srodstvom. Pre svega, tu su Ostojići, Medojevići i Vojkovići. Reklo bi se da oni izvorno potiču iz krajeva iznad Boke, koji kasnije pripadaju bokeškim plemenima Pobora, Brajića i Maina – oblast iznad Budve. Odatle su oni posedali planinske oblasti, kasnije plemensko područje Ćeklića, zatim Cetinjsko Polje, deo plemenske oblasti Cuca, dalje na jug delove potonje Riječke nahije, na istok južni deo plemena Ozrinića, i najdalje do doline Zete u pomenutu oblast gde je u moderno doba zasnovan Danilovgrad. Očito je da se radilo o velikom i jakom bratstvu koje je uspelo da posedne i naseli ovoliko područje.

U središnjem delu Ćeklića živelo je veliko bratstvo Ostojića. U kotorskom dokumentu iz 1443. godine, pominje se Brajko Ostojić iz Ćeklića (Braichus, Ostoie de Tieclitis[6]). Ostojići se pominju i u osnivačkoj povelji Cetinjskog manastira Ivana Crnojevića iz 1485. godine, i to Ratko Ostojić[7], a zatim i u poveljama iz 1489. godine – vlastelini Radič Ostojić[8] u Ugnima i Ljepoje Ostojić u Ćeklićima. U turskim defterima iz 1521. i 1523. godine, u Poborima iznad Budve upisana je mahala Ostojići, a u Mainama u mahali Medojevići pojavljuje se Vuksan Ostojin ili Ostojić. Osim toga, u okviru Cetinja, kao jedna od mahala upisani su i Ostojšići, koji bi mogli biti Ostojići, kojih je bilo i u Cetinjskom Polju krajem srednjeg veka.

Ovo bratstvo se delom poturčilo u 16. stoleću, čak su u svom zaselku Ostojići podigli drvenu džamiju. Jedan ogranak poturčenih Ostojića zvao se Krševići. Svi poturčeni Ostojići su se u vreme „Istrage poturica“ iselili u Nikšić.

Moguće je da bratstvu Ostojića pripadaju i stari stanovnici Jezera, od Petrovića doseljenih u 16. stoleću nazvani Jezerani. Ubrzo po dolasku Petrovića, Jezerani su se iselili. Ostala su upamćena neka prezimena: Ostojići, Obradi, Čalići, Hoćevići. Malo duže su u Jezeru opstali starinci Lopatine, koji su se sredinom 16. stoleća iselili u Hercegovinu, gde njihovih potomaka ima i danas (pod prezimenom Drinjak).

Deo Ostojića se vremenom iselio prema Ozrinićima i, kasnije, ka Potarju.

Medojevićisu naseljavali Kućišta i ostala sela u središnjem delu Ćeklića. U Cetinjskom Polju, u 15. stoleću, nakon podizanja manastira, kao kmetovi na manastirskoj zemlji pominju se i Medojevići. Jedan Cetinjanin Medojević, kovač, se pominje u kotorskoj dokumentaciji još od 1398. godine nadalje. U defteru iz 1521. godine kao deo Maina se navodi mahala Medovići, koji verovatno imaju veze sa ćeklićkim i cetinjskim Medojevićima. Medojevići su se u 16. stoleću delom poturčili, a nakon „Istrage poturica“, početkom 18. stoleća, deo se iselio za Nikšić, dok su se neki vratili u pravoslavnu veru, ali se ovaj rod istražio do kraja 18. stoleća. Jedan deo pravoslavnih Medojevića se iselio za Ozriniće, a kasnije na sever u Potarje, gde i danas ima Medojevića, kao i Ostojića i još nekih drugih njima srodnih rodova.

Ogranak poturčenih ćeklićkih Medojevića su Memovići– Crnovršani. Posle „Istrage poturica“, iselili su se iz Katunske nahije u Nikšić. Memovići su kasnije prešli u Budimlju, odakle su ih isterali Vasojevići, pa su na kraju završili negde u Maloj Aziji.

Vojkovići su treće veliko staro ćeklićko bratstvo. Pominju se još 1436. u jednom kotorskom dokumentu kao bratstvo – Voichovich de Tieclitis.

Dele se na dva ogranka, one u matičnom selu Vojkovići i Marojeviće u Krajnjem Dolu i Milijeviće u istoimenom selu.

U Vojkovićima su dva bratstva – Adrovići i Radojevići.

Adrovići su od jednog poturčenjaka, i razrodili su se na Sinanoviće i Džakoviće. U vreme „Istrage poturica“, deo se iselio iz Ćeklića, a deo se pokrstio i ostao u plemenu, ali su im ostala muslimanska prezimena.

Radojevići su ogranak Vojkovića koji se nije turčio. Razgranali su se na sledeće rodove: Vuksanovići, Jovetići, Ivanovići, Mijuškovići i Mitrovići.

Drugi ogranak Vojkovića su Marojevići.

Prema predanju koje je zabeležio Erdeljanović u Ćeklićima, Marojevići su potomci vlastelina Maroja Vojkovića iz 15. stoleća. Međutim, verovatniji rodonačelnik Marojevića je već navedeni Maroje Ćeklić koji se pominje u kotorskom dokumentu još 1326. godine.

Vlastelim Maroje bi mogao biti potomak i imenjak rodonačelnika Maroja. Marojev unuk Marko se poturčio u prvom stoleću turske vlasti[9]. Njegovi potomci su se razrodili na Ramadanoviće i Muhadinoviće. U vreme „Istrage poturica“, deo je pobegao za Nikšić, a deo je ostao, pokrstio se, ali su im ostala muslimanska prezimena[10]Ramadanović i Muhadinović. Žive u Krajnjem Dolu.

Drugi ogranak Marojevića su Milijevići u istoimenom selu. Prema onome što je zapisao Erdeljanović, oni potiču od rodonačelnika Milije (16. stoleće), sina Marka Vojkovića, koji se nije poturčio. Milijino potomstvo se razgranalo na tri roda: Stankovići, Markovići i Jovovići. Međutim, stoleće ranije, 1431. godine u kotorskom dokumentu pominje se Pavle Milijević (Paulus Milievich de catuno Tieclitis). Možda je u pitanju samo patronim, po ocu Miliji, a ukoliko bi se ćeklićki Milijevići doveli u vezu sa navedenim katunarom Pavlem, onda bi starina ovog bratstva bila pomerena čitavo stoleće ili nešto više unazad. U Povelji Ivana Crnojevića iz 1489. godine pominje se i Đurđe Milojević „ot Teklić“, kao jedan od 24 vlastelina Crne Gore. Da li je u pitanju patronim od oca Miloja, ili ovog Milojevića možemo povezati sa Milijevićima, teško je reći.

O Medojevićima i Ostojićima je za priloge za Poreklo napisao Branko Medojević:

Osim navedenih rodova, u oblasti Ćeklića živela su i druga starinačka bratstva, za koja se ne može pouzdano reći da li pripadaju bratstvu Ćeklića:

U Kućištima su zapamćena tri roda, koja su u plemenskom predanju ostala upamćena kao vlaška: Fradeli, Šoraji i Topalji, koji su ovo mesto naselili u 16. stoleću, verovatno sa Cetinja, kada su Kućišta zapustela. Ova bratstva su zatekli Kaluđerovići kad su se doselili u Kućišta u 17. stoleću. Fradeli su se nedugo potom istražili, a Topalji su izginuli u krvnoj osveti sa Šorajima, dok su se Šoraji u 18. stoleću iselili u Boku, gde ovo bratstvo kasnije zamire.

Ilićisu u Ćeklićima, u Vučjem Dolu, živeli do sredine 16. stoleća, kad su se iselili u Površ u Hercegovinu, gde su se razgranali na 6 ili 7 rodova.

Ilijaševići i Petrovići iz Vučjeg Dola su se u 16. i 17. stoleću iselili u Boku i tamo pokatoličili.

U Petrovom Dolu su krajem srednjeg veka živela dva roda za koja postoji predanje da su posrbljeni Vlasi – Kamate i Baculji. Baculji su bili jako bratstvo i davali ćeklićke knezove, sve do početka 18. stoleća[11]. Kamate su se iselili pod pritiskom doseljenika u 16. stoleću, dok su se Baculji održali sve do početka 18. stoleća kada su došli u sukob sa doseljenim Kaluđerovićima, koji su im tada preoteli i kneštvo, a Baculji su se zatim iselili. Mogućeg rodonačelnika Baculja, Risto Kovijanić nalazi u ličnosti Bacela Boanovića ili Vo(j)anovića (Bacel Voanovich) koji se pominje u kotorskim dokumentima krajem 14. stoleća.

Uljarevićisu starinačko bratstvo u Ćeklićima koje se iselilo u Boku u 17. stoleću, gde ih i danas ima.

Đurovićisu, takođe, bili starinci u Petrovom Dolu, poturčili su se, pa su iseljeni u vreme „Istrage poturica“.

U Ublima je živeo starinački rod Sladkovići, koji su nestali pre 17. stoleća, pre nego su se doselili sadašnji stanovnici Ubla. Doseljenici su u selu zatekli Čalake i Joviće, koji su se istražili tokom 17. stoleća. Sladkovići (Slatkovići) su mahala u okviru Bjelica u turskom defeteru iz 1521. godine. Veoma je izvesno, naročito s obzirom na blizinu dva plemena, da se radi o ćeklićkim Sladkovićima.

Svi stari rodovi u Ćeklićima slave Svetog Iliju.

Bratstva u Ćeklićima doseljena u 16. i 17. stoleću

Petrovići

Petrovići su veliko i razgranato bratstvo koje naseljava severni deo Ćeklića.

Dele se na rodove: Jovanoviće, Pajoviće, Raduloviće, Nikčeviće (svi u Jezeru), Pavićeviće (Dragomi Do), Dragutinoviće, Vujoviće, Vujoševiće (Ubao), Mirkoviće i Pavlićeviće (Petrov Do).

Svi ovi rodovi potiču od zajedničkog pretka Petra, po kome i celo bratstvo nosi prezime, koji je sredinom 16. stoleća dobegao u Ćekliće iz Bjelopavlića, gde je, prema predanju, pobio neke turske poreznike. On se naselio u Jezeru, a bratstvo se kasnije umnožilo i raširilo i u okolna sela.

Petar je bio od bratstva Buronjića. U Bjelopavlićima ne postoji bratstvo sa ovim prezimenom, ali zato postoje Buronji u Lješanskoj nahiji, u neposrednoj blizini Bjelopavlića[12]. Nije isključeno da Petar potiče od Buronja[13].

Postoje mišljenja da ćeklićki Petrovići potiču od Kuča Mrnjavčića, i to prema predanju bratstva Demirović iz sela Veliševci kod Ljiga o poreklu od Petrovića – Dragutinovića. Genetskim testiranjem utvrđeno je da ovaj rod nosi haplogrupu E1b. O tome je pisano na forumu Porekla: http://www.poreklo.rs/forum/?topic=58.0

Petrovići slave Svetog Iliju, što je rodonačelnik Petar Buronjić preuzeo od Ćeklića kod kojih se nastanio, a ranija slava bila mu je Sveti Stefan.

Kaluđerovići

Kaluđerovići se dele na sledeće rodove: Kaluđeroviće, Matanoviće (u Krajnjem Dolu), Tomaševiće, Nikoliće, Radniće, Latkoviće (Kućišta) i Domazetoviće (Petrov Do).

Slično kao i predak Petrovića, predak Kaluđerovića, Stevan, dobegao je iz Bjelopavlića, prema predanju – zbog ubistva nekog spuškog Turčina, u drugoj polovini 17. stoleća. Pod starost se zamonašio – zakaluđerio, pa su njegovo potomstvo Ćeklići prozvali Kaluđerovićima.

vojvoda djuro matanovcSin Stevanov, Pavle, preoteo je kneštvo Baculjima, ali su ga oni ubili[14], pa je knez postao njegov brat Rade. Od polovine 19. stoleća, glavarstvo u Ćeklićima opet je prešlo na Kaluđeroviće. Od njih je bio čuveni vojvoda Đuro Matanović (slika desno).

 

Od ćeklićkih Kaluđerovića su Kaluđerovići u Ozrinićima, Cetinju, Nikšiću i Boki, a jedan od njih se vratio u Bjelopavliće i od njega potiču tamošnji Kaluđerovići u Donjoj Glavici.

Kaluđerovići slave Svetog Iliju, što je rodonačelnik Stevan preuzeo od Ćeklića kod kojih se nastanio, a ranija slava bila mu je bjelopavlićka – Sveta Petka.

Vučedoljani

Bratstvo je naziv dobilo po Vučjem Dolu u koji se doselio zajednički predak.

Deli se na tri ogranka:

„Gvozdenovići“, čiji su rodovi Gvozdenovići i Raičkovići,

„Proročice“, čiji su rodovi Proročice, Vukosavovići i Markovići, i

„Vickovići“, čiji su rodovi Vickovići, Radulovići i Vojinovići.

anto_gvozdenovic
Anto Gvozdenović

Svi potiču od pretka Periše Miševića koji je dobegao u Ćekliće krajem 17. stoleća iz Gacka – Čarađe. Postoje najmanje tri verzije o ranijem poreklu ovog bratstva: po jednom, oni su ogranak velikog bratstva Orlovića (s kojim ih vezuje legendarno Čarađe), po drugom, oni su srodnici njeguških Herakovića i Raičeviča (što bi potvrdila i ista krsna slava – Đurđev-dan[15]), po trećem, oni su posebno hercegovačko bratstvo.

Vickovići – Vučedoljani su bili knezovi ćeklićki krajem 18. i do sredine 19. stoleća.

Od vučedolskih Gvozdenovića je čuveni general Anto Gvozdenović (1854-1935), vojni hirurg, „general u tri vojske“ – crnogorskoj, ruskoj i francuskoj, diplomata i političar.

 

 

Vučedoljani slave Svetog Iliju, što je rodonačelnik Periša Mišević preuzeo od Ćeklića kod kojih se nastanio, a ranija slava bila mu je Đurđev-dan.

IZVORI:

Jovan Erdeljanović – Stara Crna Gora

Risto Kovijanić – Pomeni crnogorskih plemena u kotorskim spomenicima

Branislav Đurđev i Lamija Hadžiosmanović – Dva deftera Crne Gore iz vremena Skenderbega Crnojevića

Savo Radusinović – Naselja Stare Crne Gore

Božidar Vukčević – Srbi Sklavonije i Skadra XV vijeka i hilandarski posjed Kamenica

Đuro Batrićević – Crnogorsko pleme Ćeklići, bratstvo Gvozdenovići

Branko Medojević – Istorija Medojevića

i drugi izvori

[1] Erdeljanović i dr.

[2] Bojko je ili iz Ledenica (više Risna, što nije daleko od područja plemena Ćeklića) ili, prema mišljenju Rista Kovijanića, iz Ledinca više Kotora, što je stari naziv za Njeguše.

[3] Ovaj pomen Ćeklića iz 1381. zabeležio je i Jireček.

[4] Kult Svete Tekle, učenice Svetog apostola Pavla i prvomučenice iz ranog vremena hrišćanstva, je veoma raširen u primorskim delovima srbskih zemalja. U zapadnim delovima Crne gore postoji 6 ili 7 hramova posvećenih ovoj svetoj mučenici, dok, s druge strane, u ostalim srbskim krajevima, nije poštovana u tolikoj meri.

[5] U boldu su rodovi koji tu žive i u 20. stoleću, a u italiku oni koji su izumrli ili se iselili iz plemena.

[6] Način na koji je zapisano njegovo ime jasno ukazuje da Brajko nije sin nekog Ostoje, već pripadnik roda koji nosi naziv po nekom rodonačelniku Ostoji.

[7] Cetinjski manastir je delom zasnovan na imanju Ratka i drugih Ostojića. Zanimljivo je da se u Povelji uz Ratka pominje i crkva Svete Tekle u Cetinjskom Polju.

[8] Moguće je da su Ratko iz 1485. i Radič iz 1489. godine ista osoba.

[9] Mahmut, sin Markov, pominje se 1549. godine u Podgorici.

[10] Ima i drugačijih mišljenja o turčenju nekih ćeklićkih rodova (Nenad Stevović), da neka od ovih muslimanskim prezimena vuku koren od turskih imena koja su hrišćani davali deci iz raznih razloga, što nije usamljen slučaj u Crnoj Gori.

[11] U mletačkim dokumentima se u 17. stoleću pominju Baculji: Radivoje Radonjin, Šćepan, Đukan Vujošev, Vuksan Vujošev i Mijuško, poslednji knez baculjski (1712). Sudeći po imenima, Baculji su u 17. stoleću bili sasvim posrbljeni, ili možda i nisu vlaškog porekla.

[12] U Buronjima danas većinu stanovništva čine doseljenici iz Ozrinića, ali postoji i jedno staro bratstvo, verovatno izvornih Buronja, koje se zove zajedničkim imenom Kunice, a čine ga rodovi: Ćetkovići, Vučkovići i Nenadovići.

[13] U kotorskom dokumentu pominje se ubistvo Pavla, sina Petra Buronjića, 1566. godine, koga je ubio Nikola Baraković iz Ćeklića.

[14] Ubistvo Pavla Stevanova Kaluđerovića se veoma podudara sa dokumentovanim ubistvom drugog Pavla, sina Petra Buronjića, pa se postavlja pitanje – nije li predanje doseljenika u Ćekliće od jedne ličnosti napravilo dva istoimena legendarna lika, kojima pokušava da poveže dva velika došljačka bratstva.

[15] Utoliko, Vučedoljani bi mogli da budu ogranak plemena Drobnjaka. Neki Gvozdenovići su se kasnije iselili iz Ćeklića upravo u Drobnjak, gde ih i danas ima. Možda bi ovo moglo ukazati na moguću vezu između Gvozdenovića i drugih Vučedoljana sa Drobnjacima.

Naredni članak:
Prethodni članak:

Komentari (52)

Odgovorite

52 komentara

  1. Janko

    Poštovani Babiću.ja imam lozu Matanovića naseljenih polovinom 19 vijeka u Vraku kod Skadra.prvi moj predak za koga znamo je Vujadin ..zašto ne znamo dalje verovatno postoji razlog ko je njemu otac,djed…ako su Vama dostupni podaci ,bio bih zahvalan da iste prezentujete.veliki pozdrav.

    • Nebojša Babić

      Janko, na žalost, nemam.
      Pokušajte da nađete kontakt Veselina Matanovića iz Podgovrice, možda ga on ima.
      Veselin je muzičar, verujem da se negde na internetu može naći njegov kontakt. Ili preko nekog iz Podgorice. Ima i svoju FB stranicu.

  2. Kaluđerović

    G-dine Babiću mnogo vam hvala na informacijama koje ste prezentovali. Kao Ćeklić puno sam vam zahvalan !

    Inače imate gramatičku grešku u [4].

  3. Ivan

    Poštovani Babiću,

    Gospodin Veselin kako mi je sam rekao je prezime preuzeo, nije njegovo po rođenju. Ako imate neki istorijski zapis na koji bi mogli da se pozovemo bio bih zahvalan.

    Srdačan pozdrav

    • Komar

      Po mojim saznanjima Matanovići su do 1806-1810 imali prezime Kaluđerović. Što se tiče seoba bile su tri velike i to oko 1850-1860 ka Skadru, deo koji se zove Vraka, pa se ti naseljenici kasnije nazivaju Vračani. istih godina su se naselii i u Hercegovinu i danas oko Mostara i u Zagrebu ima Matanovića katoličke veroispovesti.
      Druga seoba bila je posle I svetskog rata ka Srbiji ( mislim da je od ovih Matanovića velemajstor Aleksandar Matanović ) i treća posle II svetskog rata ka Vojvodini gde i sada žive u Novom Sadu.
      Uputio sam zahtev istorijskom arhivu Crne gore na Cetinju i dobio sam povratnu informaciju da nažalost nemaju nikavu arhivu o iseljavanju jer se tek oko 1880 počela voditi evidencija življa u tim krajevima.

  4. Nebojša Babić

    Muhadinović, Ilindan, Kranji Do, haplogrupa R1a-Z280>CTS1211>CTS3402>YP237>YP234>YP295>L366>FT36801*, rod Ćeklića
    https://forum.poreklo.rs/index.php?topic=391.9080