Naseljavanje vojnićko-slunjske oblasti (prezimena prvih Srba na Kordunu)

97 komentara

1. 21. maj 2017. u 13:07

   vojislav ananić

   RATNA STRADANJA MOGA ZAVIČAJA (SJEĆANJA)

   Ovo svjedočanstvo Dragana Cvjetičanina uvrstio sam jer je dio jedne šire studije autora o svom zavičaju. Iz nje je vidljivo da je pomno istražio zatiranje kraja genocidom i etničkim čišćenjem i da je konzultirao brojne povijesne izvore.

   Kratka povijest moga zavičaja

   Moj zavičaj je selo Stara Kršlja i okolna naselja 4 km istočno od općinskog mjesta Rakovica na južnom Kordunu. To je prostor koga polukrugom obuhvata rijeka Korana od svog izvora iz Plitvičkih jezera do Slunja, gdje se nalaze brojna sela – Sadilovac, Lipovača, Kordunski Ljeskovac, Basara, Koranski Lug, Gornja i Donja Mašvina, Furjan, Brezovac, Broćanac, Jamarje, Lipovac, Nova Kršlja. To je većinom kraški teren sa dosta posnom i slabom zemljom. To je teritorija koja je nekoliko stoljeća bila poprište bezbrojnih ratnih sukoba između Habsburškog i Turskog Carstva. Starosjedilački hrvatski narod bio je izložen neprekidnim progonima, paljevinama i uništavanjima svega života od strane turske sile.
   Tako je taj dio Korduna postao pustinja i ničija zemlja, preko koje su turske horde prodirale u Austrougarske zemlje, izvodeći napade ili povlačenje, sa opljačkanom robom i robljem. Na toj pustinji nitko nije mogao opstati niti stalno boraviti sve do progona Turaka iz austrougarskih zemalja.
   Krajem osamnaestog stoljeća stekli su se uslovi da se opustošeni krajevi u zahvatu polukruga rijeke Korane ponovo nasele, preseljavanjem naroda iz drugih hrvatskih krajeva, koji je ranije izbjegao ispred turskih ofanziva. Većim dijelom to su bili Srbi, te nešto manje Hrvati, koji su po dolasku u Habsburšku Carevinu bili razmješteni po Lici i Krbavi.
   Ovo naseljavanje vršeno je u organizaciji i pod nadzorom austrougarskih vlasti i njihovih vojnoupravnih komandi – generalata, sa ciljem da se ojača front prema turskoj Bosni. Naseljenici su bili obavezni stalno biti pod oružjem i spremni za borbu protiv Turaka. Uživali su neke povlastice koje je Austro-Ugarska Carevina davala Krajišnicima.
   Godine 1795. naseljeno je selo Stara Kršlja sa srpskim narodom od Udbine iz Like. Nasred sela, u neposrednoj blizini izvora zvanog Čatrnja, naselila se i moja familija, a lijevo i desno u selu su naseljene familije Zobenice, Vorkapići, Zinajići, Radakovići, Koturi, Grkovići, Budimlije i drugi. Slično su naseljavana i druga sela u tom kraju, s tim da je selo Nova Kršlja naseljeno Hrvatima tzv. Mađarima, te nešto manji broj u zaseoku Lipovac, tzv. Kranjcima.
   Stradanja u Drugom svjetskom ratu (1941-1945.)
   Aprila mjeseca 1941. godine došao je II svjetski rat i crni dani za srpski narod na Kordunu i drugim krajevima u ustaškoj državi – NDH, koju su stvorili Hitler i Musolini odmah po okupaciji Jugoslavije. Ubrzo je nastalo čišćenje, progoni i ubijanje Srba.
   Stvaranjem NDH 1941. godine i uspostavom ustaške vlasti, dio Korduna, omeđenog rijekom Koranom od izvora do Slunja i autocestom Plitvička Jezera -Slunj, našao se u potpunom okruženju ustaških garnizona i oružanih postaja. A kao što je poznato u tom okruženju živjelo je oko 90% srpskog stanovništva. Opkoljenost tog stanovništva oružanim ustaškim jedinicama – Slunj, Rakovica, Drežnik Grad, Vaganac, Tržačka Raštela, Tržac, Šturlić i između tih mjesta brojne oružničke postaje hrvatskih i muslimanskih nacional-fašističkih i antisrpskih usmjerenih ljudi i stanovništva u cjelini.
   To okruženje nije bilo teško Paveliću uključiti u zlodjelo prema srpskom narodu. Odmah prvih mjeseci 1941. godine, pokupljeni su i pobijeni viđeniji Srbi, kako bi se obezglavio srpski narod po svim mjestima i selima opkoljenim sa svih strana. U narodu je zavladala neizvjesnost i strah. Ustaše su prijetili, pokrštavali i progonili. Došlo je do osvještenja i ustanka srpskog naroda, koji se listom uključi u otpor i borbu. Organizaciju otpora i ustanka protiv ustaškog terora, ostvarili su članovi KPJ, Stjepan Milašinčić, «Šiljo» (član CK Hrvatske iz karlovačkog partijskog rukovodstva) i Milojko Šaša predratni član KPJ rodom iz sela Sadilovac, uz pomoć aktivista seljaka i naprednih ljudi. U toku ljeta i jeseni 1941. godine formirane su partizanske grupe po svim selima gdje je živilo srpsko stanovništvo, zatim su nastale čete.
   U jesen 1941. godine ustaše su pokušali napade na više mjesta i naselja. Jedna od većih borbi vođena je na Velikom Vršiću između sela Grabovca i Stare Kršlje. Partizani su uspjeli odbiti ustaše. Sličnih pokušaja bilo je iz pravca Tržačkog Raštela, Tržca i Šturlića od strane ustaša i muslimana, te napadi na selo Bugar na bosanskoj strani. Upadi neprijatelja iz Slunja, Rakovice, Drežnika i drugih postaja bili su svakodnevni.
   U zimu 1941-1942. godine ojačale su partizanske jedinice. Formirane su dvije čete i bataljon koji je ušao u sastav 2. kordunaškog partizanskog odreda koji je uspio jula mjeseca 1942. godine spasiti dosta naroda, opkoljenog sa svih strana, probiti obruč i izvući narod na slobodni teritorij u Zbjeg u Plaščansku dolinu.
   Poznato je da je srpski narod južnog dijela Korduna, uglavnom općina Rakovica i Drežnik, za vrijeme Drugog svjetskog rata, pretrpio izuzetno velike ljudske i materijalne gubitke, od kojih se nikada nije oporavio. Kad je riječ o ustaškim zlodjelima nad narodom, najilustrativnije se to ogledalo na primjerima naselja navedenih dviju najjužnijih općina u kojima je na svirep način pobijeno, poklano i na druge načine istrebljeno gotovo dvije trećine srpskog naroda.
   Masovno učešće srpskog naroda južnog Korduna u ustanku i borbi protiv okupatora i domaćih izdajnika 1941-1945. vidi se po broju boraca, žrtava fašističkog terora i stradalih na razne druge načine.
   Stradanje moje familije
   U ranu zoru, 30. jula 1941. godine, došla su dvojica ustaša iz sela Nove Kršlje i uhapsili mog strica Nikolu Cvjetičanina, te u pidžami (u gaćama i košulji) odveli ga u Rakovicu. U isto vrijeme i na isti način uhapšena su i odvedena još trojica poznatijih Srba iz Stare Kršlje: Nikola Kotur, Dmitar Budimlija i Simo Radaković.
   Toga dana po svim srpskim selima općine Rakovica, ustaše su pohapsile više od stotinu Srba i pobili ih u blizini Rakovice, kod sela Krivaja – točnije u Oštarskim Stanovima. Tu je dakle skončao i moj stric Nikola.
   Istog dana i skoro istih prijepodnevnih sati, ubijena je i njegova supruga Ana. Kada je moj stric Nikola odveden, njegova žena Ana i moja majka Miluna dogovorile su se da spakuju dva zavežljaja sa nešto hrane i odjeće i odvojeno – svaka svojim putem (Ana preko Gmajine i Rendulić brda, a Miluna preko Gmajine i Čavić brda), odu u Rakovicu, da to odnesu stricu da nešto pojede i odjene se, kako bi lakše izdržao put na «prisilni rad u Njemačku» (tako su ustaše svijetu govorili da će uhapšeni Srbi otići u Njemačku na prisilni rad). Dogovor Ane i Milune da idu odvojeno bio je uzaludan. Došle su u Rakovicu, ali se nisu srele, niti su našle strica. Naišle su na opći metež ustaša i pohapšenih ljudi koje su prevozili kamioni na stratište. Narod je tjeran iz mjesta, nitko nije smio prilaziti niti što pitati. Ana i Miluna su se vraćale kući svaka svojim pravcem kako su i otišle. U to vrijeme prijepodnevnih sati, čula se jaka pucnjava iz pravca gdje su Srbi ubijeni. Međutim, nad velikom iskopanom jamom, gdje su dvojica po dvojica Srba vezani žicom prilazili nad jamu i ubijani, Milan Kvočka iz sela Broćanca je uspio osloboditi se žice od svog vezanog para, odgurnuti ustašu koji ga je držao i pobjeći, unatoč ustaškoj pucnjavi za njim. Dok su se ustaše pribrali, Kvočka je uspio pobjeći i u kršu zametnuti trag. Ali ustaše su se dali u potjeru za njim na konjima i naletili su na Anu, suprugu strica Nikole, u blizini groblja Bliznici. Ubili su je s nekoliko hitaca iz pušaka. Nakon nekoliko sati našla ju je jedna žena iz sela, Sara Zobenica, mrtvu, razmrskane glave, svu krvavu i poderane odjeće. Vjerovatno su ju prije ubistva tukli i mučili.
   Krajem aprila ili početkom maja 1941. godine moja starija braća Rade i Milan, nakon povratka kući iz razoružane Jugoslavenske vojske, odvedeni su od strane ustaša, te zajedno sa masom svojih vršnjaka Srba iz okolnih sela, potrpani u kamione u Novoj Kršlji, i u pratnji ustaša voženi u nepoznato, vjerovatno na strijeljanje. Međutim okupaciona Italijanska vojska susrela se sa kolonom kamiona i taocima u pratnji ustaša, te nakon rasprave i prepirke, oteli su ustašama taoce i otpremili ih u Italiju kao zarobljenike Jugoslavenske vojske.
   Tako je iz naše familje nakon proglašenja NDH 1941. godine, nestalo četvoro članova, dvoje ubijeno, a dvoje slučajno završilo u ropstvu umjesto na stratištu. Stric Nikola imao je tada 49 godina, strina Ana nešto mlađa, a braća Rade i Milan bili su mladi ljudi u najboljoj snazi. Dakle od 17 članova naše familije, ostalo nas je 13, od čega devetero djece, od kojih će nažalost još troje stradati od fašističkih progona i čišćenja NDH od srpskog življa. To su bile dvije kćerke brata mi Rade u dobi od osam i šest godina, Draga i Mara, i najmlađi mi brat Dušan od tri godine.
   Nepunu godinu dana poslije – u julu mjesecu 1942. godine ustaše su spalile naše imanje i sve kuće i gospodarske zgrade u selu Stara Kršlja i okolnim selima u zahvatu rijeke Korane i ceste Drežnik Grad – Slunj. Svakog žitelja srpskih sela koga su uhvatili nemilosrdno su ubili ili zvjerski mučili i zaklali. Ipak, dosta naroda je uspjelo pobjeći u šumu Mašvinu – Cager, te uz zaštitu partizana preko noći pobjeći preko ceste Rakovica – Slunj blizu sela Broćanac i preko Mudrić glavice, prijeći na slobodnu teritoriju u sela Močila, Zbjeg, Tobolić, Primišlje, Plaščansku dolinu i druga mjesta, gdje je prihvaćen i razmješten po kućama. Ostala je sva stoka i živina po zapaljenim selima, što su ustaše pohvatali i odagnali sebi.
   Nekim čudom, od svih gospodarskih zgrada našeg imanja, nije bio zapaljen naš ambar – drvena zgrada za smještaj žita, veličine oko 5×4 metra, u kojemu je bilo podosta pšenice. Vjerovatno su ustaše to zapazili i namjerno nisu zapalili ambar ili ga vatra nije zahvatila, jer je bio podalje od kuće. No, čudna je sudbina tog ambara, koga su ustaše rastavili i prevezli sebi u jedno od sela kod Rakovice. Tamo ga sastavili i koristili, ali ne dugo. Koliko se sjećam iz očeve priče, ustaša koji je odvezao naš ambar bio je iz sela Krivaja. Ne znam mu ime. No, početkom jedanaestog mjeseca 1942. godine, partizanske snage oslobodile su Bihać i skoro čitav Kordun, pa tako i sva mjesta i sela, te gradove do blizu Karlovca, među njima i selo Stara Kršlja i selo Krivaja, gdje je nekoliko mjeseci bio i naš ambar. Po odluci NOO u Rakovici, ambar je oduzet ustaši i vraćen, te ponovo sastavljen na našem zgarištu u Staroj Kršlji.
   Preživjeli narod iz svih spaljenih sela vratio se nakon oslobođenja krajem novembra mjeseca 1942. godine iz zbjegova na opustošena svoja imanja, pa tako i naša familija. Moj otac (Stevo) je saznao za sudbinu našeg ambara. Ambar je u stvari bio jedina zgradica u čitavom selu koja nije izgorjela i prošla takvu «avanturu». Poslužio je našoj familiji da u njemu preživi do završetka Drugog svjetskog rata, pa i nešto duže. Doduše, napuštan je više puta zbog neprijateljskih ofanziva, a posebno u četvrtoj njemačko-ustaškoj ofanzivi, u kojoj je nažalost teško nastradao narod Korduna i Banije. Kra- jem januara 1943. godine, bježeći ispred njemačkih i ustaških jedinica, naša familija zajedno sa ostalim narodom Korduna, bježala je preko Bihaća, Drvara, Glamoča i drugih mjesta sve do Livna. U bjegstvu su ih pratile teške muke. Bombardiranje kolona i zbjegova, glad i zima, tifus, umiranje djece i nemoćnih.
   No u martu i aprilu, splasnula je četvrta ofanziva na prostoru Korduna i Banije, pa se narod vraćao svojim zgarištima. Taj povratak je skupo plaćen. Mnogo naroda je pomrlo od tifusa, gladi i drugih teškoća. Iz naše familije ostavili su svoje živote na tom putu troje djece. Dvije kćerke brata Rade (Draga i Mara) te moj najmlađi brat (Dušan).
   No, ambar je ostao neoštećen i cijel, pa kad se vratio preživjeli dio familije našao je krov nad glavom, ali svi iscrpljeni tifusom, zimom, glađu i drugim mukama. Uz sve to bez hrane i drugih sredstava za život. Na sreću, opet su bili oslobođeni krajevi, sela i poneki gradovi, pa se tražila pomoć od stanovništva po hrvatskim i muslimanskim selima, često u vidu prošnje. Tako je moja majka često odlazila u muslimanska sela Tržac, Gata, Šturlić i druga gdje su ljudi ispoljili razumijevanje i pomoć. Tako su činile i druge žene iz našeg i drugih sela.
   U toku kasnijih neprijateljskih ofanziva narod se sklanjao u obližnje šume, ali nije napuštao svoja sela.
   Golgota povlačenja naroda
   Početkom četvrte neprijateljske ofanzive u januaru 1942. godine, narod sa Banije i Korduna masovno se povlačio – bježao ispred neprijatelja pod zaštitom partizanskih jedinica 7. banijske i 8. kordunaške udarne divizije, krećući se pravcem: Slunj – Bihać – Bos. Petrovac – Drvar – Glamoč – Livno, sve pod «pratnjom» neprijateljske avijacije i zimskih vremenskih neprilika, gladi, raznih bolesti, umiranja i drugog zla.
   Nakon malaksavanja ofanzive, narod se vraćao svojim zavičajima i kućama u Baniju i Kordun, ali pod daleko težim uslovima i mukama, već desetkovan, razdvojenih familija, pogubljenih, umrlih članova familija, itd. Što je još gore, povratak razdvojenih je bio zaobilazan preko slobodnog teritorija ili poluslobodnog, često blizu neprijateljskih položaja, a što je najgore nastupio je masovno tifus. Pravac povratka je bio: Livno, zaobilazno Glamoč, zaobilazno Drvar – Trubar – Srb, Lapac, Frkašić – Korenica, Plitvička Jezera, selo Močila – selo Zbjeg, Primišlje – zaobilazno Veljun i dalje kroz polupusta naselja Korduna i skoro pusta banijska sela. Na svakom kilometru tog dugog puta ostajalo je mrtvih i nemoćnih starijih osoba i djece, umrlih od gladi i tifusa. Porodice su se razdvajale i međusobno zagubile. Majke su gubile djecu, djeca majke, te tako uslijed tifusa i polusvjesna u bunilu, gladna i promrzla, po nevremenu i noćnim lutanjima, umirala i ostajala na nepoznatim mjestima i pustinjama.
   U tim strašnim neprilikama i naša se familija rasula na tri dijela. Najprije se zagubila snaša Milka, supruga brata Rade, sa dvije kćerke, Dragom i Marom, koje su umrle neutvrđenog dana i mjesta smrti. Zatim se zagubila druga snaša Milka, Milanova žena sa kćerkom Zorkom, koja je uspjela spasiti dijete i sebe unatoč tifusu. Otac Stevo i majka Miluna sa petero djece održali su se zajedno u povratku do mjesta Trubara na desnoj obali Une, zahvaćeni tifusom. Tu je umro moj trogodišnji brat Dušan, iscrpljen glađu, zimom i bolešću.
   Taj teški povratak naroda svojim krajevima, odvijao se u toku februara, marta i aprila. Partizanske snage su ponovo ovladale krajevima i prostorima kojim se narod vraćao, ili su bili pod ničijom kontrolom. To su mahom bila pasivna i opustošena područja, spaljena i opljačkana naselja. Spora i nepotpuna uspostava organa vlasti, narodnooslobodilačkih odbora, kao i vojnih ustanova – komandi mjesta, otežavalo je to opće stanje, tako da je izostao bolje organizirani povratak. Tamo gdje je bilo donekle organizirano, pružana je pomoć povratnicima, ali većina je bila prepuštena sama sebi.
   Ostatak Stevine familije (žena Miluna i četvoro djece) već zahvaćeni tifusom, krenuli su iz Trubara preko Srba i Donjeg Lapca prema Korenici. No, za nekoliko dana i noći, uspjeli su uz pomoć domaćeg stanovništva i mjesnih organa vlasti, dostići samo do sela Frkašić podno južne padine planine Plješevica. U Frkašiću su svih šestoro dokraja svladani tifusom. Odbornik ih je smjestio u jednoj šupi, bez grijanja i druge zaštite. Hrane i da je bilo, nisu mogli uzimati. Domaćini su im davali nešto čaja i najšečće samo vode.
   Snaša Milka, supruga od brata Rade, slučajno je čula od ostalih povratnika iz našeg kraja da je Stevo sa ostatkom familije u selu Frkašiću. Ona se također vraćala nakon što je izgubila svoje dvije kćerke (Dragu i Maru). Potražila je mene u partizanima i obavijestila o toj situaciji. Zamolio sam komandira jedinice da me pusti da idem u Frkašić i nađem familiju. Uspio sam doći i naći svih šestoro bolesnih, zahvaćeno tifusom. Majka Miluna je bila totalno u bunilu tako da me nije odmah prepoznala. Bili su svi pri kraju života i snage. I ne samo oni, nego stotine izbjeglica, mahom djece, žena i staraca, sve manje ili više tifusari, ili tek zahvaćeni bolešću ili su bili u fazi preboljevanja. NO odbor u granicama svojih skromnih mogućnosti, pružao je pomoć, a i selo je bilo bespomoćno.
   Pošto sam bio u partizanskoj uniformi, naoružan, iako i sam iscrpljen od preboljelog tifusa i ranjavanja, uspio sam snaći snage i zamoliti i ubijediti odbornika u Frkašiću da mi dade kola sa jednim konjem da prevezem bolesnu familiju barem do pola puta. Tokom noći, prevezao sam ih do sela Plitvice kod Plitvičkih jezera. Usput sam ih zaustavio u Korenici kod Komande mjesta, gdje je bila uspostavljena neka prolazna kuhinja i pekara sa vrlo oskudnim prehrambenim namirnicama. Uspio sam dobiti nešto čaja i kukuruznog kruha, zapravo neke smjese od kukuruznog brašna i nekih dodataka. Sa tim čajem i kruhom, koliko je koje moglo gutati čak i na silu, malo su se okrijepili pa su lakše izdržali prijevoz, uz kišu i hladnoću. Ali, seljak iz Frkašića nije htjeo ni pod koju cijenu voziti dalje naše bolesnike od sela Plitvice. Pustio sam ga i on se vratio kući, zahvalivši mu ne usluzi i pomoći.
   Selo Plitvice, poput drugih srpskih sela, bilo je spaljeno, stršile su zidine izgorjelih kuća. Kiša je padala. Našao sam u blizini zidina neka veća drvena vrata, prislonio ih uz zidinu pod uglom tako da sam ispod njih smjestio bolesnike i donekle zaštitio od kiše. Uputio sam se iz Plitvica u selo Čatrnja, nedaleko od Drežnik grada i sela Grabovac, da potražim pomoć i prijevoz bolesne familije do našeg sela Stara Kršlja. Čatrnja je hrvatsko selo iz koga je bilo i ustaša, a u Drežnik gradu bila je i ustaška posada, tako da sam rizikovao. Međutim, naišao sam na puno razumijevanje i dobio konjska kola od seljaka iz Čatrnje, čije ime i prezime iz određenih razloga nisam ni tražio. Zahvalio sam tome dobrom čovjeku, koji mi je tako pomogao i unatoč opasnosti za sebe, spasio našu familiju. Ja sam tih oko dvadesetak kilometara od Plitvica do Kršlje prevezao po mraku i kiši, izlažući se opasnosti da me ustaše uhvate. Tako se naša okrnjena familija, bolesna i nemoćna, dokopala svog ambara (kuće).
   Od završetka četvrte neprijateljske ofanzive i povratka iz bježanije krajem aprila mjeseca 1943. godine, bilo je više manjih ratnih okršaja između njemačkih i ustaških snaga sa partizanima. No, poučen iskustvom iz dvije velike bježanije, 1942. i 1943. godine, narod našeg kraja, pa tako i sela Stara Kršlja, nije bježao dalje od svog zavičaja. U prilikama borbenih dejstava ili manjih neprijateljskih ofanziva, narod se sklanjao u obližnje šume i mjesta van borbenih dejstava. Tako je ono što je preživjelo, dočekalo oslobođenje maja mjeseca 1945. godine, osiromašeno, brojno jako smanjeno, spaljenih kuća i gospodarskih zgrada, slabo ili nikako obrađenih polja, bez stoke, itd. Pomoć oslobođene države bila je preslaba ili nikakva. Ali došla je sloboda i nada u «bolje sutra».

   Početak mirnog života
   Po završetku Drugog svjetskog rata, maja 1945. godine, nastao je mir, te početak mirnog života na opustošenom imanju. Ambar-kuća, iako premalena i pretijesna, bila je sklonište za preživjelu i okupljenu familiju. Vratio se i brat Milan iz njemačkog ropstva. Nastala je mukotrpna borba za preživljavanje. Gole ruke i nešto ručnih alatki, bile su osnovna sredstva za rad u polju. Bez stoke, posebno takozvanog radila – konja ili volova, bez pluga i ostalih alatki, nije se moglo ozbiljnije obrađivati opustošena i zapuštena, inače slaba zemlja. Slabašna društvena pomoć bila je nedovoljna. No, bila je sloboda i velika volja za obnovom i životom, pa se nekako preživjela 1945. godina.
   Potkraj te godine donesen je zakon Savezne skupštine o agrarnoj reformi i kolonizaciji u Jugoslaviji. Bjegstvom folksdojčera – Nijemaca koji su učestvovali u njemačkoj okupatorskoj vojsci i masovno pomagali Hitlera, ostao je relativno veliki broj naselja i znatne površine zemljišta u Vojvodini. Agrarnom reformom to je nacionalizirano i određeno za naseljavanje ratom stradalog naroda iz pasivnih i siromašnih krajeva. Prvenstvo su u koloniziranju imali borci narodnooslobodilačkog rata i njihove familije, a zatim svi siromašni iz pasivnih krajeva. Molbe za kolonizaciju su podnosili borci za svoje familije, bilo da su u aktivnoj službi u vojsci ili su demobilizirani, a za poginule i umrle, njihova rodbina. Formulari i popratna uputstva za molbe za kolonizaciju, aktivnim vojnim licima u armiji, dolazili su direktno iz Ministarstva odbrane Jugoslavije.
   Krajem 1945. godine – decembra mjeseca, polovica naše familije, zajedno sa ostalim narodom koji se odlučio kolonizirati iz Stare Kršlje i ostalih okolnih sela, sa Plaščanske željezničke stanice otputovala je «vozom bez voznog reda» ili «vlakom bez_voznog reda» u Bačku. Komisija za kolonizaciju rasporedila ih je u sela Čonoplja i Kljajićevo nedaleko od Sombora. Otac Stevo i doseljeni dio familije, dobio je napuštenu kuću u Čonoplji u ulici Adžije Božidara 14, te zemlju kako je navedeno, s tim da to ne može prodati ili napustiti prije isteka dvadeset godina od doseljenja.
   Ograničenje korištenja dodijeljenih kuća i zemlje, bez prava otuđenja, te nostalgija – čežnja za rodnim krajem, dodatno je izazvala bojazan za sudbinu doseljenog naroda. No, ipak rijetki pojedinci su se vratili. Naša familija, kao i velika većina ostalog doseljenog svijeta, prihvatila je novu sredinu i način življenja, te se održala do današnjih dana. Naravno, stalno su održavane veze sa ostalim dijelom familije na Kordunu, uz povremene obostrane posjete i druge kontakte.
   Poslije završetka Drugog svjetskog rata, u srpskim selima južnog Korduna, koja su desetkovana u stanovništvu i privredno opustošena, nakon kolonizacije 1945. godine ostalo je na svojim ognjištima od preživjelog naroda oko 10% duša. Na primjer, u mom selu Stara Kršlja od predratnih 63 numera kuća sa gospodarskim zgradama, ostalo je svega sedam siromašnih familija na zgarištima u siromaštvu i neizvjesnosti. Rijetko koji su se, iz raznih razloga vratili iz kolonizacije na rodna ognjišta.
   Uz sve poslijeratne nedaće u državi, ovaj kraj je bio totalno zanemaren, a jednako tretiran u prisilnom zadrugarstvu, porezima, otkupu nepostojećih viškova, itd.
   Neznatna pomoć države oko podizanja kuća (bajti) bilo je sve što je pruženo narodu toga kraja.
   Takozvana infrastruktura, struja, putevi, vodovodi, itd. nikada do kraja nisu urađeni. Na primjer nije se moglo doći motornim vozilima do sela. Nekoliko viđenijih ljudu koji su ukazivali na tako teško stanje proganjani su, a zvanični ratni rukovodioci i organizatori zaštite od fašističkih zločina 1941-1945. završili su na Golom otoku ili po drugim zatvorima (Ćanica Opačić i drugi). To je izazvalo i takozvanu pobunu naroda 1951. godine, kad je napadnuta milicija u Rakovici. Tada je pohapšeno i osuđeno više (polupismenih) seljaka koji su se pobunili protiv bijede, prisilnog oduzimanja žita i stoke, čega je bilo nedovoljno i za narod.
   U takvim uslovima i uz tešku muku i siromaštvo ono što je ostalo od naroda poslije kolonizacije uspjelo se nekako održati i oporaviti.
   A, onda je došlo do raspada SFRJ i svega što se poslije dešavalo, da bi 1995. godine u «Oluji» bio dokrajčen i prognan nedužni narod, a mnogi su platili glavom svoje postojanje i nacionalno osjećanje kao Srbi. Prognani i preživjeli nikako ili teško se vraćaju, jer na razne načine narod se odvraćao od povratka.
   Vratila se 1941. godina
   Čini se da kobna sudbina, nesreća i zlo prati ove krajeve od vajkada. Ispražnjeni nakon najezde Turaka, doživjeli su ljudsku i materijalnu devastaciju i uništavanje 1941. godine pod vlašću tzv. NDH. Preostalo stanovništvo se poslije Drugog svjetskog rata raselilo, što kao posljedica kolonizacije i deagrarizacije što kao posljedica emigracije u druge krajeve i zemlje.
   Drugi svjetski rat je gotovo sve uništio i razdvojio preživjeli dio familije, odnosno podijelio na kolonizirane i one koji su ostali na rodnoj grudi i mukotrpno obnovili život. Ali, nesretni rat – bratoubilački rat – dokrajčio je svaki život u našem rodnom selu i kraju. Ono što je oporavljeno poslije 1945. godine dokrajčeno je od 1991. do 1995. godine.
   Dio moje familije koja je 1945. godine ostala u Staroj Kršlji, rodnom zavičaju, morala je 1995. godine prisilno napustiti svoj rodni kraj, očevinu i djedovinu i bjegstvom glavom bez obzira tražiti spas u tuđini. Odlaskom u bijeli svijet, što ranije po sopstvenoj želji trbuhom za kruhom, što prisilno 1995. godine, sada su rasijani bukvalno po čitavom svijetu. Rodno selo Stara Kršlja je praktično pusto, kao i druga sela i naselja u tom dijelu Korduna. Sve je spaljeno i uništeno. Povratak je praktično nemoguć, jer sve je opustošeno, nema uslova za zapošljavanje, zemlja zapuštena i obrasla korovom, kršom i divljinom.
   Tužna i pretužna sudbina ne samo naše familije nego i čitavog naroda na prostoru gdje smo žvijeli vjekovima. Sada je to pustinja skoro kao i za vrijeme višestoljetnog haračenja, progona i pustošenja od strane Turaka. Stanje u ovim selima mojeg užeg zavičaja govori o tome što se narodu ovog kraja dogodilo 1995. godine. Ovo je područje potpuno opustilo i gotovo zbrisano sa zemljovida. Slično je stanje i u drugim selima južnog Korduna sa većinskim srpskim stanovništvom.
   Dragan Cvjetičanin

   IZVOR: S V E T O Z A R L I V A D A, DUŠAN LIVADA • MILKA ILIĆ LIVADA • ĐURO ZATEZALO • DRAGAN CVJETIĆANIN • MILAN MILKOVIĆ, K O R D U N S K I R E K V I J E M, EUROKNJIGA, Zagreb, 2008.

   Odgovori

2. 29. jun 2017. u 23:43

   Bora Zoraja

   Poštovani zanima me poreklo prezimena Zoraja (Zoroje). Moji su došli iz Mudrić sela sa Korduna i slavimo slavu Nikoljdan. Otac mi je rekao da su na Kordun došli iz Like iz okoline Gospića.
   Majka mi je prezimena Rastovac iz Tržačkih Raštela sa Korduna i njihova slava je Jovandan.

   Unapred puno hvala

   Odgovori

3. 30. jun 2017. u 13:46

   vojislav ananić

   – Zoraja: savremeno prezime u Smederevu i u Beogradu; u Hrvatskoj: okolina Vojnića, Splita i Vukovara.

   IZVOR: Dr Velimir Mihajlović, SRPSKI PREZIMENIK, AURORA, Novi Sad, 2002.

   Odgovori

   • 16. novembar 2017. u 08:58

     Goran Počuča

     Prezime Zoraja ili Zoroja je iz Pavlovca Vrebačkog koliko ja znam

     Odgovori

4. 16. novembar 2017. u 08:57

   Goran Počuča

   Prezime Zoraja ili Zoroja je iz Pavlovca Vrebačkog koliko ja znam

   Odgovori

5. 16. novembar 2017. u 09:21

   Goran Počuča

   Sta znate o prezimenu Počuča. Molio bih za svaku korisnu informaciju. Iz Divosela sam. Tamo su se moji preci naselili pod najezdom Turaka neznam odakle navodno iz Stare Hercegovine ili C. Gore ali podatke o mom prezimenu nisam nasao u Crnoj gori ni Hercegovini. Kod mene je bilo ucestalo kao i u Kosinju takodje kod Gospica, u kolonizaciji se prosirilo u Slavoniju i Backu i naravno u Oluji po celom svetu dok su dva brata od mog pok. Pradede Miše, Sava i Ilija 1912 otisli u Ameriku i o njima neznam nista. Kod Bihaca ima prezime Počuč verovatno od naseljavanja tih krajeva kasnije iz Like u navedenim previranjima. Rodoslov znam 7 kolena u nazad i citavo stablo smo Petrinjaši po nasem prvom pretku po doseljavanju Petru zvanom Petrina ali pre toga ne znam nista. Ima dosta porodica Počuča koji nisu rodbina i razlikuju se po tim preciznijim dodatnim nazivima kao sto smo mi Petrinjaši. Postoji mogucnost da su pri popisu od strane Austrougarske po naseljavanju mnogi se i lazno prestavili po prezimenu kao npr. Onaj ispred njega da bi sakrili identitet zbog opet moguceg osvajanja od strane Turaka. Jos jednom molim ako neko nesto zna o mom prezimenu iz C. Gore ili Hercegovine jer sam cuo da je postojala tabla kod Budve sa natpisom Počuče ali bez stanovnika. Dali neko zna nesto o tome. Takodje bih voleo znati nesto o potomcima pradedove brace koji su otisli u Ameriku ali neznam kako bih to uspeo. Veliki pozdrav svim dobrim ljudima i narocito onim mladim koji zele da znaju svoje korene i da prenesu znanje o njima na svoje potomke

   Odgovori

6. 16. novembar 2017. u 09:41

   Goran Počuča

   Sad videh da nije tema bas za moje pitanje posto sam i Like. Mada jako sam vezan za Kordun. Majčini su mi iz Tušilovića takodje srbi pravoslavci. Tamo sam veliki deo detinjstva proveo mada u spisku prezimena prilikom naseljavanja nevidim prezime mog dede Tarbuk i babe devojacko Jurić iz Knežević kose kod Vojnića. Nazalost po majčinoj strani znam daleko manje nego po očevoj samo do pradede. Kao i o navedenim prezimenima jako malo pa bih molio ako neko zna nesto vise da mi odgovori

   Odgovori

7. 8. januar 2018. u 09:28

   Nemanja Popovic

   Zna li neko nesto o Popovicima u slavoniji,slave djurdjev dan.U slavoniju su dosli iz slunja,a u slunj iz subotcke.

   Odgovori

8. 21. maj 2018. u 19:38

   Nemanja

   Pozdrav zanima me porijeklo prezimena Pjevač, moj pradjed je po govorenju moga djeda bio iz čitluka kod gospića u hrvatskoj, njegovo ime je bilo Nikola, roditelji su mu umrli od španske groznice ili kuge.

   Odgovori

   • 1. jul 2018. u 17:03

     Nikolina Pjevač

     Pozdrav Nemanja.
     Ja se prezivam Pjevač, moji Pjevači su poreklom iz Ornica kod Gospića. Po predanju mojih predaka Pjevači najverovatnije potiču sa Kosova odakle su pobeglii od Turaka i naselili su se u Lici. Slave Svetog Nikolu. Verovatno su se u daljoj prošlosti prezivali drugačije, a prezime je zapisano za vreme austrougarske vlasti, kad su Ličani dobijali prezimena po nekim nadimcima, u ovoj porodici je očigledno neko znao lepo da pjeva. 🙂

     Odgovori

9. 26. avgust 2018. u 23:45

   Nemanja Manojlović

   Zanima me poreklo prezimena Bakiš iz Krnjaka. Slava im je Sveti Jovan.

   Odgovori

10. 12. novembar 2018. u 22:16

    Slobodan Sekulić

    Sa velikim poštovanjem obraćam se cenjenom skupu sa molbom za pomoć u pronalaženju bilo kakvih informacija o Sekulićima iz sela Donjeg Primišlja sa Korduna. Slavimo Svetog Nikolu. Puno iskrenih pozdrava i mnogo sreće!

    Odgovori