Poreklo prezimena, selo Vuksanlekići (Podgorica) Reviewed by Momizat on . Poreklo stanovništva sela Vuksanlekići, grad Podgorica (Crna Gora). Prema studiji Pavla S. Radusinovića „Stanovništvo i naselja zetske ravnice od najstarijeg do Poreklo stanovništva sela Vuksanlekići, grad Podgorica (Crna Gora). Prema studiji Pavla S. Radusinovića „Stanovništvo i naselja zetske ravnice od najstarijeg do Rating:
You Are Here: Home » Zavičaj - sela i gradovi » Poreklo prezimena, selo Vuksanlekići (Podgorica)

Poreklo prezimena, selo Vuksanlekići (Podgorica)

Poreklo stanovništva sela Vuksanlekići, grad Podgorica (Crna Gora). Prema studiji Pavla S. Radusinovića „Stanovništvo i naselja zetske ravnice od najstarijeg do novijeg doba, druga knjiga“ iz 1991. godine

 

Kao ravničarsko selo Malesije nalazi se jugoistočno od Tuza, na pravcu puta prema Skadru. Zahvatajući podgorje brdskog zaleđa i još više sjeveroistočni dio Zetske ravnice, atar sela predstavlja relativno pogodan sklop jednog i drugog. Počevši od kote (441 m) na brdu Bratilji njegova granica se spušta pravcem do Eafkiša, a zatim penje do kote (176 m), tj. do brda Doleca. Nastavljajući se istim pravcem dolazi do Nafa e Ugljes, zatim do kote (112), odnosno do brda Đuteze. Odatle se nastavlja u pravcu zapada (dužinom od oko 2 km) pa dalje skreće ka istoku i sjeveru, paralelno sa Bratiljom. U izduženom obliku, poput drumskog naselja, atar sela zahvata površinu od 480 hektara, to jest oko 4, 8 km2.

Lokalni uslovi i gotovo još više saobraćajni položaj Vuksanlekića u odnosu na stara naselja Skadar i Podgoricu, te time i na Tuze, disponirali su ovdje pojavu veoma stare naseobine. Čitavom dužinom naselja (od izvora Krevenice do podno brda Huma), a naročito u njegovom središnjem dijelu, koji se širi prema polju, mještani prilikom gradnje kuća i obrade zemlje nailaze na grobove, ulomke kamenih urni, ostatke zidova raćenih u malteru, keramičke fragmente i sl. Ovdje je nađen i jedan rimski miljokaz, kao i dva epigrafska spomenika, uzidana u zvonik katoličke crkve u Tuzima. Svi ti nalazi pripadaju antičkom i kasnoantičkom periodu. Sudeći, pak, prema nalazu više kamenih i zemljanih tumula po obroncima i u podnožju Huma, koji pripadaju halštatu, može se zaključiti da je ovaj prostor bio naseljen još u praistoriji. Kao odranije zabilježeni lokalitet, Vuksanlekići su u arheološkoj literaturi posebno poznati (A. J. Evans, 1883; Prašniker — Šober, 1919; N. Vulić, 1931) kao stanica Sinna na rimskom putu Narona — Skodra, odnosno »kao aglomeracija — edificija u arealu antičke Dokleje«.

Iz kasnijeg srednjovjekovnog doba izdvaja se lokalitet Kafkiš (na putu iz Vuksanlekića prema susjednoj Dubravi) sa ostacima crkve i groblja. Crkva je jednobrodna, graćena u malteru i orijentisana istok — zapad. Prvom polovinom XVIII vijeka, u vrijeme širenja i ekspanzije Hota prema sjeveru i jugu, sjeveroistočni dio Zetske ravnice, na potesu prema Skadarskom jezeru, bio je pojačano zahvaćen njihovim naseljavanjem. Tada se doselio i jedan od njihovih isatknutih glavara Vuksan Leka sa četiri sina (Nika, Ujka, Smailj i Martin) dok je peti sin (Ljulja) ostao da živi u starom zavičaju, u Spinji iznad Dubrave, tj. na desnoj strani puta prema Skoraću. Ovdje je Vuksan Leka, po kome je selo dobilo ime, za sebe i svoje sinove izgradio veliku kuću (kulu) sa utvrćenjima. Uz nju je sredinom prošlog vijeka bila izgraćena velika kuća Hasana Nike Camaja, koji je kao istaknuti predstavnik Hota sa svojim plemenicima učestvovao u ustanku Zećana 1832. godine. Poslije neuspjelog ustanka, Hasan Nika (u narodu poznat kao As Nika) našao je utočište kod Njegoša, na Cetinju, s kojim se pobratimio. Ostavši neko vrijeme u Crnoj Gori, nakon »obezbijećenog« povratka, vratio se u svoje selo, gdje je, kako izgleda, uz Njegoševu pomoć i osobito uz pomoć Zećana, do prethodne, ubrzo izgradio veliku kuću. Njegovi potomci nastavili su da održavaju prijateljske veze sa dinastijom Petrovića. Tako je, na primjer, njegov sin Miraš pismeno čestitao pobjedu na Grahovcu (1858) knjazu Danilu, a početkom maja 1862. godine pisao je iz Podgorice knjazu Nikoli o pokretima turske vojske, izražavajući mu ujedno veliku odanost — poput odanosti njegovog oca Crnoj Gori i njenom gospodaru.

Jovićevićeva konstatacija da je »spuštanje Hota iz starog Trabojina i Briđa ka Zetskom polju i Humskom blatu, prirodno« — posve je osnovana. Ovo, prije svega, stoga što su Hoti u zaleću uveliko bezvodni kraj i što im je stočarstvo bilo osnovno zanimanje. Sam položaj ih je, analogno Grudima prema Cijevni, uputio da se spuštaju prema stočnim nasištima i prema jezeru. »Spuštanje ka Humskom blatu izvršeno je prije od spuštanja ka Zetskom polju.« Zaposjevši i ta područja, Hoti su istovremeno zadobili i vrlo delikatne pozicije na glavnom putu od Podgorice, odnosno Tuza prema Skadru. Zbog takvog položaja, pored ostalog, kathsada su i prema Turcima, a kasnije i prema Crnogorcima, kao i prema susjednim plemenima imali, kao što je poznato, promjenljive odnose.

Početkom XVII vijeka (1614) Hoti su, prema podacima M. Bolice, imali 212 domova sa 600 vojnika. To će reći da su u čitavoj Malesiji, koja je prema istim podacima brojala 500 domova sa 1820 vojnika, bili najveće pleme. Dodamo li im i Rapšu, imali su 292 doma sa 860 vojnika. Mećutim, početkom XX vijeka (1920), kako Jovićević saopštava, Hoti su, i pored velikog iseljavanja (prema Plavu, Gusinju, Sjenici, Pešteru, Skadru, Skadarskom jezeru, Bojani i Ulcinju) imali 480 kuća (u Trabojinu 250 i Rapši 230). Meću selima u Trabojinu, Vuksanlekići su imali 20 kuća. Koju godinu kasnije selo je imalo (1925) 28 domaćinstava sa 180 stanovnika, a 1941. godine 31 : 241 i 1948. 38 : 240. U međuratnom i ratnom periodu (1918—45) 5 domaćinstava su iselila u Skadar, dok je u aprilskom ratu (1941) poginulo 4 lica i do 1945. godine umrlo 13 mještana.

Ovdje nije bilo poginulih na strani partizana, ni na strani četnika ili balista. Godine 1941. selo je u svom glavnom dijelu — Vuksanlekaju imalo 17 kuća sa 18 domaćinstava i 146 stanovnika i u zaseoku Raza Eafa 9 kuća sa 13 domaćinstava i 95 stanovnika. Od svih kuća — 17 je bilo na izbi. a 9 prizemnih. Sve do novijeg vremena, koje je i graćevinarstvu ovoga kraja donijelo krupne promjene, kuće u ovom selu su obično bile »velike i visoke, ponekad široke po desetak metara. Ovakve kuće imaju uzdužni zid, koji u isto vrijeme služi za šljeme. Ponajviše ovako širokih kuća ima u Hotima i Grudama, gdje su kuće bolje nego u ostaloj Malesiji. Tu su mnoge kuće pregrađene i imaju odaje za spavanje, pa čardak i razne pregratke. Ponajbolje su kuće u Dinoši i Vuksanlekićima i liče na varoške; vrlo su velike i ispregrađivane; mnoge imaju i kamene avlije.« Kod tako velikih kuća potreba za pomoćnim objektima bila je znatno umanjena, tako da je selo iste godine imalo svega desetak pojata. A u svim kućama za ogrijev je jedino služilo ognjište. Gustina pak kuća bila je najveća u najstarijem dijelu Vuksanlekaja, dok je u drugom dijelu sela, posebno u pomenugom zaseoku, bila znatno manja. Neposredno oko kuća su i imovinski potesi, koji su najviše korišćeni za žitarice, duvan, povrće, vinovu lozu i smokve. Upravo su te kulture bile najviše zastupljene u čitavom malesijskom pojasu od Dinoše preko Vuksanlekića do Podhuma.

Odnosne godine u selu su živjela bratstva: Camaji (17 dom.), Dedvukaji (3), Gojčaji (5), Đeljaji (5) i Berlaji, tj. Nikaji jedno.

Njihovo porijeklo je dublje vezano sa genealogijom Hota, koji smatraju da su »od jednoga roda«, povezanog sa Piperima, Vasojevićima, Krasnićima i Zatrepčanima. Najviše znaju, kaže Jovićević, za srodstvo sa Piperima. Riječ je o poznatom predanju o petorici braće: Ozru, Pipu, Vasu, Krasu i Otu, od kojih su pet plemena: Ozrinići, Piperi, Vasojevići, Krasnići i Hoti. U Hotima se, kako je konstatovao Jovićević, ne zna za srodstvo sa Ozrinićima, već tvrde da se radi o braći: Pipu, Vasu, Krasu, Lazaru (po nekima Lazdro) i Banu. Njihov otac zvao se Kećo. Prema ovom kazivanju, Hoti su od Lazara, a Zatrepčani od Bana. Za bratstvo Bonkeći u Zatrjiepču kaže se da su porijeklom od petoga brata Bana (Keći). Hoti se »smatraju toliko svojim sa Zatrepčanima, da tvrde da nijesu izašli na više od 15 pasova«. J. Erdeljanović, konsultujući Hanove i Hekarove nalaze o Arbanasima, naveo je da su i oni zabilježili predanje po kome se »otac Pipov i njegove braće zvao Keći«, koji je »zbog turskog gonjenja morao pobjeći u jedan ,slovenski’ predeo koji se zove Piperi, u Brdima crnogorskim. Tamo mu se rode šest sinova: Lazar, Ban, Merkot, Kaster, Vaso i Pipo. Ubivši jediog od domorodaca, petorica od njih morala su pobeći. Samo je ostao otac s najmlaćim sinom Pipom, od koga su današnji Piperi. Ona petorica pobjegnu u Zatrijebač. Trojica se od braće raziću na razne strane, a dva brata, Lazar i Ban, ostanu, te su od Lazara Hoti, a od Bana Keći su katoličko-arbanaški rodovi u Zatrijepču« .

Genealoško predanje dalje kaže da se Lazar Keći, kao rodonačelnik Hota, doselio u Trabojinu Močem. Tu je ostao i jedan njegov sin, dok se drugi preselio u Briđe. Obojica su imala po tri sina, od kojih su nastala bratstva — kod prvog: Gozdjen, Gojčaj (iln Gojič) i Dušaj, a kod drugog: Junč (Junčevići), Ljajć (Lajčovići) i Đonaj (Đonovići). Potomstvo prvog naselilo je Trabojin, a potomstio drugog Rapšu. Doseljenici u Vuksanlekiće su, prema tome, potomci prvog Kećinog sina, odnosno njegova pomenuta tri unuka. Tako se, na primjer, od Gozdjena do Vuksana ređaju četiri »koljena«: Pepa — Camaj — Ulja — Leka — Vuksan.( Od pomenutog Noša, kome je sada 58 godina, unatrag do Vuksana, ređaju se pet kol,ena: Vaso — Miraš — Hasan — Nika — Leka — Vuksan. Svi su oni poduže živjeli i zato se smatra da se Vuksan doselio prije oko 250 godina, dok su se ostali doseljavali kasnije).

Zanimljivo je istaći da danas živih Vuksan Lekinih potomaka (muškaraca — Camaja) ima oko 300. Veoma izraženom populacijom uslovljena je i podjela bratstava u Malesiji na relativno mnoštvo manjih bratstava i ogranaka. Kod Camaja, recimo, srećemo: Hasaje, Ujkaje, Martinaje, Hadžiaje, Zekaje.

Širenjem i jačanjem novodoseljenih Hota (Kećinih potomaka) došlo je do istiskivanja starijeg stanovništva, čiji se, kako smo u pregledu bratstava po selima naveli, znatan dio iselio u neke dijelove Zetske ravnice.

Položajem sela predodrećen je položaj njegovih komunica. Shodno prostiranju atara, i one su u njegovim perifernim ili u njima graničnim dijelovima (u ovom drugom slučaju obično zajedno sa susjednim selima), zahvatale neposredno brdsko zaleđe na istoku i sjeveru, i ravnicu na zapadu i jugu. Nalazile su se u Dolecu, Bratili, Tuškom polju, Pikištatu i Žarima. Ova posljednja je, na obali Skadarskog jezera, od sela udaljena 2 — 3 km, a prethodne od 0,5 do 1,5 km. Sve one su neograničeno korišćene, što je za stočarstvo sela, u prvom redu sitno, bilo od krupnog značaja. Preko ljeta, međutim, stoka se izgonila na planinu Buković i Ćemer. Na prvu su išla bratstva porijeklom od Vuksan Leke, a na drugu ostala. Zbog blizine Skadarskog jezera, i ovo selo je bilo na udaru malarije, pa je najveći dio mještana ljeti izlazio na planinu.

Za bratstveničke i mećubratstveničke odnose u ovom selu, kao osnove seoske patrijarhalne solidarnosti, važi sve ono što je u tom smislu rečeno za druga malisorska, pa u glavnim osnovama i za ostala sela Zetske ravnice. Kao istaknuto i zaslužno bratstvo Camaji su, rekli bismo, osobito uvažavani i poštovani. Oni su, pored ostalog, i kao najbrojniji bili istaknuti nosioci sloge i jedinstva sela. Uzori su im bili Vuksan Leka i Hasan Nika, čiji ugled je vršio ne mali uticaj na očuvanje tradicionalno dobrih odnosa u selima. Oni su se manifestovali u mećusobnim dogovorima o svim zajedničkim pitanjima, kao i u poznatim oblicima ispomaganja onima kojima je bilo kakva pomoć bila potrebna.

 

IZVOR: Pavle S. Radusinović,  “Stanovništvo i naselja zetske ravnice od najstarijeg do novijeg doba, druga knjiga“ iz 1991. godine (str. 119-124).


Ostavi komentar

© 2012- 2013 POREKLO poreklo.rs

Scroll to top