Bijeljina i okolna sela

2 komentara

1. 11. decembar 2017. u 13:32

   Vojislav Ananić

   SELO PIPERCI

   Položaj, hidrografija, komunikacije, zaseoci – ma’ale

   Entitet Republika Srpska, opština Bijeljina, stanovništvo (1991. godine): ukupno 386 žitelja, Srba 376 (97,40%), Muslimana 0, Hrvata 0, Jugoslovena 3 (0,77%). Vremenska zona: Centralnoevropska UTC +1, Geografski položaj: 44 stepena i 46 min SGŠ, 18 stepeni i 56 min IGD; Nadmorska visina oko 111 m.
   Selo Piperci nalazi se jugo-istočno od Brčkog, a zapadno od Bijeljine kao svog administrativnog (opštinskog) centra. U odnosu na definisane geografske cjeline ovoga kraja, Piperci se nalaze na sjevernim padinama planine Majevice, a pripadaju Bijeljini kao administrativnom centru Semberije. Tako da se i ovo selo uključuje u Gornju Semberiju. Selo decenijama teritorijalno i administrativno pripada Opštini, odskora Gradu Bijeljina, a od prošlog građanskog rata i Republici Srpskoj u BiH.
   Iz pravca Bijeljine (istok-zapad) prema Brčkom za Piperce se skreće lijevo u mjestu Bukvari, prije benzinske pumpe i restorana „MB Radić“, i nastavlja putem kroz Donju Bukovicu i Glavičorak. Ukupna dužina puta od tog skretanja je manja od 8 kilometara, a raskrsnica je par kilometara udaljena od Vršana i približno toliko od rijeke Save i čaršije Brezovo Polje.
   Do sela se stiže i putem koji vodi od Brčkog kroz Potočare, Brezik, Stanove, Buzekaru, Krbete i Ražljevo u ukupnoj dužini oko 16 kilometara. Taj put je u toku građanskog rata u BiH (1992-1995) bio koridor Republike Srpske kojim su prolazila sva vozila iz zapadnog dijela Re- publike prema Srbiji i obrnuto, tako da je on, vjerovatno zbog važnos- ti, početkom dvadeset prvog vijeka i asfaltiran. To je ujedno i jedini asfaltni put kroz Piperce.
   Na samom ulasku u selo od Brčkog, tačnije na lokalitetu Anište, sa tog puta se skreće glavnom seoskom saobraćajnicom kroz veći dio sela u smjeru prema Bobetinu Brdu, Čeliću, Loparama i Tuzli. To je glavni seoski put koji povezuje sve zaseoke, ali nije još asfaltiran. Od njega se kod groblja odvaja, takođe makadamski, put na zapad kroz Todoroviće i dalje kroz šume Gajine prema Ražljevačkim Posavcima i Mrtvici. Taj put je posljednjih godina jednim dijelom zapušten i skoro neprohodan, osim za traktore, a decenijama u dvadesetom vijeku i još unazad to je bila glavna saobraćajnica na pravcu: Vršani – Čelić – Lopare – Tuzla i najkraća veza Tuzle sa saobraćajnicom Brčko – Bijeljina.
   Posebno, sedamdesetih godina dvadesetog vijeka izgrađen je makadamski put koji nastavlja glavnu saobraćajnicu kroz selo pa preko rijeke Gnjice, poljem ispod gornjeg dijela sela Korenita i Bobetino Brdo izlazi na put Čelić-Koraj. Tako da se sada sa južne strane, preko rijeke Gnjice, u selo ulazi, ili iz sela izlazi, preko mosta na Gnjici, od Bobetina Brda i Korenite (Torlakovića).
   Sa jugoistočne strane prilazi se, takođe preko mosta na Gnjici, od Ugljevika, Korenite (Popovići) i Gornje Bukovice taj put izlazi na asfaltni kod crkve i Osnovne škole Piperci.
   Prema tome u selo i iz sela vode četiri glavna putna pravca koji ga povezuju sa bližim i daljim gradskim centrima: Bijeljina-Beograd, Brčko-Banjaluka, Ugljevik, Lopare-Tuzla i dr.
   Klima je umjereno kontinentalna, ranije sa izrazito toplim ljetima i hladnim zimama i upadljivim proljećnim i jesenjim periodima. Nema olujnih vjetrova ali često duva jak istočni vjetar koji se ovdje zove ustoka. Posljednjih godina došlo je do klimatskih promjena tako da se uveliko odstupa od navedenih karakteristika.
   Kada su obilnije padavine Gnjica, Lukavac i središnji seoski Potok plave okolinu i nanose ozbiljnije štete poljoprivredi, prekidajući saobraćaj kroz selo na dva putna pravca. Prvo na glavnom makadamskom putu kroz selo (od Aništa do Ninića) kod Vasića, Ilića, Maksimovića i Živkovića kuća. Drugo mjesto gdje Potok prekida put je kod kuće Steve (Pere) Rakića.
   Atar sela graniči se sa zapada dijelom Ražljeva i Mrtvicom, sa juga Bobetinim Brdom i Korenitom, sa istoka Gornjom Bukovicom i Glavičorkom i sa sjevera Popovim Poljem i dijelom Ražljeva.
   Kroz atar sela protiče rijeka Gnjica koja nikada ne presušuje, kao i Lukavac koji sakuplja oborinske vode tako da u sušnim periodima ostaje bez protoka sa mjestimičnim bazenima stajaće vode. Takav ali manji potok protiče kroz sredinu sela, prima samo oborinske vode i u selu ga zovu Potok. Svi ovi vodotoci zadaju povremene probleme mještanima, izlijevajući se iz korita i plaveći okolne njive i polja.
   Kuće u selu su pretežno razbacane, okružene avlijama i okućnicom (selo razbacanog tipa). Najgušće su grupisane u Rakićima, neposrednoj blizini crkve, gdje se nalaze i škola, prodavnica i sportski tereni. A u vrijeme Drugog svjetskog rata u tom dijelu sela bila je i pijaca na kojoj je prodavana uglavnom stoka ali i druga raznovrsna roba. Osim pijace i prije rata u selu je bilo pet dućana (‘anova). Dućani su bili privatno vlasništvo: Dike Vasića, Vidaka Lukića, Gojka – Goće Jovičića, Rajka – Raće Rakića i Teodora – Nene Gavrića. Pored toga tada, tj. u doba Kraljevine Jugoslavije, u Rakićima je bilo i zanatlija, kao što je bio Đorđo Đojić opančar, Janika kovač i drugi. Tako da su Piperci povremeno postajali pravi centar ovog dijela Semberije i Podmajevice.
   Iako su kuće razbacane, razmaknute od komšijskih i okružene voćnjacima i okućnicom, one su grupisane u zaseoke ili ma’ale, o čemu će biti riječi kasnije.
   Kako li su Piperci dobili ime?
   Prvi čovjek rodom iz Piperaca koji je na fakultetu, u svom diplomskom radu iz sociologije, pisao o Pipercima, nastanku imena sela, stanovništvu, zemljoradnji, SRZ i zem. zadruzi je Slavko Ivanić (1936- 1995). U njegovom diplomskom radu, između ostalog, piše: „Iz istorije je poznato da je bosanska država pala pod tursku vlast 1463. godine, ali ovaj dio Bosne još uvijek je bio pod vlašću Mađara. Tek 1525. godine, poslije sukoba Turaka i Mađara ovaj dio Bosne potpao je pod tursku vlast. Prema legendi, tadašnji mađarski živalj je napustio ovo područje, koje je poslije njih ostalo potpuno pusto. Prema ljetopisima srpskih pravoslavnih crkvenih parohija Piperci i Brezovo Polje, koji se kao rukopisi čuvaju u arhivi brezopoljačke parohije, prva grupa budućih stanovnika ovog kraja dolazila je 1739. godine iz Hercegovine, uglavnom iz familije Vukovića. Prema legendi, grupu je predvodio vojvoda Piper po kome i danas nosi ime ovo selo, Piperci.“ Slavko, dakle, potvrđuje da se služio pomenutim crkvenim podacima.
   Druga varijanta da je selo dobilo ime po nekom mađarskom velikašu, jer u Ljetopisu parohije Piperci doslovno piše: „Piperci su dobili svoje ime od nekog vojvode Pipera, koji je imao, pričaju, kuću na brdu potoka Lukavca i ribnjake u potoku.“ Sve to odnosi se na lokalitet šume i potoka ispod brda u zaseoku Čalovina, nedaleko od današnje kuće Mladena Ostojića i Mitra Živanovog Ristića.
   Našao sam i ja to što je zapisano u istom Ljetopisu piperačke parohije, Zato sam se potrudio da potražim nešto više o tome kako bih prihvatio barem jednu i odbacio nepouzdanu tvrdnju. Na kraju sam odlučio da ništa ne odbacim, ali ni da uzimam bilo koju kao sasvim tačan podatak, jer možda negdje ili neko ima pravo objašnjenje ove zagonetke.
   Po predanjima postojao je kao istorijska ličnost Filipo Skolari (ital. Philippo Scolari 1369-1426), poznat i kao Pipo Spano, Pipo Ozorai, Pipo od Ozore, a u srpskim narodnim pjesmama Filip Mađarin i pobratim Kraljevića Marka. Porijeklom Florentinac iz Toskane. Filip Mađarin postao je ugarski velikaš, najbliži saradnik ugarskog kralja Sigismunda i njegov pouzdani vlastelin. Bio je takođe tamiški župan. Imao je važnu ulogu u posredovanju između despota Stefana Lazarevića i kralja Sigismunda 1402. godine. Tada je Stefan Lazarević priznao vrhovnu vlast ugarskog kralja, a zauzvrat je od Sigismunda dobio Beograd sa Mačvom (Macsoi Bansag) i Golubac, pa dalje Slankamen i okružna sela, kao i brojna vlastelinstva u Ugarskoj, te i pored Beograda i Mačve možda najvažnije upravljanje bodroškom županijom (Bodrog, u današnjoj Bačkoj) i torontalske županije (Torontal, u današnjem Banatu)i dr.
   Ženidbom iz aristokratske porodice Ozoraji, Filip je postao član ugarske vlastele i poznat kao Pipo od Ozore. U to vrijeme proslavio se kao mladi, talentovani vojskovođa kralja Sigismunda. Predvodio je 1411. neuspješni pohod u sjevernoj Italiji koju je Sigismund kao rimski car i njemački kralj htio da vrati pod svoju kontrolu. Više uspjeha je imao u borbama protiv Osmanlija. Po nepouzdanim izvorima bio je član reda zmaja kojem je navodno pripadao i despot Stefan Lazarević. Rođen je 1369. godine u Firenci, a umro 1426. godine.
   Da li je baš taj mađarski vlastelin i ratnik boravio u ovom kraju i to u današnjim Pipercima, ne bi mogao niko, pa, naravno ni ja, sa sigurnošću da tvrdi, a nisam uspio pronaći neki pouzdaniji zapis o tome. Mada je, prema Vlajku Palavestri, zabilježeno i predanje po kome samo ime sela Dvorovi u Semberiji potiče od toga što su tu bili dvori velikaša po imenu Filip Mađarin, a postoje i druge tvdrnje o tamošnjim bivšim dvorovima Kneza Ive od Semberije (Kneževića), pa isto tako o dvorovima bega Ljubovića, što je zapisao Milenko S. Filipović. Naime, Filipović piše: – Neki kažu da je selo prozvano Dvorovi stoga što su u njemu bili dvorovi kneza Ive od Semberije, a drugi kažu da je prozvano po dvorovima begova Ljubovića (hercegovačkih)… Lopandići (Sv. Trifun) daljom su starinom iz Boke, a u Dvorove su došli iz Dabra u Hercegovini. Bili su kmetovi Ljubovića… Tako da postoji više varijanti o nastanku imena sela Dvorovi.
   U narodu se pričalo i to da je u Tutnjevcu bila kula Filipa Madžarina, zvanog div-junaka, koga slave naše junačke narodne pjesme.
   Sve je to bilo nekoliko vijekova prije pomenutog istorijskog doseljavanja Srba sa juga u ove krajeve. Postavlja se pitanje: Da li su doseljenici našli nekoga ovdje, ostatke, zapise ili usmena predanja o ranijem boravku pomenutog epskog junaka?
   Postoje još najmanje dvije varijante koje govore o porijeklu imena Piperaca. Prva i druga neka budu već navedene, po vojvodi Piperu, vođi doseljenika iz druge polovine 18. vijeka, druga po pomenutom mađarsko-italijanskom vlastelinu, što je zapisano i u ljetopisu Crkve Svete Petke u Pipercima. A ima ih još, uzećemo onu koju je zapisao autor Muhamed Hadžijahić, po doseljenicima iz plemena Piperi: „Na ovu pojavu posebno ukazuje dr Adem Handžić proučavajući etničke promjene u sjevreoistočnoj Bosni i Posavini u XV i XVI vjeku. Za pojedina naselja zapazio je dvostruke nazive: stare i one nove koje donose imigranti, pa je takve slučajeve registrirao za selo Rudine ili Srednji Lokanj, selo Branjevo ili D. Lokanj, Selo Tosina ili Podlistie; Piperi kod Visora na Majevici kao i Piperci sjeverno od Koraja nazvani su bez sumnje prema Piperima u Crnoj Gori. Njihovo mišljenje dijeli i dr Risto Jeremić ističući da se Drina postepeno islamizirala i da se među drinskim muslimanima očuvalo dosta starinaca.”
   Tu se može uklopiti i pomenuta Ivanićeva legenda o vojvodi Piperu, kao vođi doseljenih porodica. Možda je najstariji ili najmudriji među doseljenim stanovništvom, koga su svi slušali i poštovali bio Piper.
   Ja bih dodao još jednu moguću (mada ne i provjerenu) varijantu, a to je da su neke porodice doseljene iz plemena Pipera u majevičko selo Piperi, nakon izvjesnog vremena sišle u dolinu rijeke Gnjice (koja u Čeliću prima rječicu Šibošnicu, kao lijevu pritoku), pa ih tako okolno stanovništvo nazivalo Piperci. Jer su i prve kuće doseljenika, kako piše u crkvenom ljetopisu, bile na desnoj obali Gnjice, u Ninićima, kao začetak kasnije nastalog sela Piperci.
   Ovako bi se, mislim, mogao objasniti i nastanak prezimena Piperac ili Piperčević koja postoje u Bukviku, jer se može pretpostaviti da je neko tamo odselio iz Pipera ili iz Piperaca.
   Bilo kako da je nastalo današnje ime sela, činjenica je da se ono nalazi na sjevernim padinama Majevice ili višim dijelovima Semberije, da je prošlo kroz burne istorijske događaje izdržavši sva božja davanja koja su donosila dobrotu ili zlo.
   Piperci su, da li zbog svog položaja, s vremena na vrijeme dobijali poseban značaj i postajali svojevrsni centar ovog kraja, a onda bi duži vremenski period zapadali u periode zatišja koji liče na harmoničan, miran i udoban život njegovih mještana i cijelog kraja.
   Već smo dijelom saznali da, kako su se vlasti mijenjale tako su se i lokalni administrativni centri uprave nad Pipercima mijenjali. U turskom periodu centar lokalne vlasti bio je jedno vrijeme u Koraju, čak se, u nekom periodu turske vlasti, i župa Bijeljina nalazila u nahiji Koraj, koji je od Piperaca udaljen oko dvanaest kilometara. Potom je sjedište kadiluka ili snadžaka bilo u Zvorniku i Tuzli sa Korajem kao manjom upravnom jedinicom. Međutim Bijeljina je naročito posljednjih decenija turske vladavine bila sjedište kadiluka pa su se tu i katastarski defteri vodili, što potvđuju podaci o popisu na osnovu fermana od prvog jula 1867. godine. U defterima je pod brojem 144 uveden i detaljan popis sela Piperci.
   Glavni nosioci vlasti nad piperačkom zemljom bili su begovi Hadžialipašići.
   „Ova porodica 1918. imala je 3.022 dunuma begluka u katastarskoj općini Balegovac (kotar Derventa) i 98 kmetskih selišta sa ukupno 9.871,841 dunuma zemljišta pod kmetskim ugovorom u kotaru Bijeljina (Piperci – 66 selišta sa 5.944,22 dunuma i 32 selišta u Popovom Polju sa 3.927,621 dunuma). Međutim, oni su se, izgleda, sredinom 19. stoljeća smatrali begovima više zbog ženidbe Rifat-bega sa Kanom Gradaščević, kćerkom jedinicom Sulejman-begovom i unukom hadži Ahmed- bega Gradaščevića, nego što su s pravom zaslužili tu titulu.
   Rifat-beg, sin Ali-pašin, imao je dva brata (Hamdi-beg i Šefket-beg) i dvije sestre (Safeta i Sidika), ali su ta braća propala kao zemljoposjednici. Rifatbegovi sinovi su Riza-beg i Fuad-beg, koji je bio oženjen sa Hasiba-hanumom Pašić, kćerkom Haki-bega Pašića iz Bijeljine. Kmetska selišta u Pipercima i Popovom Polju pripadala su Riza-begu Hadžialipašiću.
   Ova porodica ostala je izvan podrobne analize posjeda pojedinih begovskih porodica jer nije imala iznad 100 selišta, a nijedan član ove porodice nije se isticao u društvenom i političkom životu u vremenu austrougarske vladavine u Bosni i Hercegovini.“
   Poslije je sjedište vlasti bilo u Brčkom. A tek poslije Drugog svjetskog rata, odnosno nakon otcjepljenja Zemljoradničke zadruge Piperci od Ražljeva i formiranja Sreza Brčko, centar je premješten u Bijeljinu sa mjesnom kancelarijom u Donjem Dragaljevcu. Sjedište opštine, odnosno grada, kao lokalne zajednice u Republici Srpskoj, i danas je u Bijeljini.
   Slavko Ivanić je u tom svom diplomskom radu o Pipercima napisao i ovo:
   „Rad je, naime, istraživačkog karaktera i treba da da pravu sliku stanja u selu Pipercima, na osnovu analize kooperativnih odnosa individualnih poljoprivrednih proizvođača u vremenu od 1962. do 1966. godine.
   Samo istraživanje zasnovano je na potpunom obuhvatu svih domaćinstava ovog sela, kojih ima 112, a razgovori sa starješinama domaćinstava vođeni su u njihovim kućama, dvorištu ili na njivama u julu 1966. za vrijeme ljetne prakse, i aprilu i julu 1967. godine.“
   Sa koliko je pažnje i znanja prilazio ovom poslu najbolje pokazuje ocjena koju je dobio braneći svoj diplomski rad, ali ovdje želim da naglasim da se kroz ovaj rad osjeća i velika ljubav autora prema svom selu i ljudima u njemu. Dugo su seljaci s ponosom prepričavali kako je Slavko s njima razgovarao i kako on, iako mlad momak, zaslužuje veliko poštovanje.
   U poglavlju pod nazivom: Geografske, prirodne i proizvodne karakteristike sela Piperaca, Slavko piše: „Istakli smo da će se istraživanje sprovesti u selu Pipercima, čiji atar se nalazi na blagim padinama sjevernog dijela planine Majevice, na onom dijelu gdje ona prelazi u plodnu ravnicu Semberiju. Idući prema sjeveroistoku, na udaljenosti od 10 km, nalazi se put koji povezuje Bijeljinu i Brčko, a dalje s Tuzlom. To je jedini tvrdi put kojim je ovo selo povezano sa gradovima Brčko i Bijeljina, koji su od sela udaljeni 30, odnosno 35 km, ali tek poslije mukotrpnog probijanja kroz blatnjave seoske puteve do čaršije Brezovo Polje, naselja smještenog sa obje strane ceste koja povezuje Brčko i Bijeljinu. Samo selo je ispresijecano mnoštvom puteljaka i sokaka koji povezuju stambene zone, razbacane obradive površine i šumske parcele. Put koji čini vezu sa spoljnim svijetom i putevi koji služe kao veza sa atarom razlikuju se samo u širini, dok su sve ostale karakteristike identične: mekoća (podloge puta), mnoštvo uvala, pa tako samo ljetni mjeseci garantuju da se zaprega neće nigdje zaglibiti. I stambena zona i obradive površine smještene su na prostoru između dvije manje rječice, Lukavca i Gnjice, čija je prosječna širina oko sedam metara. Obje teku neko vrijeme paralelno i one čine „lokus standi i lokus operandi“ (mjesto boravka i rada). To je najprirodniji primjer potesa ograničenog stalnom granicom – rijekama, jer je vrlo mali broj domaćinstava čiji se posjed nalazi van ove prirodne granice. Privredni značaj ovih rječica je dvojakog karaktera. Oko njih smještene su najplodnije parcele ovog sela (III klasa zemljišta), ali iako male, u proljetnim i jesenjim mjesecima duž čitavog svoga toka pored sela, plave ih uništavajući usjeve.
   Nekada su poplave bile češće nego danas, jer je samo unazad 20 godina na Lukavcu (i Gnjici) u dužini od svega 2,5 km bilo smješteno četiri vodenice s branama. Naročito u proljeće i jesen dolazilo je do akumulacije veće količine vode ispred brana što je izazivalo poplave. Ove četiri vodenice simbolično su predstavljale četiri ma’le – zaseoka sela Piperaca stvorenih na principu familija. Svaki zaseok imao je svoju vodenicu, smještenu tamo gdje je najveći posjed koji pripada toj familiji.
   Nekada same vodenice, a danas mjesta gdje su se one nalazile nose imena tih familija: Todoruša, Josinovača, Rakićka i Doratuša.
   Danas je ostala samo jedna u životu, ona koju je 1949. godine sagradila SRZ (seljačka radna zadruga). I poplava je manje, ali ipak povremeno nanose osjetne štete usjevima.
   Naglasili smo da je zemljište koje pripada stanovnicima ovog sela ravničarsko, a samo ponegdje se primjećuju mala brdašca. Na njima je uglavnom smještena stambena zona i šumske parcele, dok su obradive površine pretežno u ravnijim dijelovima sela. U Pipercima se sasvim jasno primjećuju tri obilježja svakog spontano nastalog atara: polje se nalazi u najnižem dijelu atara. To su obradive površine i nose nazive njihovih vlasnika: Rakića polje, Ninića polje, Todorovića polje, selo koje se nalazi na omanjim brdašcima i šumski kompleksi koji se nalaze na sjevernoj granici sela. Prema izvršenoj agrarnoj rejonizaciji kod nas, Piperci i seoski atar nalaze se u prvom rejonu, tzv. žitorodnom, čija je osnovna karakteristika proizvodnja žita i to pretežno kukuruza i pšenice, zatim industrijskog bilja (šećerna repa i konoplja) s mogućnošću razvoja visokoproizvodnog stočarstva (držanje krava visoke mliječnosti, tov svinja).
   Ovaj prvi, žitorodni, rejon, a u sastavu njega i atar Piperaca nalazi se pod izrazitim uticajem kontinentalne klime.
   Udaljeno preko 30 kilometara od najbližeg gradskog centra, selo je bilo i dalje ostaje jako izolovano, gdje se promjene koje su najizrazitije u gradu vrlo sporo prenose. Zato su se gotovo svi društveni odnosi odvijali isključivo unutar sela. Raslojavanje sela do prije Drugog svjetskog rata bilo je takvo da je svega osam zemljovlasnika zauzimalo oko 30% oraničnih površina u selu. Tek poslije rata agrarnim mjerama smanjena je ovolika diferencijacija prema veličini posjeda, a 1947. godine je formirana seljačka radna zadruga. Bio je to prvi pokušaj uključivanja ljudi ovog sela u zadružni pokret jer do toga vremena nije dolazio do izražaja nikakav uticaj zadružnih pokreta bilo koga tipa.
   Iako je formirana seljačka radna zadruga imala svoje sjedište u drugom selu Ražljevu, a sastavljena od domaćinstava iz još sedam drugih okolnih sela sa ukupno 252 domaćinstva, Piperci su učestvovali sa 55 domaćinstava (što čini 62,2% od ukupnog broja domaćinstava toga vremena u Pipercima) ili sa 21,8%. Iste godine, 1947. u ovom zabačenom selu prvi put se pojavio traktor marke “Alis chalmes” i zaorao prvu brazdu u selu. Od tada možemo računati da počinje susret stanovnika ovog sela sa modernijom poljoprivrednom proizvodnjom. Od 1951. godine seljaci ovog sela odvojili su se u samostalnu seljačku radnu zadrugu, sa sjedištem u svom selu i rukovodstvom iz svog sela, sa istim brojem domaćinstava (55). Postojala je i radila sve do februara 1955. godine, dok su ostale seljačke radne zadruge bile likvidirane već 1953. godine.
   Detaljnije socijalne strukture sela Piperaca poznate su samo za poslijeratni period iz redovnih popisa stanovništva za 1948, 1953. i 1961. godinu. Mi ćemo navesti samo neke podatke da bismo vidjeli u kakvim okvirima ćemo posmatrati kooperativne odnose.
   Iz dosadašnjih popisa stanovništva i anketnog materijala vidi se da je za nepunih dvadeset godina broj domaćinstava narastao za dvadeset ili je u prosjeku svake godine stvarano po jedno novo domaćinstvo. Ukupan broj stanovnika za posmatrani period narastao je za svega 64 stanovnika.
   Privatna svojina na zemlju je oblik društvenih odnosa gdje postoji isključiva vlast prisvajanja i mogućnost isključenja svakog drugog učešća u prisvajanju. Privatna svojina na zemlju pretpostavlja postojanje monopola prisvajanja od strane određenih pojedinaca nad sredstvima za proizvodnju, u prvom redu na zemlju.
   Kako je došlo do stvaranja privatne svojine na zemlju u današnjem obliku u Pipercima?
   Teško je pouzdano reći kako su se zasnovali prvi oblici privatne svojine u ovom kraju. Ali ako se može bar malo imati povjerenja u narodna predanja ili pisane dokumente prvih popova parohija Piperci i Brezovo Polje, onda bi se moglo postaviti kao hipoteza da je prvobitni oblik zemljišne svojine u ovom kraju zasnovan slično kao i u Šumadiji (vlastitim radom – krčenjem šumskih predjela). Naime, iz istorije je poznato da je bosanska država pala pod tursku vlast 1463. godine, ali ovaj dio Bosne još uvijek je bio pod vlašću Mađara. Tek 1525. godine, poslije sukoba Turaka i Mađara ovaj dio Bosne potpao je pod tursku vlast. Prema legendi, tadašnji mađarski živalj je napustio ovo područje, koje je poslije njih ostalo potpuno pusto.
   Prema ljetopisima srpskih pravoslavnih crkvenih parohija Piperci i Brezovo Polje, koji se kao rukopisi čuvaju u arhivi brezopoljačke parohije, prva grupa budućih stanovnika ovog kraja dolazila je 1739. godine iz Hercegovine, uglavnom iz familije Vukovića. Prema legendi, grupu je predvodio vojvoda Piper po kome i danas nosi ime ovo selo, Piperci. Naseljavajući ovaj kraj bili su prisiljeni da krčenjem šum- skih kompleksa stvaraju obradivo zemljište. Krčeći šume naišli su samo na jedno groblje i sudeći po imenu koje i danas nosi taj dio atara Piperaca (Mađaruše) pripadalo je Mađarima.
   Prema tome, na osnovu pisanog dokumenta i legendi koje su se do danas zadržale, nastanak privatne svojine na zemlju u ovom kraju sličan je šumadijskom načinu. Ali prvobitni način nastanka zemljišne svojine neće nam mnogo pomoći u razjašnjavanju uticaja odnosa prema pri- vatnoj svojini individualnih poljoprivrednih vlasnika na stupanje u kooperativne odnose sa zadrugom. Zato ćemo se zadržati samo na novijim oblicima svojine koji su postojali u Pipercima.
   Sve do 1918. godine svojina na zemlju u ovom selu bila je tipičan primjer feudalne svojine, tzv. raščlanjene svojine. Vrhovni vlasnik bila je austrijska država, neposredni vlasnik beg Rizadbeg Ahalipašić, rodom iz Balegovca kod Modriče, a neposredni korisnici seljaci ovog sela. I danas u gruntovnim knjigama na listu piše: vlasnik Rizadbeg Ahalipašić, a ispod toga kmetovi, npr. Rado i Stevo Ivanić.
   Prema tome, formalni vlasnik bio je beg, a stvarni korisnici i kmetovi i beg. Njemu je davana trećina od prihoda u toku godine. Ali beg je bio i „dominium utile“ (vladanje i korišćenje). To je ostvarivao koristeći se pravom da zauzima zemlju poslije smrti kmeta ukoliko on nema muškog nasljednika, jer žensko dijete poslije udaje nema više nikakvog udjela u posjedu oca. U prikupljanju trećine begu su pomagali povjerenici, a to nije morao biti samo musliman nego i stanovnik sela ukoliko beg ima povjerenje u njega. Sve je to trajalo do 1918. godine, kada su seljaci noću koljem napali begov konak i zapalili čardake, a Rizadbegovo imanje rasparčali prema, njima ostalom u sjećanju, ranijem vlasništvu.
   Početkom 1919. godine bivši kmetovi su postali vlasnici samo onog dijela posjeda kojeg su ranije bili korisnici, a ako je neko želio da zadrži i zahvaćeni dio begovog posjeda, morao mu je to i otplatiti. Tako je postala jedinstvena privatna svojina na zemlju „kao ius utendi fruendi et abutendi“ nekog lica, kakva se zadržala i do današnjeg dana… (Svim latinskim citatima je dat slobodan prevod u zagradama, a ovaj posljednji vjerovatno nije dat potpun nego je uzet dio iz citata, odnosno iz pravne izreke: „Usus fructus est utendi et fruendi, sed non abutendi“. Što u prevodu znači: – Plodouživanje je pravo upotrebe, pribiranje plodova, a ne i raspolaganje. – (op. aut.)
   Citati iz diplomskog rada Slavka Ivanića osvjetljavaju jedan period života sela Piperaca i potvrđuju već navedene podatke koji su pronađeni kod drugih autora. Tako da su dobro došli da bi upotpunili ovaj rad, a ujedno da bismo se dijelom upoznali i sa Slavkovim intelektualnim radom. Za korišćenje ovog izvora dugujem neizmjernu zahvalnost njegovoj supruzi Dani, koja mi je lično predala kopiju njego- vog diplomskog rada čije dijelove ovdje navodim.
   Na mjestu na kome je sada popova kuća do 1941. bila je kuća i dućan Vidaka Lukića, a poslije rata u toj kući je otvorena Osnovna škola Piperci. Lijevo od kuće vidi se krošnja oskoruše koja je preživjela cijelo to vrijeme, ne zna se tačno kada je i od koga zasađena. Bila je u vrijeme Vidaka Lukića, bila je kada sam ja išao u školu i još traje. Zemljište je sada u crkvenom vlasništvu.
   Sve ove familije imaju posebne, nezvanične, nazive po kojima ih Piperčani često mnogo lakše razlikuju i prepoznaju:
   1. Brigići, 2. Perculovići, 3. Bumbarovići i Bakrenovići, 4. Pajići, 6. Blagojevi Gavrići, 7. Antići, 8. Danilovići ili Pašići, 9. Mikići, 10. Stokanovići, 11. Jokići i Kukići, 12. Marjanovići, 13. Šošići, 14. Vasikići, 15. Todorovići, 16. Vaslići, 17. Tejkanovići, 18. Tošići, 19. Ančići, 20. Gužvići ili Popovići, 21. Totke, 22. Miljenovići, 23. Čunići, 24. Rakići (njima ne treba nadimak oni su ga svima davali osim sebi), 25. Avramovići, 26. Doratovići, 27. Senići, 28. Žarkići, 29. Ilinkići – Krtaljevići, 30. Okanovići i 31. Bijelkići.
   Piperčani, pa i mnogi ljudi iz susjednih sela dobro znaju koje su to familije. Zaseoci ili ma’le
   Selo je razbacanog tipa i podijeljeno u pet ma’la, a to su: 1. Ninići, 2. Potok mala, 3. Ančići, 4. Rakići i 5. Čalovina.
   U Ninićima su: Gavrići (dvoji), Tomići, Lazići, Boškovići, Vukovići, Vidovići i Stevanovići.
   U Potok ma’li su: Maksimovići (dvoji), svi Todorovići, Vasići, Ilići, tri kuće Vukovića (Avramovića), po jedna kuća Gavrića, Živkovića, Mićanovića, Sekulića i Stevića.
   U Ančićima su: Ivanići (Ančići), po dvije kuće Jovičića i Ristića
   U Rakićima su: Todići, Lukići, Rakići i Jovičići, dvije kuće Đorđića, po jedna kuća Vidovića, Stevića, Jeftića, Mitrića i Vukovića.
   U Čalovini su kuće čiji su vlasnici: Ristić Budimka Žarko, Ristić Živana Mitar, Lukić Cvjetko,Đorđić Neđin Ivan, Mitrović Neđo – Neško i Ostojić Dušana Mlađen. (Tu su još kuće: Milojka Đorđića, Mitra Milanovog Đorđića i Jove Brankovog Lukića, u koje ponekad dođu djeca iz inostranstva.)
   Tri kuće Vidovića Todorovića: Jovana Goćinog, Gojka – Ćiće Vidovog i Zdravka – Zdrave Vidovog, nalaze se kraj Gnjice kao i Pere Trišinog tako da su bliže Rakićima nego Potok ma’li u kojoj su ostali Todorovići.

   Izvor: Petar Rajin Vasić, PROHUJALO KROZ SELO PIPERCE, Brčko, 2017. godine

   Odgovori

2. 29. mart 2018. u 12:35

   Gavro Maksimovic

   Bravo Petre. Rad je izvrstan. Naši potomci će znati odakle vuku korene. Naravno dugujemo zahvalnost Slavku Ivanic koji je svoju istraživačku temu u diplomskom radu ostavio da zainteresovane generacije više saznaju o životu, radu meštana i razvoju sela Piperca. Tebi želim da dugo pišeš o ovakvim lepim temama.

   Odgovori