Poreklo prezimena Dedić

16. februar 2012.

komentara: 73

PIŠE: mr Slavomir Dedić

Ovo je prilog koji se odnosi isključivo na Dediće iz Bukovačkih salaša kod Sombora. Bukovački salaši su ušorena grupa salaša udaljeni oko 6 km od Sombora. Od 15 somborskih salaša ovo su najveći. Bukovački salaši imaju železničku stanicu na pravcu Sombor-Bogojevo-Vinkovci. Na stanici piše “Bukovački salaši”. Prvi Dedić u Somboru (Sava) registrovan je oko 1740. godine. Od onda do danas prema crkvenim i gradskim matičnim knjigama, u Somboru je rođeno oko 420 muških Dedića.

U “Srpskoj porodičnoj enciklopediji” (knjiga br. 7.) dati su sledeći podaci o nekim od tih Dedića:

Dedić Gradimir (1965.), diplomirani ekonomista, radi kao profesor u Ekonomskoj školi u Somboru. Rano se počeo baviti rvanjem. 1982. bio prvak Jugoslavije u seniorskoj kategoriji, a  na Mediteranskim igrama u Latakiji (1987.) osvojio bronzanu medalju.

Dedić Milivoj (1924-2012), lekar, profesor Medicinskog fakulteta u Novom Sadu, šef Katedre za radiologiju i  upravnik Instituta za radiologiju Kliničke bolnice Medicinskog fakulteta. Poginuo u saobraćajnoj nesreći 2012. godine.

Dedić Sergej (1911-2000), oficir Kraljevine Jugoslavije, pilot. Po izbijanju rata 1941. godine  prekomandovan u Grčku, a kasnije u Libiju. Tokom rata leteo u sastavu Britanskog RAF-a kao izviđač i u pratnji brodskih konvoja i bombardera na Mediteranu. Posle rata se nije hteo vratiti u Jugoslaviju. Umro u Australiji.

Dedić Slavomir (1942.), autor ovog priloga,  diplomirani ekonomista, magistar,  programer i dobrotovor. Odmah po donošenju Zakona o preduzećima 1989. godine osnovao prvu privatnu firmu u Somboru (ne računajući sitne trgovačke radnje). Firma se bavi projektovanjem i programiranjem informacionih sistema i do danas (2017.) nije imala prekida u radu. Dao značajne donacije za izgradnju Hirurškog bloka u sklopu Opšte bolnice u Somboru (1988.),  zatim za objavljivanje drugog izdanja “Istorije srpskog naroda” (1994.) itd. Od Fondacije solidarnosti Srbije, Beograd, dobio 2002. godine zahvalnicu za “humanitarni rad” u Fondaciji. Za rad od značaja za istoriju Sombora, dobio 2006. godine  Zahvalnicu opštine Sombor, a povodom 13. novembra dana ulaska Srpske vojske u Sombor 1918. godine.

Dedić Spasoje (1849-1940), završio Učiteljsku školu u Somboru. Kao član družine “Venac” pripremio bukvar za osnovne škole u Srbiji 1869. godine. Umro kao učitelj u Dalju (danas Hrvatska).

Dedić Stojan (1888-1959), lekar, profesor Medicinskog fakulteta u Beogradu. Sin Spasoja Dedića. Osnivač ili jedan od osnivača Interne “B” klinike u Beogradu. Pred rat napisao je knjigu “Devojka bez predrasuda” koja je odmah po ulasku nemačke vojske u Beograd povučena iz Biblioteke. (Univerzitetska biblioteka “Svetozar Marković” u Beogradu). Autor ovoga priloga je ipak uspeo da dođe do te knjige i da je pročita. Moje mišljenje je da je ta knjiga zabranjena jer se iz nje moglo zaključiti koji su to nemački špijunski centri bili u Beogradu neposredno pred rat.  Stojan nije prihvatio ni novu vlast posle 1944. godine ali je nastavio da radi.  Posle rata napisao je knjigu “Kazamati Titove Jugoslavije” koje je objavljena u Parizu. Stradao je nesrećnim slučajem (?) 1959. godine tako što je “propao” u tunel za lift.

Pored ovih Dedića pobrojanih u pomenutoj enciklopediji, pomenuću još neke druge Bukovačke Dediće:

Dedić Jugoslav (1964.),  diplomirao na Mašinskom fakultetu u Beogradu, kao statičar za noseće konstrukcije angažovan na sanaciji mnogih instalacija oštećenih u agresiji NATO pakta na Srbiju (Naftna industrija u Pančevu, Rafinerija u Novom Sadu itd.)  projektant tzv “medijske kocke” u  “Kombank areni”, najvećoj sportskoj hali u Evropi (25000 m2). Kocka je teška 10 tona, visi na sredini hale na 17 metara iznad poda.

Dedić Žarko (1892-1925), zemljoradnik, 1916. godine prešao iz austrougarske vojske u Prvu srpsku dobrovoljačku diviziju. U prvoj borbi na Dobrudži, avgusta 1916. sa Bugarima, teško je ranjen te mu je amputirana noga. Za vreme rata boravio po raznim bolnicama, a posle rata se vratio u Bukovačke salaše, gde je otvorio trgovačku radnju ali je od posledica ranjavanja umro već 1925. godine. Njegova ćerka Jelena završila je Učiteljsku školu i udala se za svog školskog druga Nemca – Fridriha Erlemana (Frica). Odmah po okupaciji Fric je postao nemački oficir ali u civilnoj službi u Vrbasu. Za vreme rata Jelena je u njihovoj kući krila komunističke ilegalce o čemu njen muž nije imao pojma. Kada su oktobra 1944. godine svi Nemci poslušali svoju vojnu komandu i krenuli u izbeglištvo, Jelena je tada rekla svome mužu za ono šta se dešavalo tokom rata. Fric se tek tada uplašio.(“Jelena, Jelena. Da se to otkrilo za vreme rata, izgubili bi smo oboje glavu!”) Pošto ni Fric tokom rata nije imao nekih neprijateljskih istupa, oni su ostali u Jugoslaviji, a nova vlast je i Jeleni i Fricu odmah obezbedila zaposlenje.

DedićDavid (1920-1985), pre rata zemljoradnik, posle rata završio Političku školu u Subotici i kurs za VKV radnika (vozač), kasnije Upravnik Ekonomije Zemljoradničke zadruge u Bukovačkim salašima, odbornik, zatim Predsednik opštine (gradonačelnik). U penziju otišao sa mesta Potpredsednika opštine Sombor. David je otac autora ovog priloga.

Dedić Milorad (1963.), završio Pravni fakultet u Novom Sadu, radio u Somboru kao sudija, danas sudija u Apelacionom sudu u Novom Sadu.

Dedić Slobodan (1946.), lekar, primarijus, načelnik Neuropsijatrijskog odeljenja Opšte bolnice u Somboru, danas penzioner.

Dedić Kosta(1952.), lekar, specijalista oralne hirurgije u Opštoj bolnici u Somboru, danas penzioner.

Dedić Gruja (1914-1973), fizički radnik,  odmah po okupaciji (16. aprila 1941. !) odnet u Nemačku na rad. Radio kao zarobljenik na raznim poljoprivrednim gazdinstvima. Iz Nemačke se vratio januara 1944. godine i odmah se uključio u ilegalni rad. Dobio status borca Narodnooslobodilačkog rata. Ubrzo postaje odbornik, pa poslanik u Pokrajinskoj skupštini Vojvodine. Tri puta biran za gradonačelnika Sombora, a u penziju odlazi sa mesta direktora Vodoprivrednog preduzeća “Panonija”. Kao gradonačelnik u najtežim danima posle rata, postao vrlo pouparan kod svih stanovnika Sombora (bez obzira na nacionalnost), tako da jedna ulica u naselju “Nova Selenča” u Somboru nosi njegovo ime.

Naredni članak:
Prethodni članak:

Komentari (73)

Odgovorite

73 komentara

  1. Vojislav Ananić

    MRNJAVČEVIĆI potiču možda od kaznaca Mrnjana, koji se oko 1280. spominje u Trebinju kao blagajnik kraljice Jelene, udovice kralja Uroša I. Uglješa, kasniji despot, bio je oko 1346. carski namjesnik u tom kraju. Porodicu je digao Vukašin, kasnije kralj.
    Za Mrnjavčeviće ništa pouzdano ne znamo. Mrnjavčevićima je bila Krsna slava Đurđevdan.

    • Danilo

      Mrnjavcevici su poreklom iz Skadra. Dosli su u Trebinje zajedno sa Jelenom Anzujskom kao kazanci tj. blagajnici trebinjska oblast u to doba je bila u sastavu Zete. Rodovi koji racunaju svoje poreklo od Mrnjavcevica su poreklom od Gojka koji je ziveo u zupi gorsko matici Mrnjavcevica i trebalo bi da pripadaju i2a haplo grupi. Pozdrav Vojislave

  2. Slavomir Dedić

    Suzana, pogledao sam preko “gugla” priču o Vašem selu Rudine. Vidim da je to samo 6 km od centra mesta Zlatibor. Vidim da se stanovništvo pored povrtarstva bavi i stočarstvom, a da ima i 40-tak ležajeva za seoski turizam. Priroda očuvana, kažu “pravi dragulj”. Ali selo je praktično u gašenju. 1948. godine imalo je oko 500 stanovnika, danas oko 150. Suzana Vi kažete da ste poreklom iz sela Rudine, a ne kažete gde sad živite i šta radite … Pozdrav,

    • Stefan Dragan Zivojin Dedic

      DOBAR Dan Svim Dedicima

      Dali posedjuje neko jos nas Rodoslov Bratstva Dedica napisam 1981-1984 god. Od Pokojnog Aleksanda Dedica.

    • Stefan Dragan Zivojin Dedic

      DOBAR Dan Svim Dedicima

      Dali posedjuje neko jos nas Rodoslov Bratstva Dedica napisam 1981-1984 god. Od Pokojnog Aleksanda Dedica?

  3. Slavomir Dedić

    Širi se polako ova priča o Dedićima. Sad primećujem da za prvu priču koju sam ja napisao o Bukovačkim salašima kod Sombora i o Dedićima iz tih salaša, nema datuma. Dakle, ne zna se kada kada smo započeli ovo dopisivanje. Zato sada dajem datum kada sam “zavrtio” priču o Dedićima. Bilo je to 1. septembra 2016. godine.

    • Suzana

      Da,selo je blizu Zlatibora i treba ga posetiti …nema mnogo mestana ali neki se iz grada vracaju na Rudine da bi tu i ostali…na Rudinama su porodice Dedić,Velanac,Kutlešić,Pljeskonić,Jeremić…Ja sada živim i radim u Užicu a moja rodbina je uglavnom na Zlatiboru,Čajetini,Užicu,neki su se odselili za Beograd,Pariz,Ameriku,svako je otišao svojim putem…

  4. Postovani gospodine Slavomir .Potpuno razumijem gospodu Teodoru.Evo moja e mail address is:gordana kurtinovic @g mail.com

  5. Postovani gospodine Slavomir broj mog mobilnog telefona je:0421776118.Veoma bih bila sretna da mi se gospoda Teodora javi

  6. Postovani gospodine Slavomir ,veoma me interesuje vase misljenje o podatku da su 1569.god zabiljezena krstenja ljudi s prezimenom Dedic na otoku Rab u danasnjoj Hrvatskoj.Puno pozdrava

  7. Postovani gosp.Slavomir Veoma me zanima vase misljenje o jos jednom podatku koji sam procitala prije par godina u nasim novinama ovdje u Australiji. Radi se o godini 1185.oj i Dedicima kao nasljednom plemstvu Braca i Hvara./Otoci u danasnjoj Hrvatskoj bivsoj Jugoslaviji

  8. Vojislav Ananić

    DEDIĆ tp.k.m). Dedići (p) su bili poznate srednjovjekovne porodice u Popovu, a živjeli su i na području Šume trebinjske. Današnje selo Dedići vjerovatno je po njima dobilo ime. Smatra se da su u groblju kod Dedića imali crkvu koja je podignuta “kada je počelo sahranjivanje pod stećke”. Bili su potomci humske vlastele Nikolića. Odavno se ne pojavljuju u Hercegovini. Nestali su “kada su Trebinjem zavladali Balšići” (226:115-118; 84:44). Dedići (k) nastanjeni su u Humcu (Ljubuški). Za njih Dedijer kaže da “nose ujakovo prezime” i da potiču od Perića iz Tihaljine. “Mati ih je prevela ocu” za vrijeme “gladnih godina”, ima ih u Tihaljini i Studencima (59:303). Dedići (m) su u Kružnju (Padveležje) i Blagaju (Bišće, Mostar). U Kružnju se smatraju starosjediocima, a u Blagaj je neki Dedić došao iz Podveležja i “udao se za udovicu” (59:237,240). Ima ih i u Mostaru.

    Izvor: Risto Milićević – Hercegovačka prezimena, Beograd, 2005.

  9. Slavomir Dedić

    Gordana, vidite li Vi šta je ovaj naš sagovornik Vojislav Ananić napisao. Čovek nas je prosto zatrpao podaci, a nije ni Dedić. Svaka čast Vojislave. Hvala puno. Što se tiče ostalih podataka o Dedićima, imam ja još dosta toga ali ne mogu se sad posvetiti tome dok se ne završe neki moji veliki lični i poslovni projekti. Inače, ovih dana u našoj štampi (“Politika”) nekoliko puta su pisali o Milutinu Dediću, rođenom bratu kantautora Arsena Dedića koji je živeo i umro u Zagrebu. Milutin je poznati istoričar umetnosti i živi u Beogradu od 1957. godine , tj. od studentskih dana. Veliki je radnik i stvorio je ogromnu dokumentaciju o manastirima, vodenicama, običajima, ljudima, neobičnim predelima itd. Ja sam imao prilike da sve to vidim. Radi se desetinama hiljada njegovih crteža i sličnih dokumenata. Skupljam to pa kad jednom dobijem vremena napisaću i staviti “među korice” sve što imam. Pogledajte svoj “e-mejl” !

  10. Vojislav Ananić

    Gospodine Dediću, hvala na lepim rečima. Kao što vidite, pomažem drugima u istraživanju njihovih korena, a meni, kod porekla mog prezimena, malo ko može da da neke značajnije podatke. Literatura, vrlo oskudna. Niti smo bili neko pleme ili bratstvo. Sve to otežava. Znam samo da nam je rodonačelnik neki Ananije. A koji i kada??? Teško bez svega toga. Čak ne postoji ni neko narodno predanje u vezi sa Ananićima.