Poreklo stanovništva naselja Parci, opština Podgorica – Crna Gora. Prema knjizi Dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.
Položaj sela.
Pružaju se jugoistočnom podgorinom Velje gore, između brda Gomile Marovića, Debelog brijega, Gojana, Vranjske glavice i puta Krnjička kamenica – Progonovići. Graniče ih sela Gradac, Staniseljici, Brežine i Zagora. Po topografskom i geografskom položaju najsličniji su susjednom Gracu. Naselje je smješteno na blagoiskošenom krševito -valastom podu, koji nadvisuju strane Velje gore. Sa odnosnim putem vezuju ga dva kraka (duga 3,5 km, izgrađena 1964. i 1971. god.), čineći njegov položaj relativno povoljnim. Od Titograda je udaljeno 24, od Cetinja 33 i od mjesnog središta y Gracu 2 km. Sam atar zahvata prelazno područje između Donje i Gornje Nješanske nahije. Njegova granica, počev sa Ilina brda (južno od crkve), vadi u pravcu sjeveroistoka na Čelinac, Odakle preko Gomile Marovića izlazi na Radičinu gomilu, a zatim skreće ka jugoistoku i eoskim putem koji vodi od Graca za Pribojeviće izlazi na Osišta. Odatle se istim pravcem nastavlja na Kozji, krš, te njegovim grebenom silazi na Gnjileš, gdje povija na jug i vodi na vrh Leperića, zatim zapadno na Vranj, pa, silazeći dalje na Popov do, povija na sjever i preko Ržišta izlazi na Ilino brdo. Tako uokviren atar dug je (3–I) 2,6, širok (S–J) 1,7 km i zahvata 4,47 km2 površine. Sredina sela je na visini od 430 m.
Istorijat.
Parci su, po svoj prilici, jednake ili približne starosti sa Gracem i Staniseljićima. Po turskim defterima iz 1521. i 1523. god., imali su 16, odnosno 11 kuća. Bolica ih, međutim,. ne pominje (možda ih je obuhvatio podacima za neko od susjednih sela). Početkom 19. vijeka, prema Dipreu i Somijeru, imali su 20 d. i 45 vojnika. Godine 1865. zajedno sa susjednim selom Gracem imali su 59 d. a 1879. (samo oni) 12 sa 65 stanovnika (36 m. „i 29 ž.). Erdeljanović je u selu evidentirao 32 d., a 1925. bilo ih je 42 sa 212 stanovnika. DO 1948. broj prvih smanjio se za 3, a drugih za 31. Zatim je bil0: 1953 (43 :169), 1961 (36:93) i 1971. (21:46). Sastav domaćinstava prema broju članova u zadnja dva popisa bio je: sa 1 (10:8), sa 2 (11:7) sa 3–5 (10:4) i sa 5–8 (5 :2). Tada je sastav glavnih starosno-polnih grupa izgledao ovako: npve 25:9 (ž. 11:2), druge 40:15 (ž. 25:10) i treće 28:22 (ž. 14:11) .
Struktura stanovništva.
Prema obrazovanju, mještani su bilš bez škole 35 : 20 (ž. 28:17), sa četvorogodišnjem 33:21 (ž. 14:6), sa osmogodišnjom 3:1, sa srednjom 5:1 (ž. 6 :0), ca višom (0 : 1) i kvalifikovani radnici (0: 1), a nepismenih je bilo 28 : 18. (ž. 26 : 17).
U isto vrijeme je posjedovna i dohocovna struktura domaćinstava: bez zemlje (4:0), do 2 ha (30:19), sa 2-5 (2:2), odnosno poljoprivrednih 18:16, mješovitih 15:3 i nepoljoprivrednih 3:2.
U 1953. gol. 86 aktivnih izdržavalo je 69 lica; y poljoprivredi 74:44, a sa ličnim primanjima bilo je 14 lica. U naredna dva popisa taj odnos se izmijenio ovak0: aktivnih je bilo 25:38, izdržavanih 52:6; u poljoprivredi 22:35 i 32:4, a sa ličnim primanjima, 16:2.
Tip sela.
Naselje se sastoji iz dva izvjesno podvojena dijela. Mještani ih, međutim, ne uzimaju kao zaseoke i nemaju svoje nazive. U njima su kuće dosta zbijene. Selo ih ima 35, Od kojih su 12 prizemne, a ostale na izbi. Tiglom je pokriveno 30, a pločama 5; daščani plafon je y 25, malterisani u 6 i bez plafona su 4 kuće. U međuratnom periodu prepravkama i dogradnjom je bilo zahvaćeno 12, a y poratnom 6 kuća. Sada su 3 kuće zapuštene. Sve su inače popisane kao 36 stanova sa 1537 m2, od kojih su 20 iz prvog, 11 iz drugog 4 iz trećeg i 1 iz četvrtog perioda. Otvoreno ognjište imala su 32 zemljani pod 2 i električno osvjetljenje 31. Prema. vrsti su: 25 jednosobnih i garsonjere, 10 posebnih soba i 1 dvosobni. Stalno je bilo nastanjeno 19, dok ih je 17 napušteno na duže vrijeme.
Rodovi.
Juna 1973. y selu su živjeli:
-Đurišići (8 d.),
-Raičkovići (7) i:
-Lukovci (1).
U periocu 1918–41. iseljeno je 25, a poslije 1945. god. 103 (u Titograd 85). Najviše (povremeno) dolaze ovi iz Titograda. Ranije je y Ameriku išlo 16 mještana. Sada y selu ima samo 37 stanovnika, od kojih je 14 starijih od 60 godina.
Vode.
Selo uzima vodu iz 2 ubla i 27 bistijerni. Ublovi, zvani Vranj i Popov do, su veoma stari; prvi je na jugoistočnoj, a drugi na jugozapadnoj periferiji sela. Osim 5 u đeru, ostale bistijerne su y kamenu i cementu. U seoskoj svojini su 2 (jedna u Popovom dolu, druga u Srgovcu), dok je 1 (takođe u Srgovcu), zajedničko vlasništvo Graca i Paraca. U svojini pojedinih bratstveničkih ogranaka je 6, a ostale su privatne. Poslije 1945. izgrađeno ih je 6.
Ostali podaci o selu.
Električno osvjetljenje uvedeno je 1966. god. Do novembra 1972. mještani su nabavili 3 električna šporeta i 10 radio–prijemnika. Gogovo sva domaćinstva se služe ognjištem. Veliko iseljavanje y novije vrijeme uslovilo je stagnaciju sela. Ona se ogleda relativno malim promjenama y opremi kuća i y velikom smanjenju stočnog fonda i agrarne proizvodnje uopšte. Nešto veća pažnja se, kao i u svim drugim lješanskim selima, poklanja vinovoj lozi, čiji su proizvodi namijenjeni tržištu. Ogranične površine su na račun livada smanjene na najmanju moguću mjeru. Listoberi praktično nijesu više „potrebni“ jer je brava malo, dok se se za krupnu stoku uzimaju veće količine sijena sa zalivađenih površina. Raspored i udaljenost imovine od kuća su sliččni onima na Gracu ili, pak, u Staniseljićima. I ovdje okućnice predstavljaju glavnice imovine ili pak njihove dijelove. Steru se uglavnom niže naselja i dobrim dijelom su podzidane na prisojno položenim terasama, osobito pogodnim za vinovu lozu.
Lokacije kuća sa najčešće ograđenim dvorištima, oborima i štalama, su slične onima u susjednim selima. Goletne brdske strane iznad sela korišćene su kao komunice. Selo inače nema svoju planinu, već je ovce davalo drugim na katunovanje – najviše na Komu (Kuči) i u Morači. Uoči zadnjeg rata selo je imalo oko 600 ovaca pa je 15-20 d. davalo stada na planinu, a sada ih ima oko 60, tako da ih izjavljuju samo 2 domaćinstva.
IZVOR: Prema knjizi Dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.
Komentari (0)