Poreklo stanovništva naselja Liješnje, opština Podgorica – Crna Gora. Prema knjizi Dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.
Položaj sela.
Nalazi se na donjolješanskoj površi, između Gornjih Kokota, Goljemada, Bigora i Korneta. Na domaku je puta Titograd—Cetinje, sa kojim ga povezuje pet krakova. Prvi vodi od Gornjih Kokota do Pod stranu, dug je 1,7 km, a izgrađen 1925, drugi do Rudine (2 km, izgrađen 1906), treći do Podanja (1 km, izgrađen 1902/3), četvrti do kuće Sava Đ. Uskokovića (2 km, napravljen 1966) i peti prema Pelinovu (1 km, izgrađen 1964). Naselje je razmješteno pri brdskim stranama, niže kojih se pružaju obradive površine i manje na samoj površi oko plitkih kraških depresija. Pored znatnog dijela „uravnjene” površi atar sela zahvata i susjedne, poglavito ogoljele brdske strane. Počev od blizu Radovića glavice njegova granica vodi pored ublova Radovića i silazi na put Titograd—Cetinje (kod mjesta zvanog Zapuštene rupe), odakle skreće na jugozapad i izlazi na isti put kod Barutane. Dalje se nastavlja do Jamice, a odatle pravcem – do na Pelinovo. Tu skreće sjeveroistočno i prolazeći južno od kote 405 m, od Korneta izlazi na Ilića glavicu. Tu povija ka Veljoj strani (kota 428 m) na zatim na Bijelu glavicu te preko Ćurske izlazi na Radovića glavicu. Tako uokviren atar je (Z-I) dug 2,6, širok (S–J) 2,3 km i zahvata 5,94 km2 površine. Sredina sela je na visini od 130 m.
Istorijat.
Bez obzira na to što u konsultovanim izvorima ne nalazimo neposredni pomen ili druge podatke o ovom selu, sa dovoljno razloga se može tvrditi da je ono staro bar toliko koliko i dva njemu granična sela, Goljemadi i Kornet. To se da zaključiti iz prirodnih i prostrano nepodvojenih veza između njih i Liješnja. S druge strane, Nješnjani se prvi put pominju y povelji Đurđa Crnojevića 1494. a u kotorskim spomenicima 1526, i to kao selo (villa Liessgnani). Pri tome se „ne može znati da li se to odnsoi na selo Liješnje, ili na Lješansko pleme, jer se i za neka druga plemena Stare Crne Gore u to vrijeme upotrebljava naziv ,selo’ (villa)”. U Boličinom popisu zavedeno je naselje Dobrotići sa 27 kuća i 60 vojnika. Taj naziv se u potpuno čistom izrazu sačuvao y toponimu ovdašnjeg mjesta (kod kuće Luke Radojeva Vukčevića) gdje su sačuvani ostaci stare crkve i groblja.
Erdeljanović je u selu popisao 13 d., a 1925. bilo ih je 19 sa 150 stanovnika. Do 1948. broj prvih uvećao se za 23, a drugih za 21. Zatim je bilo: 1953 (41:190), 1961 (45:184) i 1971 (40:145). Od zadnjeg broja te godine u selu je od rođenja živjelo 80, a ostali su se doselili, i to 25 prije 1945, a drugi poslije. U zadnja dva popisa domaćinstva su prema broju članova bila: sa 1 (8 : 12), sa 2 (6:5), sa 3–5 (14:9), sa 5—8 (13:11) i sa 8 i više (4:3). Ujedno je sastav glavnih starosno-polnih grupa bio: prve 81:46 (ž. 35:22), druge 71:62 (ž. 43:33) i treće 33:37 (ž. 20:22).
Struktura stanovništva.
Prema obrazovanju, mještani su bili: bez škole 43 : 36 (ž. 38 : 30), a četvorogodišnjem 68 : 56 (ž. 30 : 30), sa osmogodišnjom 19 : 18 (ž. 8 : 9), sa srednjom 10 : 14 (ž. 1 :6) sa višom i visokom 2 :4 (ž. 1 :1) i kvalifikovani radnici (1:3), a nepismenih je bilo 25:23 (ž. 25:22).
Tada je posjedovna i dohodovna struktura domaćinstava izgledala ovako: bez zemlje (6:2), do 2 ha (11:30), sa 2–5 (19:8), sa 5–10 (7: 0) i a 10—15 (2:0), odnosno poljoprivrednih 17 : 10, mješovitih 21:11 i nepoljoprivrednih 7:19.
U 1953. g. 75 aktivnih izdržavalo je 102 lica; y poljoprivredi 61:61, a sa ličnim primanjima bilo je 13. Isti odnos se y dva sljedeća popisa izmijenio ovako: aktivnih je bilo 62:55, izdržavanih 106 :71; u poljoprivredi 44:31 i 41:39, a sa ličnim primanjima 16 : 16 lica.
Tip sela.
Liješnje je razbijeno naselje. Sastoji se iz pet zaselaka sa ukupno 43 kuće. To su: Pod stranom (22 kuće), Rudina (7), Površje (6), Podno Liješnja (5) i Pelinovo (3). Od njih su 37 na izbi, a 6 prizemne; sve su pokrivene tiglom; daščani plafon je u 18, a malterisani u 25.
U međuratnom periodu prepravka i dogradnja vršene su na 3, a u poratnom na 11 kuća. U selu su popisana 44 stana sa 2077 m2, od kojih su 23 iz prvog, 15 iz drugog, 4 iz trećeg i 2 iz četvrtog perioda. Tada je ognjište imalo 14, zemljani pod 3 i električno osvjetljenje 39 stanova. Prema vrsti su: 23 jednosobna i garsonjere, 9 dvosobnih, 8 posebnih soba, 3 dvosobna i 1 četvorosobni. Osim 3 koja su povremeno korišćena, ostali su bili stalno nastanjeni.
Rodovi.
Oktobra 1974. u selu su živjeli:
-Vukčevići (38 d.),
-Uskokovići (2) i po 1 d:
-Globarevići, Božovići i Crvenko.
U periocu 1918—45. iselilo se 12, a u poratnom 45 lica (34 u Titograd, a drugi y Beograd, Mostar, Pančevo i drugdje). Ranije je na rad u druge zemlje išlo 9 mještana. Sada ima 14 dnevnih migranata (do Titograda).
Vode.
Selo se vodom opskrbljuje iz 25 bistijerni i 2 ubla. Među prvima je 9 izgrađeno prije balkanskih ratova. One su građene po zaseocima ili u grupnoj svojini. Danas ih je najviše u privatnoj svojini. U novije vrijeme izgrađeno je 11, pa se zajedničke (kao npr. u Pelinovu) gotovo ne koriste. Najstarija bistijerna (stara oko 200 god.) je Uskočka voda. Nalazi se između Pelinova i Podliješnja. Koristila su je i susjedna sela. Ublovi su – 1 privatni i 1 komunski, zvani Đakonac (star oko 200 god.). Njime se služe i Goljemadi. Pomeđu Gornjih Kokota i Rucine nalaze se ublovi Radovića (smatraju se starim 400–500 godina); takođe su komunski. Do prije oko,60 godina stoka se radi pojenja gonila na Kaluđerovo oko i Krakala (Gornje blato).
Zanimanje stanovništva i ostali podaci o selu.
Električno osvjetljenje uvedeno je 1965. g. Od tada do marta 1973. mještani su dobavili 20 električnih šporeta, 15 frižidera, 5 televizora, 20 radio—prijemnika (12 tranzistora i 10 gramofona). Sada samo ognjište koriste 2 d., a njega i šporet 23. Što se tiče ostalih novina y opremi kuća, one su istovjetne sa onima u susjednim, pomenutim selima. Najviše su, dakle, zastupljene u renoviranim, dograđivanim ili novopodignutim kućama. Nekoliko takvih kuća u selu je relativno velikih dimenzija. Njihovi vlasnici su se i ranije smatrali bogatim. Izgled i oprema tih kuća sasvim su slični onima u gradu. Odlikuju ih, pored ostalog, velike tarace sa ogradama i stepeništima.
Položaj sela predodredio je relativno pogodne lokacije kuća. Budući povezane sa glavnim (međugradskim) putem, one su ujedno i međusobno povezane kolskim putevima. S druge strane, blizina mjesnog središta y Barutani sa njegovim objektima (školom, poštom, pr0davnicom i mjesnom kancelarijom) takođe veoma pozitivno utiče na život sela, kao i redovne saobraćajne veze sa Titogradom, koje ga uključuju y njegovu dosta blisku gravitacionu sferu.
Svi ti činioci su, osobito y novije vrijeme, uslovili savremene promjene u standardu i načinu života uopšte. Emigracija, uključujući i dnevnu migraciju, izmijenila je obim i strukturu agrarne proizvodnje i u znatnoj mjeri je preobratila u dodatno, dopunsko ali i veoma unosno zanimanje. Ona se bitno svela na one dijelove koji iziskuju manju radnu snagu na jednoj, a istovremeno su na većoj tržišnoj potražnji na drugoj strani. U tom pogledu ovdašnje prilike u najviše naklonjene inače tradicionalnom vinogradarstvu, koje je postalo primarno. Nasuprot njemu, stočarstvo i ratarstvo su uveliko potisnuti y drugi plan. Površine pod vinovom lozom su y zadnje dvije decenije uvećane; reklo bi se, čak razmjerno više kod vlasnika čiji su posjedi manji. One su obično bliže kućama, dakle na okućnicama koje su u stvari imovinske glavnice. Drugi dijelovi imanja se manje obrađuju.
Tačnije rečeno, y čitavom selu obrađuje se 10–15 rala zemlje. A prije je, recimo, samo Savo Đurišin Uskoković obrađivao — pod pšenicom i kukuruzom po 4—5 rala, duvanom 1–3, krtolom i bobom po 0,5 rala itd.
Stočarstvo je takođe veoma opalo, osobito sitno. Do balkanskih ratova domaćinstva su držala i do 100 brava, zatim do zadnjeg rata do 60, a poslije 1950. g. u prosjeku 20—30 (i to mali broj mještana).
Selo, pak, nema svoju planinu, već su ovce, ljeti davale na čuvanje u Kučima, Morači i Vasojevićima. Izjavak je obično počinjao o Trojčinu dne, a sjavak oko „Veljega Gospođindana” Uz svako grlo vlasnik je ranije davao i po pola oke soli, a poslije 1945. g. uz kilo soli plaćao je i pašarinu (po grlu). Prije je vlasnik y nadoknadu dobijao po oku, a sada po 2kg sira (po grlu). U posljednje vrijeme vlasnici izgone stoku u Kuče – unaprijed znajući kome će je dati. Jesenovišta za stoku bila su u Barjamovici, Orasima i Štitarima. Tamo ima zanovijeti. Na njima se ostajalo do snjegova. Držala se (bez naplate) na posjedima današnjih vlasnika, koji su od toga, tj. jedino od đubrenja pasišta, imali koristi. Tamo su se davali i volovi da uzoru, obično kod prijatelja. Sada ih manje izgone, a za pašarinu plaćaju novac. Vlasnici ih i odgone i dogone.
Bratstvenički potesi imovine su u osnovi sačuvani. Ovo stoga što je samih bratstava malo i što Vukčevići predstavljaju „jačicu”. Prvobitno su Uskokovići imali velika imanja. Postepeno se iseljavajući, uglavnom su ih prodavali Vukčevićima iz Bigora. Vukčevići su zemlju takođe kupovali i k0d Burzanovića i Globarevića. Pravo preče kupnje zemlje održavalo se inače do zadnjeg rata. Pri prodaji, zemlja je prvo nuđena bližnjima. do šestog koljena, tj. do 12. stepena (jedno koljeno –– dva stepena), pa onda susjedu tog imanja, tj. „eševiji“, zatim mještaninu iz istog sela i najzad inoseljaninu. Imovina je sada prostorno najvećma artikulisana prema bratstveničkim ograncima, y prvom redu kod najbrojnijih Vukčevića.
Seoska komunica se prostire u Liješanjskoj i Veljoj strani, zatim oko Vakonca i ublova Radovića, dok se komunica Vukčevića i Uskokovića pruža pocno sela –- do pomenutog međugradskog puta. Do prije 70 g0dina pojedini bratstvenički ogranci imali su svoje dijelove (takvi ogranci su, recimo, Vojinovići—Mirotići, Banići). Otada su, međutim, svi dijelovi (sem dijela Uskokovića) ukomunjeni. O tome je napravljen i ugovor (koji je sačuvan); po njemu su neograničene i paša i sječa. Ranije se, doduše, malo šta imalo sjeći, a otkako su se koze makle, nastala je dubrava, tako da se u njoj sada ima šta; sjeći, ali je gotovo niko ne siječe.
IZVOR: Prema knjizi Dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.
Komentari (0)