Poreklo stanovništva naselja Gradac, opština Podgorica – Crna Gora. Prema knjizi Dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.
Položaj sela.
Nalazi ce y Gornjoj Lješanskoj nahiji, na sjeverozapadnoj podgorini Velje gore. Naselje je grupisano na padinama brda Oskoruše i Klačne glavice, a njegov atar zahvata brdski, karstifikovani prostor sa uvalama i vrtačama – između Paraca, Staniselića, Buronja i Proganovića. Selo je krakom dugim 0,8 km (izgrađen – dio do prodavnice 1953. i nastavak do kraja sela 1969) vezano za put koji se od puta Titograd–Cetinje odvaja kod Krnjičke kamenice i vodi za Proganoviće, Štitare i Orahe. Od Titograda je udaljeno 21 i od Cetinja 35 km.
Granica atara, počev sa Ilina brda, vodi preko Čelinca, Gomile Marovića i Njiva do na Krivi vrh (kota 498), a odatle starim putem u pravcu Boronja do Debelog rasta. Odatle skreće na zapad preko Raskosišta i Vučje glavice, odakle povija na sjever i izlazi na Stananov krš, a zatim na Vučju glavicu, te dalje preko Dubokog dola silazi na Klačenik, Klobučnik i Gomilice i izlazi na Ilino brdo. Tako uokviren, atar je (S–J) dug 2,6, širok (Z—I) 1,3 km i zahvata 3,50 km2 površine. Selo je na visini (kod crkve) od 400 m.
Istorijat.
Gradac se prvi put pominje 1431.g. U kotorskim pisanim spomenicima „jedan Gradac pominje se mnogo ranije, 1335.g.” Kovijanić smatra da je to „Lješanski Gradac, čije ime je bilo poznato u Kotoru, jer je pored njega vodio veliki srednjovjekovni put Kotor—Podgorica—Novo Brdo. Prema turskim defterima iz 1521. i 1523, imao je 17, odnosno 16 kuća. Gotovo vijek kasnije Bolica je u njemu popisao 21 kuću i 51 vojnika. Godine 1865. zajedno sa susjednim Parcima imao je 59 d., a 1879. y njemu je bilo 21 d. sa 124 stanovnika (57 m. i 67 ž.) i 1903. 26 d. Erdeljanović je y selu evidentirao 27 d., a 1925. bilo ih je 25 sa 158 stanovnika. Do 1948. broj prvih je ostao isti, a drugi se smanjio za 44, da bi zatim bio; 1953 (31:112), 1961 (26:75) i 1971 (21:59). U zadnja dva popisa domaćinstva su prema broju članova bila: sa 1 (4:5), sa 2 (11:8), sa 3-5 (7:5), sa 5-8 (3:2) i sa 8 i više (1:1). Tada je sastav glavnih starosno-polnih grupa bis: prve 14:12 (ž. 5:4), druge 30:23 (ž. 18:14) i treće 31:24 (ž. 21:12).
Struktura stanovništva.
Prema obrazovanju, mještani su bili: bez škole 31 : 22 (ž. 28:18), sa četvorogodišnjom 35:25 (ž. 14 : 8), sa osmogodišnjom 2:2 (ž. 0 : 1), sa srednjom 1:0, sa višom (0:1) i kvalifikovani radnici (1:1; ž. 1:1), a nepismenih je bilo 28 : 18 (ž. 26 : 16).
S druge strane, tada je posjedovna i dohodovna struktura domaćinstava izgledala ovako: bez zemlje (1:0), do 2 ha (6 : 19), sa 2-5 (15:2), sa 5-10 (4:0), odnosno poljoprivrednih (10:15), mješovitih (5 :5) i nepoljoprivrednih (1:1).
U 1953. g0dini 46 aktivnih izdržavalo je 58 lica; u poljoprivredi 44:51, a sa ličnim primanjima bilo je 8. Isti odnos se u dva sljedeća popisa promijenio ovako: aktivnih je bilo 34:33, izdržavanih 27:22; u poljoprivredi 30:29 i 18:21, a sa ličnim primanjima 14:4.
Tip sela.
Zahvatajući prostor koji izvjesno predstavlja sredokraću pomeđu donjih i gornjih dijelova lješanske nahije, Gradac ima relativno povoljan geografski položaj. Njegova teritorijadio-administrativna funkcija za Gornju lješansku nahiju analogna je takvoj funkciji Barutane za Donju. On je i y međuratnom periodu, kao i poslije 1945. g., bio opštinsko, odnosno mjesno središte. Topografski gledano, naselje je izneseno na lijevu stranu od pomenutog puta, a između njih se, prisojno položena, pružaju njegova glavna imanja. Zbijenog je tipa i ima 27 kuća, od kojih je 10 prizemnih, a ostale su na izbi. Tiglom je pokriveno 25, a pločom 2; daščani plafon je u 18, a malterisani y 9 kuća. U međuratnom periodu manje prepravke su vršene na 5, a poslije.1945. renoviranje i dogradnja na 8 kuća. U selu je popisano 26 stanova sa 1296 m2, od kojih su 16 iz prvog, 4 iz drugog, 4 iz trećeg i 2 iz četvrtog perioda. Ognjište je imao 21 stan, zemljani pod 3 i električno osvjetljenje 24. Prema vrsti su 13 jednosobnih i garsonjera, 7 posebnih soba i 6 dvosobnih, 21 je bio stalno nastanjen, a povremeno 5.
Rodovi.
Jula 1974. y selu su živjeli:
-Kažići (6 d.),
-Kovačevići (4),
-Raičkovići (6),
-Radovići (1) i:
-Marovići (1 d.).
U međuratnom periodu iselilo se 15 (u Titograd i Peć) a poslije 1945. g. 49 mještana, od kojih y Titograd 40. Oni povremeno dolaze. Ranije je u Ameriku išlo 18 mještana. Selo sada ima 2 dnevna migranta.
Vode.
Selo se vodom snabdijeva iz 20 bistijerni (4 su u đeru, a 16 u kamenu). Od njih su 3 izgrađene poslije 1945. Zajedničke su 3 (u đeru), zvane Srgovac. Tu je i 1 zajednička za Gradac i Parce (najveća je i veoma stara), a takođe i 1 u svojini sela Paraca. Ovdje je postojao i 1 stari ubao, ali je već odavno propao. Na drugoj strani zajedno sa Staniselićima selo ima 2 ubla, zvana Lokva; nalaze se sjeverno od prvog sela. Služe kao pojišta za stoku.
Ostali podaci o selu.
Električno osvjetljenje uvedeno je 1964. g. Od tada do oktobra 1972. mještani su nabavili 5 električnih šporeta, 8 frižidera i 15 radio-·prijemnika. Savremenije promjene u opremi kuća i ovdje su, kao i u drugim lješanskim selima, znatne. Naravno, manje su u onim kućama gdje se koristi ognjište, a takve su obično kuće „izjedna“, popisane kao posebne sobe. U njima je više starih stvari, namještenih bez nekog reda, onako „od oka“, često pretrpano.
Prvenstveno za potrebe vinogradarstva i stočarstva, nužne su prostorije za ostavu raznog inventara, proizvoda i za smještaj stoke. U tu svrhu korišćeni su magacini i izbe y kućama na dva sprata, kao i štale kojih sada ima 14. Ranije ih je bilo više a sada su, recimo, zapuštene 3 i porušene, propale 2. Od postojećih samo su 3 zidane u kreču, a druge u suvomeđi. Pod tiglom je 1, pod pločom 10 i pod plehom 3. Dvorišta su ovdje relativno mala, a obori za stoku su, osobito dok je nje bilo više, bili njihovi dijelovi ili posebno ograđeni prostor do njih. U bližoj okolini kuća, dakle bliže štalama i oborima, smješteno je uplašćeno sijeno (stogovi), dok sadjevenih listova (prije uglavnom namijenjenih za ishranu koza), sada više nema, jer se koze više ne drže, a i ovaca je malo.
Položaj kuća je takav da neposredno uz njih nema okućnica, već su one u sastavu većih dijelova imanja, koja su unekoliko podvojena, niže kuća. Dobrim dijelom su na podzidanim terasama i ograđena. Njihova srednja udaljenost od kuća je od 0,4 do 0,7 km. Najviše su udaljene šume, branjevine i pasišta –– 1,5 km. Selo nema svoju planinu, već su se ovce davale na katunovanje u Kučima i Morači. U predratnim g0dinama to je činilo 10—13, a sada 1 d. Komunica je, međutim, iznad sela, na sjevernim stranama Velje gore, (Vrtijeljka, Čelinac, Oskoruša). To su goleti i kao ispaša se neograničeno koriste.
IZVOR: Prema knjizi Dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.
Komentari (0)