Poreklo prezimena, selo Miruše (Bileća)

Poreklo stanovništva sela Miruše, opština Bileća – Hercegovina. Prema knjizi Jevta Dedijera „Hercegovina – antropogeografska studija“ u izdanju “Kulturno nasljeđe” izdavačke kuće “Veselin Masleša”, Sarajevo, 1991. godine. Priredio saradnik Porekla Milodan.

Položaj sela.

Većina miruškijeh sela je u onoj ravnini, što se u daljini oko 2 km od Vrela s lijeve strane Trebišnjice utisnula među brda Vlainju na S i SI i Jabukovac na I. Sela Kalanjevići i Pod Gradinom su c južne strane Vlainje okrenuta upravo prema J Gornje Selo je y samom uglu između Vlainje i Jabukovca; Podjabukovac je na zapadnom podnožju J abukovca; Mujačića kuće, Kočarići, Prijeka Njiva i Pod Kulom su na samom ravnini, znatno udaljena od oba brda. Kuće ova zadnja tri sela nijesu ni c jedne strane zaklonjene kakvim brdom ili kosom; od jakijeh vjetrova zaklanja ih gusta šuma. Osim ovijeh sela u ravnici, u miruškoj su javti i ona sela, što su po brdima sjeverno od ovijeh. To su: Vlaina, Mrežica i Deleuše. Vlainja je na SI od Kalanjevića, u daljini 1 i 1/2 km, između izohipse od 400 i 500 m. Kuće su na maloj zaravni u brdu istoga imena okrenute prema J. Mrežica je s druge, sjeverne strane brda Vlainje, na istočnom kraju Bilećskog Polja, upravo u onome uglu, gdje se sastaje Vlainja i Hadžibegovo Brdo. Jedan dio kuća u Mrežici je odmah uz zapadnu stranu Vlainje, okrenut prema zapadu i sjeverno–zapadu; drugi je dio na prisojnoj strani Hadžibegova Brda, okrenut prema JZ i Z. Deleuše su na SI od Vlainje, a na S od Gornjeg Sela; kuće su u onoj dubokoj prodoli, koja se između Vlainje na Z, Pilatovaca, Obljaja i Kokota na I spuša iz baljačke uvale u mirušku nizinu. Na onom mjestu, gdje su deleuški iradi i kuće, ta se je prodo raširila 800–1000 m; kuće su na istočnoj strani prodoli, gotovo poređane u niz.

Vode.

Zapadna međa Miruša ide tokom Trebišnjice, koja ima veoma duboko korito, te se ne može nikada preko njega izliti na seoske irade. Pored Trebišnjice izvire nekoliko izvora, u kojima je voda uvijek hladna. Mirušani se rijetko služe vodom iz Trebišnjice, većinom piju iz ovijeh vrela. Izvan Trebišnjice nema vrela. U selima po brdima stanovništvo pije vodu iz čatrnja. Za vrijeme velikijeh kiša oko Vlainje i Deleuša počnu teći pišteti, koji presuše odmah poslije kiše. U vrijeme takvijeh kiša sredinom Miruša proteče dosta bujna rijeka Potok. On nastaje 0d kišnice, koja se u bujicama slijeva s okolijeh brda. Taj potok uvijek sobom nosi veliku masu šljunka i pijeska, pa ga po katkad izbaci na bliže njive.

Iradi i mera.

U Mirušama su sela izokola, pri brdima, a iradi su po ravnini. Većinom su imanja cijeloga sela na jednom mjestu, ograđena istijem zidom. Pojedine kuće u takijem selima nemaju posebnijeh zgrada, sve su zgrade opasane jednijem zicom i imanje cijeloga sela čine samo jednu zgradu. Pored ovijeh njiva što su odmah uz kuću, neke porodice imaju njiva i pored Trebišnjice, koje svake godine plavi rijeka. To su „luke“ oranice i „bare“ – sjenokosi. Na njima dobro rađa kukuruz i sijeno. Na Vlainji, u Mrežici i Deleušama većina je imanja isto tako uz kuće, ali ima manjijeh njiva i po bregovima. U Mrežici svi seljaci žive na svojoj vlastitoj zemlji; na Vlainji ih je više od polovine slobodnijeh, a u ostalijem selima ima više kmetova nego slobodnijeh seljaka. Cijelo i neobrađeno zemljište i u selu i u brdima je pod ispašom. Većina brda je sasvijem gola, šuma je rijetka i niska. U Mirušama bilo je dobre šume u Lugu i Milobodu pored Trebišnjice, ali je danas isječena. Iz ovijeh golijeh mjesta u meri izdvajaju se visoke i guste dubrave po zgradama, što se kao u luku šire ispred sela.

Tip sela.

Mirušama se nazivaju sva sela iz nizine, dok se za sela po brdima rijetko čuje taj poziv. Miruška su sela zbijena tipa. U Kalanjevićima, Pod Gradinom, na Vlainji i Pod Jabukovcem kuće su u jednom, zbijenom čoporu, dok su kuće na Mrežici razbijene u dva, Pod Kulom u tri jako zbijena čopora. Ovo zbijanje kuća nastalo je uslijed množenja stanovništva. Prije 80 godina broj kuća u pojedinijem selima bio je ovaki: u Kalanjevićima 1 k., Pod Gradinom 1 k. , Pod Jabukovce 1 k. , Pod Kulom 2 k., u Prijekoj Njivi 2 k., a kod Mujačića kuća 4 k.

Neke porodice, koje su tada živjele u ovijem selima, odselili su, a na njihovo mjesto doseliše druge porodice. Kod Mujačića kuća bile su tri muslimanske porodice: Mujačići, Bilalovići i Atlići. Zadnje dvije porodice odselile su i danas tu žive samo dvije kuće Mujačića. U Kočarićima je bila jedna Koraćeva kuća i jedna Mišeljića. Koraći su izumrli, Mišeljići su odselili Pod Kulu, a na njihovo mjesto doseliše: Dedijeri iz Čepelice, Tabakovići s Mrežice i Vitkovići ispod Jabukovca. U ostalijem selima stanovništvo se većinom množilo priraštajem. Od nekadašnje dvije kuće na Mrežici danas imamo 11 k.; od jedne kuće u Kalanjevićima ima ih danas 9 k. (dvije su kasnijih doseljenika); od 1 kuće na Vlainji ima ih danas 5 k. ; a od dvije kuće na Deleušama imamo danas 15 kuća. Većina miruškijeh porodica prije 80 godina bila je na istom mjestu, gdje i danas. Današnja sela bijahu sasvijem mali čopori kuća (najviše po 4 kuće u jednom selu). Porodice su se poslije množile, nove su se kuće gradile uz stare i tako su sela dobijala zbijen tip.

Planina.

Mirušani nemaju torina ni janjila po brdima. Planina im je u Poljani između Pebršnika i Volujaka. Do okupacije Poljana je bila imanje nikšićkijeh begova. Poslije okupacije Papići c Vlainje i iz Koravlice (sada u Crnoj Gori) kupiše dio Poljane i sada je taj dio planine njihov. Drugi dio kupili su Komlenići i oni izgone stoku na svoj dio, I Papići i Komlenići obrađuju zemlju u Poljani. Ostali seljaci izgone na neotkupljeni dio Poljane.

Ime sela.

Ime Miruše po narodnom pričanju postalo je radi toga, što u proljeće tuda raste raznovrsno cvijeće, koje jako miriše. Kalanjevići se zovu po banu Kalanju ili Kalaju, koji je nekada tu živio. Ime Vlainja došlo je otuda, što je ondje živjela udovica sa svojom djecom. (Muslimani pravoslavne Srbe zovu Vlasima, a njihove žene Vlahinjama). Mrežica je dobila ime poradi toga, što je tu nekad živio čovjek, koji je pleo mreže. Interesantno je ime Deleuše, ali se ne zna, od kuda je došlo. O postanku imena drugijeh sela, ne zna se ništa.

Starine u selu.

U svima miruškijem selima ima mnogo omeđina od starijeh kuća. Narod misli, da su to ostaci od grčkijeh kuća, kojijeh je nekada i ovdje bilo. Najčešće su na Mrežici, u Deleušama, u Kalanjevićima i po Lugu, a najmanje ih ima na Vlainji. Gotovo na svakom glavičastom uzvišenju ima gomila. Najviše ih je oko Vlainje i Koravlice. U nizini ih nema. U avliji crkvenoj na Prispi ima starijeh grobnica, a na nekijem od njih i dosta starijeh natpisa. U Gornjem Selu ima jedna irkvina i oko nje nekoliko grobnica, razbacanijeh po trnjacima i grudinama. Za ove obje crkve i za onu na Mistijalju priča se, da su ih gradile četiri sestre. Crkva u Gornjem Selu bila je uzgor do nazad 120 godina. Tada se je sama od starosti srušila.

Postanak sela u porijeklo stanovništva.

Miruška sela su vrlo stara, izuzev Vlainju nijednomu se ne zna, kako je postalo. Prije nego je na Vlainji postalo naselje, tu su bile zimske staje Papića iz Koravlice. Kad se počela i zemlja obrađivati na Vlainji, jedna se porodica iz Koravlice tu doselila i razvilo se naselje.

Kao najstariji miruški stanovnik spominje se onaj Kalanj Ban, koji je živio u Kalanjevićima i držao cijele Miruše. Poslije Kalanj Bana cijele su Miruše bile imanje porodice Glogovaca, koji su dijelom izumrli, a dijelom se raselili prije trista godina (po narodnom računu).

Od današnjijeh miruškijeh porodica najstariji su:

-Tabakovići i Kapičići. O porijeklu Tabakovića ne zna se ništa. Svak tvrdi, da su od pamtivijeka živjeli na Mrežici. U starije vrijeme zvali su se Bajraktarovići, a Tabakovićima su se prozvali zato, što su imali u Vrelu tabane, sprave za strojenje kože. Slave Nikoljdan.

Jedan dio stare Glogovčeve porodice preselio je u Panik, a jedan je dio primio Islam. Poislamljeni potomci starijeh Glogovaca jesu današnji Kapičići. O njihovom se porijeklu govori opširnije u opisu Bileće. Na Mrežicu su prešli iz bližeg sela Male Kule.

Najstariji doseljenici su:

-Drinjaci. Porijeklom su Kaluđerovići s Čeva, u Crnoj Gori. Odatle su se razselili ima više od trista i pedeset godina. Neko su vrijeme stali u Slivlju kod Trebinja. U to vrijeme bila je u Okiljenića u Gacku vrlo lijepa djevojka, koju su radi ljepote zvali Bljelogrla. Niko nije smio nju zaprositi zato, što je bilo „odveće lijepa“, pa bi mu svaki čas Turci dodijavali. Najposlije zaprose je Kaluđerovići i odvedu u Slivnje. Poslije nekoliko godina umre Bljelogrlin domaćin i ona se s djecom vrati ocu u Gacko. Njezinu djecu prozovu Bljelogrlićima. Kad je jednom Glogovac na Miruša gonio preko Gacko stoku iz planine, Bljelogrlić mu ugrabi kćer i vjenča je za se. Te godine bi porodica te u narodu nastade glad. Radi toga Bljelogrlić ode sa svojom mladom a prezimu u Drinu. Oko Božića krene Glogovac iz Rudine kćeri u „podi“ pa pošto ne nađe ni kćeri ni zeta, ode za njime u Drinu i dovede ih u Rudine da s njima žive. Ali Bljelogrliću bijaše sramota da živi na ženinu imanju, te se nastani na Baljcama. Od toga vremena prozovu ga Drinjakom radi toga, što je išao na preranu u Drinu. Poslije smrti staroga Glogovca Drinjak naslćjedi njegovo imanje i preseli se u Miruše. Za truskog vremena svi odrasliji Drinjaci hajdukovahu, zato se ova porodica nije razmnožila i ako je dosta stara.

Odmah iza Drinjaka i Miruše su se doselili:

-Vukajlovići i:

-Dutine.

Vukajlovići su prije 200 godina živjeli u Riđanima kod Nikšića. Jednom im aga učini zulum, ali ga oni ubiše i radi toga razseliše. Slave Nikoljdan.

Dutine vele, da su od istog plemena, od koga su i Drinjaci. Drugi im se seljaci rugaju, da su „Latini“ s Mrcina u Konavlima. Po pripovijedanju samijeh Dutina, oni su porijeklom iz nekog sela u trebinjskome kotaru. Slave Šćepanjdan.

-Komlenići su ovdje doselili s Pilatovaca. Priča se, da su Radovanovići, Šekarići i Komlenići porijeklom s Vranje Dubrave. Prema tome Komlenići su porijeklom iz Rudina. Slave Đurđevdan.

-Šutonje vele, da su porijeklom od ovijeh istijeh Komlenića. Dugo su vremena živjeli u Glivi, više Trebinja. Jedanput im udare hajduci i sve im oplijene. Radi toga se preseli u Miruše. Slave Đurđevdan.

-Inići vele, da su prije dvjesta godina doselili iz Crne Gore. Porijeklom su od porodice Tomanovića. To je sve što znaju o svojoj starini. Slave Nikoljdan.

-Mišeljići su starinom iz Herceg Novog. Došli su, pričaju, za trgovinom u Panik. Poslije su se selili u Nevesinje, a odatle su se vratili u Miruše. Slave Đurđevdan.

-Mujačići su poislamljeni potomci od porodice Bulajića na Vilusama. U Miruše su doselili prije sto i dvadeset godina. Uvijek su živjeli sami u sredini hrišćanskog stanovništva, ali nikad nijesu s njima rđavo živjeli. Ima ih i u Bileći.

-Vitkovići su još od starine živjeli u Trebinju. Priča se da su imali mnogo imanja u Trebinjskom Polju i da su gradili crkvu u Mostaćima i kulu u Zasadu. Prije sto i dvadeset godina neki mladi Vitković imadbude dijete s nekom Muslimankom. Radi toga on pobježe u Crnu Goru, a njegova porodica preseli se u Dubočane. Iz Dubočana ih preseli aga u Miruše. Njihovo su pleme Kebeljići i Mucovići u Trebinju. Slave Nikoljdan.

-Čokorilo je doselio radi siromaštva prije osamdeset godina s Vraćanovića u Banjanima. Slavi Nikoljdan.

-Gnjato je prije sto i dvadeset godina živio u Popovu Polju. Poslije se preselio u Mostar i tu se pogodio s Ljubovićem, da mu bude kmet u Mirušama. Slavi Šćepanjdan.

-Čuknići su prije sedamdeset godina doselili iz Korita zbog siromaštva. O svome daljem porijeklu znaju samo to, da su od porodice Svorcana, koji danas žive u Koritima. Slave Jovanjdan.

-Kočanj samo zna, da mu je djed doselio zbog siromaštva iz Bileće. Slavi Jovanjdan.

IZVOR: Prema knjizi Jevta Dedijera „Hercegovina – antropogeografska studija“ u izdanju “Kulturno nasljeđe” izdavačke kuće “Veselin Masleša”, Sarajevo, 1991. godine. Priredio saradnik Porekla Milodan.