Poreklo stanovništva naselja Begova Glavica, opština Podgorica – Crna Gora. Prema knjizi dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.
Položaj sela.
Pripada Donjoj lješanskoj nahiji, a nalazi se u obodnoj zoni sjeverozapadnog dijela Skadarskog jezera, tj. blizu Gornjeg ili Malog blata. Na domaku je starog naselja Sinjca, koje je niže od njega, uz samo blato. Položaj sela je u odnosu na jezero vrlo povoljan, a isto tako i prema susjednim selima, s obzirom na to da su kolskim putevima povezana za glavni put koji od Titograda preko Gornjih Kokota prolazi kroz ovaj kraj prema Cetinju. Krak iz ovog sela prema njemu (izlazi na mjesno središte kod Barutane) dug je 3 km. Od Barutane do Škaljina dola (1,5 km) izgrađen je 1930, a Odatle do sela (1,5 km) 1966., r. (isključivo samodoprinosom). Selo je od Titograda i Rijeke Crnojevića udaljeno oko 15 km. Atar sela zahvata niže pribrežne padine i uravnjene, periodično plavljene dijelove pored Blata, te ujedno djelimično i okolne brdske strane. Granica mu, počev od Šujice, prema sjeveru, vodi na Šujičku glavicu i dalje preko Vranova do na Potok od Carina. Odatle skreće prema jugu i silazi u podnožje Malog Obluna, pa zatim pored Široke lake izlazi na mjesto zvano Oberi, Odakle se Grebenom, tj. jugoistočnim pravcem nastavlja do Šujice. U tom okviru atar je (S–J) dug 2,3, širok (Z–I) 1 km i zahvata 2,3 km2 površine. Naselje je na visini od 50 m.
Istorijat.
Povoljan položaj sela prema jezeru (čije je Malo blato ranije imalo znatno niži nivo, što će reći i mnogo više ziratne površine prema ovom dijelu njegova oboda), što znači i prema starim naseljima i vjerskim središtima Žabljaku i Vranjini, predodredio je rano nastajanje ovdašnjeg naselja. O njemu svjedoče stara kućišta (logično je pretpostaviti da su neka i potopljena, naročito nakon naglog porasta vodostaja sredinom prošlog vijeka) i posebno vidni ostaci manastira ili većih crkava kakve nalazimo na Kosmači, na Sinjcu i u Kaluđerovom dolu, odnosno k0d Kaluđerovog oka, gdje su bile manastirske ćelije. Mještani ističu da je čitav atar bio crkovina koja je y vrijeme sv. Petra Petrovića prodavana, y prvom redu onima koji su na njoj radili. Prodavao je Cetinjski manastir. Sve to ukazuje na to da je ovdje u srednjem vijeku postojalo selo koje je pod nazivom Sinjac zavedeno y turskim defterima 1521. i 1523. g. Po prvom je imalo 11, a po drugom 10 kuća. Otkupima crkovine y drugoj polovini 18. vijeka, vlasnici su ovdje istovremeno podizali kuće. Prema podacima Diprea i Somijera, početkom 19. vijeka Sinjac je imao 22 d. S druge strane, ovdje su, s obzirom na to da lješanska nahija preko ovog naselja ima najpogodniji izlaz na Skadarsko jezero, te posebno prema skadarskom tržištu, postojali ćumrukana i magacini, u prvom redu za so. Tu je y tursko doba bio i pazar. Pamte se, kaže Erdeljanović, „Odo-beg Vranić na današnjoj Begovoj glavici, koji je bio glavar ovdašnjih poturčenjaka i rukovao tadašnjim pazarom” i druge poturice.
Erdeljanović je y selu evidentirao 12 d., a prema podacima iz 1925. bilo ih je 11 sa 92 stanovnika. Do 1948. broj prvih uvećao se za 3, a drugih se smanjio za 24. Zatim je bilo 1953 (15 87), 1961 (15:83) i 1971 (15:78). Od zadnjeg broja y selu je od rođenja živjelo 58, a 20 se doselilo, i to 9 do 1945, a drugi poslije. Prema broju članova domaćinstva su u zadnja dva popisa bila: sa 1 (0 : 1), sa 2 (1:3), sa 3–5 (6:1), sa 5-8 (3:9) i sa 8 i više (5:1). Ujedno je sastav glavnih starosno–polnih grupa bio: prve 40:32 (ž. 15:14), druge 33:35 (ž.17:16) i treće 10:11 (ž. 4 :6).
Struktura stanovništva.
Prema obrazovanju, mještani su bili: bez škole 22:14 (ž. 16:12), sa četvorogodišnjom 38:39 (ž. 13:13), sa osmogodišnjom 3:9 (ž. 0: 3), sa srednjom 2:4 i kvalifikovani radnici (0: 2), a nepismenih je bilo 15;11 (ž. 13:11).
Tada je posjedovna i dohodovna struktura domaćinstava bila: bez zemlje (0 :0), do 2ha (9 10), sa 2–5 (4 :3), sa 5-10 (1 :1) i sa 10-15 (ž. 1:1), odnosno poljoprivrednih (12:10) i mješovitih (3:5).
U 1953. g. 25 aktivnih izdržavalo je 60 lica; y poljoprivredi 25:55, a sa ličnim primanjima bilo je 2. Isti odnos se u naredna dva popisa izmijenio ovako: aktivnih je bilo (30:45), izdržavanih (48:33); y poljoprivredi (30:40) i (42:33), a sa ličnim primanjima (5:0).
Tip sela.
Naselje je relativno grupisano. Topografski je izneseno poviše obradivih površina, do kojih se silazi krčanicima. Ziratni dio atara prisojno je položen, pa je osobito povoljan za vinovu lozu, smokvu, duvan i dr. Kuće su pedvojeno locirane, naročito one na izbi, kojih ima 15, dok je prizemnih 5. Pokrivene su tiglom: daščani plafon je y 16, a malterisani y 4. U međuratnom periodu samo su na nekoliko kuća izvršene neznatne prepravke, a poslije 1945. renovirano je 11.
U selu je popisano 15 stanova sa 440 m2, od kojih su 4 iz prvog, 1 iz drugog, 4 iz trećeg i 6 iz četvrtog perioda. Ognjištem se tada služilo 15; zemljani pod je bio u jednom, a električno osvjetljenje y 12 stanova. Prema vrsti su: 10 posebnih soba, 4 jednosobnih i garsonjere i 1 dvosobni; svi su bili nastanjeni.
Rodovi.
Avgusta 1974. y selu su živjeli:
-Globarevići (21 d.).
Poslije 1945. iselila su se 24 stanovnika (u Titograd 20, u Peć 3 i Nikšić 1), a u međuratnom periodu svega 2 (na Kosmetu). Dnevnih migranata je 1971. bilo 2, a dvije godine kasnije 5. Od iseljenih povremeno dolazi 17 lica. Ranije je na rad u Ameriku išlo 6 i u Carigrad 1 lice.
Vode.
Vode u selu su: izvori, vrela i bistijerne. Prvi se javljaju u Obalnoj zoni Blata. To su: Krakala, Carine, Kladnja, Kaluđerovo, Crno oko i Marin studenac. Vrela su: Kaluđerova jama, Vukadinova rupa i Mićanovica. Bistijerni ima 8; jedna je zajednička, izgrađena prije 70 god. Ostale su privatne; od njih je samo jedna napravljena prije 1945, a ostale poslije.
Ostali podaci o selu.
Električno osvjetljenje uvedeno je 1967. g. Od tada do avgusta 1974. mještani su pribavili 6 frižidera, 3 televizora i 14 radio–prijemnika. Samo ognjište koristilo je 1 d., ognjište i običan šporet 14 i samo običan šporet 5. U kućama izjedna (tzv. posebne sobe), y prvom redu zbog korišćenja ognjišta, zadržao se dobar dio stare opreme, dok je u drugim ona djelimično zamijenjena novim stvarima.
U takozvanim dvobojnim kućama – izba ili konoba koristi se za stoku, živinu i ostavu, tako da je u selu relativno malo pomoćnih objekata. Kod njih su prostori ispod „taraca“ takođe prikladni za stoku (posebno ljeti), a isto tako i za ostavu, naročito duvana, koji y vrijeme sušenja tu sklanjaju od kiše. Oko svih kuća dvorišta su ograđena zidom, zbog čega poglavito služe i kao obori. U neposrednoj blizini su i okućnice. Najčešće su sastavni dijelovi većih imovinskih potesa. Srednja udaljenost imanja od kuća je oko 0,5 km.
Broj domaćinstava koja su davala stoku na katune (Kuči) od 1945. do 1950. god. iznosio je oko 10, a otada do 1971. g. 5–7. Prije rata, međutim, taj broj je bio znatno veći.
IZVOR: Prema knjizi dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.
Komentari (0)