Poreklo stanovništva naselja Drenoštica (po knjizi Drenovštica), opština Nikšić – Crna Gora. Prema knjizi dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan
Položaj sela.
Pripada Donjim Pješivcima. Nalazi se u relativno izrazitoj uvali izduženog oblika, okruženoj nagnutim stranama brda Drniška i Plata. Uvala je na uzdužnjoj osi nagnuta ka ravni oko Zete, pa se donji dio sela naziva Lug. Zapadno, iznad sela prolazi put od Danilovgrada preko Orje Luke za Bogetiće, od koga se prema naselju račvaju krakovi – dugi 1,8 km, pztrađeni 1935, 1971. i 1972. g. Naselje je od Danilovgrada udaljeno 15., od Nikšića 20 i od mjesnog središta u Bogetićima 5 km. Počev sa sjevera, granica atara pruža se od Jasikova dola preko Ubline na vrhove Pobrdja i Drmića (453 m), odakle skreće istočno do iznad sastava Zete i Oboštice. Dalje se nastavlja Zetom do na Slapce, odakle povija zapadno ka vrhu Suvot Vrela, te dalje prelazi preko puta Nikšić – Bogetići i izlazi na vrh Otorele Sove, a odatle okreće na jugozapad preko Goliske doline na Neseleni vrh (1063 m) i preko Bukovca do na Kom iznad Bambrekove aluge. Zatim skreće na sjever do na vrh Mramorja, te dalje preko Dočića izlazi na Jasikovi kom. U tom okviru atar je (Z–I) dug 7,4, širok (S–J) 2,2 km i zahvata 16,32 km2 površine. Naselje ne (kod crkve) nalazi na visini od 290 m.
Istorijat.
Prema Šobajićevim nalazima, u Pješivcima je „najjače lužansko naselje bilo i se održavano u selu Drenovštici, koje se ranije, kako to navodi M. Bolica nazivalo Ranci. Tada je (1614) selo imalo 70 d. sa 107 vojnika. Međutim, gotovo vijek ranije, prema turskim deftetrima iz 1521. i 1523. g., Drenovštica je imala 16, odnosno 7 kuća, a naselje zvano Pt 3 kuće. „Ime jedne kose – kaže Šobajić – koja se pruža niže sela i zove Rcka glavica, podseća na stariji naziv Ranci. Đurđev dodaje da je „moguće, da je to mjesto Ranci“, koje se kod Bolice navodi. Skoro dva vijeka kasnije Dipre i Somijep saopštavaju da je Drenovštica ima 27 kuća sa 52, odnosno 60 vojnika. Godine 1899. imala je 91 d. sa 462 stanovnika (249 m. i 213 ž; pismeni 63 m. i 1 ž.). Prema Erdseljanoviću selo je imalo 90 d., prema Šobajiću (1923) 95 i prema pocacima iz Rečnika mesta (1925) 96 sa 389 stanovnika. Do 1948. broj prvih smanjio se za 17, a drugih za 83. Zatim je bilo: 1953 (78:301), 1961 (76:288) i 1971 (57:215). Od zadnjeg broja te godine u selu je od rođenja živjelo 158, a 57 se doselilo, i to 27 prije 1945, a ostali poslije. U zadnja dva popisa sastav domaćinstava prema broju članova bio je: sa 1 (18:14), sa 2 (10:10), sa 3-5 (23 : 12), sa 5–8 (18:16) i sa 8 i više (7:5). Ujedno je sastav glavnih starosno-polnih trupa bio: prve 109 :74 (ž. 66:44), druge 121:82 (ž. 78:47) i treće 58:59 (ž. 36 :35).
Struktura stanovništva.
Prema obrazovnim obilježjima, mještani su bili bez škole 105:64 (ž. 85:54), sa četvorogodišnjom 105:75 (ž. 43:36), sa osmogodišnjom 14:36 (ž. 6:20), sa srednjom 6:6 (ž. 1:2), sa višom školom (1: 0) i kvalifikovani radnici (3 : 2), a nepismenih je bilo 54:45 (ž. 47 : 38).
Strukturna pak, domaćinstava prema veličini posjeda i izvorima dohotka u isto vrijeme je izgledala ovako: bez zemlje (6:1), do 2 ha (30 :21), sa 2-5 (14:14), sa 5-10, (19:13), sa 10-15 (3:3) i sa 15 i više ća (4:5), odnosno poljoprivrednih 29:21, mješovitih 40: 40 i nepoljoprivrednih 7:26.
U 1953. g. 10 aktivnih izdržavalo je 170 lica; u poljoprivredi 79 :94, a sa ličnii primanjima bilo je 23. Odnos istih lica u naredna dva popisa ivmijenio se ovako: aktivnih je bilo 115 :81, izdržavanih 157:109; y poljoprivredi 67:65 i 48 :48, a sa ličnim primanjima 16:25.
Tip sela.
Drenovštica ima relativno povoljan geografski položaj. S jedne strane ona, zajedno sa Zagorkom, zahvata najniže dijelove pješivačke teritorije i neposredno izlazi u dolini Zete, a s druge strane je pomenutim putem povezana sa Danilovgradom, Bogetićima i Nikšićem. Topografski i pedo-klimatski činioci naseljenog dijela atara pružili su dosta povoljnu osnovu za rano osnivanje ovog naselja. Ono se sastoji iz glavnog dijela sela sa 39 i zaselaka: Tunjeva sa 18 i Mejuriječja, Papratnog dola, Cerovo doline, Korita, Rudanova tora i Javorova dola sa po 1 kućom. Srednje rastojanje između kuća u glavnom dijelu sela je oko 150 m, a zaseoci su od središta sela u prosjeku udaljeni oko 0,7 km. Selo ima 34 prizemne i 29 kuća na izbi; sve su pokrivene tiglsm; daščani plafon je u 28, malterisani u 31, a 4 su bez njega. U periodu 1918-41. g. izvjesne prepravke vršene su na 4 kuće, a u periodu 1945-71. na 33. Istovremeno je napušteno 5 kuća. Postojeći stambeni fond evidentiran je 1971. kao 58 sganova sa 2388 m2, od kojih su 12 iz prvom, 1 iz drugog, 25 iz trećeg i 3 iz četvrtog perioda. Zemljaljš pod je imali 6, a električno osvjetljenje 43 kuće. Prema vrsti cy: 38 jednosobnih i garsonjera, 15 dvosoobnih, 3 posebne sobe, 1 trosobgni i 1 četvorosobni. Ovi su bili nastanjeni.
Rodovi.
Septembra 1972. u selu su živjeli:
-Perunovići (17 d.),
-Bakovići (9),
-Pajovići (5),
-Radulovići (Z),
-Mijuškovići (2) i:
-Perovići (1 d.).
U međuratnom periodu iselilo se 11 d. sa 45 članova (u Kosmet 10 i y Kavadarce 1), a poslije 1945. pod. 67 mještana (u Nikšić 39, a ostali u Titograd, Danilovgrad, Beograd, na Glavu Zete i drugdje). Povremeno dolaze uglavnom oni što su iseljeni u prva tri grada. U Vojvodinu su kolonizovana 4 d. sa 27 članova, a ranije je y Ameriku išlo 35 mještana. Među mještanima je u navedeno vrijeme bilo 60 lica sa preko 55 godina starosti i 16 penzionera. Dnevnih migranata je 1971. bilo 13.
Vode.
Naselje se vodom opskrbljuje iz izvora, ublova i bistijerni. Izvore (Dobrik i Vrela) koriste mještani Tunjeva. U glavnini sela su dva seoska stara ubla (Kaporovac i Čakovac), u Cerovoj dolini su 2 ublića i y Javorovom dolu istoimeni ubao i Javorak. Bistijerne (15) su sve privatne, osim jedine seoske, zvane Benovo, izgrađene kod škole 1929. god. Poslije 1941. izgrađeno je 5 bistrijerni.
Zanimanje stanovništva i ostali podaci o selu.
Poslije uvođenja električnog osvjetljenja 1955. domaćinstva su pribavila 22 električna šporeta, 12 frižidera, 27 radio-prijemnika (17 tranzistora i 11 gramofona). Do septembra 1972; g. nije bilo elektrificirano još 10 kuća. Ipak nijedno domaćinstvo tada nije koristilo samo ognjište, već je ognjište i obični šporet koristilo 24, ognjište i električni šporet 11, samo obični šporet 12 i električni i obični šporet 11. S druge igrane, samo se u desetak kuća više zadržao stari namještaj, dok u ostalim znatno preovlađuje novija oprema.
Naročito je ona zastupljena u obnovljenim i renoviranim kućama. Oko takvih kuća obično je namijenjen i izgled neposredne okoline, posebno dvorišta i djelimično pomoćnih objekata, namijenjenih stoci, živini i ostavi. Prva ou uređenija, a struktura drugih se umnogome mijenja. Nestaju ·suvomeđe pojate, jer je sitne stoke veoma malo, a štale za goveda su udobnije, kao i prostorije koje im služe kao magacini ili za sušenje mesa.
Okolina, uglavnom nedaleka imanja, uključujući manje okućnice se, zbog nagnutog terena, dobrim dijelom prostiru na podzidanim terasama ili na većim, neravnim i skraćenim kompleksima.
Slično ostalim pješivačkim selima i Drenovštica je imala stočarski karakter. Stoga je koristila relatino veliku planinu, koja obuhvata Bukovac, Vodne dole, Gola brda i Štrbinu. Od sela je udaljena (oko 10 km, i do nje se ide preko Radmenovca i uz Pišine strane. Na nešto više od njene polovine bila su privatna imanja, a ostalo bratstveničke dionice na kojima je ispaša bila neograničena. Sem dviju privatnik bistijerni, ostaše vode – ublovi, zvani Bukovac, Vodni do, Vratišev do i Brlog – bile su zajedničke. Uglavnom do 1941. tamo je ljeti izjavljivalo stoku oko 30 d. Tamo su ona imala i svoje kolibe. Nekoliko njih je (5–8) stoku davalo drugima na čuvanje. Do sada cy se održale 4 kolibe, (toliko domaćinstava izjavljuje sada manja stada), a ostale su zapuštene.
IZVOR: Prema knjizi dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.
Komentari (0)