Poreklo stanovništva naselja Cerovo, opština Nikšić – Crna Gora. Prema knjizi dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.
Položaj sela.
Zahvata jako karstifikovani gornjopješivački prostor između brda Drmića i izvorišta Oboštice na jugoistoku i planine Troglava na sjeverozapadu. Naselje je razbacano po brdskim stranama i padinama oko brojnih uvala i dolova. Graniči se sa Stubicom, Povijom, Bogetićima i Drenovšticom. Izlazi na put Danilovgrad–Nikšić. Od prvog grada je udaljeno 19, od drugog 16 i od mjesnog središta u Bogetićima 0,6-1,5 km. Granica atara od sjevera prema jugu vodi od Priječca preko Velje gomile, Vardišta i Crkvenog brda na Oboštičku kapu, a odatle preko Vrančića krša na Perućicu, te dalje rijekom Zetom do Bećovine. Odatle ide zapadno do na Drmić, a zatim skreće jugozaapadno preko Pobrđa, Ubline i Jasikovog koma do na Borački kom. Dalje se u istom pravcu pravolinijski nastavlja preko Troglava i Ljeskovog ždrijela do na Sedlo, odakle povija prema sjeveroistoku preko Ćataline jame, Jazbine i Dragove glavice do Visoke glavice na dalje istočno na Ranjev pod Mužice, Prijeko brdo i Vodne strane do na Priječac. Tako uokviren atar Cerova je među ostalim atarima sela Stare Crne Gore najveći. Dug je (Z-I) 7, širok (S-J) 6,9 km i zahvata 48,43 km2 površine. Središnji dio naselja je na visini od 380 m.
Istorijat.
Prema Šobajićevim nalazima, naselje je vrlo staro. O tome svjedoče relativno brojne kamene gomile, kućišta, pomeni i predanja, o čemu je (u sažetoj formi) bilo riječi y dijelu o Bogetićima. Poslije najstarijih Španja ovdje su živjeli Lužani, među koje su se kasnije nastavili postkosovski useljenici, potiskujući i asimilujući starosjedioce. U tom smislu Šobajić navodi kazivanje o lužansnom bratstvu Stuparima, po kojima se dio Cerova naziva Stuparevina. Kako smo naveli, Cerovo se prvi put pominje 1455. g. a prema turskim defterima to 1521. i 1523. imalo je 38, odnosno 24 kuće, a Gostojevići 5, odnosno 6 kuća. Iz Boličinih podataka se, međutim, ne može ustanoviti koji se oi njih, eventualno, bliže odnose na Cerovo. On navodi: Pješivce sa 47 d. i 100 vojnika, Brajkoviće (50 : 120), Grdovo (Gardono) – (60 : 150) i Rance (70 : 107). Dva vijeka kasnije Dipre kaže da je Cerovo imalo 43 kuće i 100 vojnika. Godine 1899. selo je imalo 116 d. sa 652 stanovnika (324 m. i 328 ž.; pismenih 80 m. i 2 ž.). Erdeljanović je u selu evidentirao 112 d., a prema podacima iz 1925. bilo ih je 130 sa stsnovnika. Do 1948. broj prvih smanjio se za 10, a drugih za 15. Zatim je bil0: 1953 (113:445), 1961 (124:445) i 1971 (73:283). Od zadnjeg broja te godine u selu je od rođenja živjelo 233, a 50 se doselilo, i to 26 prije 1941. a ostali poslije. U zadnja dva popisa domaćinstva su prema broju članova bila: sa 1 (34 : 12), sa 2 (22 : 14), sa 3–5 (27:17), sa 5–8 (32:28) i sa 8 i više (9:2). Ujedno je sastav glavnih starosno-polnih grupa bio: prve 187:86 (ž. 108:45), druge 194 : 126 (ž. 110:75) i treće 64 :71 (ž. 33 : 38).
Struktura stanovništva.
Prema obrazovanju, mještani su bili: bez škole 136 :55 (ž. 107 : 45), sa četvorogodišnjom 186:128 (ž. 79:65), sa osmogodišnjom 25:40 (ž. 17:23), sa srednjom 5:9 (ž. 0:3), sa višom 4:2 (ž. 1:0) i kvalifikovani radnici 17:13 (ž. 4:3), a nepismepih je bilo 70:55 (ž. 61 : 46.
Tada je posjedovna i dohodovna struktura domaćinstva bila: bez zemlje (32:3), do 2 ha (11:8), sa 2-5 (22:7), sa 5-10 (13:9), sa 10-15 (4:18) i sa 15 i više (42 : 8), odnosno poljoprivredljšh 32:24, mješovitnh 60:28 i nepoljoprivrednih 32 :21.
U 1953. g. 176 aktivnih podržavalo je 329 lica; u poljoprivredi 129:149, a sa ličnim primanjima bilo je 52. U naredna dva popisa taj odnos se izmijenio ovako: aktivnih je bilo 166:32, izdržavanih 242 : :82; y poljoprivredi 83:4 i 52:5, a sa ličnim primanjima 37 : 16.
Tip sela.
Kao razbijeno naselje, Cerovo ima čitav roj zaselaka sastavljenih od grupisanih ili podvojenih kuća. Srednja udaljenost njihova od središta sela iznosi oko 1 km. Brojne, razdaljene naseobinske jedinice počev od Gostojevića sa 5 kuća, imaju: Paprati 12 kuća, Aluge 2, Budišina rupa, Jasikovac, Rezova rupa i Bogun po 1, Jagnjilo 2, Kosanov do, Ranjevi pod, Ostrugovo n Sito po 1, Ljeskovi doli 10, Jelina pećina 4, Oboštica 1, Magudovica 5, Škuletići 6, Potkupić 7, Brštevac 1, Đurovići 6, Vukićevići i Đuračići po 4 i Dobruš 5 kuća.
Od njih ou 54 prizemne, a 26 na izbi. Tiglom su pokrivene 64, slamom 10 i pločama 7, daščani plafon je u 44, malterisan u 29, a 8 su bez plafona. U periodu 1918-41. izvjesne prepravke (naročito krova) i dogradnje vršene su na 14, a u periodu 1945-71. g. znatno veće, na 28 kuća. Istovremeno je, posebno u zadnjem periodu, zapuštene 13 kuća. Raspoloživi stambeni fond popisan je 1971. kao 67 stanova sa 2751 m2, od kojih ou 22 iz prvog, 22 iz drugog, 16 iz trećeg i 7 iz četvrtog perioda. U 17 stanova se povremeno ili stalno koristi ognjište, a y 37 je tada bilo uvedeno električno osvjetljenje. Prema vrsti su: 37 jednooobnih i garsonjora, 15 dvosoblnih, 11 posebnih soba i 4 trosoobna; svi su bili nastanjeni. Lokacije kuća i njihovih grupa prirodno su određene rasporedom obraditi površina u prostoru, pored kojih su, bliske ili malo dalje, građene. Na položaj kuća su takođe bitno uticale mogućnosti prilaza i povezivanja, kao i izgradnje pomoćnih objekata. No, svi drugi činioci su redovno podređeni prvima, tako da je dio naseljenih lokaliteta, posebno onih što su dalje od pomenutog pyta, znatno izdvojen i teže pristupanan.
Rodovi.
Septembra 1972. .g. u selu su živjeli:
-Lalatovići,
-Škuletići i:
-Đurovići (po 5),
-Reganovići, Mrvoševići, Vujovići i Đuračići (po 2),
-Pavićevići i Mijuškovići (po 1),
-Banjevići, Vučinići i Vukićevići (po 7),
-Cebalovići (4),
-Lješkovići (6),
-Magovčevići (10) i
-Živkovići (3 d.).
Poslije 1945. iselilo se 177 mještana (u Nikšić 107, u Titograd 18, u Beograd 9, u Vrbas 7, u Danilovgrad 6, igd.), a u periodu 1918-41. g. 49 (u Peć 17, u Beograd 4 i ostali y druge gradove Srbije). Sada povremeno u selo dolaze 23 d. Ranije je u Ameriku išlo 27 mještana. U označeno vrijeme u selu su bila 92 lica starija od 55 godina, 42 penzionera i 13 dnevnih migranata. Od 19 napuštenih kuća, samo se 4 povremeno koriste.
Vode.
Usled izrazite kartifikacije područje Cerova je, sem Oboštičkog oka, bez izvora. Naselje se vodom opskrbljuje iz 21 ubla i 43 bistijerni. Najveći broj ublova je znatno stariji od bistijerni. Nappravljeni su u đeru i samo nekoliko njih je u privatnom posjedu, dok su ostali zaselački, grupe obližnjih zaselaka bratstvenički. Neki, obično stariji, imaju nazive, a drugi se jednostavno nazivaju ublovi. Među njima su Rudina i Gnjila (Gostojevići), Smrčevac (Paprati), Gukoš (za Gostojeviće i Papragpi), Brestovac (za Botun, Potkupić i Jagnjilo), Kosanov uba (Kosanov do), Rabanoka voda (y Laništima, nedaleko od Raljeva poda, između Vardina, Ostrutove doline i Bobije), Dašnik (nedaleko od Vukićevića), Vodoguš, Kljajića uba i Lisički uba, (Jelina pećina), Kaočina, Ublić i Đelišta (Dobruš) svojina su zaoelaaka ili seoska. Među njima je veća (oko 150 m2) bistijerna u Škuletićima, zvana Lokva, dopraćena 1934, koja je zajednička za Škuletiće, Đuroviće, Magudovicu i Pogkupić. Gotovo polovina bisgijerni izgrađena je poslije 1945. g.; obično su manje kubagure. Grade se blizu kuća, tj. tako da su na „paruku“. Ima ih i u grupnom vlasništvu. Tako su, na primjer, trojica Lalatovića (Gostojevići) podigli takvu bistijernu 1972. g.
Zanimanje stanovništva i ostali podaci o selu.
Poslije uvođenja električnog osvjetljenja: 1969. g. mnoga domaćinstva su relativno brzo pribavila nove stvari za upotrebu. Krajem 1972. g. samo ognjište je koristilo 5 d., ognjište i obični šporet 30, ognjište i električni šporet 25, samo običan šporet 15, dok je frižider imalo 10, televizor 10, radio–prijemnik 20 (tranzistor i gramofon 20), a gusle 30 d. Uvođenje električnog osvjetljenja i drugih instalacija podsticalo je renoviranje kuća i njihovo racionalnije unutrašnje korišćenje, što je s druge strane uslovilo veću nabavku novije opreme. Tako se danas u najvećem broju stanova koriste novi namještaj, posuđe i drugi pribor.
Znatne su i novije promjene u vanjskom izgledu kuća. Ispred njih se izgrađuju begonirane tarace, a dvorišta dobijaju određeniju formu. Gubi se funkcija obora, jer je sitne otoke sve manje., a obnavljaju se štale za krave. Pored kuća, čiji se donji „boj“ koristi za stoku, živinu i ostavu, manje je ili gotovo nema pomoćnih objekata ; oni su zastupljeni oko prizemnih kuća ili u njihovom produžetku. Do nedavno su uglavnom bili pokriveni slamom, ili tu i tamo pločama, a danas je takvih vrlo malo.
Pojedinačne ili grupne lokacije kuća određene su, prije svega, rasporedom ziratnog zemljišta po uvalama, vrtačama i dolovima zavisno od topotrafskih mogućnosti, one su najčešće građene na domaku većih i boljih dijelova posjeda, dok su manje, obišao teže pristupačne parcele, kao i pasišta i šume i branjevine, nešto dalje – manjeviše razbacane. Otuda je srednja udaljenost prvih do 0,4 km, a drugih do 1,2 km.
Kao nekada izrazito stočarsko selo, Cerovo je imalo svoju „planinu“ (Ljeskovi doli, Zakupić i Borova brda), gdje je oko 20 d. do 1941. imalo staje i kagune. Ovdje je selo imalo zajedničke vode i dijelove ispaše, mada preovlađuju privatni posjedi. Poslije 1945. god. broj domaćinstava koja ljeti izjavljuju otoku na planinu smanjio se od 10 na 3 (1972).
IZVOR: Prema knjizi dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.
Komentari (0)