Poreklo stanovništva naselja Mali Zalazi, opština Kotor – Crna Gora. Prema knjizi Dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.
Položaj sela.
Nalaze se jugozapadno od Njeguškog polja, na visokom rubu dobrotsko–orahovačkih strana, koje se ovdje gotovo okomito uzdižu. Smješteni su y blago ugnutom kraškom području, oko koga su ogolićena brda — Velji vrh, Sojak, Luk i Osinac i na sjeverozapadu vala zvana Vališta.
Počev sa jugozapada, granica atara vodi od Luka preko brda Daske doline, Malog ždrijela i Veljeg vrha (kota 1212 m) do na vrh brda Blatine. Odatle produžuje prema istoku do na stazu koja ide iz Zalaza za Njeguše i njome dalje prema sjeveru, paralelno Valištima, do vrha brda Petrov do. Odatle silazi pravcem (oko 500 m) sjeverozapadno od zaseoka Vališta, a zatim ide na vrh brda Pločnika (909 m), odakle se jugozapadno završava na Luku. Tako uokviren, atar je dug (S-J) 4,3 i širok (Z-I) 1,7 km, te zahvata 7,01 km2 površine. Naselje se nalazi na visini od 810 m.
Istorijat.
Sudeći prema prvim pomenima naselja, može se zaključiti da je ono, u odnosu na pretežni dio naselja Stare Crne Gore, vrlo staro. U kotorskim spomenicima prvi put se pominje 1336, a zatim u Dušanovoj povelji „kojom su padloženi Kotoru” 1351. god. Istina, današnje stanovništvo Malih Zalaza je „srazmjerno novijeg porijekla (Od doseljenika s početka 16. vijeka), ali su y njemu pouzdano očuvane uspomene o starome stanovništvu, koje su njegovi preci bili tu zatekli”.
Prema turskim defterima iz 1521. i 1523. g., Mali Zalazi su kao mahala sela Njeguša imali 12, odnosno 10 kuća. Početkom 17. Vijeka M. Bolica navoci da je „selo Njeguši (sa Mircem i Zalazima)“ imalo 200 domova sa 480 vojnika. Dva vijeka kasnije Dipre i Somijer, kako smo već naveli, saopštavaju da su Njeguši, Zalazi Veliki, Zalazi Mali, Zaljut, Mirac i Vrba imali 300 domova i 600 vojnika. Godine 1879. imali su 36 d. sa 172 stanovnika (81 m. i 91 ž.), a 1883. i1903. 31, Odnosno 36 d. Pripadali su njeguškoj kapetaniji. Erdeljanović je u selu evidentirao 25 „kuća“ i 8 „familija“, a 1925. bilo je 48 d. sa 230 stanovnika. Do 1948. broj prvih smanjio se za 25, a drugih za 160. Zatim je bilo: 1953 (23:101), 1961 (15:61) i 1971 (4 :5). U zadnja dva popisa domaćinstva su prema broju članova bila: sa 1 (4 : 3) sa 2 (0 : 1), ca 3-5 (6:0), sa 5-8 (4:0) i sa 8 i više (1:0). Ujedno je struktura glavnih starosno–polnih grupa bila: prve 18:0 (ž. 11:0), druge 28:2 (ž. 16 : 1) i treće 15:3 (ž. 13:3).
Struktura stanovništva.
Prema obrazovanju, mještani su bili: bez škole 20:4 (ž. 18:4), sa četvorogocišnjom 31:1 (ž. 17:1), sa osmogodišnjom 1:0 i kvalifikovani radnici (1:0), a nepismenih je bilo 18:5 (ž. 16:4).
Tada je posjedovna i dohodovna struktura domaćinstava izgledala ovake: bez zemlje (0 : 1) i do 2 ha (15:3), Odnosno poljoprivrednih 5:0, mješovitih 10:0 i nepoljoprivrednih 0:4.
U 1953. g. 40 aktivnih izdržavalo je 54 lica: y poljoprivredi 31 : 34, a sa ličnim primanjima bilo je 7. U naredna dva popisa taj odnos se izmijenio ovake: aktivnih je bilo 29:0, izdržavanih 28:1, u poljoprivredi 20:0 i 8 :0, sa ličnim primanjima 4:4 lica.
Tip sela.
Naselje se sastoji iz dva grupisana dijela — glavnine sa 7 i zaseoka Vališta sa 5 kuća. Sve kuće su prizemne. Tiglom su pokrivene 3 a slamom 9; daščani plafon je u 7 i bez njega je 5. U prvom dijelu sela ima 12 zapuštenih kuća, a napuštenih u koje se samo povremeno dolazi (vlasnici žive u Dobroti i Ljutoj.). Kuće y Valištima su takođe napuštene. Njihovi vlasnici su se iselili između 1955. i 1960. g. Nastanjeni su (to su Matkovići) u Prčanju i na ljutoj kod Orahovca.
Gotovo sve kuće u selu građene su u suvomeđi, doduše tako da isklesane kamenice u redovima potpuno naliježu jedna na drugu, ne ostavljajući šupljine. Tako ozidane, neke su još i malterom okartane. Nastanjene kuće popisane su kao 4 stana, Od kojih su 1 iz prvog, 2 iz drugog i 1 iz trećeg perioda. U svima je, ognjište, a 3 su sa zemljanim podom. Svi su tretirani kao .jednosobni.
Rodovi.
Juna 1973. y selu su živjela:
-Pejanovića 3 d. Ranije su živjeli još:
-Ivanovići, Dudići i Matkovići.
U Vojvocinu su kolonizovana 3 d. Poslije 1945. iselilo se 106 mještana, i to 1 y Budvu, a svi ostali u Dobrotu, Ljutu, Prčanj i Stoliv. Ranije je u Ameriku išlo 12 mještana. Povratnici iz Amerike obično su kupovali nova imanja i podizali kuće, najčešće u Dobroti.
Vode.
Selo ima 4 zajednička ubla i 3 privatne bistijerne (izgrađene u periocu 1918—41. g.). Ublovi su stari. Napravljeni su u đeru i ozidani suvomeđom. Nazivaju se: Pločnik, Lokva i (2) Javorak. Prije, dok je bilo puno stoke, vode su često presušivale, pa su se stada gonila na pojište Ljute, a katkada i u Jezer (Ćeklići).
Ostali podaci o selu.
U ovoj krševitoj „tvrđi“, koja ne samo što ispunjava nego svojim strmim i golim oblicima naprosto opsijeda ambijent naselja, zaista je bilo mukotrpno živjeti. Iako je svaka, i najudaljenija „vrljugica” bila obrađivana, glad za živootom je ovdje bila neutoljiva. Ne manje teškoće činili su izdvojenost područja i njegovo bespuće. U takvim uslovima se kao sigurnija osnova opstanka, jedino nudilo stočarstvo. Poglavito se zasnivalo na mogućnosti korišćenja brdskih ispaša (komunica), kako onih što se steru na dobrotskim i orahovačkim stranama poniže sela, tako i onih po brdskim padinama poviše njega, naročito Vališta i Vodica. Donja zona koristila se zimi, a gornja ljeti. S jeseni i zimi u selu inače napada obilje taloga – i kiše i snijega. Kao egzogeni agensi, oni su ovdje može se reći, maksimalno razvili erozivne procese. Zemljište je praktično jedino moguće održati y manjim depresijama koje su mahom ograđene. One su naročito pogodne za. krompir i povrće, dok su za žita dosta „tanke“ i posne.
U svemu slično Velikim Zalazima, selo je oduvijek bilo upućeno na pomenuta primorska mjesta. Svi tokovi života počivali cy na njihovim komplementarnim vezama. Trgovina se, zavisno od okolnosti, odvijala redovno, bilo na malo što će reći „svakodnevno“, ili na „veliko”, obično u obliku ortačenja. Za prehrambene, tekstilne i druge kućne potrebe prodavala se stoka, stočni proizvodi, krompir i drugo povrće. Mnogi seljani su silazili u Boku „na zaradu“; oni što su uspijevali da steknu izvjesne uslove za rad i život rado su tamo i ostajali.
IZVOR: Prema knjizi Dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.
Komentari (0)