Poreklo stanovništva naselja Đeđezi, opština Danilovgrad – Crna Gora. Prema knjizi Dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.
Položaj sela.
Ovo bandićko selo nalazi se u podgorini planine Siljevice, odnosno između Mokanja i Zagarča. Krakom dugim oko 3 km, završenim 1975. povezano je sa putem Titograd –– Komani (Dolovi). Drugim krakom, dugim 5km, takođe završenim iste godine, preko Braćana i Župe vezuje se za put Titograd—Mareza–Petrovač—Danilovgrad. Zahvatajući brdoviti prostor, naselje se razmjestilo oko uvala i dolova, tj. pri stranama brda i glavica. Granica atara, počev sa jugozapada, vodi od Pješčine (komunska voda) uz Prokapsku rudinu i glavnim seoskim putem pored Krbuša ka sjeverozapadu na Gornji Ober; Odatle se nastavlja u pravcu Grabovačkih rupa, tj. na Rupe Mujovića, zatim Siljevicom na Osecki vrh, pa sjeverno na Patnje i dalje južno od Ostaša i niz Škrbinu, pored vinograda niz Dolove do Pješčine. U tom okviru atar je dug (3–I) 4,8 i širok (S–J) 1 km, te zahvata 4,8 km2 površine. Sredina sela je na visinu od 420 m.
Istorijat.
Đeđezi su staro naselje. Nastali su na teritoriji nekadašnjih Malonšića, od kojih su po svoj prilici, dobili ime. Prvi put se (kao selo y sastavu Komana) pominju u povelji Đurđa Crnojevića 1492, a u kotorskim spomenicima 1498. god! U turskom defteru iz 1521. god. zavedeni su kao selo sa 44 kuće u četiri „mahale“ (Đeđezi, Đuričići, Nikolići i Mokanja). U samim Đeđezima bilo je 8 kuća. Godine 1903. imali su 15 d. sa 89 stanovnika (47 m. i ·42 ž.; pismenih 10 m.). Bandići su ukupno (dakle današnja sela: Đeđezi, Mokanje, Braćani, Livade i Župa) 1894. i 1903. god. imali 138, odnosno 135 d. Erdeljanović je zabilježio da y Đeđezima ima 6 „ognjišta“, 4 „doma“ i 8 kuća postojećih bratstava. Prema podacima iz 1925. u njima je bilo 26 d. sa 164 stanovnika. Do 1948. broj prvih je uvećan za 4, a drugih smanjen za 14.
A zatim je bilo: 1953 (24 d.: 134 stanovnika), 1961 (20 :.91) i 1971 (25 :.93); od zadnjeg broja te gadine u selu je od rođenja živjelo 76 lica, a doselilo se 17; Od kojih 7 prije 1945, a ostali poslije. U zadnja dva popisa domaćinstva su prema broju članova bila: sa 1. (0:7), sa 2 (7:5), ca 3-5 (2:6), sa 5–8 (10 : 3) i sa 8 i više (1:4). Ujedno je sastav glavnih starosne–polnih grupa bis: prve 38 : 28 (ž. 19 : 14), druge 40:39 (ž. 22:21) i treće 13:26 (ž. 17:15).
Struktura stanovništva.
Prema obrazovanju, mještani su bili: bez škole 24 – 26 (ž. 22:20) sa četvorogodišnjem 44:34 (ž. 18:16), sa osmogodišnjom 5 :9 (ž. 2:3), sa srednjom 4:0 (ž. 1:0) i kvalifikovani radnici 1:6, a nepismenih je bilo 15:9 (na. 14 : 16).
Tada je posjedovna i dohocovna struktura domaćinstava izgledala ovako: bez zemlje (0:2), do 2 ha (5:23), sa 2—5 (6 :0), sa 5-10 (6:0) i sa 10–15 (3:0), odnosno poljoprivrednih 12:13, mješovitih 8:6 i nepoljoprivrednih 0:6.
U 1953. g. 57 aktivnih izdržavalo je 77 lica; u poljoprivredi 51:68, a sa ličnim primanjima ih nije bilo. Isti odnos se. u naredna dva popisa izmijenio tako da je aktivnih bilo 25:38, izdržavanih 62:51; u poljoprivredi 20:27 i 40:35, a sa ličnim primanjima 4 :4.
Tip sela.
Đeđezi su polurazbijeno naselje. Sastoje se od glavnine sela sa 12 kuća i dva zaseoka: Prokaplje sa 7 i Pype Mujovića sa 5 kuća. Srednja udaljenost kuća od središta sela je oko 0,8 km. Selo ima 6 prizemnih i 16 kuća na izbi. Tiglom je pokriveno 21, a slamom 3; daščani plafon je u 12, malterisani u 9, a bez plafona su 3 kuće. U periodu 1918–41. god. manjim opravkama i renoviranjem bilo je zahvaćeno 8 kuća, a isto toliko, ali znatnije, poslije 1945. g. Sve kuće su popisane kao 24 stana sa 978 m2, od kojih su po 8 iz prvog i drugog perioca i po 4 iz trećeg i četvrtog. U 22 stana bilo je otvoreno ognjište, u 9 zemljani pod, a u 15 električno osvjetljenje. Prema vrsti cy: 11 jednosobnih i garsonjera, 10 posebnih soba i 3 dvosobna; svi su bili nastanjeni.
Stanovništvo.
U selu su septembra 1974. g. živjeli:
-Stanišići, Pavićevići i Vukovići (po 3),
-Vukadinovići i Martinovići (po 2) i:
-Barovići i Begovići (po 1 d.).
U periodu 1918–-41. iselilo se 7 d. sa oko 35 članova (najviše y Metohiju), a poslije 1945. god. 51 mještanin (uglavnom u Titograd i Danilovgrad). U Vojvodinu su kolonizovana 3 d. sa 12 članova. Ranije je na rad u Ameriku išlo 6 mještana.
Vode.
Selo se vodom opskrbljuje iz jedne zajedničke, jedne bratstveničke i 11 privatnih bistijerni. Prva, zvana Pješčina, svojina je svih Bandića. Nalazi se pomeđu Đeđeza i Braćana, a izgrađena je početkom ovog vijeka. Druga je bratstva Martinovića, iz istog vremena.
Zanimaanje stanovništva i ostali podaci o selu.
Poslije 1968. g., kada je uvedeno električno osvjetljenje pribavljeni su: 2 električna šporeta, 2 frižidera, 1 televizor, 10 radio–prijemnika, 7 gramofona. Samo ognjište koristi se u 16 stanova, a ono i šporet u 5 itd. Što se tiče inovacija u opremi kuća, one su relativno skromne. Poglavito su vezane za renovirane kuće, dok se u starijim znatno zadržala ranija oprema.
Oko kuća je relativno malo prostora za uobličavanje pravih dvorišta. Topografski modifikovana, ona su, sem neposrednog prilaza, obično neravna. Okoline kuća su pretežno prirodno „ograđene“, a vještački – oni njihovi dijelovi koji služe kao obori za zatvaranje stoke. Uz njih su obično pojate, najviše u suvomeđi ili pod slamom. Neke su podijeljene i služe za stoku, živinu i svinje.
Najbliže obradive površine, uglavnom manje („zgrade“), tretiraju se i koriste kao okućnice ; namijenjene su povrću, prvenstveno luku, krompiru i kupusu. Drugi dijelovi imanja, topografski predodređeni, pretežno su razbacani. Na bližim, obično terasiranim i podzidanim, su vinogradi, kojima se poklanja najveća pažnja.
Kao i svi Bandići, selo je imalo komunice u Sađavcu i Siljevici. Prva je uglavnom korišćena s proljeća, dok ima „nešto trave”, a zatim druga, poglavito kao jesenovište. U objema su imali katuništa. Seoski odbor je svake pete godine, radi sječe lista, određivao parcele za svako domaćinstvo. Deblja stabla ili drva za npodaju nijesu se smjela brati. Prestupnike su kažnjavali kmetovi.
Ranije optimalno razvijeno ekstenzivno sitno stočarstvo je jako smanjeno; y novije vrijeme intenzivira se putem izvjesnog uvećanja broja krupne stoke. Brstine i listoberi se već gotovo ne koriste, ali se zato povećavaju površine pod livadama i sjenokosima. I dok je prije 1941. g. oko 18 d. izjavljivalo stoku na katune ili je drugima davalo na čuvanje (Latično), dotle je taj broj poslije 1945. naglo opadao i sveden je na 3—5 d.
IZVOR: Prema knjizi Dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.
Komentari (0)