Poreklo prezimena, selo Ćurčići (Danilovgrad)

Poreklo stanovništva naselja Ćurčići, opština Danilovgrad – Crna Gora. Prema knjizi Dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.

Položaj sela.

Ovo malo i najzabitije pješivačko selo nalazi se iznad Dola Pješivačkog na samoj sjeverozapadnoj podgorini Garča. Smjestilo se u manjim uvalama i dolovima okruženim brdskim stranama, glavicama i strmim padinama Garča. Teritorijalno se graniči sa Zagorkom, Dolom Pješivačkim i Ozrinićima. Prema Zagorku granična linija, počev od sjeveroistoka, ide Đinovom glavicom i preko Veljeg prisoja do na Rovačku glavicu. Od te glavice potezom preko Kilinskog prisoja ka bistijerni na Kulinu razgraničava se sa čevskom teritorijom, a sa Dolom Pješivačkim potezom koji počinje Lujevom glavicom pa se nastavlja preko Ratkove rupe (udolice) na Kom zagonski, a zatim pravcem na Mednik, odakle preko Pejovića dubrave izlazi na Đinovu glavicu. Dužina tako uokvirenog prostora od Đinove do Rovačke glavice (CI-JZ) je oko 4,5, a širina od Veljeg prisoja do na Mednik (CZ-JI) oko 1,1 km. Atar sela zahvata 4,9 km2 površine. Sredina sela je na visini od 400 m.

Istorijat.

Ćurčići su relativno mlađe naselje. Prema P. Šobajiću, njegovi sadašnji žitelji Uskokovići doselili su se ovdje početkom 18. vijeka, bježeći iz Korneta (lješanska nahija) od krvne osvete. Oni su naime došli kod Pavićevića (u Do Pješivački—PR) koji su ih naselili y Ćurčićima“. Ostataka kakvog naselja od prije njihovog doseljavanja ovdje nema. Godine 1903. imali su 20 d. sa 107 stanovnika (55 m.1i 52 ž.). Erdeljanović je u selu evidentirao 10 kuća, a Šobajić (1921) 25 domova. Koju gocinu zatim (1925) u Rečniku mesta stoji da je selo imalo 3-3 d. sa 179 stanovnika, do 1948. god. broj prvih se smanjio za 18, a drugih za 102, da bi dalje bilo: 1953 (19 : 10), 1961 (13:62) i 1971 (11:56). Od zadnjeg broja te godine y selu je od rođenja živjelo 51, a 5 se doselilo; 2 prije 1945, a 3 poslije. U zadnja dva popisa domaćinstva su prema broju članova bila: sa 1 (2 : 1), sa 2 (3 :2), sa 3-5 (1:1), sa 5-8 (6:5) i sa 8 i više (1:2). Tada je sastav glavnih starosno–polnih grupa bio: prve 29:20 (ž. 19 : 10), druge 23:22 (ž.15 : 12) i treće 10:14 (ž. 6 :7).

Struktura stanovništva.

Obrazovna obilježja mještana bila su: bez škole 28:17 (ž. 21 : 11), sa četvorogodišnjom 23:23 (ž. 12 : 13), sa osmogodišnjom 1:3 i kvalifikovanih radnika 1:2, a nepismenih 13 : 14 (ž. 12 : 11).

S druge strane je posjedovna i dohodovna struktura domaćinstava bila: bez zemlje (0 : 0), do 2 ha (1:11), sa 2–5 (4:0), sa 5-10 (6:0), sa 10-15 (1:0) i sa preko 15 ha (1:0), odnosno poljoprivrednih 9:6, mješovitih 4:4 i nepoljoprivrednih 0 : 1.

U 1953. godini 33 aktivnih izdržavalo je 50 lica; u poljoprivredi 32:47, a sa ličnim primanjima bilo je 7. Isti odnos u dva naredna popisa izgledao je ovako: aktivnih je bilo 25 : 34, izdržavanih 36:20, a sa ličnim primanjima 1:2 lica.

Tip sela.

Ćurčići su relativno zbijeno naselje. Sem jedne kuće koja je odvojena za oko 300 m, a za čiju lokaciju mještani nemaju posebno ime, ostale su na manjem međusobnom rastojanju (60-80 m). One su iznesene iznad dolinica, uvala i dolova, koji su okolo razbacani. U selu nema ni crkve ni groblja. već mu je oboje u Dolu Pješivačkom. Ima 13 kuća, od kojih je 7 na izbi, a ostale su prizemne; 9 je pokriveno tiglom, a 4 slamom. Daščani plafon je y 9, malterisani u 2 i 2 su bez plafona. Popisane su kao 12 stanova sa 486 m2, od kojih su 3 iz prvog, 5 iz drugog i po 2 “iz trećeg i četvrtog perioda.“ U 10 njih je otvoreno ognjište, 6 su sa podom od zemlje., a 3 imaju električno osvjetljenje. Prema vrsti su 9 jednosobnih i garsonjera i 3 posebne sobe; nastanjeno je 10, a 2 su napuštena na duže vrijeme.

Stanovništvo.

U selu žive samo:

-Uskokovići.

Poslije 1945. g. iselilo se 25 mještana (u Nikšić, Titograd, Danilovgrad i primorje). U periodu 1918–41. iselilo se 22 lica (u Bačku, Kosmet i Beograd). U Vojvodini je kolonizirano 16 d. sa oko 60 članova; od njih se u Ćurčiće vratilo 6 d. Ranije je radi zarade y Ameriku išlo 12 mještana. Sada u selu ima 15 lica starijih od 55 golina.

Vode.

Selo se vodom opskrbljuje iz jednog zajedničkog ubla koji je (usred sela) prvi izgrađen, kao i iz 4 bistijerne, od kojih su 2 seoske, a 2 privatne. Jedna seoska je izgrađena y novije vrijeme. Ove vode su, sem jedne koja je ukraj sela, y samom naselju. Druga dva stara zajednička ubla –– Donji i Gornji –– nalaze se na ograncima Garča, odnosno u seoskoj planini, udaljenoj oko 3,5 km.

Ostali podaci o selu.

Seoska planina obuhvata područje Studenog, tj. Krstati do, Vrnjski do, Raonjinu laku i Kulinu. Do nje se dolazi vrlo strmom Lipovom stranom – nad selom, visokom oko 300 m. U njoj su samo privatni posjedi. Izuzetak su manji prostori oko ublova. Pored manjih obradivih površina, tu su ispaše i listoberi – na njima su imali suvomeđe kolibice. danas je planina uglavnom zapuštena. Ranije su se tu ljeti izgonile koze, dok su se ovce (kao i iz susjednih sela) pretežno davale na čuvanje u Drobnjacima.

Sve kuće locirane su tako kako bi se prostor oko njih mogao koristiti za dvorište, bolje reći obore i pomoćne objekte. To su pored kuća obično manje suvomeđe i slamom pokrivene pojate, a ispred nekih i kružno ispleteni koševi za žito. Tu su blizu i okućnice (ili „zgrade“), a najčešće i glavnice imanja, namijenjene usjevima. Na njihovim podzidanim ivicama ponizana je vinova loza i tu i tamo voće.

Loza je sada gotovo svedena na američku sortu; ona se najbolje održi. Takođe se teško održi smokva, a najbolje orah i bijela šljiva, od koje ne peku rakiju. Izuzetno velika bratstvenička solidarnost, upornost i reklo bi se vanredna marljivost ovih ljuci i njihovih predaka stvorile su u ovim mukotrpnim prirodnim uslovima elementarne osnove za život.

Množenjem i širenjem bratstva selo se uvećavalo. Prvobitna veća domaćinstva su se raščlanjivala i razgranjavala na ovdašnjem prostoru, zaposijedajući postepeno svako, makar i zatureno, teže pristupačno parče zemlje za obrađivanje. Doselivši se ovdje, Uskokovići su kao inoplemenici, prirodno, nastojali da bratstvenički ojačaju, i to u prvom redu množenjem i međusobnim ispomaganjem i jedinstvom. Zbog prekobrojnosti su se u mogućim prilikama, ali teška srca, iseljavali, zadugo nakon toga ne gubeći vezu sa rodnim selom. U novije vrijeme i taj osjećaj jenjava i selo se relativno naglo prazni.

IZVOR: Prema knjizi Dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.