Poreklo stanovništva sela Bileća, opština Danilovgrad – Crna Gora. Prema knjizi Dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.
Položaj sela.
Pripadaju Donjem Zagarču. Selo je razmješteno na pristrancima brda Plane, a njegov atar razgraničava Donji Zagarač od katastarske opštine Kosovi lug (Bjelopavlići) na jednoj i katastarske opštine Bandići na drugoj strani.
Granica mu, počev od kote 106 m (kod Sađavca) vodi y pravcu istoka do grebena Sađavca, gdje skreće na sjeveroistok do Suka; odatle povija prema sjeverozapadu i Bataljonskim komunom silazi na rijeku Sušicu do na Dukiće Čejovića, koje obuhvata, a zatim se nastavlja uzvodno Sušicom do na Međice; tu skreće na jug i izlazi na Kukavičinu gomilu, dalje vodi ivicom Grebena, te prolazeći istočno od Alijina sjenokosa (koji ne obuhvata) izlazi na pomenutu kotu. Dužinom (Z–I) od 2,9 i širinom (S–J) od 1,1 km, atar zahvata 3,14 km2 površine. Sredina sela je na visini od 80 m.
Istorijat.
C obzirom na to da su ovaj prostor zahvatali Malonšići, može se kao i kod Braćana pretpostaviti da su prvobitni začeci naselja stari. Pored navedenih pomena o Malonšićima, navedimo da je njihova mahala Jednoši (po tom nazivu je polje dobilo ime) po turskom defteru iz 1521. imala 8, a po onom iz 1523. g. 6 kuća. U kotorskim spomenicima Jednoši se prvi put pominju početkom 1551. godine.
Erdeljanović je u selu evidentirao 29 d., a 1925. bilo ih je 30 sa 147 stanovnika. Do 1948. broj prvih se smanjio za 11, a drugih za 67. Zatim je bila: 1953 (24:93), 1961 (15:74) i 1971 (19:79). Od zadnjeg broja te godine u mjestu je od rođenja živjelo 60, a 19 se doselilo, i to 7 prije 1945. a ostali poslije. U zadnja dva popisa domaćinstva su prema broju članova bila: sa 1 (0 : 3), sa 2 (4:4), sa 3–5 (4 : 1), sa 5—8 (6:10) i sa 8 i više (2:1). Ujedno je struktura glavnih starosno–polnih grupa bila: prve 36 : 38 (ž. 19:22), druge 26:33 (ž. 15:16) i treće 12:8 (ž. 4:4).
Struktura stanovništva.
Prema obrazovanju, mještani su bili: bez škole 17 : 18 (ž. 15 : 13), sa četvorogodišnjom 36:30, sa osmogodišnjom 1:10 (ž. 1:5), sa srednjom 0:1 i kvalifikovani radnici (0 : 2), a nepismenih je bilo 11:3 (ž. 11:3).
Na drugoj strani je struktura domaćinstava prema posjedu i izvoru dohotka u istom periodu izgledala ovako: bez zemlje (0 : 1), do 2 ha (9 : 18), sa 2—5 (6:0), odnosno poljoprivrednih 9:4, mješovitih 6:3 i nepoljoprivrednih 0:12.
U 1953. godini 32 aktivna izdržavala su 56 lica; u poljoprivredi 22:37, a sa ličnim primanjima bilo je 5. Isti odnos se u naredna dva popisa promijenio ovako: aktivnih je bilo 23:15, izdržavanih 49 : 57; y poljoprivredi 22:7 i 44 : 16, a sa ličnim primanjima 2:7.
Tip sela.
Bileća takođe imaju relativno povoljan geografski položaj. Sa pomenutim putem prema Petrovaču povezani su krakom dugim 3 km, izgrađenim 1972. Od Danilovgrada su udaljeni 6, a od Titograda 11 km.
Bileća se sastoje iz glavnine sela sa 15 i zaseoka zvanog Plana sa 8 kuća. Iako su kuće mjestimično udaljene jedna od druge, selo ipak, zbog unutrašnje povezanosti, pripada polurazbijenom tipu naselja. Ono ima 17 prizemnih i 6. Kyća na izbi ; daščani plafon je u 9, malterisani u 11, a bez plafona su 3 kuće. Na većem dijelu njih su u novije vrijeme izvršene prepravke i dogradnje. Stambeni fond sela popisan je kao 19 stanova sa 683 m2, od kojih su 2 iz prvog, 9 iz drugog, 2 iz trećeg i 6 iz četvrtog perioda; otvoreno ognjište je u 1, zemljani pod u 2, a električno osvjetljenje u svima. Prema vrsti su: 10 jednosobnih i garsonjera, 7 posebnih soba i 2 dvosobna. Svi su bili nastanjeni.
Stanovništvo.
U selu su oktobra 1974. živjeli:
-Ćupići (7 d.),
-Lakićevići (4),
-Nikolići i Ičevići (po 2) i:
-Velimirovići, Otaševići i Radovići (po 1 d.).
Poslije 1945. iselilo se 83 mještana (najviše u Titograd, Nikšić i Danilovgrad); u Vojvodini je kolonizovano 9 d. U periodu 1918—41. iselilo se 15 d. sa 60 članova, a na rad y Ameriku išlo je 17 mještana. Dnevnik migranata bilo je 9, (do Titograda 5 i do Danilovgrada i Spuža po 2). Povremeno dolazi 12 d. (iz Nikšića 3 i iz Titograda 9).
Vode.
Selo je tek u novije vrijeme (od 1967) zahvaćeno vodovodnom mrežom. Ona je sastavni dio razvoda kojim se (sa Slatine i Počkajeke jame) snabdijevaju Danilovgrad i okolna sela. Prije toga naselje je koristilo 6 bistijerni. Od njih su dvije seoske; jedna je zadužbinska, izgrađena (u Plani) 1887. god. Treća je bratstvenička (Ičevića), izgrađena početkom ovog vijeka, dok su 3 privatne.
Ostali podaci o selu.
Poslije 1965. god., kada je selo dobilo električno osvjetljenje, mještani su pribavili 10 električnih šporeta, 12 frižidera, 4 televizora i 20 radio–prijemnika. Sada nijedno domaćinstvo ne koristi samo ognjište, 9 ih koristi ognjište i obični šporet a 4 ognjište i električni šporet. Sem predmeta potrebnih za ognjište, manjeg broja niskih, ručno rađenih sjedišta i skrinja, ostali dijelovi pokućstva i namještaja uglavnom su dobavljeni u novije vrijeme.
Položaj kuća je takav da oko svih postoje dvorišta sa pomoćnim objektima, namijenjenim stoci, živini i svinjama. U njihovoj blizini su okućnice, najčešće kao sastavni dijelovi glavnih potesa imovine; oranice su obično bliže kućama, mada su njihove površine u zadnje vrijeme znatno smanjene. Povećane su uglavnom površine poc povrćem i osobito livade.
Seoske komunice se prostiru na sjeverozapadnim padinama Sađavca i sjevernim padinama brda Plane. Prva je, kao plemenska, neograničeno korišćena, dok je druga, nalazeći se poviše sela, drugom polovinom prošlog vijeka izdijeljena po bratstvima. Bratstveničke dionice su, s obzirom na veoma oskudnu pašu i šumu, takođe neograničeno korišćene. Na Lukavicu, pak, kao zagaračku plemensku planinu, prije 1941. god. su gotovo sva domaćinstva izgonila stoku. Tamo su imala svoje kolibe. Sada je izgone samo tri domaćinstva.
IZVOR: Prema knjizi Dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.
Komentari (0)