Poreklo stanovništva sela Ržani Do, opština Cetinje – Crna Gora. Prema knjizi Dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.
Položaj sela.
Ovo malo cucko selo nalazi se niže puta Cetinje — Grahovo, y najnižem dijelu veljocucke Udoline, koja se paralelno istom putu pruža gotovo od Resne ka Bati i dalje preko Izvora do Trešnjeva. Smješteno je u dva veća dola prema kojima se od tog puta dosta okomito silazi. Pruža se od Plata i Gradine prema Prosenom Dolu i Didama. Od Cetinja je udaljeno 26, od Kotora 45, od Resne 6 i od Bate 6 km.
Naselje je locirano u izrazitoj kraškoj depresiji okruženoj sa svih strana većim i manjim brdskim stranama. Granica njegovog atara na sjeveru počinje kod Mrgana, tj. od staze za Gradinu, pa ka jugoistoku vodi preko Donjeg Kabasa do Kruškova dola, gdje prelazi put za Resnu, pa se odatle spušta i preko Ragodosa, Radašina i Kujavika izbija na Srsku jamu. Dalje se nastavlja preko kote 1029 m ka sjeverozapadu vodi na Razdolje, a zatim preko Dubrave i Papala izlazi nedaleko od staze za Batu, gdje prelazi put Resna — Bata, te pored Dolova izbija na Mrgan. Atar je dug (SZ-JI) 2,7, širok (CI—JZ) oko 1,6 km i zahvata površinu od 4,32 kme. Visina naselja (kod crkve) je 640 m.
Istorijat.
Ispitivanjem ostataka starih „kućiština” sedišta i toponima, kao i naseljavanja ovog dijela Cuca, Erdeljanović je pouzdano ustanovio da je Ržani Do „vrlo staro selo”. O samoj starosti imena Ržani Do govori i to „što se jedan do, koji je na zapadu (od njega-PR) zove Ovsiski do (i u njemu je drugi kraj ovog sela, Ovsine), Proseni do, i tako se zove i selo, koje je y njemu”. Ta imena su, kako razložno i logično zaključuje Erdeljanović, „ponajprije mogli dati još prvi srpski naseljenici, koji su zapazili pogodnost svakog od ovih dolova za pojedine od tih vrsta tada poznatih žita, pa ih y njima i sijali”.
Pored niza toponima vlaškog porijekla koje navedi i tumači Erdeljanović, ovdje se sreće i još niz takvih koji potvrđuju tu konstataciju. „Mislim”, kaže Erdeljanović, da se sa Vlasima mogu dovesti u vezu i nazivi zapadno od sela: Srski vrh („planina“) ili Srpski vrh, Srski do (Srpski do), Srska jama (Srpska jama) i Srska voda (Srpska voda). Pošto Srbi sami sobom nijesu imali potrebe da daju ovakve. topografske nazive, može se ponajprije misliti da su ih dali Vlasi: oni od njih koji su katunovali u blizini starih zećanskih Srba, kad su Srbima bili katuni na ovoj planini, dali su po tim Srbima navedena topografska imena. Naravno i Vlasi su živeći među Srbima znali dobro srpski. Prema nalazu i mišljenju Kovijanića, prvi pomen o Ržanom Dolu sreće se 1431. godine.
Iako župno i sklonito mjesto, Ržani Do zbog malog prostora i ograničenih prirocnih mogućnosti nije mogao da se razvija y veće naselje. Ovo uprkos tome što je bio naseljavan doseljenicima iz Čarađa kod Gacka, tj. iz Hercegovine, poslije njenog pada pod Turke 1482. god. Poslije privremenog zadržavanja, oni su se preseljavali u druge, uglavnom nedaleke krajeve Stare Crne Gore.
Erdeljanović je u Ržanom Dolu, kao većem dijelu istoga sela, evidentirao 15, a u njegovom manjem dijelu, zvanom Ovsine, 5 domova. Prema novim popisima selo je imalo: 1948 (18 d. 87 stanovnika), 1953 (23:104), 1961 (20 : 93), 1971 (16:61). U zadnja dva popisa domaćinstva su prema broju članova bila: sa 1 (5:4), sa 2 (1:1), sa 3-5 (6:8), sa 6-8 (7:3) i sa 8 i više (1:0). Istovremeno je sastav glavnih staroono–polnih grupa bio: prve 38:19 (ž. 14 : 8), druge 39:30 (ž. 20 : 13) i treće 16 12 (ž. 9 :6).
Struktura stanovništva.
U istim godinama obrazovna obilježja mještana bila su: bez škole 33:15 (ž. 27:12), sa četvorogodišnjom 31:25 (ž. 7 : 14), sa osmogodišnjom: 8, sa srednjom 1:2 i kvalifikovanih radnika 0:2, a nepismenih je bilo 26 : 14 (ž. 22 : 11).
S druge strane, struktura domaćinstava prema veličini posjeda i izvorima dohotka y istom periodu izgledala je ovak0: bez zemlje (2 :0), do 2ha (2 1), sa 2–5 (0:5)-, sa 5-10 (2:2), sa 10-15 (1:5) i sa 15 i više ća (13:3), odnosno poljoprivrednih 8:8, mješovitih 10:4 i nepoljoprivrednih 2:4.
U 1953. godini 36 aktivnih izdržavalo je 57 lica; u poljoprivredi 30:44, a sa ličnim primanjima bilo je 11 mještana. Taj odnos se y naredna dva međupopisna perioda promijenio tako da je aktivnih bilo 36:19, izdržavanih 57:36, u poljoprivredi 19 : 15 i 42:33, a sa ličnim primanjima 10:6 lica.
Tip sela.
I pored toga što se Ržani Do nalazi nedaleko od saobraćajnice Cetinje – Čevo i blizu puta prema Grahovu, na kojima su (u Resni i Bati) otvoreni glavni opslužni objekti, on se ni u nekoliko posljednjih decenija zbog nepovoljne uže lokacije i prirodnih uslova nije mogao razviti u veće naselje. I za njega su karakteristične male i vrtačaste, razbacane obradive površine i znatna ogoličenost okolnog brdskog područja. Izvjesne mogućnosti za podizanje kuća pružila su dva podvojena dola (istoimeni, i Ovsine) na čijim su ocjeditim pristrancima izgrađene. U prvome ih je 11, a u drugom 5. Sve su prizemne, 9 je pokriveno tiglom, 4 slamom i 3 pločama; daščani plafon imaju 9, malterisani 3 i bez plafona su 4 kuće. Znatnije prepravke na kućama vršene su tek u novije vrijeme, tako da su u 7 kuća napravljene kuhinje i sobe, na 8 je slameni krov zamijenjen tiglenim, dok su 3 kuće preuređene na nov način. Srednja udaljenost kuća od središta naselja je oko 300 m. Od popisanih 16 stanova 8 ih je iz prvog, 5 iz drugog, 2 iz trećeg i 1 iz četvrtog perioda. Zemljani pod tada je imalo 7, a otvoreno ognjište 11 stanova. Prema vrsti cy: 13 posebnih soba, 2 jednosobna i 1 dvosobni. Svi su nastanjeni. I ovdje, kao i u nekim drugim, naročito zabitim cuckim selima, u starim prizemnim kućama na kojima nijesu vršene nikakve promjene, vide se teški, surovi uslovi stanovanja. U nekima od njih do nedavno su bila zajednička staništa ljudi i stoke. To su „preploćene“ kuće izjedna, kuće predvojene prepletenim prućem i ljesama. U prvom dijelu gdje su vrata, jedan ili dva manja prozora, ognjište i kućne stvari obitavaju čeljad, dok u drugi, koji takoreći „zjapi“ od zemlje do sljemena, u kišovitom i hladnom dijelu godine spraća se stoka. Može se pretpostaviti kolika je i kakva tjeskoba bila y takvim kućama u vrijeme kada je čeljadi i stoke bilo neuporedivo više.
Stanovništvo.
U selu su jula 1973. živjeli:
-Živkovići (6 d.),
-Markovići (2),
-Vujadinovići (1) i:
-Pejovići (1).
Povremeno dolaze 4 d. (3 iz Kotora i 1 iz Cetinja). Tamo su podigli nove kuće. Poslije 1945. god. odavde su se iselila 102 lica; najviše u Kotor i Cetinje. U Vojvodini je bilo kolonizovano 9 d., od kojih se vratilo 8. Ranije je u Ameriku išlo 5 mještana.
Vode.
Selo se vodom opskrbljuje iz 2 ubla i 4 bistijerne, od kojih je 1 zajednička. Ublovi zvani Cape i Zlovrćen (oba u glavnini sela y Ržanom Dolu) su stari, dok je od bistijerni samo 1 izgrađena poslije rata (1952), a ostale ranije.
Zanimanje stanovništva i ostali podaci o selu.
Nedostatak električnog osvjetljenja i kraka puta od pomenute ceste, nepovoljna lokacija sela i iseljavanje usporili su moguće promjene u standardu mještana. I sada 9 d. koristi samo ognjište, a 6 (uključujući i ona što povremeno borave) ognjište i šporet. Druge kućne stvari kod jednog broja domaćinstava takođe su relativno malo promijenjene. Stare stvari, naime, za potrebe ognjišta, za ostavu fruta, mrsa, odjeće i sl. još su u znatnoj upotrebi.
Na drugoj strani, za stočarstvo kao osnovno zanimanje mještana bile su neophodne i relativno brojne pojate. Građene su obično suhozidno i pokrivene slamom. Takvih je sada u selu 18. Gornji, potkrovni dio pojate sa otvorom na gornjem dijelu listre koristi se najviše za ostavu sijena, ovršine i slame. Ranije se, usljed veće naseljenosti, morao koristiti i za spavanje čeljadi. Ove pojate, ukoliko su duže, ispregrađivane su tako (posebno tamo gdje imaju po dvoje vrata) da se u njima posebno mogu smjestiti bravi i goveda sa magaradima, konjima i svinjama. Podignute su inače y neposrednoj blizini kuća. U njihovom krugu i oko kuća su dvorišta čije površine zbog konfiguracije terena više–manje nijesu dovoljno određene, pa ni ograđene kao u mnogim drugim selima. Pošto su kuće najčešće smještene blizu obradivih dijelova imovine, to su i njihove glavnice y stvari okućnice. Ostali dijelovi su uglavnom razbacani, tako da je srednja udaljenost oranica i livada oko 1,2 km, a pasišta, šume i branjevine oko 2.km. Selo inače nije imalo svoju planinu niti je stoku sezonski davalo drugima na čuvanje.
IZVOR: Prema knjizi Dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.
Komentari (0)