Poreklo stanovništva sela Milijevići, opština Cetinje – Crna Gora. Prema knjizi Dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.
Položaj sela.
Ovo malo selo nalazi se između Vojkovića i Petrova Dola. Od mjesnog središta Ćeklića (Kućišta) udaljeno je oko 4,5 km – putem koji vodi kroz Vojkoviće, zatim Inokom i preko Ikova dola, Brda ćeklićkih, Ivanove doline, Paprati i niz Malo poćivalo. Od Brda ćeklićkih — mjesta na putu Cetinje – Čevo – povezano je krakom dugim 1,5 km, izgrađenim 1972. god. Selo je od Cetinja udaljeno 14, od Čeva 16 i od Kotora 36 km. Naselje se u grupisanom nizu pruža južnom stranom brda Inoka, a niže njega se prostiru dolovite plodne površine.
Granica atara mu sa sjevera počinje od Male aluge pa ka istoku vodi preko Jasikovih rupa, Malog Čelinca, Dubokog dola, Medaljeva vrha, Ravnog obera, Markarine i kad Golubinke prolazi put za Petrov Do. Odatle se nastavlja Komanskom glavicom na Komanov, gdje prelazi put Čevo–Cetinje i izbija na Brda ćeklićka, a zatim preko Brdskih dolina i Inoka izlazi na Male aluge. U prirednom pogledu, čitav atar je sličan ostalim područjima Ćeklića; odlikuje se brdovito–krševitim i bregovito–dolovitim formama reljefa. Njegova dužina (SZ–JI) je 4,3 km, širina (S–J) 1,3 km i zahvata 8,76 km2 površine. Visina sela (kod crkve) je 880 m.
Istorijat.
Što se tiče starosti, Erdeljanović smatra da su sva ćeklićka sela, osim jednog, veoma davnašnja. Jedino su Milijevići, kako po predanju izlazi, osnovani tek y prvoj polovini 16. vijeka. Ali i na zemljištu tog sela ima dosta tragova i uspomena od nekog ranijeg, davnašnjeg stanovništva. Nalazi Kovijanića y kotorskim spomenicima ukazuju, međutim, na to da su i Milijevići „davnašnji“ koliko i druga ćeklićka sela. Zajedno sa njima oni se, pod nazivom Milovići, pominju i u turskim defterima 1521. i 1523. godine. Po prvom su imali 9, a po drugom 4 kuće! Godine 1865. imali su 20 d., a 1879. 16 sa 79 stanovnika (36 m. i 43 ž.) i 1883. 15 d. Erdeljanović je u selu popisao 13 „familija“. U Rečniku mesta za 1925. godinu, nalazimo da je selo tada imalo 21 d. sa 80 stanovnika. A zatim je bilo: 1948 (14:70), 1953 (15 :76), 1961 (17 : 60) i 1971 (7 : 19). Domaćinstva su prema broju članova y zadnja dva popisa bila: sa 1 (2:0), sa 2 (4:5). sa 3–5 (8:2) i sa 5 i više članova (3:0). Istovremeni odnos u glavnim grupama starosno–polne strukture bio je: y prvoj 21:0 (ž. 8:0), u drugoj 25:9 (ž.4:6) i u trećoj 14 : 10 (ž. 8:4).
Struktura stanovništva.
Obrazovna obilježja mještana tada su bila: bez škole 20:9 (ž. 16:7), sa četvorogodišnjom 25:5 (ž. 11:1), sa osmogocišnjom 1:2 (ž. 0 : 1), sa srednjom 2:2 (ž. 0 : 1) i nepismenih 17:8 (ž. 14:7).
S druge strane, promjene u strukturi domaćinstava prema veličini posjeda i izvorima dohotka pokazuju sljedeći podaci: bez zemlje (4:0), sa 5-10 ha (2:1), sa 10-15 (4:1) i sa 15 i više ha (5:5), odnosno poljoprivrednih 10:3, mješovitih 4 :3 i nepoljoprivrednih 3 : 1.
U 1953. godini 30 aktivnih izdržavalo je 43 lica; u poljoprivredi 24:43, a lica sa ličnim primanjima bilo je 3. Taj odnos se za dva naredna popisa izmijenio ovako: aktivnih je bilo 23:12, izdržavanih 34:5; y poljoprivredi 19:7 i 21:5 i sa ličnim primanjima 3 : 2.
Tip sela.
Milijevići su zbijeno naselje. Od glavnine sela izdvaja se (sa 1 kućom) zaselak Brda ćeklićka. Kuće su uglavnom grupisane, ali ne i zbijene; njihova srednja udaljenost od središta naselja je oko 200 m. Prizemnih je 6, na izbi 3 i 3 dvospratne. Tiglom je pokriveno 7, a slamom 5; sa daščanim plafonom je 7, sa malterisanim 3 i bez plafona 3. U periodu 1918—45. opravkama su bile zahvaćene 2, a u poratnom 3 kuće. U selu je 1971. evidentirano 15 stanova sa 737 m2 od kojih su 5 iz prvog, 5 iz drugog i 5 iz trećeg perioda; ognjište je imalo 9, a zemljani pod 3. Prema vrsti su: 11 jednosobnih i garsonjera i 4 posebne sobe, a prema korišćenju – 8 napuštenih za duže vrijeme i 7 stalno nastanjenih.
Vode.
Selo se vodom opskrbljuje iz tri stara seoska ubla i 6 bistijerni, od kojih su 3 seoske i 3 privatne. Sem ovih voda, Milijevići imaju i 2 bistijerne y podgorini Malog Čelinca (od sela udaljene oko 1 sat hoda), gdje su takođe privatna imanja, uglavnom pasišta i pistoberi. Tamo su bile i 3 staje.
Stanovništvo.
U selu žive:
-Stankovići (4 d.),
-Markovići (2) i:
-Jovovići (3).
Poslije 1945. iselilo se 36 mještana (najviše u Cetinje, zatim u Škaljare, Dobrotu, Risan i Titograd). U Vojvodini su kolonizovana 2 d., a ranije je na rad u Ameriku išlo 6 osoba. Povremeno dolaze 2 d. iz Cetinja. U selu je 1 kuća zapuštena. Van naselja je 1971. radilo 5 mještana.
Zanimanje stanovništva i ostali podaci o selu.
Električno osvjetljenje uvedeno je 1972. god. Do pomenutog doba bilo je elektrificirano 9 kuća; 6 domaćinstava je imalo ognjište, 2 ognjište i šporet, 3 ognjište i električni šporet, 1 obični šporet, 3 tranzistor, 1 gramofon, 5 gusle, 7 stari pribor za pečenje i verige, 4 starije vrste kreveta, 7 stolovače, 5 skrinje, 6 novije postelja i dr.
Položaj sela i konfiguracija zemljišta su, naročito y odnosu na imanja, koja se brežuljkasto steru ka Petrovom Dolu, tako predodredili lokacije i raspored kuća, da je njihova okolina bolje i funkcionalnije iskorišćena nego što je to slučaj y mnogim drugim selima.
Pri tom u prvom redu imamo u vidu, kako bi to mještani rekli, „pogled“ kuće na imanje i povezanost njenu i njene bliže okoline sa bližim i daljim imovinskim cjelinama. Jer ukoliko je povoljniji terenski spreg između njih, utoliko uloženi radni napori donose veće rezultate. Pitanje prenošenja ma kakvog tereta, pored ostalih relacija i na toj, takoreći svakodnevnoj i najživljoj relaciji kuća–imanje i obratno, od prvorazrednog je značaja za život ljudi u starocrnogorskim selima. Tamo gdje je ta relacija više naklonjena čovjeku, kao što je izvjesno y ovom slučaju, tamo su i veće mogućnosti racionalnijeg i efikasnijeg korišćenja imanja.
Blagocareći pasištima i listoberima na Čelincu i u okolnim brdima, i ovdje je, kao i u čitavim Ćeklićima, stočarstvo činilo osnovu života. Izbe, pojate, obori, torovi, stogovi i lisnici su takođe neocvojivi segmenti ovdašnjeg ambijenta.
Jedno drugo zanimanje mještana i Ćeklića uopšte, pa nešto više i Cuca, u skorom, poratnom periodu bilo je specifično. Riječ je o branju i prodaji ljekovitog bilja: žutokore, pelina, buharice i lipovog cvijeta. Žutokora je slična drači. Ljekovit je njen oljušteni korijen, koji se vadi iz zemlje, a nešto manje i stabljika. Seljani su je koristili i ranije kao stočni lijek; skuvanu je daju grlima oboljelim od žuči.
Pelina u ćeklićkom kamenjaru takođe ima, ali svuca nije baš lako dospjeti do njega. Manje je buharice i lipovog cvijeta. Ovo zanimanje, s obzirom na to koliko može biti korisno, moglo bi na organizovan način imati trajni karakter. Utoliko prije što su ćeklićka sela sada bolje povezana putevima. U tom pogledu se i položaj Milijevića znatno poboljšao. Povezanost sa glavnim putem, poboljšala je u prvom redu veze sa Cetinjem, a olakšala ih je i sa nedalekim mjesnim središtem u Kućištima, gdje su škola, pošta i prodavnica.
IZVOR: Prema knjizi Dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.
Komentari (0)