Poreklo stanovništva sela Mikulići, opština Cetinje – Crna Gora. Prema knjizi Dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.
Položaj sela.
Ovo dosta izdvojeno i zabito bjeličko selo nalazi se sjeverno od Kosijera; od Cetinja je udaljeno 13, a od Titograda oko 40 km. Njegovo područje predstavlja tromeđu između Katunske, Lješanske i Riječke nahije. Pruža se y izduženoj vali pomeđu Stavora i Crnijelja. Sa svih strana je dosta teško pristupačno, a samo naselje se smjestilo južnom bregovito–dolovitom i veoma krševitom podgorinom Stavora. Granica njegovog atara sa sjevera počinje od Ponora pa ka jugoistoku vodi pored Dabojeva Vijenca, Osoja i Brlanića, te spuštajući se, obuhvata Pućeričin brijeg, Vodne Bori, Ubličke strane, Predojevicu i Duboki do, odakle preko Krivog dola skreće na zapad i obuhvata Šumarke, Donji krš, Ćepurin do, Radov brijeg i Miletino osoje. Odatle preko Tomazenice i Pišteta ide na sjever i, obuhvatajući Bjeline rupe i Zanovetne lake, preko Stavora izlazi na Ponore. Tako povučena linija razgraničava Mikuliće od katastarskih opština Oraha, Štitara, Đinovića, Ćeklića i Prediša. Ona uokviruje prostor dug (Z-I) 3,6 i širok (S–J) 2,3 km čija je površina 17,28 Kt2. Sredina naselja je na visini od 700 m.
Istorijat.
Ha osnovu toponima koji su po Erdeljanovićevim nalazima vlaškog porijekla i na osnovu predanja o naseljavanju mjesta u vrijeme Ivana Crnojevića, kao i analogije u pogledu starosti susjednih naselja, u prvom redu Kosijera i Đinovića, može se tvrditi da su i Mikulići staro naselje. U turskim defterima 1521. i 1523. god. nalazimo da su Mikulići kao mahala sela Kosijera imali 32, odnosno 22 kuće. Kasniji podaci o selu uopšteno su, napomenuli smo, vezani za Bjelice. Godine 1865. Mikulići su imali 48 d., a 1903. 39. Pripadali su bjeličkoj kapetaniji. Erdeljanović je u selu (uključujući Predojevicu) popisao 39 d. Uskoro ih je 1925. bilo 42 sa 282 stanovnika, a zatim 1948 (44:215), 1953 (46:205), 1961 (42:150) i 1971 (24:95). U zadnja dva popisa domaćinstva su prema broju članova bila: za 1 (9:5), sa 2 (9:5), sa 3-5 (15:6) i sa više od 5 članova (9:8). Istovremene promjene y glavnim grupama starosno-polne strukture pokazuju naredni podaci: u prvoj 68:35 (ž. 33:17), y drugoj 51:35 (ž. 32:19) i y trećoj 31:25 (ž. 16:12).
Struktura stanovništva.
U istom periocu obrazovna obilježja mještana bila su: bez škole 51:17 (ž. 39 : 17). sa četvorogodišnjom 63:50 (ž. 29:22), sa osmogocišnjom 2:14 (ž. 0:3), kvalifikovanih radnika 0:5 (ž. 0 2) i nepismenih 31:17 (ž. 24:17).
Na drugoj strani su u istoj dekadi promjene u strukturi domaćinstava prema posjedu i izvorima dohotka bile sljedeće: bez zemlje (8:1), do 2 ha (0:3), sa 2–5 (4:3), sa 5-10 (6:4), sa 10-15 (5:3) i sa 15 i više ha (19: 10), odnosno poljoprivrednih 13:15, mješovitih 21:6 i nepoljoprivrednih 8:13.
U 1953. godini 80 aktivnih izdržavalo je 102 lica; y poljoprivredi 65:79, a sa ličnim primanjima bilo je 23. Taj odnos se za naredna dva međupopisna intervala promijenio ovako: aktivnih je bilo 34:28, izdržavanih 88:52, u poljoprivredi 25:17 i 36:22, a sa ličnim primanjima 28:15.
Tip sela.
U naselju Mikulići, sa 20 kuća, čine glavninu dok je Predojevica sa 12 kuća –— podvojeni zaselak. Prvi dio se pruža podno Stavora, a drugi ispod Crnijelja. Oba dijela su razmještena u manjim, nedalekim grupama, vezanim za obližnje obradive dolove i dočiće. Predojevica je od glavnine sela udaljena oko 2 km. Grupe kuća u oba dijela sela, zbog njihove blizine, mještani ne smatraju zaseocima, iako su im lokacije označene svojim nazivima, i to: kuća na Radovića brijegu (gdje je sredina sela), zatim na Ždrijelu kule, (donji dio sela), na Zabrijegu (gornji dio sela), na Bolazi i na Procijepu. Kroz njih prolazi glavni seoski put; kad neko ide njime kažu „ide uz ulicu.” Od ovih grupa u glavnini sela na istočno odatle ide se krčanikom preko Lokve, Šalaze, Muhara i Plepa u Velji Laz, gdje su prve predojevićke kuće, a zatim slijede druge u Pribojevoj rupi, Crnijelju, Putači i Šumarcima. Ovdje su kuće međusobno udaljene po oko 200 m, a y sredini sela 50–100 m.
Od svih kuća u selu samo su 2 na izbi i 1 na spratu. Pod tiglenim krovom su 23, a pod slamenim 9; sa daščanim plafonom je 23, sa malterisanim 4 i bez plafona 5. U periodu 1918—45. opravkama su bile zahvaćene 2, a poslije 1945. god. 5 kuća. Popisom su ovdje evidentirana 43 stana sa 1405 m2, od kojih su 18 iz prvog, 10 iz drugog, 4 iz trećeg i 10 iz četvrtog perioda. Samo je 1 stan bio bez ognjišta, dok je 6 bilo sa zemljanim podom. Prema vrsti su: 7 jednosobnih, 1 dvosobni i 37 posebnih soba, a prema korišćenju 18 napuštenih na duže vrijeme, 2 su bila privremeno nastanjena, a samo 23 stalno.
Vode.
Selo se vodom opskrbljuje iz 4 ubla i 25 bistijerni. Ublovi su stari i zajedničkš 3 su u glavnini sela, zvani Uba, Verna i Lokva, a četvrti u Predojevici, zvani Putački uba. Ranije su korišćeni za piće i pojenje stoke, a danas, poslije izgradnje bistijerni, uglavnom za pojenje. Veći dio bistijerni izgrađen je poslije 1945. godine. U prosjeku su velike 20-25 m3.
Stanovništvo.
U selu žive:
-Vujovići (15 d.) i:
-Bracanovići (3).
Poslije 1945. godine, iselilo se 27 d. sa 112 članova. U Vojvodinu je kolonizovano 11 d. (Lovćenac), od kojih se vratilo 9. Od iseljenih domaćinstava samo 2 žive u Nikšiću, a sva ostala na Cetinju. U 5 kuća vlasnici povremeno dolaze. Ranije je na rad u Ameriku išlo 15 mještana.
Ostali podaci o selu.
Ovdašnji uslovi za uvođenje električnog osvjetljenja su veoma nepogodni. Malo je vjerovatno da će ono za dogledno vrijeme biti uvedeno. Pored ostalog i zbog toga y standardu sela nema vidnijih promjena.
U označeno vrijeme domaćinstva su imala: 22 ognjište, 1 ognjište i šporet, 16 tranzistor, 6 guste, 23 stari pribor za pečenje i verige, 18 starije vrste kreveta, 23 stolovače, 23 skrinje, 8 novije postelje itd. Isto tako ni manje stvari u pokućstvu nijesu u većoj mjeri izmijenjene.
U cjelokupnom ambijentu selo je zadržalo starinska obilježja. To se zapaža koliko na izgledu kuća toliko i na njihovim okolicama sa pojatama, oborima i ogradama. Tome su svakako doprinijeli i nepovoljni prilazi selu i krševite lokacije kuća. Sa ne malim naporima se čak do obližnjih imanja, koja su dobrim dijelom razbacana ponižs kuća, mora sve prenositi, bilo na plećima ili na magaradima i konjima. Strmovite i kamenite staze u svom raznostranom spletu, spliću i umanjuju rezultate ljudskih napora. Istina, sem (sada već bivših) katuna u Stavoru, koji su udaljeni oko 3,5 km, ostala imanja su y Odnosu na mnoga druga sela a ne tako mnogo udaljena (srednja udaljenost je Od 800 do 1100 m). Budući da je stočarstvo bilo glavno zanimanje, glavna briga i najveći napori su ulagani na obezbjeđenju stočne hrane. Sijeno, viš, zanovijet i lisnici su optimalno korišćeni kako bi se relativno brojna stoka održala. U tom pogledu pasišta y Stavoru, na kojima se ljeti katunila (i iz okolnih sela) stoka, imala su gotovo primarnu ulogu.
IZVOR: Prema knjizi Dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.
Komentari (0)