Poreklo stanovništva sela Meterizi, opština Cetinje – Crna Gora. Prema knjizi Dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.
Položaj sela.
Na trećem kilometru puta od Rijeke Crnojevića prema Titogradu odvaja se krak dug 3 km koji vijugavo uz Pavlovu stranu vedi u Meterize. Završen je 1958. god. Iza Pavlove strane, sa koje se Ždrijelom ulazi u naselje, otvara se relativno velika neravna i bregovita vala okružena brdskim stranama i podgorinom Pržnika i Tmora. Od višeg jugozapadnog dijela ona se širi i opušta prema sjevero-zapadu, tj. y pravcu Careva Laza. Po njoj, odnesena više po njenoj obodnoj krševitoj i bregovitoj zoni, razmeštene su manje i veće grupe kupa keje se i ne svojim imenima tretiraju kao zaseoci. Oko i još više poniže njih, steru se takođe dosta neravna imanja, dobrim dijelom teraeirana, podzidana i ograđena.
Atar sela zahvata širi prostor, graničeći se sa Jankovićima, Češljarima, Dobrskom Župom, Rvašima, Drušićima, Skadarskim jezerom i Šinđonom. Granica mu sa sjevera počinje od Jačina krša i ide na istok preko Oštrog brda, obuhvata Peleše, pa Lalinom glavicom pored Kopita izbija na Moštrokolovu gomilu, odakle se spušta na Crnu Glavicu i Viš, te prelazi put Titograd—R. Crnojevića i izbija na Grab. Odatle vodi na sjeverozapad i ponovo prelazi put R. Crnojevića–Titograd, pa dalje pored Špura i Donje Breze izlazi na Bune i Krek i najzad na Jačin krš. Tako. uokviren prostor sa dužinom (SZ–JI) od 4 km i širinom (S–J) od 1,3 zahvata površinu od 6,24 itd. Visina naselja (kod crkve) je 315 m.
Istorijat.
Pogled na starost sela vodi y identičnu analogiju sa susjednom Dobrskom Župom. Pri tom y prvom redu mislimo na naselje Piperi, koje nalazimo y pomenutim turskim defterima, a isto tako i kod Bolice. U vezi sa Boličinim podatkom o njemu Jovićević napominje, da je to „seoce“ koje i danas postoji blizu saborne crkve bilo jedno isto selo sa dva kraja, i ako ih danas plemenska podjela dijeli. 1712. god. – kaže dalje Jovićević – „sva su ova sela spuštena” (zbog Ćuprilevićeva napada – HP), a zatim su se na njih uvukle Bjelice, a povukli su se odatle sredinom 18. vijeka. Ceklinjani, čim su– ovo mjesto posvojili, stali su pasti stoku i održavati stajnice na koje su se (negdje oko 1790) najprije nastanili: Bego Vujadinov Strugar na Belovića ublu, Savić Markov Vukmirović (u Kokošicama, Kojica Ivanov Kovač pod Tmorom i Petar Petričević na Petričevića glavici. Ka ovima su se docnije doseljavali i drugi i selio se svaki kod svoga. Dakle, današnje je selo staro najviše 110 godina. Godine 1865. Meterizi su imali 42 d. a 1883. i 1893. 98, odnosno 116. Pripadali su ceklinskoj kapetaniji. Jovićević je po bratstvima y selu popisao 62 d. Uskoro ih je (1925) evidentirano 85 sa 380 stanovnika, a zatim 1948 (71:277), 1953 (66 : 242), 1961 (65:198) i 1971 (46:155). U zadnja dva popisa domaćinstva su prema broju članova bila: sa 1 (16 : 11), sa 2 (17 : 12), sa 3-5 (24:21) i sa više od 5 (8 :2). Istovremene promjene y glavnim grupama starosnočpolne strukture, pokazuju ovi podaci: u prvoj 63 :46 (ž. 34:24), u drugoj 86 : 60 (ž. 50:42) i y trećoj 49:49 (ž. 29 : 25).
Struktura stanovništva.
Obrazovna obilježja mještana u istom periocu bila su: bez škole 67 :44 (ž. 57 :37), sa četvorogodišnjem 86:67 (ž. 40 : 34), sa osmogodišnjom 12 : 11 (ž 3:6), sa srednjom 4:6 (ž. 1:1), kvalifikovanih padnika 3:4 ·(ž. 0 : 1), i nepismenih 49:34 (ž. 45:30).
C druge strane, promjene u strukturi domaćinstava prema posjedu i izvorima dohotka y istom periocu, bile su: bez zemlje (7:2), do 2 ha (32 : 28), sa 2-5 (18 : 13) i sa preko 5 ha (8 : 3), odnosno poljoprivrednih 37 : 32, mješovitih 15:7 i nepoljoprivrednih 13:7.
U 1953. godini 91 aktivni izdržavao je 133 lica, odnosno u poljoprivredi 75 :125, a lica sa ličnim primanjima bilo je 18. Taj pdnos se za dva naredna međupopisna perioda promijenio tako da je aktivnih bilo 70 : 60, izdržavanih 95:86 ; u poljoprivredi; prvih 50 : 54, drugih 56 : 70 i sa ličnim primanjima 33 : 9 lica. Jedne i druge godine ie radilo: u industriji 8 : 1, u šumarstvu i građevinarstvu 2:1, y trgovini i saobraćaju 2 :2 i u upravi 20:0. Van svoga naselja, uglavnom kao i 1961. god, (najviše u „Ribarstvu“ y P. Crnojevića), 1971. radilo je 7 lica.
Tip sela.
Do 1712. godine selo se nazivalo Gornja Župa. Današnje ime je dobilo po šančevima, koji su tu bili podignuti za vrijeme bitke na Carevu Lazu 1712. godine. Od njih nema ostataka. Međutim, od šančeva koji su bili ponovo napravljeni prilikom napada i prodora Turaka ka Rijeci Crnojevića 1862. godine, ima ostataka po južnom i višim dijelovima sela. Kamenje od prvih bilo je ugrađeno u kuće koje su, kako smo pomenuli, podizali novodoseljeni Ceklinjani. Njihovo doseljavanje je po bratstveničkom okviru zahvatalo pojedine dijelove seoskog područja i na taj način u osnovi uticalo na p0dvajanje zaselaka. Današnji zaseoci počev od puta R. Crnojevića–Titograd prema unutrašnjosti sela cy: Pavlova strana (1 k.), Arbanaške rupe (1), Gornje Kokošice (3), Donje Kokošice ;(3), Belovića uba (8), Kovačevića kuće (7), Gomila Petričevića (7), Vlahinja (10), Više Dubokog dola (3) i Lalino Ždrijelo (8). Srednja udaljenost kuća od središta naselja je oko 0,7 km. I pored tolikog broja naseobinskih lokacija, naselje se ipak zbog takve grupisanosti može svrstati u zbijeni tip sela.
Prizemnih kuća je ovdje 13, a na izbi 38. Sve su pod tiglom, a sa daščanim plafonom 33, sa malterisanim 12 i bez plafona 6. U međuratnom periodu opravkama i manjim renoviranjem bilo je zahvaćeno 15 kuća, a u poratnom, uključujući rekonstrukciju i dogradnju – 24. Popisom od 1971. godine, sve su evidentirane kao 45 stanova, sa 2.857 m2, od kojih ·je iz prvog perioda 29, iz drugog 6, iz trećeg 4, iz četvrtog 4.
Sa ognjištem ih je bilo 15, a sa zemljanim podom 2. Prema vrsti su: 31 jednosobni i garsonjere, 7 dvosobnih, 4 posebne sobe i 3 trosobna; od njih se 1 koristio za rekreaciju. Među starim kućama zapaža se „novljanski” način tvrde gradnje sa debelim zidovima, voltovima i popločanim terasama. Takve kuće, bolje reći kule, naročito su očuvane u zaseoku Belovića uba, koji je ujedno i najstariji među sadašnjim zaseocima.
Vode.
Selo se y ranoj prošlosti snabdijevalo vodom iz izvora, a kasnije iz ublova i bistijerni. Izvori su: Usanjača više Arbanaške rupe, a nedaleko su i Klačina i Lokanj. U zaseoku Vlahinja je istoimeni izvor, a nedaleko od njega su Nova i Kašička jama. Najstari ubao je Belovića uba, dok su bistijerne prema starosti – 8 od prije 1918, 11 iz perioda 1918-45. i 13 poslije 1945. godine. Samo su neke od njih zajedničke, a najviše ih je u ličnoj svojini. Raspoređene su pored kuća, pa je snabdijevanje vodom olakšano.
Stanovništvo.
U selu žive:
-Petričevići (23 d.),
-Vukmirovići (7),
-Vujanovići (6),
-Lopičići (6),
-Strugari (3) i:
-Kraljevići (2).
Poslije 1945. godine iselilo se 56 osoba. Zapušteno je 5 kuća, a povremeno dolazi oko 15 d. U Vojvodini su kolonizovana 3 d., od kojih su se 2 vratila. Ranije su na rad u Ameriku išla 32 lica. Sada ima 10 dnevnih migranata (2 za Cetinje i 8 za R. Crnojevića).
Zanimanje stanovništva i ostali podaci o selu.
Selo se kako ranije, tako naročito u godinama prije zadnjeg rata odlikovalo velikom solidarnošću. Ona se, pored ostalog, očitavala u tome što su mještani, inicijativom komunista, dobrovoljnim prilozima i svojom radnom snagom podigli 1940. godine dom kulture i u velikom broju učestvovali y HOB-y, y kojem je poginulo 37 mještana. Dom kulture porušili su Italijani 1941. god.
Selo je električno osvjetljenje dobilo 1968. godine. U označeno vrijeme bilo je elektrificirano 37 kuća i domaćinstva su imala: 6 ognjište i običan šporet, 30 ognjište i električni šporet, 12 samo običan šporet, 40 frižider, 15 televizor, 18 tranzistor, 9 gramofon, 3 gusle, 5 stari pribor za pečenje, 30 verige, 8 starije vrste kreveta, 29 ručno rađene stolice (tronoške), 32 stolovače, 12 skrinje, 43 novije postelje, 14 kauče itd.
Meterizi su i ranije bili relativno imućno selo. Takvim ga je činilo nekoliko činilaca: dosta ujednačen sklad između zemljoradnje, prvenstveno vinogradarstva i stočarstva, y kome je gotovo ne manji značaj od sitnog imalo krupno, zatim imanja u Ceklinskom polju i svakako sudjelovanje u ceklinskim ribolovima. Tome naročito treba dodati okolnost da je selo blizu malog, ali važnog tržišnog mjesta – P. Crnojevića, gdje se odvijala stalna razmjena. S druge strane, ovdašnji živalj se rado školovao, najviše na Cetinju, a zatim u Beogradu. U poratnom periodu, pak, dobar dio pojedinaca i domaćinstava na osnovu ratnih zasluga dobija određene prinadležnosti.
Ipak u sklopu globalnih ekonomsko-društvenih promjena, čiji je jedan od glavnih rezultata – emigracija, selo, uopšte uzev, mada izvjesno gubi raniji ruralni lik, još nije dovoljno uznapredovalo.
Veliki broj kuća na izbi svjedoči o tome koliko su izbe i prostor za ostavu bili neophodni. I pored njih čak su, tu i tamo, a kamoli pored prizemnih kuća, podizani češće manji pomoćni objekti, namijenjeni stoci, živini, svinjama i ostavi stočne hrane, alata i dr. Omanja dvorišta i obori su uglavnom ograđeni, a isto tako i omanje okućnice ili „zgrade“. Najviše suvomeđe je, međutim, u podzidama vinograda koji se šire po svim dijelovima sela, a najviše na padinama izloženim suncu.
Množenjem življa i uvećanjem sela prvobitne, naravno mnogo veće, bilo bratstveničke ili seoske, komunice svele su se na najoskudnije, krševite površine, koje se praktično ne mogu obrađivati, već se koriste za ispašu i eventualno za gorosječu ili, ranije, za listober. Te komunske površine zahvataju Pavlovu i Grabsku stranu ka Skadarskom jezeru i strane u Pržniku. Umjesto na katunima, koje selo nije imalo, stoka je davana na čuvanje Kučima i Njegušima (prvima ovce, a drugima volovi).
IZVOR: Prema knjizi Dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.
Komentari (0)