Poreklo prezimena, selo Markovina (Cetinje)

Poreklo stanovništva sela Markovina, opština Cetinje – Crna Gora. Prema knjizi Dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.

Položaj sela.

Kroz naselje prolazi put Čevo — Danilovgrad; od prvog mjesta je udaljeno 10, a od drugog 16 km. Selo se nizovima i grupama kuća stere između planina Lastve, Kopitnika i brda Vučića na zapadu i Veljeg Garča na istoku. U cjelini gledano, taj prostor ima oblik zavale srednje veličine, na čijim stranama su razmješteni dijelovi naselja, odnosno zaseoci.

Granica atara na sjeveroistoku počinje od podnožja Balije (kota 1220), pa se ka jugoistoku kreće vrhom Veljeg Garča do na podnožje Širakovca, zatim skreće na jug, te obuhvatajući Vilin do izbija na Zavalu, gdje prelazi put koji voci za Zagarač, pa se niže puta spušta na Ogorjele rupe. Odatle se, obuhvatajući Đurove rupe i Tvrdoš, produžava na sjeverozapadu na Vučić, gdje prelazi put za Velestovo, na dalje zaobilazeći Zabovanje i Vučne dole ide pored Nikolića ublova i preko Lazina i Bukove glavice izbija na kotu 1035, te najzad obuhvata Pješčine i skreće do na Valiju. Taj planinsko–brdski prostor, predstavljen relativno krupnim morfološkim crtama, razgraničava se sa katastarskim opštinama (redoslijedom povučene granice) Ržišta, Zagrede, Zagarača, Velestova, Lastve i Ćurčića. Dug (SZ-JI) 6,2 km i širok (Z-I) 6,2 km, zahvata površinu od 37,59 km2. Sredina sela je na visini od 740 m.

Istorijat.

I Markovina pripada starijim ozriničkim naseljima. Pominje se još 1492. godine. Slično Cucama i Ozrinići, kaže Erdeljanović, „imaju glavno i najstarije plemensko sjedište na jugu svoje oblasti, u predjelima Kčevu, (a to je polje Kčevo sa širom okolinom),  Velestovu i Markovini”. U nekim korišćenim izvorima ona se posebno ne pominje, već uopšteno kao Ozrinići. Godine 1865. Markovina je imala 73 d., a 1883. i 1893. po 59. Pripadala je čevskoj kapetaniji. Selo je 1910/11. g. imalo 56 d. a 1925. 57 sa 298 stanovnika. Na zatim: 1948 (57:264), 1953 (59:315), 1961 (48:270) i 1971 (35:133). Sastav domaćinstava prema broju članova u zadnja dva popisa bio je: sa 1 (1 :4), sa 2 (6 : 11), sa 3-5 (14:13), sa 6-8 (17:3) i sa 8 i više članova (9:4).

Istovremene promjene u glavnim grupama starosno–polne strukture pokazuju naredni podaci: y prvoj 137:49 (ž. 66:22), y drugoj 89:56 (ž. 56:34) i u trećoj 44:28 (ž. 24:12).

Struktura stanovništva.

Obrazovna obilježja mještana tada su bila: bez škole 85 :40 (ž. 67:30), sa četvorogodišnjom 103:72 (ž. 47:40), sa osmogocišnjom 7:8 (ž. 1:0), sa srednjom 3:1 (ž. 1 :0) i kvalifikovanih radnika 0:1, a nepismenih 54:33 (ž. 49:25).

Ujedno je posjedovna i dohocovna struktura domaćinstava bila: bez zemlje (3:2), do 2 ha (1:1), sa 2-5 (2:4), sa 5-10 (4:6) i sa više od 10 ha (38:18), odnosno poljoprivrednih 31:17, mješovitih 14:8 i nepoljoprivrednih 3:10.

U 1953. godini 126 aktivnih izdržavalo je 182 lica; y poljoprivredi 117:169, a sa ličnim primanjima bilo je 7. Taj odnos se u dva naredna popisa izmijenio ovako: aktivnih je bilo 78:65, izdržavanih 176:53; u poljoprivredi 73:60 i 149:41, a sa ličnim primanjima 16:15.

Tip sela.

Naselje se u niznom ili grupnom obliku stere na relativno velikom prostoru i dijeli se y dva dijela – Donju i Gornju Markovinu.

Znatno podvojeni zaseoci – u Donjoj: Udragovine (4 kuće), Jagnjile (9) i Kosmače (2) i u Gornjoj: Ćeračke prodoli (4), Čauševe rupe (3), Crkvina (11) i Zabovanje (1) svrstavaju Markovinu u razbijeni tip naselja.

Srednja udaljenost kuća od središta naselja (kod škole) je oko 1,5 km. Prizemnih kuća ima 27, a na izbi 7; pod tiglom su 23, a pod slamom 11; sa daščanim plafonom je 14, sa malterisanim 7 i bez plafona 13. Dužina pješačkih staza y selu je oko 15 km. Kuće su ovdje, uglavnom do 1945. godine, građene sa jednom prostorijom i pokrivene slamom. Sve su imale ognjište i bile dakle, bez soba. U periodu 1941—45. bilo je spaljeno 12 kuća. U poratnom periodu najvećim dijelom su prepravljene ili su nanovo i na pog0dnijem mjestu pocizane nove, a stare napuštane. Sada postoje razrušena kućišta ili samo temelji od nekadašnjih kuća. Prepravke su poglavito svedene na unutrašnje pregrađivanje, tako da se dobije soba i kuhinja. Plafoni se malterišu a podovi se prave od dasaka, mada ih ima i betonskih. Kuhinje sa ognjištem su obično sa betonskim podom. Ovakvim opravkama i izmjenom krovova u poratnom periodu zahvaćeno je 29 kuća. U stambenom fondu sela popisano je 35 stanova sa 1326 m2, od kojih su 6 iz prvog, 14 iz drugog, 9 iz trećeg i 5 iz četvrtog perioda. Tada je ognjište imalo 18 i zemljani pod 17 stanova. Prema vrsti u: 15 jednosobnih, 18 posebnih soba i 2 dvosobna; svi su bili nastanjeni.

Vode.

Vode u selu su: 1 izvor, 6 ublova, 16 bistijerni i 1 lokanj. Izvor zvani Lera je seoski i nalazi se u Garču, iznad sela. Zajednički je i ubao zvani Pavlova voda, koji se takođe nalazi iznad sela. Ostali ublovi su u grupnoj ili ličnoj svojini. Svi su manje–više stariji od bistijerni, koje su najvećim dijelom privatne. Najveća je seoska bistijerna na Spasojevoj glavici. Napravljena je pored puta Čevo – Danilovgrad, otprilike između Donje i Gornje Markovine.

Stanovništvo.

Juna 1974. u selu su živjeli:

-Mitrovići (13 d.),

-Vujovići (8),

-Nikolići (3),

-Đurovići (3),

-Perutovići (2) i po 1 dom:

-Popovića i Vasiljevića.

Poslije 1945. god. iselilo se oko 120 mještana, najviše u Titograd, Danilovgrad, Nikšić i Cetinje. Povremeno dolazi oko 15 d. U Vojvodinu su kolonizovana 2. Ranije je u Ameriku išlo 13 mještana. Sada u selu ima 6 napuštenih kuća.

Zanimanje stanovništva i ostali podaci o selu.

Selo je bez električnog osvjetljenja. Pa ipak, promjene y kućnom standardu su vidne. Domaćinstva imaju: 28 samo ognjište, 7 ognjište i šporet, 12 samo šporet, 12 tranzistor, 9 gramofon, 18 gusle, 35 stari pribor za pečenje i verige, 20 starije vrste kreveta, 35 stolovače, 23 skrinje, 18 novije postelje itd. Pokućstvo se naime stalno i relativno ubrzano mijenja. Nabavljaju se savremeni kreveti, ormani, stolice, ali su takođe y upotrebi i stolovače, stolice tronoške, skrinje za ostavu robe itd. Te stvari rade ručno. Još podosta ima ručno rađenih drvenih kreveta, iako ih u novije vrijeme sve više zamjenjuju žičane, šuštene postelje.

Garač i okolna brda od davnina su bila osnova za stočarstvo. U tu svrhu svako domaćinstvo je imalo po jednu ili nekoliko staja. I danas ih, mada u manjem broju, ima gotovo svako domaćinstvo. Redovno su sastavni dio obora (tj. tora ili torine) ispred kuće. One nijesu posebno pravljene za ovu ili onu vrstu stoke. Jedino su poneke provizorno unutra pregrađivane. Sve su inače y suvomeđi i prekrivene slamom.

Položaj kuća je takav da su okućnice male, naročito ukoliko nijesu dio većih imovinskih potesa. U prosjeku, velike su od 0,3 do 0,8 km2.

Kuće su građene na mjestima iz kojih se najlakše i najbolje mogu koristiti imanja. To je uticalo na to da su neka domaćinstva imala po dvije pa i tri kuće. Osim glavne, ove druge su obično jednostavnije građene: prema tome, razvijati imovine i ovdje je glavni činilac za razmeštaj kuća. Otuda i udaljenost imanja nije naročito velika (u prosjeku od 0, 5 do 0,8 ha).

Gotovo svako domaćinstvo je imalo svoj Katun u Garču. Katuni su bili bliže komunu i vodama koje ne presušuju. Isto tako i sniježnidima, iz kojih se uzimao i otapao snijeg radi dobijanja vode. Prije 1941. god. oko 30 domaćinstava je na svejim katunima imalo kolibe za stanovanje, staju i tor, dok je 10-ak Ljih drugima davalo stoku na čuvanje (u Lukavici). Do 1950. prvih je bilo oko 20, a kasnije do 1971. Taj broj je opao na 10. Broj drugih, pak, ostao je isti. Fond sitne stoke je, međutim, opao za oko 70%. Izdig na planinski kbmun obično je bio sredinom maja. Stoka se na katunima zadržavala do većih jesenjih kiša.

IZVOR: Prema knjizi Dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.