Poreklo prezimena, selo Dugi Do (Cetinje)

Poreklo stanovništva sela Dugi Do, opština Cetinje – Crna Gora. Prema knjizi Dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.

Položaj sela.

Prvo je njeguško selo koje se sreće na putu Cetinje – Kotor. Njegova glavnina sa svojim jezgrom u istoimenom dolu udaljena je od Cetinja 19, a od Kotora 25 km. Ona se razvila u omanjoj uvali okruženoj brdskim stranama, koje čine obodnu zonu Njeguškog polja. Druga dva zaseoka – Čekanje i Bukovica, kao drumska naselja su znatno odvojena; prvi je od Njeguša udaljen 9, a drugi od prvog 2,5 km. Osim glavnine sela, locirane na uravnjenom terenu, ostali dio atara je brdovitog,  kraškog karaktera. Njegova granica na sjeveroistoku počinje od puta Čekanje -Ćeklići i ide Boračevim dolom do puta Cetinje – Njeguši (prelazi je kod Jenjive njive), pa se preko Žarbine i Orlovine ravni spušta na jug do na Donju Krivaču, a zatim sjeverozapadno pored Malog i Veljeg Šanika ide preko Kape, Piskavca, Dugodoljske ljuti i izbija na put Cetinje-Njeguši-Kotor, odakle se nastavlja na sjever i obuhvata Bogojevu glavu te okrećući ka istoku pored Papratnog dola i Brloške lazine, izbija na put Čekanje-Ćeklići. U tom okviru atar je dug (SZ-JI) 3,6 i širok (S–J) 1,7 km. Zahvata površinu od 3,86 km2. Sredina sela je na visini od 900 m.

Istorijat.

Njeguši se pod tim imenom prvi put pominju 1420, odnosno 1432, a ne, kako se ranije smatralo, 1435. godine. Erdeljanović je zabilježio „opšte kazivanje“ da se predak gotovo svih današnjih Dugodoljana Punoš doselio u doba Crnojevića, ili još prije njih, i da je Njeguško polje bilo tada većinom „lužina“  (lug) i rijetko naseljeno .  On se je sa svojim sinovima najprije sklonio pod planinu Njegoš, i to pod Zlatnom stranom u Hercegovini, a odatle dođe u Dugi Do na Njegušima… gdje mu se i sad poznaje kućište… Svi se Njeguši slažu u tome da su se preci Herakovića i Rajičevića doselili u Njeguše ispod planine Njegoša u Hercegovini.·

U turskim defterima iz 1521. i 1523. god. kao mahale sela Njeguša zavedene cy: Radićevići (31:39), Miočići (17 : 17), Licomilići (Lihomilići) (29 :26), Polja (33 :24), Zalaz (32 :24), Mali Zalaz (12 : 10), Vrba (20 : 19) i Žanjev do (22 :20).. Volica, međutim, ne navodi podatke za Njeguše niti ma za koje naselje njegovog područja, a Dipre i Somijer čine to na način kako smo pomenuli u dijelu o Donjoj Zaljuti.

Dugi Do se ne „dijeli na grupe, jer je cijelo selo u grupi”. „Ima 52 familije”, kaže Erdeljanović. Prema podacima iz 1925. god. naselje je imalo 50 d. sa 246 stanovnika, a zatim 1948 (36 :105), 1953 (28 : 86), 1961 (23 : 75) i 1971 (14 :44). U zadnja dva popisa domaćinstva su prema broju članova bila: sa 1 (7 :4), sa 2 (3: 3), sa 3-5 (8:4) i sa više od 5 (5 :3). Istovremene promjene u glavnim starosno-polnim grupama pokazuju sljedeći padaci y prvoj 30 : 12 (ž. 18 : 6), u drugoj 21:15 (ž. 14 : 8) i y trećoj 24 :16 (ž. 12:8).

Struktura stanovništva.

Obrazovna obilježja mještana u istom periodu bila su: bez škole 24:12 (ž. 9:11), sa četvorogodišnjom 36 :17 (ž. 17 :16), sa osmogodišnjom 2:5 (ž. 0 :2), sa srednjom 0 :2 (ž. 2) i kvalifikovanih radnika 0:4 (ž. 0 : 1), a nepismenih 18:11 (ž. 17 : 11).

Na drugoj strani tada je posjedovna i dohodovna struktura domaćinstava bila: bez zemlje (4:0), do 2 ha (18:3), sa 2-5 (1 :7) i preko 5 (0 :4), odnosno poljoprivrednih 7 : 0, mješovitih 12 : 4 i nepoljoprivrednih 4 : 10.

U 1953. godini 22 aktivna izdržavala su 49 lica; u poljoprivredi 17 : 11, a bila su 4 lica sa ličnim primanjima. U naredna dva popisa taj odnos je bio sljedeći: aktivnih 15 : 8, izdržavanih 47 :23 ; y poljoprivredi 11:3 i 12:9, a sa ličnim primanjima 13 : 13. Tada su bila 3 dnevna migranta.

Tip sela.

Dugi Do je smješten u rubnom dijelu Njeguškog polja. Činjenica da je pored pomenutog prometnog puta, te nedaleko Od škole, mjesnog središta i prodavnica i da je na zadovoljavajući način opskrbljen- vodom govori o njegovom povoljnom geografskom položaju. Pruža se podnožjem Bogojeve glave i Bukovice. Naselje je izduženog oblika (dugog oko 0,5 km, a širokog 100—200 m). Zajedno sa Čekanjem i Bukovicom ima 24 kuće, Od kojih su 17 prizemne i 7 na izbi; pokrivene su tiglom, sem jedne – slamom; 11 je sa daščanim plafonom, 9 sa malterisanim i 4 bez plafona. U međuratnom periodu prepravkama na 7 kuća napravljeno je 7, a u poratnom renoviranjem 14 njih dobijeno je 16 soba, 10 kuhinja i 6 ostava. U stambenom fondu popisan je 21 stan sa 1110 m2, od kojih je 18 iz prvog, 2 iz drugog i 1 iz četvrtog perioda; sa otvorenim ognjištem je 5, a 20 sa električnim osvjetljenjem. Prema vrsti cy: 10 posebnih soba, 8 jednosobnih i garsonjera i 3 dvosobna, a prema korišćenju: 12 nastanjenih, 2 napuštena na duže vrijeme, 6 za odmor i rekreaciju i 1 se koristi u vrijeme sezonskih radova.

Čekanje se nalazi na raskrsnici Cetinje—Njeguši—Čevo. Prije rata tu je bilo 6 nastanjenih kuća. U periodu 1941–45. godine sve su bile zapaljene, a kasnije su tri obnovljene. Jedna od njih je zapuštena, a druga je pretvorena u staju, tako da je ovdje samo jedna kuća za stanovanje; u njoj preko ljeta boravi. jedno domaćinstvo (Otašević iz Škaljara). Iz spaljenih kuća iselile su se 24 osobe Otaševića, Miloševića, i Pejovića. Ovdje je 1955. godine armija podigla bistijernu sa velikim vodokupom._Do drugog svjetskog rata postojale su tu dvije kafane, prodavnica mješovite robe i od 1936. prodavnica obuće „Bata”, kao i parni mlin od 1920. do 1927. godine. Ovdje, dakle, gdje se raskrsnički čekalo (otuda i ime mjestu), bio je značajan trgovački centar Katunske nahije.

I drugo malo drumsko naselje – Bukovica je ukraj puta. Tu su sada 4 kuće (jedna zapuštena), odnosno 2 domaćinstva:

-Miloševići.

Izgradnjom puta od Cetinja do austrijske granice (prema Kotoru) 1886. godine ovdje su se iz Dugog Dola doselile 2 porodice (Miloševići i Otaševići) i napravile kuće. Tu su imale i malo zemlje, ali im je namjera bila da podignu kafane. Do 1890. bile su tu dvije, a te godine 4 kafane. Radile su do 1912. god., kada su dvije zatvorene, dok je treća zatvorena 1941. godine, a četvrta je radila sa prekidima od 1932. Do 1941. Tada je njen vlasnik Pero Milošević držao mješovitu radnju i kafanu na Čevu. Od 1941. do 1945. god. nije radila zbog okupacije. Poslije 1945. godine lokal je Obnovljen.

Stanovništvo.

Osim pomenutih, y selu žive:

-Jovovići (2 d.),

-Punoševići (2),

-Otaševići (2),

–Parače (4),

-Pajovići (2) i po jedno dom:

-Stijepovići, Miloševići, Marićevići i Pejovići.

Poslije 1945. godine iselilo se 35 mještana, najviše y Cetinje, Kotor i Titograd. U Metohiju su se preselila 2 d., a y Vojvodinu su kolonizovana takođe 2. U Ameriku je na rad išlo 18 lica; sada jedno lice dnevno migrira za Cetinje. Znatan broj članova domaćinstava – iseljenika povremeno dolazi.

Vode.

U naselju su sljedeće vode. U Čekanju, pored pomenute bistijerne je i ubao (na živu vodu). Neobično je građen; dubok je 4 m, dolje je uži, a gore širok oko 4 m. Smatra se veoma starim. U Bukovici su 3 žive vode: jedna je tzv. Bukovička voda, drugu je sagradila Austrija, a treća je pod Golim brdom, zvana Pištet, koju su dugodoljani. davno napravili. Tu su i dvije privatne bistijerne. U Dugom Dolu je pored 8 privatnih bistijerni (od kojih su 3 izgrađene poslije 1945. godine) i 5 izvora – Šanik, udaljen od sela 2 km, Radujevina, udaljena 1,5 km, Brestica, udaljena 1,8 km, Pištet, Udaljen 1 km i Solioca, na prilazu sela, udaljena od njegova središta 250 m. Sve su građeni 2 su pokrivene kamenim pločama a dvije nijesu, dok je Solioca svoltana. Sve ove vode izviru iz Bijele gore i Kape. Dugi Do se koristi i Koritnikom, o kome će naprijed biti riječi.

Zanimanje stanovništva i ostali podaci o selu.

Električno osvjetljenje uvedeno je 1954. godine. U avgustu 1973. domaćinstva su imala: 11 ognjište i običan šporet, 3 samo šporet, 4 običan i električni šporet, 5 frižider, 5 televizor, 9 radiotprijemnik, 4 gusle, 3 stari pribor za pečenje i kuvanje, 12 stolovače, 14 novije postelje, 8 kauče i dr. Selo je, naročito do balkanskih ratova, držalo dosta stoke; takođe, mada manje, i do 1945, a zatim se njen fond relativno naglo smanjivao. To zanimanje je zahtijevalo nužne pomoćne objekte, veća dvorišta i obore. Ovdje treba posebno dodati i specifičnost zanimanja dobrog dijela Njegušana. Radi se o spremanju i sušenju velikih količina mesa. Mještani su, naime,– obično s proljeća, kupovali stoku iz Nikšića, Banjana, Drobnjaka, Cuca, Ćeklića, Čeva i s jeseni je klali za kastradinu i prodavali je u Kotoru, na Cetinju ili, čak, bilo preko pakupaca ili direktno„ izvozili u Italiju. Bila je to vrlo unosna trgovina. Kastradina se sušila –– polutica i plećka 8, a košeti 20—30 dana. Tako. se spravljala čuvena njeguška kastradina, koja je imala izuzetno dobru prođu. Do Berlinskog kongresa 1878. godine u Njegušima je bio jedini veći stočni pazar. Veliki dio Katunske i Riječke nahije prodavao je tu stoku njeguškim, kotorskim, cetinjskim i drugim trgovcima. Bila je tu do prvog svjetskog rata i carinarnica. Trgovalo se i švercovalo ovdje i drugom robom, naročito šećerom i kafom, duvanom, solju, medom, kožom, vunom, alkoholom i dr. Tada su na Njegušima bile 42 kafane, koje su pored alkohola prodavale i drugu robu. Sve su to bile, kako kažu Njegušani — „pretrgarice, sem dva brata, dva Vrbice“, koji su bili trgovci krupnog zahvata. Pjevalo se tada: „Od LJsjsara pa do Belegije četrdeset i dvije delije što prodaju vina i rakije”.

Dugodoljani su imali planinu u Šaniku i u Donjem i Gornjem Kunjem dolu. Prva. je udaljena 3, a druga 7 km. One su do 1913. godine, kada su ih zajedničkim dogovorom podijelili, bile komunice. Tada su isparcelisane i šume i ispaše, mada su ove druge i poslije toga – do danas – zajednički korišćene. Šuma (bukova) najviše se koristila za ogrev, bilo za domaće: potrebe ili za prodaju, a isto kao građa za krovnu konstrukciju i drugo. Na obradivim površinama gajila se čuvena njeguška krtola, glavati-bijeli kupus i raž. Druga imovina razmještena je y ravni i obodom samog dola i u Njeguškom polju. Prva poglavito ima okućnički karakter, a druga je mahom u većim potesima – pod livadama i oranicom.

IZVOR: Prema knjizi Dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.