Poreklo stanovništva sela Dobrsko Selo, opština Cetinje – Crna Gora. Prema knjizi Dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.
Položaj sela.
Nalazi se u izrazitoj uvali okruženoj brdskim stranama Dobrštika, Debeljaka, Mekavca i šumovitim osojnim stranama Ceklinštaka. Gornjim obodom uvale prolazi put Cetinje – Rijeka Crnojevića, sa kojim je selo povezano krakom (pored Lipske pećine ka zaseoku Lipi), dugim 3,5 km, izgrađenim 1955. godine. Do njegove izgradnje y selo se silazilo, kao i sada, ukoliko se ne ide kolima, nizom vijugavih i okomitih staza i postopica. Uvala je malim prevojem između Vranove glavice i padina Mekavca otvorena ka istoku prema Strugarima i Gornjem Ceklinu. Tuda i preko Košćela vodio je stari prijeki put ka Rijeci Crnojevića, Skadarskom jezeru i Zetskoj ravnici.
U označenom krugu glavnog i najnižeg dijela atara prostire se plodno Dobrsko „polje” sa manjim glaviCama. Njegovi dijelovi su Potkraj (na zapadu), Potplijevor i Zaplijevor (ka istoimenom zaseoku) i prema Lupoglavu –– Lug, koji se y vrijeme velikih kiša s jeseni i preko zime potapa. Vode naviru od Vrtijeljke, odnosno od Lovćena i njegove sjeverne podgorine. Jake vode nadođu iz Potkraja, naročito iz pećine Gluo do, pa se one u lugu popnu do 10 m i prelivaju se ka Ceklinu, da bi koji dan poslije kiša splasnule i povukle se kroz ponore. Dio „polja” preko koga voda otiče ka Strugarima i Ceklinu – na pravcu između Luga i Rijeve glave — naziva se Jablanovo. Podgorinom Ceklinštaka, čije se strane okrenute selu nazivaju Košućak, prostire se blago nagnuti i pitomi kraj Lupoglav, gdje ima oko 50 rala zemlje. Tu su na podzidanim terasama uglavnom vinogradi. Takođe je i podnožjem Kabla zaravan (oko 15 rala), zvana Vranja stijena. Svi oni kao jedinstvena cjelina imaju župni karakter.
Granica atara počinje na sjeveru od Zavale i skreće na istok preko Dobrštika i Zborišta do na Ulićku skalu, a odatle na jug do Dobrske kose, gdje siječe put Cetinje –– Titograd i preko Belove skale i Klokoča izbija na Strijeljevu gredu i Kovačev krš. Odatle se ka sjeverozapadu i sjeveru nastavlja stazom do Lipe, zatim kod Kruševa dola siječe put Titograd –– Cetinje i pravcem poviše Tabelišta izbija na Zavalu. Sredina naselja nalazi se na visini od 420 m, a atar, čija je dužina (sjever–jug) 4,5 km, i širina (zapad–istok) 2,1 km, zahvata 9,04 km2 površine.
Istorijat.
Naselje se u srednjem vijeku zvalo Dobro; zahvatalo je dio današnjeg Ceklina (Donje Dobro). Njegovi prvi pomeni nalaze se u kotorskim sudsko–notarskim knjigama—i datiraju iz 1459. godine. Zatim se pominje u poveljama Ivana Crnojevića 1485, 1489. i 1490. godine. Po turskim defterima iz 1521. godine y Gornjem Dobru je bilo 36, a y Donjem 20 kuća. Piperi, pak, kao mahala sela Ceklina imali su 15 kuća. Godine 1523. oba Dobra imala su –– prvo 33, a drugo 12 kuća.
Početkom 17. vijeka Bolica navodi da je y Dobru bilo 47 kuća i 120 vojnika, a dva vijeka kasnije Dipre i Somijer, saopštavaju da je bilo 45 kuća. Godine 1903. selo je imalo 125 d. Jovićević je 1906. Po bratstvima evidentirao 124 domaćinstva. Do 1925. taj broj se popeo na 152 sa 493 stanovnika. A zatim je bilo: 1948 (90 :337), 1953 (88 : 331), 1961 (86 :287) i 1971 (66 :205). Od zadnjeg broja te godine u selu je od rođenja živjelo 147, a ostali su doseljeni iz iste (43), drugih opština Crne Gore (8) i izvan nje (5), Odnosno iz seoskih naselja (46), mješovitih (4), iz gradskih (6). Od njih se prije 1941. godine doselilo 15, a ostali poslije. Tada je dnevnih migranata bilo 34. U zadnja dva popisa domaćinstva su prema broju članova bila: sa 1 (23 :23), sa 2 (21 :15), sa 3—5 (23 :18) i sa više Od 5 (19 : 10). Istovremeno, promjene y glavnim starosno-polnim grupama mještana pokazuju sljedeći pocaci: y prvoj je bilo 89 :50 (ž. 45 :20), u drugoj 119 :94 (ž. 72 :60) i y trećoj 79 :41 (ž. 50 :38).
Struktura stanovništva.
U istom periodu obrazovna struktura mještana izgledala je ovako: bez škole 94 :62 (ž. 78 :53), sa četvorogodišnjom 134 :90 (ž. 64 :48), sa osmogodišnjom 12 : 16 (ž. 4 :8), sa srednjom 5 :4. (ž. 1 :0), sa višom 0 :1, i kvalifikovanih radnika 8 :8 (ž. 0 :2), a nepismenih 75 :47 (ž. 69 :44), Od kojih su stariji od 35 godina 14 :47 (ž. 69 :43).
S druge strane posjedovna i doh0dovna struktura domaćinstava tada je bila: bez zemlje (15 :4), do 2 ha (71 :56) i sa preko 5 (0 :6), odnosno: poljoprivrednih 17 : 8, mješovitih 54 :6 i nepoljoprivrednih 15 : 52.
U 1953. godini 117 aktivnih izdržavalo je 161 lice; u poljoprivredi 95 : 86, a sa ličnim primanjima bilo je 53. U vanpoljoprivrednim djelatnostima radilo je 13 lica. U naredna dva popisa taj odnos je izgledao ovako: aktivnih 119 :60, izdržavanih 121 :92 ; y poljoprivredi 72 :17 i 37 : 15, a lica sa ličnm primanjima 47 :52. I jedne i druge godine u industriji je radilo 22 : 23, a y ostalim djelatnostima 18 : 12 lica.
Tip sela.
Bez obzira na to što u selu uobičajeno, zbog njihovih ustaljenih naziva i bratstveničkih činilaca, podvajaju 7 grupa kuća (koje mještani imenuju kao zaseoke), kao i na to što je zaselak Lipa izdvojen prema Cetinju, naselje zbog opšte zbijenosti i jedinstvenog, nizno-nagibnog rasporeda kuća u njegovom najvećem dijelu, pripada zbijenom tipu naselja. Grupe (zaseoci) kuća: Plijevor (5 kuća), Jablan (11), Pejanovići (8), Predo (10), Sjekloće (14), Paprati (17) i Lipa (10), sačinjavaju, izuzev Lipe, uobličenu naseobinsku cjelinu, prirodno i urbano organski povezanu, kako sa imovinskim kompleksima, tako i sa postojećim infrastrukturnim elementima. Njeno najstarije naselje je svakako dio oko starog manastira, odakle se obodom uvale polukružno širilo prema istoku, ka Plijevoru. Srednja udaljenost kuća od središta naselja (Glavica, pri kojoj je škola) je oko 300 m.
Od 75 kuća 8 je prizemnih, a 57 na izbi. Sve su pod tiglom, a sa daščanim plafonom 17, sa malterisanim 43 i 15 bez plafona. U međuratnom periodu prepravkama i dogradnjom 16 kuća napravljeno je 25 soba, kuhinja i ostava, a u poratnom na 18 kuća 32 iste prostorije. U stambenom fondu popisana su 73 stana sa 2.861 m2, od kojih je 30 iz prvog, 15 iz drugog, 14 iz trećeg i 14 iz četvrtog perioda; sa otvorenim ognjištem bilo ih je 14, a sa električnim instalacijama 69. Prema vrsti su 52 jednosobna i garsonjere, 10 dvosobnih, 10 posebnih soba i 1 trosobni; nastanjenih stanova je bilo 64, a napuštenih za duže vrijeme 9.
Stanovništvo.
U selu žive:
-Sjekloće (18 d.),
-Jablani (10),
-Pejanovići (9),
-Kavaje, Radišići i Vukići po 4,
-Kasomi, Vujovići i Đuranovići po 3,
-Filipovići i Sredanovići po 2 i:
-Popovići i Milanovići po 1.
U poratnom periodu iselilo se 64 lica; najviše u Cetinje, zatim u Titograd i Beograd. Veći dio njih povremeno dolazi. U Vojvodini je u prvim poratnim godinama kolonizovano 5 d., a nekoliko poredica se poslije prvog svjetskog rata takođe iselilo u Vojvodinu. U Ameriku (15) i prije u Carigrad (25) išlo je radi zarade 40 osoba. Danas je dnevnih migranata do Cetinja –– 32. Zajedno sa đacima koji uče na Cetinju prevoze se autobusom.
Vode.
Pored živih voda y okolini sela koje pominje Jovićević (Mekavac, Vrba, Bačva, Čelina) i ublova (Vrtačački, Podolje, Dobrštik i Blačin)9 y naselju su još 42 bistijerne koje su, prema kazivanju mještana, izgrađene: 14 do 1918, 20 u periodu od 1918. do 1945. i 8 poslije 1945. godine. Jablani imaju svoju bratstveničku bistijernu, zvanu Raduša.
Zanimanje stanovništva i ostali podaci o selu.
Električno osvjetljenje uvedeno je 1951. godine. Sada domaćinstva imaju: 9 samo ognjište, 42 ognjište i obični šporet, 11 ognjište i električni šporet, 5 samo obični šporet, 37 frižider, 18 televizor, 26 radio–prijemnik (16 tranzistor i 3 gramofon), 8 gusle, 18 crepulju sač i verige, 32 stare vrste kreveta, oko 65 stolovače i skrinje, oko 60 novije postelje, 15 kauče itd.
Pretežni broj kuća na izbi i njihova, naročito mjestimična, tjeskoba uticali su na podizanje manjih i ne toliko brojnih pomoćnih objekata. Mahom su građeni u suvomeđi i pokriveni slamom; sada je takvih 21, pokrivenih slamom 12, pločom i limom 9. I živinarnici i svinjarnici se pretežno nalaze y njima, a magacini su više u kućama.
Dvorišta i, najčešće ujedno sa njima, obori su takođe relativno mali i obično ograđeni. Dvorišta su često pokrivena lozom, ili su u njima posađene murve (dudovi) radi hladovine. Ona su dobrim dijelom popločana, a stepeništa do taraca na gornjem spratu kuće su obično od tesanih kamenih blokova. Nastale promjene na kućama ogledaju se pored ostalog u novim betonskim taracama, većim prozorima, skladnijim stepeništima, a isto tako i na novim pomoćnim objektima. Pored kuća u kojima se iz upotrebe isključuju ognjišta, grade se novije posebne manje prostorije za njega, i to u prvom redu radi sušenja mrsa i ostave. Isto tako, sve češće se prave i higijenske prostorije.
Što se tiče okućnica, posjeduju ih uglavnom domaćinstva čije su kuće bliže „polju“, na kome se steru i druga imanja. Najviše su na podzidama ili ograđene. Ukoliko su u blizini kuće, nazivaju ih „zgrade“ obično su pod povrćem, lozom i voćem. Druga imanja su poniže njih, razmještena širinom polja i njegovim krajevima i obodom, kao na primjer u Lupoglavu. Ljudi ovdje nijesu pošli za zemljom da pored nje podižu kuće, već su ih, kao uostalom gotovo svuda po Staroj Crnoj Gori, podizali pri stranama brda i glavica. Ovdje su imanja uglavnom grupisana po bratstvima. U njima su doduše imanja pojedinih domaćinstava često razbacana, a sve se više javljaju i umetnuta, kupljena od drugih. Neki imaju mala imanja y „polju“, a veća dalje, kao, na primjer, u Lupoglavu. Oko parcela je obično vinova loza, a vinogradi su više u rubnoj zoni ravnice. Ranije se vodilo računa o plodoredu; znalo se koje su parcele najbolje za kukuruz (rumetin), a koje za pšenicu, raž i dr. Danas je, međutim, najviše imanja pod livadom i djetelinom.
Budući da je ovaj prostor zatvoren od vjetrova i osunčan, u njemu uspijeva razno voće ·— nar, smokva, kruška, jabuka (dobro procvjeta i zametne, ali je crv uništi i opada), dunja, murva, trešnja, višnja, šljiva (džanja), drenjina. Ipak je od posebnog značaja vinogradarstvo. Ranije je veliki broj domaćinstava proizvodio na stotine litara vina i rakije; sada pak samo 3–4 d. proizvedu do 200 litara rakije i do 400 1 vina, a ostali znatno manje. Ranije su se i ovdje, kao gotovo u svim selima Stare Crne Gore, mnogo držale pčele, a sada veoma malo. Po okolnim brdima ima dovoljno vrijesa i pelina za pašu. Ranije maloprinosne dubovače, kojih još ima, zamjenjuju đerzonke. Prije js — kažu mještani –— dobro živio onaj koji je imao desetak rala zemlje, a danas onaj ko ima platu, što će reći i oni koji su imali malo zemlje. Veličina posjeda kao da nije više pravo mjerilo bogatstva, već su to danas novčana primanja.
Dobrljani su na stranama Dobrštika, naročito na onoj koja je okrenuta selu, imali komunicu, koju su koristili za ispašu. Prestali su da je koriste prije 40 godina, kada je država počela da je zasađuje borovom i smrekovom šumom. Sjekloće su pored opšte komunice imali i svoju posebnu, pa su je prvom polovinom prošlog vijeka ustupili Jablanima, jer je na potezu iznad njihovih kuća, dok im je Dobrštik dalji, a Sjekloćama najbliži. A komunicu praktično najviše koriste oni koji su joj najbliži. Šumu Ceklinštaka (Košućaka) privatno posjeduje nešto oko četvrtine domaćinstava, najviše Sjekloće. Posjedi su veoma različiti. Jablani i Pejanovići posjeduju privatne šume, obradivu zemlju i pasišta iza strmog Mekavca.
Planina Dobrljana nalazi se y Zabrđu, tj. između Zagrablja i Ceklinštaka ka putu Cetinje —_ BUDva, Oko polovine dobrskih domaćinstava imalo je u njoj svoje posjede. Tamo su imali pojate, torove, a sada je sve to zapušteno. Planina je korišćena ne samo za ljetnu ispašu već i kao listober za zimsku prehranu stoke.
Starine u selu.
U selu se nalazi manastir sv. Gospođe, poznat pod nazivom Belija Dobrska. Vrijeme u kome je manastir podignut nije pouzdano utvrđeno; držki se da je to bilo sredinom XV vijeka. Najvjerovatnije je da mu je ktitor bio Stevan Crnojević. Svojom poznatom gramatom iz 1485. godine Ivan Crnojević mu je darovao svoja dobra – zemlju i vinograde. Tokom XVI i XVII vijeka dograđivali su ga i ukrašavali kao svoju zimsku rezidenciju crnogorski mitropoliti. Izvjesno vrijeme poslije spaljivanja Cetinjskog manastira (1692) manastir je dobio na značaju, jer su tada u njemu boravili cetinjski mitropoliti. U njemu je 1695. godine kao posljednji vladika iz raznih plemena sahranjen Sava Očinić.
Pretpostavlja se zatim, da se ovdje učio pismenosti i vladika Danilo, te da je i Njegoš prvobitno ovdje pohađao manastirsku školu. Manastirski kompleks sačinjavali su i konaci sa nekoliko kuća, građenih sa podrumima, na voltovima. Smatra se da su ga kaluđeri napustili prije gotovo 200 godina. Manastir je imao 50 rala zemlje, a sada ima 23. Agrarnom reformom 1945/46. manastiru su oduzeta 23 rala, koja su (po pola rala) podijeljena manje imućnim mještanima. Danas se preostalo imanje obrađuje pod arendom. Tako je rađeno i ranije; uzimalo ju je 30—35 domaćinstava, a sada 15–20. Veći dio njegova imanja je u jednom potesu, a manji razbacan. Potes se pruža od Plijevora ka manastiru. Manastir nije prodavao zemlju. Arenda se plaća Cetinjskom manastiru. Neuredne platiše bivaju zamijenjene. Pod arendu se daje sve, sem planine y Vučetinim lazinama i Kašnom i Krašenom dolu, odnosno između Buča i Kabla. Sada je koriste Dobrljani, a za vrijeme zadnje okupacije, pored njih, brali su u njoj goru Ugnjani i Očinići. Dobar dio manastirskog posjeda čine poklonjena imanja, tj. zadužbine. To su obično za svoju dušu činili oni kojima se kuća kopala. Isto tako, manastir je ponekad kupovao imanja.
Manastir se sastojao od crkve i posebne zgrade (ćelije) seminarije. U ćeliji je bila i tamnica i prostrani podrumi, izgrađeni ispod 6 voltova, iznad kojih je 5 odjeljenja. Sve je to solidno građeno od tesanog kamena. Sada je zapušteno i propada. Pred ulazom u manastir je staro gumno. Uz ćeliju su bili pekara i uljanik, čiji su se čvrsto građeni ostaci još zadržali. Prije zadnjeg rata u ćeliji je bila opštinska kancelarija. Mislimo da ovaj kulturno–istorijski spomenik, pored ostalog i zbog arhitektonskih vrijednosti i ambijenta, treba svakako obnoviti i sačuvati. O manastiru je opširnije pisao Andrija Jovićević, „Zetski glasnik” 1934, br. 18, str. 2.
IZVOR: Prema knjizi Dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.
Komentari (0)