Poreklo prezimena, selo Godinje (Bar)

13. aprila 2021.

komentara: 1

Poreklo stanovništva sela Godinje, opština Bar – Crna Gora. Prema knjizi Dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.

Položaj sela.

Nalazi se jugozapadno od Virpazara na četvrtom kilometru puta koji vodi prema Ostrosu u Krajini. Ima veoma povoljan položaj. Zahvata blago nagnutu i veoma izraženu uvalu koja je šire otvorena prema sjeveru ka Skadarskom jezeru, dok je sa drugih strana okružena brdima.

Sa sjeverozapada graniči se poluostrvom, Obidom i brdima Mijelom, Veljom glavom i Košarom, sa zapada Brčelicom i Malim Veljim visom, sa jugozapada Krscem, Šušnjatom glavicom i Konikom i sa juga, jugoistoka i istoka Kapom, Vranjom stijenom i Šljekezom. Uvala je izuzetno eksponirana prema Jezeru, te svojim prisojnim padinama optimalno izložena suncu. Samo naselje razvilo se u njenom rubnom, višem dijelu. Istočna granica njegovog atara je ujedno i granica Stare Crne Gore prema podrumijskoj Krajini. Atar, dug (S-J) 4 km i širok (SZ–J) 1,6 km, zahvata površinu od 4,94 kmz. Sredina naselja je na visini od 65 m.

Istorijat.

Prema nalazima poznorimskih grobova na lokalitetu Kuta u neposrednoj blizini sela može se tvrditi da je Godinje staro naselje. Njegovo rano osnivanje uslovile su vrlo povoljne prirodne okolnosti.

U srednjovjekovnim spisima pominje se 1242, 1296, 1408. i 1482. godine, a u kotorskim spomenicima početkom 16. vijeka. Pomeni se javljaju u vezi s poklonima manastiru Vranjini i granicama pojedinih sela. Karakteristično je istaći Jirečekove navode da su Bališići svoje povelje ponekad pisali i u malim ljetnikovcima „u selima Gocinje i Brčeli“. Prema turskim defterima iz 1521. i 1523. godine naselje je imalo 31. odnosno 27 kuća. Zadnje godine selo je plaćalo porez i na dva mlina, od kojih je jedan bio porušen. Bolica navodi da je u selu bilo 25 domova i 65 vojnika, a dipre 27 kuća i 70 vojnika.

U 1971. godini u selu je živjelo 120 starosjedilaca, a 47 je bilo doseljeno iz iste opštine, 42 iz drugih opština Crne Gore i 16 iz drugih republika. Do 1945. godine doselilo se 36, a poslije rata 105 mještana. Karakteristično je napomenuti da je među doseljenicima 48 iz gradskih naselja. Oni su y stvari najvećim dijelom povratnici na svoju imovinu, odnosno starevinu. Struktura glavnih starosno–polnih grupa u zadnja dva popisa bila je: prve 73:61 (ž. 32:25), druge 103 :104 (ž. 58 : 53) i treće 60 : 60 (ž. 39 :40). Uočljiv je dakle relativni porast starijih od 50 godina, dok je demografska proporcija prvih dviju grupa izvjesno stagnantna.

Struktura stanovništva.

Obrazovna obilježja mještana y istoj dekadi bila su: bez školske spreme 82 :50 (ž. 70 :45), sa četvorogodišnjem školom 100 : 86 (ž. 44 :43), sa osmogodišnjom 17 :34 (ž. 3:12), sa srednjom 8 :9 (ž. 1 :5), sa višom i visokom 0 :4, dok je nepismenih bilo 54 :41 (ž. 49 :39), od kojih je starijih od 35 godina 51 :39 (ž. 48 :23).

U istom periodu nastale su znatne promjene u posjedovnoj strukturi: bez zemlje je bilo (6 : 10), sa posjedom do 2 ha (43 :24), sa 2–5 (10 : 11) i sa 5 i više (1 :7). Podaci o domaćinstvima prema njihovim izvorima prihoca pokazuju da je poljoprivrednih bilo 33 :11, mješovitih 36 : 24 i nepoljoprivrednih 7 : 19. Ujedno je aktivnih stanovnika bilo (102 :99) od kojih u poljoprivredi 59:47, u industriji 0:12 i u ostalim djelatnostima 40:43, a sa ličnim primanjima 22 : 8. Oni su izdržavali 134 : 118 lica, od kojih u poljoprivredi 69 :43. Međutim, u 1953. g. 144 aktivnih izdržavalo je 177 lica.

Tip sela i stanovništvo.

Godinje sačinjavaju tri zaseoka: Lekovići, Perazići i Nikači sa 64 kuće, od kojih je 8 zapuštenih. Među njima su 3 prizemne, 54 na izbi i 7 dvospratnih. Sve su pokrivene tiglom, a 31 je sa daščanim, 14 sa malterisanim i 19 bez ili sa ruiniranim plafonom. U međuratnom periodu prepravkama i dogradnjom na 37 kuća izgrađeno je 25 soba i 12 kuhinja, a u poratnom na 11 kuća 11 soba, 6 kuhinja i 3 ostave. Sav taj prostor popisan je kao 47 stanova sa 1.589 m2. Od njih je u prvom periodu izgrađeno 28, u drugom 10, y trećem 7 i u četvrtom 2; jednosobnih i garsonjera je 35, dvosobnih 9, 1 trosobni i 2 sa jednom sobom. Od njih se 7 koristi povremeno za odmor i rekreaciju. Naselje je zbijenog tipa.

Treba napomenuti da mještani raspolažu sa 12 novopodignutih kuća (u Titogradu 5, u Ulcinju 2, y Baru 3 i u Sutomoru i Petrovcu po 1). Ujedno 23 domaćinstva (ili njihovi članovi) povremeno dolaze u selo, na starevinu; najviše iz Titograda (14), iz Beograda (4), iz Bara (3) i iz Nikšića i Cetinja (2). Dnevnih migranata je jula 1973. g., kada su uzeti prethodni i sljedeći podaci, bilo 7.

U selu žive:

-Lekovići (30 d),

-Perazići (4),

-Nikači (10) i:

-Dašići (1 d.).

Vode.

Selo je vodom veoma dobro opskrbljeno. Sve su izvori Dobra voda, koja se nalazi u najgornjem dijelu sela, Mramorje poviše prve, a Zaguvance poniže druge; Za glavicom je na zapadu, na padini Šušnjate glavice; Žabina Boda je u podnožju Kape; Gornji točak y Gornjoj, a Donji u Donjoj mahali, Vrlovac je podno Lekovića; Vrelo između Seoca i Godinja; Nikačevića voda u zaseoku Nikača; Turčinoga y zaseoku Perazića; Smolac niže zaseoka Nikača i Perazića i Studenac y G0dinjskom polju, ispod brda Čoka. Nijedan ne presušuje.

Tekućica je Mali potok, koji protiče između zaselaka Nikača i Perazića, s jedne i Lekovića s druge strane, dug 1 km. Služi za navodnjavanje. do 1971. godine postojala je i seoska uprava za navodnjavanje; Voda se, naime, u te svrhe mogla koristiti od 5 do 9 i od 16 do 18 časova. Druga tekućica je potok Ladnica, koji se uliva u Mali potok, sa kojim sačinjava Mlinšticu, dugu 1 km. Cpajajy se kod mlina podno sela. Ladnica potiče od Žabine vode i protiče, paralelno prvoj, pored kuća Lekovića; Mali potok potiče od izvora Mramora, a Zaguvance od izvora „Za glavicom”. Preko ljeta se smanjuje ali ne presušuje. Njihova voda se zaustavljaujaže, da bi se bolje koristila za navodnjavanje.

Mlinovi su bili i na Malom potoku (1), na .Ladnici (6) i na njihovom sastavu (1). Pojedinačno, mlinovi su bili vlasništvo određenih grupa domaćinstava, a bila su 2—3 domaćinstva koja su imala udio u 2 mlina. Tu su, pored Godinjana, najviše mljeli Krajinjani i Boljevići. Podjela rada i dobiti bila je precizno regulisana. Suvlasnici su redomice radili u mlinu po jedan dan i od onog što je toga dana samljeveno uzimali ujam. Ujam je iznosio –- na 2 bagaša 1,5 kg (oka) žita. Treći potok, u gornjem toku zvani Sopot, u vrijeme velikih kiša teče površinski; u srednjem dijelu toka naziva se Dužica. Taj dio u sušnom periodu ponire i javlja se kao vrelo, od koga do Skadarskog jezera teče pod tim nazivom. Od Sopota do ušća dug je 1,6 km, a od Vrela do ušća 0,5 km. Protiče između Godinja i Seoca. Na donjem dijelu toka (na Brelu) je takođe bio mlin.

Zanimanje stanovništva i ostali podaci o selu.

Na pribrežnom dijelu Skadarskog jezera od Obide do Pješačca (gdje je granica između Godinja i Seoca) Gocinjani su imali svoja prava u ribolovu. Mogli su, naime, loviti, ali samo mrežom i drugim priborom dok su gribom mogli loviti Vranjinaši, i to pod uslovom da pola lova daju Godinjanima. Tu ribu Godinjani su dijelili u jednake dijelove, na domaćinstva. U slučajevima kada je taj dio bio toliko mali da se praktično nije imalo šta dijeliti on je prodavan, a novac je davan kmetu, koji ga je upotrebljavao za seoske potrebe. Ova prava selo je imalo do 1947. godine.

Selo je električno osvjetljenje uvelo 1966. godine. U 59 elektrificiranih kuća 5 d. je koristilo ognjište, 23 ognjište i običan šporet, 18 ognjište i električni šporet i 10 samo običan šporet, a 22 je imalo frižider, 12 televizor, 20 radio-prijemnik, 22 tranzistor, 12 gramofon, 7 gusle, 5 crepulju, sač i verige, 4 stare vrste kreveta, 7 stolovače, 11 stari sanduk za ostavu, zvani skrinja, 56 savremene postelje, 31 kauče, 10 fotelje i 56 novije vrste stolica.

Što se tiče pomoćnih objekata, oni su mahom sastavni dijelovi (osim higijenskih) kuća na izbi ili dvospratnih kuća. Pravih štala je relativno malo (13). Male kućarice za svinje i živinu su obično pored kuća, često u dvorištima ili u oborima. Najveća pažnja poklanja se magazinima za ostavu pića, u prvom redu čuvenog godinjskog vina.

Zbog zbijenosti kuća y nekim dijelovima sela dvorišta su mala ili ih skoro i nema, a isto tako i okućnice. U njima ujedno kuće sa taracama i stepeništima mjestimično daju izgled starih palanačkih kuća. Imanja su im poniže naselja, uglavnom niz blago nagnuto, plodno zemljište, mahom terasirano potezima ka Skadarskom jezeru. Naselje, zajedno sa njemu bliskim obrađenim dijelom atara, čini cjelinu sa izuzetno lijepim izgledom. Zbog malog broja bratstava njihovi imovinski potesi su se y velikoj mjeri zadržali kao cjeline.

Izgrađenpm seoskim putem (1971. i 1972. godine) dugim 3 km naselje je povoljno riješilo saobraćajne veze sa Virpazarom i Krajinom. Tradicionalna solidarnost mještana ispoljila se y podizanju prvog zadružnog doma 1936. godine i drugog 1948. Ona se naročito manifestovala y borbi za slobocu 1941—1945. Selo je poginulim mještanima, na divnom, izdignutom mjestu, na pogled čitavom selu, ukraj puta prema Ostrosu, podiglo veoma figurantan spomenik.

Planina Godinja je u sklopu kompleksa koji pripada Seocima i Boljevićima. On se prostire između brda Ćafe, Pjaždola, Perišića grla, Debelog brijega, Tora, Turske pećine, Crne skale, Sniježnice, Male i Velike Siljavice, Orvana, Kite, Konja i Igora. Jugoistočnim dijelom pripada Seocima, a jugozapadnim Boljevićima, dok središnji, južni dio pripada Godinju. U njemu su komunice i privatni posjedi.

Dioba dijelova izvršena je nakon prisvajanja od Turaka, da bi zatim komunice, odnosno obradivi dijelovi bili izdijeljeni po bratstvima, a zatim po domaćinstvima. Komunica je preko ljeta korišćena za ispašu stoke, a na privatnim posjedima su podizani torovi. Njih je prije rata bilo oko 20. Toliko domaćinstava je i izjavljivalo stoku na katune, dok ju je 5–6 davalo drugima na čuvanje. Poslije rata, tj. do 1950. g. samo je 1 d. izjavljivalo stoku, a Od 1950. do 1960. godine 2, i u narednoj deceniji 1. Na obradivim površinama gajili su se raž, krompir i kupus. U sječi šume postojala je stroga zabrana, jer ju je stoka mnogo tamanila. I y planini, kao i y drugoj imovini, držalo se pravo preče kupnje; preče pravo je imao najbliži bratstvenik, a zatim komšija u imanju („šefija”), pa tek drugi. Pravo na ispašu u planini nije se moglo prodati, a isto tako ni na vodu. Tamo su bili ublovi, i to u godinjskom dijelu 8. u boljevićkom 5 i y seočkom 2.

Dio godinjskih imanja pri Skadarskom jezeru svake godine plavi voda. Taj dio se, pored površina pod vinogradima, najviše obrađivao. Tu su se najviše gajili kukuruz i „fadžola“, pa je bilo domaćinstava koja su odatle ubirala i po 100 bagaša žita.

Godinjani su inače poznati kao preduzimljivi ljudi. Najviše su trgovali vinom, kao i ostali Crmničani; mnogi od njih su išli za zaradom u druge zemlje. Navodeći svakog poimenice, kažu da ih je u poslednjih 80 godina išlo u nečalbu 70, najviše u S. Ameriku, Tursku i Australiju.

IZVOR: Prema knjizi Dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.

Komentari (1)

Odgovorite

Jedan komentar

  1. Đorđe

    U Godinje su i Velovići starije stanovništvo dok su Dašići novije stanovništvo.