Novo u digitalnoj biblioteci: Pleme Budisavljevića u Gornjoj Krajini

Digitalna biblioteka portala Poreklo bogatija je za još jedan izuzetan naslov. Reč je o knjizi “Pleme Budisavljevića u Gornjoj Krajini”, koju je davne 1890. napisao Leko Budisavljević.

Pored velikog značaja za sve Budisavljeviće (i ostale srodne familije), posebna vrednost ove knjige je njen lepi srpski jezik, pun poruka koje mogu da se primene za bilo koji rod ili pleme.

Evo kako narodski jednostavno i mudro na početku knjige piše Leko Budisavljević:

“Da su naši stari u opće znali onako vješto pisati, kao što su umjeli divno vojevati, danas bi im se imena jasnije svijetlila u knjizi naše domaće povjesti i nebi im tuđinci i koje ko, njihove čine u svoju slavu bilježili, dok njih nijesu ni spominjali, kao što ih ni danas ne spominju, izim kad se na njih blatom bacaju.

Ali kao što je majka Božija riječi spasiteljeve u svoje srce pribrala i tu ih vijerno čuvala, brez da ih je razumjevala, tako su i naši čestiti predci svoje plemensko predanje u svom pamtenju vijerno hranili i poštovali.

Uzgojeni u čistoj prirodnosti čuvali su oni u bistroj svojoj pameti iskustvo svog dugog vijeka do u najdublju starost, svježe i nepomućeno, ljubili su istinu i svoje poštenje.

Srećom svojom nijesu oni trovali svoj mozak, ni ubijali svoju pamet, ni kaljali svoju dušu potopom brezobraznijeh lažji i glupog nesmisla čivutskijeh “šhornala”, kao mi danas, niti su oni ćerali dangubne mudrolije: “šta je bilo prije – kokoš ili jaje?”

U našijeh predaka bilo je – još iz zlatnog doba narodne prošlosti naslijeđenog – čistog, pravog, jezgrovitog, narodnog vaspitanja i znanja, koji su oni svoju dušu napajali, srce obrazovali, pamet izoštravali.

Škola im je bila svoja kuća, svoja porodica, pa iskreni rodbinski saobraćaj u plemenskoj zajednici, a u dušebrojnoj kući učitelji – starci i starice.

U glavi jednog plemena bila je čitava knjiga narodne mudrosti: narodnijeh i plemenskijeh uspomena, poučnijeh poslovica, moralnijeh rečenica, pjesama i pripovijedaka.

U rodbinskoj zajednici bijaše ruku dosta za plodan i blagosloven rad, i vremena dosta, slušati i pamtiti od svojijeh starijih mudre riječi; a mlađi su onda još poštovali Božji zakon i svoje starije i “ljubili ih u bijelu ruku”.

Taki su nam bili oni naši predci, koji su čuvali svoje običaje, svoje naslijeđeno vaspitanje i znanje i plemensko predanje.

Natiskivana nam tuđinska  civilizacija bila je raztvarajući otrov po naše narodne osobine. Pod njezinijem uticajem naši se “civilizovani” odrodiše, a ostali dosta pokvariše i kad naše predanje stiže do najmlađijeh naraštaja, tad – malo nam sve ne propade.

Ta nadri-civilizacija, od koje su nam se prilijepile samo tuđinske mane, pokidala nam je plemenske i rodbinske, pa nemalo čak i porodične veze, ugušila kulturni narodni razvitak na prirodnom temelju, u zaborav gurnula naše narodno duševno blago.

Rijetka su ipak plemena u našem zavičaju, koja su – kao naše pleme – sačuvala u svom njedru i toliko spomena od svoje starine; i to spomena, koji se oslanja na istorijske činjenice davnijeh vjekova.

A baš s toga je taj spomen naše dragocjeno blago, koje valja iz truleži zaborava izkopati, osvijetliti; da nam na novo sijne kano žarko sunce, da nam otvori drijemljive oči i u srcu nam probudi vrline našijeh pradjedova.

* * *

Preko četiri stotine godina našem je plemenu zavičaj majka Lika i Krbava, a skoro će biti dvije stotine godinea od kad su mu ognjište naše mile Pećani.

Što je dalje iza dvjesta godina, pokrila je siva magla zaborava, ali ižnje dižu ponosito čelo dva junačka lika i njih više, kojim još imena znamo, kako ću ti kašnje povjedati.

Od dvijesta godina amo probija sve to jasnija svjetlost kroz plemenske prilike, a da se od svega i toliko znade, koliko se znade – imaš pleme moje zahvaliti tvom posljednjem pametaru, smjernom starcu, mome roditelju, kom` ne moga` nahuditi modar plamen ni studen vjetar troglavoga latinskoga Balačka vojvode, natiskane zapadne prosvjete, koji je od kolijevke pa do rake vijerno ljubio rod i narod svoj, te koliko toliko bilježio i svojoj djeci kazivao, što je on slušao od svojijeh starijeh.

Stari naši pametari izumriješe, stari pametari, ta živa naša povjesnica! Svaki od njih sobom u grob ponese po nešto od naše starine.

A ja evo pišem onoliko, koliko se još zna, nek se zna; jer kako žurno danas para sve odnosi, odnijela bi napokon i to malo naše uspomene.

Iza mene valjda će se naći koga u plemenu, koji će imati pored ljubavi prama užem i širem rodu svome bolje spreme nego ja, kom će biti pristupačniji izvori, iz kojijeh bi se moglo još mnogo crpiti, koji će moju knjigu popuniti, a moje griješke izpraviti”.

Knjigu možete pročitati preko sledećeg linka: 

Leko Budisavljević – Pleme Budisavljevića u Gornjoj Krajini (knjiga iz 1890)