Sve srpske krsne slave

18. januar 2014.

komentara: 26

JANUAR

Sveti Ignjatije Bogonosac – Ignjatijevdan (2. januar)
Sveti Arhiđakon Stefan – Stevanjdan (9. januar)
Sveti Vasilije Veliki – Vasiljevdan (14. januar)
Krstovdan (18. januar)
Sveti Jovan Krstitelj – Jovanjdan (20. januar)
Sveti Sava – Savindan (27. januar)
Sveti Apostol Petar – Časne verige (29. januar)
Sveti Atanasije Veliki (31. januar)

FEBRUAR

Prepodobni Maksim Ispovednik (3. februar)
Sveta tri jerarha (12. februar)
Sveti mučenik Trifun – Trifundan (14. februar)
Sretenje Gospodnje (15. februar)
Sveti Simeon Bogoprimac (16. februar)
Sveti Haralampije (23. februar)
Sveti Simeon Mirotočivi (26. februar)
Prepodobni Avksentije; Sveti Kiril Slovenski – Ćirilovdan (27. februar)

MART

Sveti Teodor Tiron (2. mart)
Svetih četrdeset mučenika – Mladenci (22. mart)
Sveti Aleksije Čovek Božji (30. mart)

APRIL

Blagovesti (7. april)
Lazareva subota – Lazarevdan

MAJ

Sveti Georgije – Đurđevdan (6. maj)
Sveti Marko – Markovdan (8. maj)
Sveti Vasilije Ostroški (12. maj)
Sveti Jeremija – Jeremijin dan (14. maj)
Sveti Jovan Bogoslov (21. maj)
Sveti Nikolaj Mirlikijski, prenos moštiju – Letnji Sveti Nikola (22. maj)
Sveti Ćirilo i Metodije (24. maj)

JUN

Sveti car Konstantin i carica Jelena (3. jun)
Sveti apostoli Vartolomej i Varnava – Vartolomijevdan (24. jun)
Sveti Jelisej (27. jun)
Sveti knez Lazar – Vidovdan (28. jun)

JUL

Rođenje Svetog Jovana – Ivanjdan (7. jul)
Sveti Apostoli Petar i Pavle – Petrovdan (12. jul)
Sveti Prokopije (21. jul)
Sveti Arhanđel Gavrilo (26. jul)
Sveta velikomučenica Marina – Ognjena Marija (30. jul)

AVGUST

Sveti prorok Ilija – Ilindan (2. avgust)
Sveta Marija Magdalina – Blaga Marija (4. avgust)
Prepodobnomučenica Paraskeva – Trnova Petka (8. avgust)
Sveti Pantelejmon – Pantelijevdan (9. avgust)
Prepodobna mati Angelina Srpska (12. avgust)
Sveti mučenici Makaveji (14. avgust)
Prenos moštiju svetog Stefana – Sveti Stefan Letnji (15. avgust)
Preobraženje Gospodnje (19. avgust)
Uspenije Presvete Bogorodice – Velika Gospojina (28. avgust)

SEPTEMBAR

Sveti Agatonik – Arlijevdan (4. septembar)
Sveti mučenici Adrijan i Natalija (8. septembar)
Usekovanje glave Sv. Jovana Krstitelja – Usečenje (11. septembar)
Prenos moštiju svetog Aleksandra Nevskog – Sveti Aleksandar Nevski (12. septembar)
Prepodobni Simeon Stolpnik (14. septembar)
Rođenje Presvete Bogorodice – Mala Gospojina (21. septembar)
Sveti Joakim i Ana (22. septembar)
Krstovdan (27. septembar)
Sveta mučenica Sofija i njene tri kćeri – Vera, Nada i Ljubav (30. septembar)

OKTOBAR

Sveti Jevstatije (3. oktobar)
Začeće Svetog Jovana (6. oktobar)
Sveti Jovan Bogoslov (9. oktobar)
Kirijak Otšelnik – Miholjdan (12. oktobar)
Pokrov presvete Bogorodice – Pokrovica (14. oktobar)
Sveti apostol Toma – Tomindan (19. oktobar)
Sveti Sergije i Vakho – Srđevdan (20. oktobar)
Prepodobna Paraskeva – Sveta Petka (27. oktobar)
Sveti Luka – Lučindan (31. oktobar)

NOVEMBAR

Sveti Prohor Pčinjski (1. novembar)
Sveti apostol Jakov, prvi episkop Jerusalimski (5. novembar)
Sveti Dimitrije – Mitrovdan (8. novembar)
Sveti Arsenije Sremac (10. novembar)
Sveti Avramije Zatvornik – Avramijevdan (11. novembar)
Sveti Kozma i Damjan – Vračevi (14. novembar)
Sveti Đorđe – Đurđic (16. novembar)
Sabor Svetog arhangela Mihaila – Aranđelovdan (21. novembar)
Sveti Stefan Dečanski – Mratindan i Sveti Mina (24. novembar)
Sveti Jovan Milostivi (25. novembar)
Sveti Jovan Zlatousti (26. novembar)
Sveti apostol Filip (27. novembar)
Sveti apostol Matej (29. novembar)

DECEMBAR

Vavedenje presvete Bogorodice (4. decembar)
Sveta velikomučenica Ekaterina (7. decembar)
Sveti sveštenomučenik Kliment (8. decembar)
Sveti Alimpije Stolpnik – Alempijevdan (9. decembar)
Sveti apostol Andrej Prvozvani – Andrijevdan (13. decembar)
Sveta Varvara (17. decembar)
Sveti Sava Osvećeni (18. decembar)
Sveti Nikolaj Čudotvorac – Nikoljdan (19. decembar)
Sveti Spiridon Čudotvorac (25. decembar)

Komentari (26)

Odgovorite

26 komentara

  1. Vojislav Ananić

    Sveti velikomučenik Georgije

    Sveti velikomučenik Georgije, u narodu običnije poznat praznik pod imenom Đurđevdan, jeste jedan nepokretan crkveni praznik koji se uvek slavi 6. maja. Đurđevdan pripada grupi Sveštenomučeničkih, mučeničkih praznika.
    Sveti velikomučenik Georgije se rodio krajem III veka u Bejrutu a po nekima u Kapadokiji, u jednoj poznatoj hrišćanskoj porodici. Kada mu je otac postradao zbog Hristove vere, sveti Georgije zajedno sa majkom preselio se u Palestinu.
    Inteligentan i hrabar, sveti Georgije je veoma brzo napredovao u vojsci za vreme cara Dioklecijana (284- 305). Car ga postavi za “hiljadara” (vođa 1000 vojnika). Pri kraju života car Dioklecijan je organizovao jedan od najvećih progona hrišćana poznat u istoriji. To je veoma ružno palo svetom Georgiju. Posle smrti svoje majke, sveti Georgije oslobodi robove a imanje razdeli sirotinji.
    Prema tvrdnjama u delu “Žitija svetih” episkopa Nikolaja Velimirovića ”stupi Đorđe pred njega i odvažno ispovedi, da je i on hrišćanin. Car ga baci u tamnicu, naredi da mu se noge stave u klade, a na prsi težak kamen.” (str. 307). Da bi se odrekao Hristove vere, sveti Georgije bio je stavljen na grdne muke. Tada je i sama carica Aleksandra poverovala u istinitost hrišćanske vere te je i ona platila glavom kao i sveti Georgije. Sveti Georgije je posečen 6. maja u Nikomidiji 303. godine, a po nekima 305. godine.
    Zbog mučeničke smrti, sveti Georgije je ubrzo postao jedan od najomiljenijih hrišćanskih svetaca. Ovaj praznik je duboko urezan u svest Klisuraca i Poljadijaca, pa se zato za njegovo ime i vezuje bezbroj običaja. Inače ovaj praznik u neku ruku označava i kraj zimskog perioda i početak jednog toplijeg perioda.
    Hrišćanska ikonografija Svetog Georgija predstavila kao vojnika na konju koji kopljem probada aždaju – simbol zla i nepravde.
    Običaji vezani za Đurđevdan pretežno se odnose na zdravlje ukućana, plodnost i mlečnost stoke.
    U selu Mačeviću zabeležen je zanimljiv običaj. Uoči samog praznika mlade devojke seljanke stavljaju u reku kite cveća đurđevka ili mlečike privezane za štap, da bi i njih po “zavetinama” momci pozivali na igru. Rano ujutru odlaze na reku i te kite cveća izvade iz vode i čuvaju. Ona koja ne bi našla svoj štap u vodi, jer ga je brza reka odnela, bila bi nesretna i tužna za dugo vreme, jer je ne bi zvali u kolo da igra.
    U istom selu, na Đurđevdan ujutru, neudate devojke su izbegavale da prve izađu na kapiju, jer bi ih mogao neko “nagrajisati” to jest namazati katranom, te da čitave godine budu ružne. A kad bi ipak izašle, krile bi svoje lice tako što su izlazile iz kuće okrenute leđima. Zbog toga na taj dan su obično prve izlazile na kapiju njihove bake i majke.
    U Mačeviću je postojao običaj da se posle podne uoči Đurđevdana, deca okupe na jedno mesto, gde svaki sa sobom ponese po jednu klepetušu ili zvonce. Kada zazvone iz sve snage nastaje zaglušujuća buka koja para uši. Prema narodnom predanju to je bio jedan od načina nagoveštavanja dolaska Đurđevdana.
    Gotovo u svim mestima Poljadije i Klisure zajedničko je to da se na Đurđevdan ujutru rano, prozori i kapije svih kuća okite svežim zelenilom i grančicama vrbe. Sve se to čini da bi godina i domaćinstvo bilo bogatije: “Da bude zdravlja, plod i rod u domu i polju.”
    U novije vreme na Đurđevdan se održavali i poznati “majalosi”. Svet je zajednički odlazio u prirodu, na neko zgodno mesto u šumi, na proplanku, kraj potoka ili izvora. Pesma, igra i veselje trajalo bi gotovo, ponekad, i do večeri.
    Ipak su najzanimljiviji običaji bili vezani za stoku. Posebno mesto ima Đurđevdanski uranak. Ovaj običaj se održao u selima gde nisu čuvali grupno, u velikim čoporima, sa više gospodara. Svaki je domaćin imao svoj salaš i u njemu držao po deset ili petnaest glava i sam je bio njihov pastir.
    Na Đurđevdan, rano ujutru, svaki bi domaćin isterao i napasao svoje stado. Za to vreme, kod kuće domaćica bi zamesila jedan poveći kolač od kukuruznog ili pšeničnog brašna sa otvorom u sredini. Kroz taj otvor se muzle ovce, a verovalo se da će tako ovce imati više mleka. Svakoj pomuženoj ovci bi dali komadić od kolača.
    Da bi povećali mlečnost, po narodnom verovanju, nabrali bi raznovrsnog cveća i trava, pogotovo zdravca, drena i grabeža, pa se sve to skuva u kakav sud i onda tom tečnošću pomazuju vimena stoki i ovcama.
    Na Đurđevdan žene u Poljadiji ne obavljaju svoje redovne poslove a devojke tog dana naberu selena, pelena, kopriva i belog luka pa sve to stavljaju pod glavu da ne budu bolesne. A još neudate devojke stavljaju pod glavu muške košulje ne bi li sanjale budućeg muža. Ponekad bi pod glavu i pod jastuk stavljale koprivu ili vrbu rodilju.
    U Sokolovcu postoji još jedan zanimljiv običaj sa kravama ili ovcama. Domaćin odlazi u svoju baštu te iskopa malenu jamu, načupaju trave na tom mestu, pa umesto trave stavljaju hleba i soli. Potom naberu grančice sa rodne vrbe, naprave vence u obliku koturića kojima kite sudove za mleko. Istuckaju sa malo soli koprivu i burjan pa pospu time kuhinjski prag. Ostatak umotaju u komad crvenog obojka i postave u sudove za mleko. Sve to treba da prenoći.
    Da bi ovce imale više mleka pri muži, Sokolovčani su običavali da odlaze na reku Neralj i tamo “odlivali” vodu. Nešto malo od te vode donosili su kući i njome pravili hleb za stoku. I u Sokolovcu se tog dana ovce muzu kroz venac ispleten od vrbovih grana.
    Na Đurđevdan se u Sokolovcu stoka goni u pašu vencima kojima su bile okićene kuće. Stoka da se plodi a godina da bude rodna.
    Na Đurđevdan se pogađaju novi pastiri stoke i ovaca.
    Veoma rasprostranjen običaj jeste i premerivanje ovaca kako u srpskim klisurskim selima tako i u rumunskim. Veoma je prisutna u Staroj Moldavi, Ljupkovi, Svinjici, Mačeviću i Požeženi.
    Jedno od mogućih objašnjenja sastoji se u tome što su ova naselja pretežno brdska mesta te su oduvek bila bogata stokom. Posebno je zanimljiv običaj u Ljupkovi. Domaćini koji imaju stada ovaca odlaze ujutru na Đurđevdan na salaše u kojima će se vršiti premerivanje ovaca. Po pravilu premerivanje se obavlja u podne kada se stada posle obilne paše dovode na mesto za premerivanje. Za sve to vreme kod kuće domaćice spremaju obilan ručak koji će blagovremeno biti prenet na salaš.
    Vlasnici čopora obavljaju mužu svojih ovaca. Za to vreme svirači u raznim instrumentima sviraju. Svuda se ori vesela pesma. Posle muže okupe se na odredište i jednim “gradiranim” vedrom mere količinu pomuženog mleka. U tu svrhu koristi se i “raboš” pa svaka gradacija meri jednu oku. Domaćin koji će na premeravanje prikazati najveću količinu pomuženog mleka proglašava se za “bača” za tu godinu. Normalno da i ostali pastiri mere količine pomuženog mleka a sve se to beleži u jednom spisku sa opadajućim redom. Zavisno od broja oka, po domaćinu se odredi količina oka koja se uzima po stadu ovaca. Baču pripada najveća količina a potom se poštuje “spisak”.
    Posle premerivanja, odlazi se na ručak koji se ovom prilikom služi na zemlji. Na ovakvim svečanostima postoje i zvanice a to su rođaci i prijatelji. U selo se vraćaju pre pada mraka. Uveče se svi okupe kod “bača” i, pošto posluže pečenje, pevaju i igraju. Ponajčešće se veselje prenese na ulicu.
    U tri sela našli smo porodice koje su za svoju krsnu slavu uzeli Svetog velikomučenika Georgija a to su:
    U Sokolovcu: Života Radosavaljević, Bora Stefanović, Olga Radošević, Vera Vuletić, Mlađa Jovanović, Srđan Jovanović. Ilija Simović, Spasa Radošević, Ljubica Vuletić, Mita Dumitrašku, Mile Radošević, Iga Radošević, Živa Radošević, Divna Radošević, Boža Stefanović, Slavoljub Radošević, Branislav Radovanović, Luka Radovanović, Miloš Vuletić, Mile Vuletić i Mara Gorun.
    U Belobreški: Branko Panić, Verica Radovanković, Lazar Milenović, Zlatibor Nestorović, Anđelka Simić, Goran Stefanović, Nada Panić, Nevenka Spasojević, Divna Spasojević, Borka Stefanović i Dragoslav S tanimirović.
    U Ljupkovi: Nika Nestorović, Simeon Bačila, Sava Nestorović, Ozran Nestorović, Mita Jovanović i Božidar Velčan.
    U Mačeviću: Nikolae Malaesku, Živa Janošević, Elena Jovanović, Radmila Jovanović, Stanko Sava, Štefan Petko (Steva), Katalin Vidinaru, Kristina Petko, Dragoljub Petko, Anđelko Dimitrović, George Tismanariju.

    Izvor: BORISLAV Đ. KRSTIĆ, NARODNI ŽIVOT I OBIČAJI KLISURACA I POLJADIJACA, Temišvar, 2015.

  2. Vojislav Ananić

    „KAMEN TEMELJAC DAO SI NAM U ŠAKE“

    (recital o Svetom Savi – školskoj slavi)

    „Sveti Sava beše
    od kraljevske krvi,
    veliki učitelj,
    prosvetitelj prvi.“
    (iz kompozicije objavljene u dečjem listu „Jugoslovenče“ 1937. godine)

    „…Blagorodna Srbijo,
    puna si ljubavi
    prema svome pastiru
    Svetitelju Savi.
    Celo Srpstvo slavi slavu –
    svoga oca Svetog Savu…“
    (Iz Himne Svetom Savi)

    „…U sebe utiska svako
    to slovo koje slavi,
    priču o svecu, vođi i piscu,
    prvome našem,
    o Nemanjiću plemenitom,
    o Svetome Savi.

    A posle, pred školom,
    naše majke,
    donose vekovno blago skrito,
    u dečjem svetu:
    na tanjirima dugim nude
    sitne kolače,
    slatko,
    i žito…“
    (Slobodan Stanišić)

    „…Svetlosti mi duša hoće, a odmora slabe noge,
    klonulo je telo moje, umorne su moje noge –
    al’ je krepka volja moja, što me noćas vama vodi,
    da prosvetim život rodu, otadžbini i slobodi.

    Prezreo sam carske dvore, carsku krunu i perfiru,
    i sad evo svetlost tražim u skromnome manastiru.
    Otvor’te mi, časni oci, manastirska teška vrata,
    i primite carskog sina ko najmlađeg svoga brata…“
    (Vojislav J. Ilić)

    „Presto ga je čeko – on ga nije hteo;
    on je nešto više duhom zavoleo.
    Odazvo se daljnjem leleku i vrisku
    pa je zagrlio budućnost srbinsku.“
    (J. J. Zmaj)

    „Veru ću da krepim, pravoslavlje širim
    kroz tu maglu sivu;
    temelj ću da gradim, crkvu ću da zidam,
    ali crkvu živu.“
    (J. J. Zmaj)

    „…A kad manastirske prekoračim prage mirne,
    u osamljenička kad stupim dvorišta
    i udahnem miris svete smirne,
    duša moja od života više ništa
    neće tražiti.

    Moliću se tada za spas srpskog roda,
    za roditelja svojih blag i pobožan kraj,
    i da braća moja kroz život idu svetla hoda
    kao anđeli kroz raj.“
    (D. Maksimović)

    „Dođite složno, i zagrljeni bratski,
    gde sloga vlada, i sreća je tu;
    pobeda vazda pratiće vam stope,
    budete l’ samo poštovali nju…

    …Radite vazda i složno i mudro,
    pa da nam srećan bude srpski rod;
    vi ćete sami i potomci vaši
    vašega truda uživati plod…“
    (Svetozar Ćorović)

    „Ono što nas jača na putu poštenja,
    ono što nas vodi ka bregu spasenja,
    ono što nam muku ublažava ljutu,
    što nam ne da kliznut’ na strmenu putu.

    Onog svetlog duha svetle blagovesti,
    što nas drže krepko na visini svesti;
    ono što nas uči da trpet’ umemo,
    ono što nas diže da napredujemo,
    što nam daje duši, umu zdravlje:

    to je srpska škola, to je pravoslavlje!“
    (J. J. Zmaj)

    „Oče otaca,
    sveštenstva pravilo,
    celomudrija uzor, monasima krepost,
    crkvi utvrđenje…
    …Pravovernima učitelj,
    pravilo upravljačima,
    zapovedanju merilo,
    sveštenicima svetlost Božija,
    sečivo usta koje seče sve protivničke pukove
    što na stado ti nasrću
    javio se jesi, preblaženi oče naš,
    arhijereju Savo…“
    (nepoznati Mileševac)

    „Visoko mu bledo čelo, pomršene guste vlasi,
    ali čelo uzvišeno božanstvena mudrost krasi.“
    (Vojislav J. Ilić)

    „…Brate, koji si izmirio braću,
    sine, koji si podigao oca,
    oče, čiji pepeo sinovi rasuše!

    Doneo si nam vina, seme žita,
    al nema ko u zemlju da ga baci!
    Napisao si, al nema ko da čita,
    znak u kome se sabiraju svi znaci!

    Kamen temeljac dao si nam u šake,
    al ne digosmo bedem nasuprot sili.
    Na tvom smo grobu ostavili štake,
    al ne stigosmo kud smo naumili!“
    (Ljubomir Simović)

    „Nadavio se oblak gusti
    svu Srbiju da opusti,
    i samo se nebo ljuti…
    A Srbija – strepi, ćuti.

    Na Vračaru vatra gori,
    vatra gori, bes se ori,
    a Srbin se s dušom bori.“
    (Steva Lazić)

    „Višnja silo, tvoja pravda
    Srbima je krepka nada,
    pusti groma vatrenoga
    smlavi stvora paklenoga,
    da pred licem Stvoritelja
    ne sažiže Svetitelja.“
    (Steva Lazić)

    „Kada je negde oko Savin dana
    naišao Savinom stranom
    napali su ga psi,
    kao što i sad napadaju
    svakoga ko se uputi Savinim tragovima.

    Putnik je najpre sastavio tri prsta,
    kako je odredio da se i mi krstimo,
    plašeći ih zakonom
    od koga su još više pobesneli,
    a ni do danas nisu uzmaknuli…“
    (Matija Bećković)

    „Pere šape svojim vukovima
    da tragovi mračne zemlje
    na njima ne prežive
    putuje bez puta
    i put se za njim rađa.“
    (Vasko Popa)

    „…Vrati se kući
    pripovedaj
    druge isceluj
    sebe leči…
    …Vrati se
    pazi na svom putu
    drži se reči.“
    (Miodrag Pavlović)

    „Ne bojte se, deco mila…
    …Ja ostajem u svom rodu, dok vojuje za slobodu,
    dok mu crkva tugu blaži,
    dok mu pamet škola snaži.“
    (Steva Lazić)

    „ I ta nam je vera spasavala oce
    od mnoge propasti;
    ta će ista vera – o hvala ti, Savo,! –
    i unuke spasti.“
    (J. J. Zmaj)

    „Vekovi su prohujali od čudesne one noći, –
    vekovi su prohujali i mnogi će jošte proći –
    al’ to dete jošte živi, jer njegova živi slava,
    jer to dete beše Rastko, sin Nemanjin, Sveti Sava.“
    (Vojislav J. Ilić)

    „…I nad lepom glavom, u dubini mraka,
    sjajan kolut sija od najlepšeg zraka.“
    (V, J. Ilić)

    „Produžite moja dela
    ma vas kakva beda srela:
    to će Srpstvo prosvetiti,
    pa i mene osvetiti.“
    (Steva Lazić)

    „U domu Božjem procvetao si kao finiks
    i kao kedar umnožio jesi čeda svoja…“
    (Savin učenik)

    „Što nosili – svijetlo vam bilo!
    Što rodili – sve vam sveto bilo!“
    (narodna pesma Opet Sveti Savo)

    „Čuj nas, sveti oče, koji odjekuješ
    od zvona i klepala koji traže spasa!
    Kad ćeš nas čuti, ako nas ne čuješ
    danas, kad nemamo ni jezika, ni glasa.“
    (Ljubomir Simović)

    Priredio: Vojislav Ananić

  3. Vanja S.

    Vojislav Ananić;
    “…Na slavu dolaze samo pozvani gosti…”

    Kod mojih na Ceru, postavlja se tanjir “viška” za putnika-namernika, jer se na dan slave niko ne vraća sa kućnog praga. Takođe na slavu se neko poziva samo prvi put, a posle sam dolazi, a domaćin goste obaveštava samo u slučaju da je iz nekog razloga sprečen da slavi. Onda sledeće godine ponovo sve obaveštava da slavi i da su dobrodošli.

  4. Vojislav Ananić

    Krsna slava

    Od svih praziika najviše se cijenila krsna slava. Slava je obavezno trajala noć i dan. Gosti su dolazili na konak, a većina su i drugu noć konačili, naročito prijatelji i svojte iz udaljenih mjesta. U Gacku, za tursko i austrijsko doba se slavilo obavezno dva dana. Za slavu se moralo nabaviti rakije, vina, kave i šećera, a ako je bio posni dan, meda i ulja. Ima i danas kuća u Goliji, koje poste slavu, ako je posni dan petak i srijeda.
    Na slavi se znao dolibaša kojemu se davala prva čaša. Dolibaša je bio stariji čovjek, kum ili prijatelj, kao i komšija koji redovno dolazi na slavu. Kad se gosti okupe, sluga domaćinov, ili domaćin koji je mlad, prvo služi rakiju, ali prva se čaša dava dolibaši. On uzima čašu i nazdravlja: „Zdrav si, brate domaćine! Nazdravlje ti došlo krsno ime, slavio ga dugo i za mnogo sa svojim kumovima, prijateljima i dobroželiteljima. Vazda slavio, nikad ne ostavio, jaki ti bog pomogo, a niko, ti naudit ne mogo!„. Posluže se i ostali gosti, naravno jednom čašom, kad druga čaša dođe do dolibaše, on nazdravlja: »Čaša druga, ljubav duga, pomoć od gospoda boga u ovu kuću, među ovu braću akobogda”, a uz treću čašu, dolibaša će opet: „Prva, u dobri čas, druga, u bolji čas, ovom trećom, najbo- ljom srećom, u ime boga i Svete Trojice, koja može da nam pomogne, đe se god Sveta Trojica pominjala, tu i pomagala, nama i našem bratu domaćinu”. Na pomen Svete Trojice, svi se ukućani i gosti podignu, podignu kapu i viču: „Slava joj”. Meze, na krsnoj slavi, u današnjem smislu nije bilo, samo bi domaćica ponudila goste jednom ili dva puta priganicamama i cijelim sirom. Na večeri bi dolibaša nazdravljao: „Srećna večera na srećnu mjestu! Pomoć od gospoda boga i bratska sloga, u ovu kulu, među ovu braću… Zdrav si, brate domaćine! Ove godine slavio kako mogao i umio, a dogodine, kako bi najbolje od svega srca želio”. Uveče se dugo sjedjelo, pričalo o bojevima, megdanima, ubistvima, svađama, krađama, lovu i raznim događajima. A osobito ako je neko znao pjevati uz gusle, to se najrađe slušalo i od sveg srca željelo i cijenilo. Prethodno, pred večeru, gosti su se s ukućanima molili bogu, kadili tamjanom, uz zapaljenu svijeću, a tom prilikom su se okretali k istoku. Ujutro, kad gosti ustanu, dolibaša uzima čašu i nazdravlja: »Srećan uranak na srećnu mjestu, nazdravlje nam osvanuo. . . (izgovara ime krsne slave). U zdravlju ga proslavili i propratili, koliko je volja od miloga boga. . .«
    Ručak se stavljao oko 10 sati. Glavna ceremonija je bila na užini, kada se ždila krsna svijeća i lomio krsni hljeb. Svijeća je bila napravljena od voska, sa tri jednaka kraka. Postavi se sofra i metne puna čaša vina. Gosti sjede oko sofre, a na čelu je dolibaša. Domaćin uždije svijeću, a domaćica spremi mašu — vatru sa žarom i tamjanom, dolibaša uzima čašu i nazdravlja: »Brat domaćin sofru postavio, oko iste goste sastavio, krsnu svijeću zaždio, sve mu bilo s krstom naoposlom, s čašom dobrijem blagoslovom božijem. Što god velimo da se Gospoda bojimo, da ustanemo u visoku slavu božiju, koja može da nam pomože«. Svi gosti ustaju i okade se tamjanom, a dolibaša nastavlja: Zdrav si desni druže, a pomozi bože! U ime boga i visoke slave božije. Gdje se god visoka slava božija pominjala, tu i pomogala. Naš brat domaćin, slavio svoju krsnu slavu dugo, za mnogo i doživotno, sve bolje od boljega, a ljepše od ljepšega, kolika je volja od miloga boga. Dabogda da se slava božija neoskude od ovoga doma i cijelog hrišćanskog roda do suda pravednoga. Za zdravlje našega brata domaćina i njegovih sinova i sinovaca, unuka i omladaka, brata i bratučeda, kumova i prijatelja, dobrotvora i dobroželjitelja, za zdravlje i napredak, njegova kućnoga šljemena, žitnoga sjemena, širokoga stada, dubokog rala, života i dobroga zdravlja, akobogda ..,« Pa, ponovo nastavlja: »Za zdravlje našije patrijarka, vladika, popova, kaluđera đakona i sveštenika, koji čaju i traju na suvu drvetu i studenu kamenu, te se za nas grešne bogu mole da nam žita rode… Za zdravlje naših crkava i manastira, za zdravlje naše ćabe, crkve Jerusalima, cvijeta nasred bijeloga svijeta, koja sjaji među manastirima, kao sunce meću zvijezdama… Što smo pomenuli napredak i omladak našeg brata domaćina: sa sinovima se hranio i branio, s unucima i sinovcima dičio i kitio, a sa braćom i bratučedima se uznosio i ponosio. Bog mu dao prijatelja od glasitih rodova, a kumova od bogatih domova. Što smo pomenuli njegovo kućno šljeme: šljeme mu bilo čvrsto, glasito i temeljito, za života nepromjenljivo. Ako bilo promjenljivo, to bilo po njegovoj najboljoj želji i božijoj volji, promijenio ga dužim, širim, temeljitijim i glasitijim. Što smo pomenuli njegovo žitno sjeme: iz kuće ga srećno iznosili, a na njivu srećno donosili. Desnom nogom krakao, desnom rukom mahao, gospod bog mu davao; od neba mu rosilo, od zemlje plodilo, u busu mu busato, u strmu strmato, a u klasu klasato, na guvnu mnogo, a u košu sporo, na trpezu sito i berićetno, akobogda . .. Što smo pomenuli njegovo duboko ralo i široko stado: ralo mu u zemlju išlo duboko, a iz zemlje sjeme raslo visoko, poznavalo se po brazdama dubokim, po njivama dugačkim, po ojičima velikim, po oračima čuvenim. Njegovo stado bilo po broju čuveno, po ‘rani ugojeno, išlo od kuće u planinu visoko, a iz planine sipazilo široko, poznavalo se po zvonima i čaktarima, a čobani po handžarima i džeferdarima, tokama i jelecima… Što smo pomenuli naše crkve i manastire: bog dao dobru godinu i srećnu i snažnu hrišćansku rodbinu, te stare i oronule popravili, a nove iz temelja podignuli. Što smo pomenuli naše patrihe i vpadike, popove i kaluđere, te se za nas grešne bogu mole: bog im molbu uslišio, a duši mjesta dao, gdje pravedne duše prepočivaju sa Avramom, sa Isakom i pravednim Josipom! Naša ćaba Jerusali, ma, sjala se među manastirima na zemlji, kao sunce na nebu, do suda pravednoga, a što ćemo dalje? Bog nam dao zdravlje! Zdrav si desni druže, a pomozi bože!«
    Dolibaša završava, otpije tri mala gutljaja i daje čašu desnoj zvanici. Ova čaša ide unakrs, od gosta, do gosta. Svi pomenu: »Od visoke slave koja može da nam pomože«. Pomalo srknu, a takođe i svi ukućani. Gosti stoje dok se svi izrećaju i onda se dolibaša prekrsti, kao i svi gosti i kaže: »Pokloi bogu i visokoj slavi božijoj!«. Uzme, potom, krsni hljeb — slavski kolač, koji je išaran drvenom okruglom proskurom, na kojoj su izgravirama crkveno-slovenska slova, okreće ga i viče: »Od koliko je ovaj kolač sastavljen zrnaca, toliko u našega brata domaćina janjaca; koliko ga gonila rijeka, toliko u našega brata domaćina mlijeka; kolik je ovaj lebac, toliki u našega brata domaćina sirac…« Kad mu to očita, lomi ga s gostom koji mu sjedi s desne strane, preko svoga koljena. Iako se hljeb lomi napola, ipak se ljudi muče i bore: u kojega će ostati viša polovina, smatralo se da će u toga bolje roditi žito te godine. Dolibaša prelije hljeb unakrs vinom, dok je još nerazdvojen i viče: »Vo imja oca, u vrhu, i sina, u dnu i svetoga duha na desnu stranu i amin, na lijevu«. Manju polovinu daje domaćici i kaže: »Na, to će, popadiji!«. Drugu polovinu izlomi pred goste. Opet uzima čašu i nazdravlja: »Što smo grešni ustali te se bogu pomolili, bog nam molbu uslišio, na pravedni put izbavio, sa poštenom braćom i družinom sastavio i sagrešenije oprostio«. Tada otpočne objed, kada se najviše stavlja jela i pića. Vino i medovina pije se bardacima i kablovima. Za vrijeme objeda, gori krsna svijeća. I tu se nešto gatalo: ako desni kraj sporije gori od lijevog, bolji je napredak za mušku stranu, ili obratno. Ako kaplje mnogo voska kad svijeća gori, neki vele, da će biti izobilja mlijeka te godine, a neki da to znači suze. Kad svijeća dogori, gasi se sredinom od krsnog hljeba; sredina je pokvašena vinom. Već pri kraju objeda, dolibaša uzima bardak i nazdravlja: »Sve domaćin primiče čašom, primaklo mu ljeto i đurđevo jutro, svakom dobrom srećom i berićetom u njegov dom, pod njegov krov, akobogda. Primako mu vo na jarmu, konj na samaru, ovca na mlijeku, čela na cvijetu, svaka dobra sreća na ovom bijelom svijetu, akobogda!«
    Kad se objed završi, opet dolibaša nazdravlja »Zdravi, braćo, s desna na lijevo! Sve vam bilo srećno i lijepo i milijem bogu blagosloveno. Domaćinu hvala, Sveta mu Bogorodica dala. Koja dala, ta i uzdržala, mnogo ljeta i godina! A sad, braćo, časno sjeli, pošteno ustali, glasa poštena, obraza svijetla, megdana otvorena na tuđoj krajini!«

    Izvor: Obrad Višnjić – Golija i Golijani, Trebinje, 1987.

  5. Vojislav Ananić

    0 KRSNOJ CLAVI

    Srpski narod proslavlja pojedine svece kao svoje: slave-krsna imena. Proslavljanje pojedinih svetaca (ili događaja iz Hristogvog i Bogorodičinog života) potiče iz davnina, iz doba kada su naši preci primili hrišćanstvo. Slava je dan molitve, dan posebnog i moralnog nadahnuća slavljenika. Ona je podstrek za dela pobožnosti i milosrđa.
    Naša srpska slava je od velikog značaja za pojedince i čitav narod. Svetac je primer kakva treba da bude naša vera i naš život. On deluje kao upaljena svetlost u domu slavljenika „i razgoni mrak uma i duše. Pri svetlosti svečanog života čovek može da vidi i uputi svoj život putevima Božjim. Sveci koje slavimo su naši putevoditelji. Za njima idu cvi ljudi dobre vo lje. Sa njihovim putem se dolazi u u carstvo Hristovo.
    Bitna obeležja slave su molitva, sveća, slavski kolač i žito. U crkvi i sa sveštenikom, u domu sa domaćinom i gostima, prinosi se molitva za: domaće — svoje, goste, prijatelje i neprijatelje, dobre i grešne, bolne i nevoljne. za crkvu i otadžbinu i spasenje svih. Još se toga dana molimo i za svoje preminule pretke koji su nam slavu u amanet ostavili da je čuvamo i mlađima ostavimo.
    Saavki kolač koji osvećuje sveštenik prinosi se u čast i slavu svoga sveca na dar Hristu i sa njim slavljenik potvrđuje svoje zajedničarstvo sa Hristom i ispoveda Njegovu nepobedivost.
    Slava nije jelo i piće već sveća i kolač, kaže naš narod. Zato slavu treba slaviti pobožno, skromno i trezveno, u mudrom i ljudskom razgovoru, tako da slava bude i prijatna i bogougodna. Suvišnost u spremanju i uzimanju jela i pića su i škodljive i Bogu mrske. Naš narod smatra velikim grehom i nesrećom za domaćina i goste, ako se neko, ne daj bože opije na dan slave. Uvek treba držati na umu reči Svetog pisma: pokloni i govori: Slava Ocu i Sinu i Svetome duhu danas i uvek — amin.

    Izvor: SRPSKA IMENA I NARODNE ZDRAVICE – IZDAJE UPRAVA MANASTIRA GRGETEK

  6. Vojislav Ananić

    Krsna slava

    Krsna slava je prastari običaj u kome se, uz posebne obrede i gozbu, proslavlja hrišćanski svetitelj zaštitnik i davalac. Svaki Srbin ima po jedan dan u godini koji on slavi i to se zove krsno ime, sveti, sveto i blag dan.
    Slava je praznik “male crkve”, osnovne hrišćanske ćelije, porodice, pa svaka, pa i najmanja porodica treba da slavi Slavu. Čim se sin odvoji u posebno domaćinstvo, pogotovu kad se oženi, dužan je da proslavlja svog svetitelja, bez obzira što ga i otac i majka slave u starom domu.
    Pogrešno je shvatanje da otac treba da “preda” sinu Slavu, ili da sin počinje da slavi tek po smrti očevoj, kao i običaj da Slavu nasleđuje samo najstariji sin.
    Sin je dužan, u znak poštovanja roditelja, da tako važnu stvar, kao što je osnivanje porodice i samostalno proslavljanje Krsnog imena, otpočne sa znanjem i blagoslovom oca i majke. Slaveći Slavu, mi vršimo spomen na svetitelja koji je zaštitnik naše porodice i naš zastupnik pred Gospodom. U isto vreme mi se molitveno sećamo svih naših predaka koji su proslavljali tog istog svetitelja i slavili Slavu toga dana. To je suština i dubinski smisao srpske Slave.
    Pošto Hrišćani dele i radost i tugu sa svojim bližnjima, prirodno je da se i Slava proslavlja u krugu porodice i prijatelja. Zato se za Slavu spremaju svečanija i raznovrsna jela, sprema se kuća i u domu vlada praznična atmosfera. Krsnu Slavu ne treba svesti samo na dobar ručak ili večeru, povod da se vidimo sa prijateljima i rođacima, ili prekomerno najedanje i opijanje.

    To, onda i nije Slava. Neke Slave padaju u vreme postova (Sveti Nikola, Ivanjdan, Sveti Alimpije) i tada će se domaćin (a naročito domaćica!) postarati da goste posluži isključivo posnom hranom, pri čemu je dozvoljena upotreba ribe i ulja. Isto važi i za Slave koje padaju van postova, ali u posne dane – sredu ili petak. I u ovom slučaju se strogo poštuju pravila koje nam je Crkva naložila – poslužuju se svečanija, ali posna jela. Bogu nije ugodno, a nama nije na duhovnu korist i spasenje da u dan svoga Krsnog imena mrsimo i služimo mrsnu hranu, ako je Sveta Crkva odredila taj dan kao postan.
    Još jedan lep stari običaj vezan za Slavu koji se ponegde još zadržao je i takozvano “dvorenje slave”. Radi se o tome da domaćin i ukućani koji toga dana proslavljaju svoje Krsno ime uopšte ne sedaju, u znak poštovanja prema svome Svetitelju, već poslužuju goste i sa njima razgovaraju stojeći.
    Ovde se može povući još jedna paralela između porodice i crkve: Pravoslavni Hrišćani stoje u crkvi na molitvi, a pošto je porodica mala crkva, to njeni članovi molitveno stoje pred Bogom na dan svoje Slave. Ovaj običaj nam još govori koliko su naši stari poštovali svoga Svetitelja i sa kakvim se strahopoštovanjem odnosili prema Bogu.
    Za slavljenje Slave nephodno je imati sledeće:
    Nekoliko dana pre Slave, domaćin treba da pozove sveštenika da mu u domu osveti Slavsku Vodicu.
    Za Osvećenje Vodice treba pripremiti:
    • činiju sa čistom vodom
    • bosiljak
    • tamjan
    • kadionicu
    • sveću
    • spisak živih članova porodice
    • spisak umrlih članova porodice
    Osvećenje vodice se obavlja na istočnom zidu sobe pred slavskim ikonama, a ispred ikone je upaljeno kandilo. Činu osvećenja vodice treba da prisustvuju svi članovi porodice koji su se tog trenutka zatekli u kući. Osvećenje vodice je vrlo važan čin, jer se kroz vodo-osvećenje silaskom Duha Svetog, osvećuje porodični dom kao i svi njegovi članovi. Osvećena vodica se čuva kako bi s njom domaćica zamesila Slavski Kolač.
    Na svečano postavljenom stolu okrenutom ikoni, uoči dolaska sveštenika, treba da se nalazi: sveća na čiraku, slavski kolač, koljivo (žito), čaša crnog vina, kadionica sa tamjanom, šibica, kao i spisak članova porodice radi pominjanja u molitvi.

    Slavski kolač

    Za Krsno ime svaka kuća priprema slavski kolač. To je naročiti hleb od pšeničnog brašna zamešen s kvascem i bogojavljenskom vodicom (voda osvećena u crkvi na Bogojavljanje)ili onom koju je sveštenik osveštao uoči slave.
    Kolač se okolo opaše jednim vencem od testa, kao pojasom; po gornjoj kori prekrste mu se dva kaiša odtesta i u njih se otisnu četiri liturgijska pečata sa grčkom skraćenicom IS-HS NI-KA, što znači – Isus Hristos pobeđuje. Na ovoj kori mogu se staviti još neki ukrasi-figure, kao golub, simbol Svetoga Duha, klas pšenice, i grožđe.
    Slavski kolač se po pravilu ne seče nego samo lomi. Kolač se okreće “naoposun”, po suncu, od leve (u narodu negativne) prema desnoj (u narodu pozitivnoj) strani. To se čini radi domaćeg napretka. Istovremeno se kolač podiže u vis sa željom da se usevi podignu prema suncu i da zrelim plodom olakšaju život zajednice.
    Na svečano postavljenom stolu Slavski kolač predstavlja žrtvubragodarnosti Bogu što smo kroz Isusa Hrista i Njegovo stradanje spaseni od propasti koja bi nas stigla zbog naših grehova. Krstobrazno lomljenje slavskog kolača predstavlja stradanje Hristovo radi nas. Prelivanje prelomljenog kolača vinom (koje simbolično predstavlja krv Isusovu) znači da smo Hristovom krvlju očišćeni od svojih grehova.

    Slavska sveća

    treba da bude od čistog pčelinjeg voska. Krsnu sveću valja da zapali domaćin kad dođe sveštenik da mu reže kolač ili kad prerezan kolač donese iz crkve. Sveća obično gori ceo dan.
    Slavska sveća označava žrtvu, najčistiju i najneviniju, kao što pčele prave med, skupljajući sladak mirisni sok sa raznih čistih i mirisnih cvetova. Tako i molitva svečara i njegove porodice treba da potiče iz njegovog čistog srca i mirisne, neukaljane duše.
    Slavskom svećom se izražava svečanost praznika i radost domaćih.
    Slavska sveća pokazuje da su svečar i njegova porodica sinovi Svetlosti a ne mraka. Kao što svetlost sveće razgoni mrak tako i svetlost Hristova razgoni tamu. Slavska sveća je simbol želje i težnje svečara:
    • da upozna Svetlost života – Gospoda Boga i Njegovog Sina Isusa Hrista,
    • da svetlost Božija prosveti razum njihov, osvetli i osnaži vrline u njima i uputi uh da vreme na zemlji provedu u besprekornom hrišćanskom životu i
    • da hrišćanska ljubav zaplamti u njihovim dušama, kao što plamti i plamen njihova slavske sveće!

    Slavsko žito – Koljivo

    Pšenično zrno je simvol smrti i vaskrsenja, simvol večnog života: zrno bačeno u zemlju proklija i raspada se, ali iz njega nikne klas koji donosi mnogo više zrna. Koljivo se sprema kao žrtva zahvalnosti Bogu za date zemaljske plodove i u čast svetitelja koga slavimo, kao i za spomen na naše pretke koji su u veri živeli i koji su za veru dali svoje živote.Žito se kuva uoči Slave.
    Kad se žito skuva, voda se odlije, a žito ispere i prosuši. Posle se melje i sladi šećerom i to označava blaženi i slatki nebeski život pravednih hrišćana posle smrti, koji su svojim životom i delanjem na zemlji zaslužili.
    Koljivom se služe svi ukućani po starešinstvu odmah posle osvećenja, kao i gosti koji toga dana dolaze u kuću. Pre posluženja žitom treba se prekrstiti i to se uvek činiti stojeći, opet u znak poštovanja prema Svetitelju.
    Kako je koljivo ustanovljeno
    Car Julijan, zvani Apostat (otpadnik), beše primio Hrišćanstvo u mladosti, a kad je postao car, odrekao se Hrista i postao ponovo idolopoklonik i veliki progonitelj Hrišćana. Znajući da Hrišćani poste Veliki post, a naročito prvu nedelju ovoga da bi se pričestili, hteo je da naruši propise Hrišćanske Crkve. Zato tajno naredi upravniku Carigrada da sve što se na tržnici nalazi za jelo poprska krvlju žrtava koje se prinose idolima, kako bi se Hrišćani oskrnavili.
    Ali, Sveti Tihon, preko patrijarha carigradskog, Evdoksija, javi Hrišćanima da ništa ne kupuju na tržnici za jelo, već da kuvaju koljivo – pšenicu sa medom – i to jedu. Oni tako i učine – celu prvu nedelju Velikog posta jeli su samo koljivo. Docnije je uvedeno u upotrebu i pri proslavljanju krsnog imena – slave. Pšenično zrno je simbol smrti i vaskrsenja: zrno bačeno u zemlju proklija i raspadne se – umire, ali iz njega niče klas koji donosi mnogo više zrna.
    Koljivo se o slavi ne sprema za pokoj duše svetitelja koji se slavi, kao što neki pogrešno misle. Jer svi svetitelji su živi u Gospodu i nalaze se pred Njim kao naši zastupnici i molitvenici, a žito se sprema isključivo u njihovu čast, a nikako za pokoj duše. Zato se slavsko koljivo obavezno sprema za sve slavske dane, pa i za Svetog Arhangela Mihaila, Svetog Iliju, kao i za Bogorodičine i Hristove praznike.
    Koljivo se sprema kao žrtva zahvalnosti Bogu za date zemaljske plodove i u spomen svetitelja koga slavimo, kao i za uspomenu na one naše pretke koji su u veri živeli i na one koji su za veru dali svoje živote. Ovu činjenicu potvrđuje i molitva koja se čita prilikom blagosiljanja koljiva: … Ti sam, svedobri Care blagoslovi i semenje ovo sa raznim plodovima, i osveti verne koji budu jeli od njega, jer sluge Tvoje prinesoše ovo Tebi u slavu Tvoju i u čast Svetoga (ime sveca) i u spomen onih koji preminuše u blagočestivoj veri.

    Vino

    O Krsnom imenu vino je potrebno da sveštenik njime prelije kolač i koljivo, a ono što ostane u čaši ili flaši domaćin po običaju popije.
    Vino je supstitucija za beskrvnu žrtvu. Ono služi za prelivanje koljiva i kolača. Upotreba vina u gozbi na krsnom imenu pripada magiji koja dočarava izobilje. “Kolač se preliva vinom a dom mirom, životom, zdravljem, dobrom.”

    Ulje

    Ulje je potrebno da se upali kandilo u kući pred ikonom.

    Tamjan

    U svakoj Pravoslavnoj srpskoj kući može se naći grumičak tamjana u svako doba, po rečima jednog istoričara, “jer se Srbi svakad najpre kade, kad se god kućanski mole Bogu”, a za Krsno ime i najsiromašniji svećar kupi ga makar i najmanje.
    Tamjan se zapali i gori u blaženom dimu koji se penje prema božanstvu da ga umilostivi i odobrovolji.

    Ikona

    Slavska ikona sa kandilom postavlja se, ako je moguće, na istočnoj strani zida najuglednije prostorije u kući. Vladika Nikolaj kaže da -“mi ne obožavamo ništa i nikoga osim Presvete Trojice u Jedinici JEDNOGA BOGA. Ali mi poštujemo svetitelje, kao najbolju decu Božju i sledbenike Hristove, i njihovim likovima ukazujemo posebno poštovanje”.
    Po pravilu svaka ikona trebalo bi da je prethodno osvećena u crkvi, gde to sveštenik obavi u oltaru, “Osvećene ikone su kanali moćne Božje blagodati koja leči, preporađa, prosvećuje, ohrabruje i opominje. Gospod Bog toliko ljubi svoje svetitelje i mučenike kao najbliži krug svoje porodice, da daje čak moć i njihovim likovima kada se poštuju i njihovim imenima kada se prizivaju”.

    Zdravica

    Veoma značajan element slavskog ceremonijala je ustajanje u slavu, dizanje i napijanje zdravica. To je, po opštem shvatanju, kao i prekada, najsvećaniji čin. Ustajanjem u slavu se izražava prvobitno poštovanje sunca jer se svi učesnici obreda okreću prema istoku. Dalje, ustajanje u slavu, sem izuzetaka, obavlja se pre podne, dok sunce, odnosno dan, napreduje. Ako se ovome doda okretanje krsnog kolaca “naoposun” to jest za suncem, onda se krsno ime s razlogom može povezati sa kultom sunca, čega inače nema u kultu pokojnika.
    Veliku građu o Slavi u narodu sabrao je Vuk Karadžić i on je to činio u vreme kada su mnogi naši običaji, pa i slavski, bili vrlo sveži. Najbolji pokazatelj za to su zdravice koje se izgovaraju u određenom trenutku. Na primer, u zdravici se kaže: “U čije se zdravlje vino pilo, sve mu zdravo i veselo bilo, rodilo mu i žito i vino, ponajviše pšenica belica i u kući sve muška dečica”. Gost se, prilikom ulaska u kuću, u pozdravu obraća domaćinu rečima: “Slavio ga (krsno ime) mnogo ljeta u zdravlju i veselju”.
    Ta želja se izražava i u drugim zdravicama u kojima se na Slavi ne oskudeva: “Ko je proslavljao ove godine, proslavljao je i do godine, punu i čestitu, sretnu i bogatu, mnogo ljeta, a sve za njegova života, on i njegova deca”…

    Na Kosovu, na primer, gosti ispijaju po jednu veliku čašu za zdravlje domaćinovo i svih njegovih ukućana, a isto tako za plodnost (berićet) i napredak svake vrste. Gost kaže: “Ovu kalenicu ćemo da pijemo za domaćinovo zdravlje. Bog neka da njemu i njegovim sinovima, cerkama, snahama, unucima, unukama i svemu porodu njegovom zdravlje i sreću … svaki berićet u polju i domu, da su mu puni ambari sa žitom, guvna sa slamom i senom, torista sa ovcama i govedima, kravama i kobilama, bivolicama i volovima, tejacima i ždrebicima …”
    Slično ovome i u Slavoniji je svaka kuća imala svoga patrona kome se gosti i ukućani mole, zajedno sa kumovima i prijateljima, za ekonomski napredak kuće i za zdravlje ukućana. U ovom ceremonijalu ima i druge narodne simbolike. Koljivo se na primer u nekim krajevima uzima sa obe ruke da bi Gospod oberučke davao zdravlje i napredak u kući i domaćoj čeljadi. Zdravice se inaće menjaju unakrst “da bi godina ukrstila sa rodom i berićetom”.
    Zanimljiva je i jedna zdravica iz Metohije koja glasi: “Neka se preliju bačve sa vinom, domovi sa žitom i zdravljem, a polja sa rodom i berićetom”. Pošto se malo otpije, u istu času dolivaju još vina “da mlađi rastu”, pa se zdravica produži: “Ovako za omlađije, neka Bog omladi u domu, u toru i na svakom mestu, neka Bog mladež izvede na dobar put, te neka budu bolji od njihovih starijih”.

    Slavi i zemlja

    Slava je strogo domaći kult. U narodu se smatra, a to ima svoje mesto i u narodnim pesmama, “ko krsno ime slavi onome i pomaže”. U severoistočnoj Srbiji zajedno sa porodicom i kućom slavi i zemlja.
    Njoj se preko plodova i zdravica obraća kao živom biću. Ona slavi jer je ona stalna a sve drugo je prolazno. “Iz zemlje je sve poteklo i u nju se sve vraća” kaže se u narodu, prema tome slava je običaj i obred koji je imao veliki integracioni značaj u razvoju srpskog naroda, čuvanje njegove etničke svesti i drugih obeležja koja ga povezuju u određenu celinu, u posebnu etničku, istorijsku i društvenu zajednicu. U tome je zapravo i najveći značaj krsne slave za srpsku etničku zajednicu.

    Izvor: NOVINE – TORONTO

  7. Aleksandra Tasić Đurović

    Poštovani,

    U spisku krsnih slava na sajtu nisam pronašla krsnu slavu mog oca (Marko Tasić), koja se slavi
    31. januara, Sveti Atanasije Veliki.
    Bilo bi mi drago da je uvrstite u spisak na Vašem sajtu.
    Hvala unapred!
    Srdačan pozdrav,
    Aleksandra Tasić Đurović

    • Branko Todorović

      Poštovana Aleksandra,

      Hvala vam na javljanju.
      Uneli smo u slave i Sv. Atanasija Velikog.

      Srdačno,
      Defendor

  8. DODATAK:
    Krsna slava:-SVETI ĐORĐE(posna slava“ 9 decembar) – sv. ALIMPIJE STOLPNIK(9 decembar se pada u isti dan ali nije naša krsna slava, istog dana u mesecu (9 decembra) su u Grčkoj i Ruskoj pravoslavnoj crkvi osvećene mošti dva sveca Sv. Đorđe i Sv- Alimpije Stolpnika). „Sveti Đorđe(„posna) se pominje u trećem veku kao stradalnik za hrišćansku veru-predstavlja se kao veliki junak. U našem narodu ovaj dan se u nekim krajevima naziva Sveti Đorđe;posna“ (sv. Alimpije). Sv, Gerogije (Đorđe) preko Svete Gore, Ohridske eparhije-Zapadne Makedonije, Zete, Severne Albanije, Prizrena (Kosova-ima u Gračanici i freska manastira u vremenu Kralja Milutina) sve do Grdeličke Klisure i do dela Dejana i naseljenika u vlasotinačkim selima sa Vlasine i Trna (pripadao Srbiji do 1878.g. do berlinskog kongresa-da bi se onda Srbi iselili iz svih bugarskih gradova koji su pripali prema berlinskom kongresu Bugarskoj). Mahom je ovaj SVETAC(„posna“ Sv. Đorđe-koga nema u crkvenom kalendaru, nego tog dana piše Sv. Alimpije Stolpnik) u Prizrenu bila slava zanatalija mutavdžija, a kod stočara: za sitnu i krupnu stoku. Ovog SVECA su mahom „prenosili“ nomadi-stočari ili oni koji su iz neke „osvete“ ili ubistva morali da menjaju slave, imena i prezimena, pa i veru, kako bi se preživelo. Zato negde iz straha za svoje „poreklo“ se i teže dolazi do samog porekla nekog roda koji slavi „Sv-Đorđu(„posnu“) na dan Sv. Alimpije Stolpnika (9,decembar). U rodnom kraju ni SVEŠTENA lica ne znaju da se slavi „Sv. Đorđe“(„Posna slava“ na dan Svetog Alimipije Stolpnika-nego se samo pominje „sv.Alimpije Stolpnik“.
    Zanimljivo je da sam u istraživanjima u Srbiji nailazio na familije koje slave „posnu“ Sveti Đorđu(na dan Sv.Alimpije)-su plavi(verovatno iz Rusije poreklom, prema tom osveštenom hramu(a oni koji su crnomanjasti su po predpostavci sa ovom slavom iz Grčke-jer su u zapisima se izjašnjavali da su jedi došli sa mora ili iz Trna; dok u Zapadnoj Makedoniji od Crešneva do Ohrida se slavi kao krsna slava Sveti Đorđe Alimpije(iste fizičke odlike sam zapazio kod takvih familija sa tom slavom-podvukao:M.M). Naravno da je sama krsna slava potekla iz Svete Gore preko Prizrena, sve do severa, sa naznakom Sv.Alimpije. Smatra se da su je kao slavu prenosili nomadi ovčari i zanatlije.
    Krsna slava znači vernicima u tradiciji i očuvanje nacionalnog identiteta. To je stoga, što se toga dana slavi spomen osvećenja dva hrama sv. Veliko Mučenika Georgija (Đorđa) u Rusiji i u Grčkoj. Narod je kult oba svetitelja sjedinio u jednom. Prepodobni Alimpije hrišćanski asketa iz 7. veka, potiče iz Male Azije; po predanju živeo je 120 godina. O službama i velikdenima Srbi su se sakupljali oko starih manastira. Slavili su Sv. Alimpija Stolpnika (reč Stolp na makedonskom znači stub, po kome je dobio naziv Stolpnik) za koga se u narodu verovalo da je pregazio čumu(kugu) , odbijao nezdrave vetrove i činio čudesa“.

    NAPOMENA: Svi u selu Dejan(Gornji i Donji Dejan sa mahalama slave 9 decembra krsnu slavu SVETI ĐORĐE(„posna“ slava)-istog dana kada se pada i slava „Sv. Alimpije STOLPNIK, delom u selima :Zlatićevo, Svođe, Boin Dol, Donji Dejan, Kruševica, Donja Lomnica, Vlasotince i u nekim selima ispod Vlasotinca. Mahom je ovaj SVETAC(„posna“ Sv. Đorđe-koga nema u crkvenom kalendaru, nego tog dana piše Sv. Alimpije Stolpnik) u Prizrenu bila slava zanatalija mutavdžija, a kod stočara: za sitnu i krupnu stoku Postavio:Miroslav B Mladenović Mirac, Vlasotince Srbija 21.novembar 2017.g https://www.poreklo.rs/2013/03/31/poreklo-prezimena-zaseoka-predan%C4%8Da-selo-gornji-dejan-vlasotince/

    *

  9. Slobodan Marković

    Slavim časne verige.Sin sam od ocaBlagoja i od dede Živka a pradedeIgnjata Marković
    Svi su živeli u selu Bukor kod Šapca
    Želeo bih da saznam odakle su došli njijovi očevi i dedovi i sa kog terena ili područja
    Istraživao sam u manastiru u Krivaji
    ali su sve knjige rođenih i umrli u periodu
    Do 1950 odneli db službe
    Pomognite unapred zahvalan