Poreklo stanovništva sela Dušići , grad Podgorica (Crna Gora). Prema studiji Pavla S. Radusinovića „Stanovništvo i naselja zetske ravnice od najstarijeg do novijeg doba, druga knjiga“ iz 1991. godine
Ovo malo selo nalazi se blizu sredokraće puta Tuzi — Mataguži, sa njegove istočne strane. Sjeverno je od Vranja, istočno od Vladni i zapadno od puta Tuzi — Skadar. Prilično podvojeno od okolnih sela, smjestilo se u »polju« na dosta oskudnoj šljunkovito-konglomeratičnoj podlozi, koja je u naseljenom dijelu atara dugovremenom obradom znatno kultivirana. Oko tog produktivnog kompleksa na svim stranama širi se »polje« koje čini komuničnu osnovu sela. Ona zahvata najveći dio atara, čija je površina 600 hektara, tj. 6 km2. Glavni seoski put je u stvari krak kojim je selo povezano sa putem Tuzi —Mataguži — Golubovci.
Selo se do prvog poratnog popisa (1948) uglavnom nazivalo Burgovi. Tako ga naziva i Jovićević. Ovo stoga što se u njegovom užem ataru nalaze omanji humovi (hum — burg). Na jednom takvom uzvišenju (kota 76 m), blizu Dušića, vidni su ostaci zidina napravljenih od većih, grubo pritesanih kamenih blokova. Širina zida je oko 1 metar, a graćen je u suhomeđi. Na platou uzvišenja nađeni su fragmenti keramike (gradinske, rimske), a sa južne strane u podnožju »gradine« pri obradi imanja nalaženi su ostaci zidova rađenih u malteru i opeci. Tu je, udaljen oko 500 m, pronađen i veoma stari, aktivni bunar. Sa sjeverne strane huma, u njivama su nalažene monete i fragmenti praistorijske keramike. Arheolozi pretpostavljaju da se ovdje radi o jednom praistorijsko-helenističko-rimskom nalazištu. Riječ je, dakle, o starom naselju, čije ime je ostalo nepoznato. Ovo mjesto se ni kasnije u srednjovjekovnim ili turskim pisanim izvorima, koliko je za sada poznato — ne spominje. Ne javlja se ni u Boličinom popisu.
Jovićević je 1925. godine u njemu evidentirao 8 kuća sa tri katolička bratstva — doseljena iz nedalekih Gruda (Krševo). Prema zvaničnom popisu, selo je tada imalo 10 domaćinstava sa 39 stanovnika. Mećutim, 1941. godine glavnina sela imala je 15 domaćinstava sa oko 135 stanovnika, a u zaseoku Preljaj (Vuljaj) bila su 3 domaćinstva sa oko 30 stanovnika. Do 1948. godine broj jednih i drugih popelo se na 34 : 183.
Selo je 1941. godine brojalo 6 kuća, a zaselak Preljaj jednu. Meću prvima bile su četiri kule u kojima je živjelo po nekoliko familija i 2 prizemne kuće. U jedinoj kući u Preljaju, u stvari kuli, živjele su tri familije. U kulama se živjelo na spratu, ispod kojega je bila konoba. Prizemne su bile bez patosa i pokri- vene slamom. Rastojanje meću kućama bilo je 100 — 300 m. U svima se koristilo ognjište. Uz kuće, uglavnom u okviru dvorišta, bilo je još 6 pojata za stoku, 8 svinjarnika i 7 živinarnika. Desetak godina uoči posljednjeg rata, u selu se nalazio omanji dućan, u kojemu su se mogle kupiti razne sitne potrebe.
Od starih ostataka u selu mještani pokazuju mjesto zvano Mure (zidine) u podnožju brda Burg; kažu da su njihovi stari ljudi zapamtili ostatke starih zidina na tom mjestu. Za naziv sela kažu da potiče od imena (Duša) nekadašnjeg stanovnika sela, koji nije osatvio potomstvo. Zaselak Preljaj dobio je ime po Prelji, čiji potomci tu žive.
Godine 1941. u selu su živjela dva bratstva Siništaj i Vuljaj. Oba su se doselila iz Gruda (Krševo) zbog ekonomskih razloga. Prvi smatraju da su doseljeni prije oko 350 godina, dok se za druge misli da su došli oko 200 godina poslije prvih. Prije dolaska ovdje, Siništaji su se nekoliko godina zadržali u Šipčaniku kod Tuza.
Iz sela je emigrirao samo jedan mještanin (u Prištinu) i to u periodu 1918—41. godine. Tokom rata (1941—45) poginulo je i umrlo oko 13 mještana.
Osim ljeti, kada su ovce izgonjene na planinu, selo je okolne komunice u polju koristio tokom čitave godine, bez obzira na vremenske prilike; snijeg se na tlu kratko zadržava. Na planinu su ih davali Kučima, na čuvanje. Iako malo, ovo selo je u predratnim godinama držalo oko 500 ovaca.
Ribolovom (na Skadarskom jezeru) su se vrlo malo bavili; obično pojedinačno. U mećusobnom ispomaganju najviše su upražnjavali mobu.
IZVOR: Pavle S. Radusinović, “Stanovništvo i naselja zetske ravnice od najstarijeg do novijeg doba, druga knjiga“ iz 1991. godine (str. 111-112).
Komentari (0)