Poreklo stanovništva sela Balabani, grad Podgorica (Crna Gora). Prema studiji Pavla S. Radusinovića „Stanovništvo i naselja zetske ravnice od najstarijeg do novijeg doba, druga knjiga“ iz 1991. godine
Nastalo na starom putu koji je od Cijevne preko Mojanovića, Golubovaca, Bigaćana i Gostilja vodio prema Skadarskom jezeru (Zetici), naselje se u njihovom nizu, kao drumsko selo, razvilo izmeću Golubovaca i Gostilja, odnosno jezera. Na pravcu tog puta, koji je morfološki predisponiran “nekadašnjim koritom Cijevne ili nekog prvobitnog rukavca Morače”, naselje se svojim položajem »našlo« na području izmeću sjevernog nevodoplavnog i južnog vodoplavnog dijela Zete. U ekstremnim vodoplavima jezera, i ono povremeno biva zahvaćeno izvjesnim povodnjem, koje na zablaćenom tlu seoskog atara uslovljava odrećene teškoće i nevolje. Svojom prosječnom dužinom (sjever – jug) od oko 5 km i širinom (istok – zapad) od oko 2 km, atar sela zahvata 1.045 hektara, tj. oko 10,5 kmg.
U sastavu naselja su dva zaseoka (dajela) – Polje i Bišćani (ka Šušunji) čija je međusobna udaljenost oko 0,7 km, a u sastavu atara – dvije komunice: Žabije seoske po sredini sela i Polje Veliko i Malo – udaljeno oko 0,5 km. U najvećem dijelu sela, počev od Karačinog (Karadžića) potoka, odnosno istoimenog mosta preko njega, koji ga razgraničavaju od Golubovaca, kuće su manje-više poređane u nizu duž pomenutog puta. Svojim licem i dvorištima okrenute su prema njemu, tako da je on istovremeno i glavna seoska ulica od koje se račvaju putevi i puteljci prema drugim kućama, imanjima i komunicama.
Mada o ovom selu nema starijih pomena, nema sumnje da je i ono, s obzirom na pomenute nalaze arheoloških ostataka u Golubovcima i Gostilju, staro naselje. U tom smislu vrlo su značajni prvi podaci o njemu koje je u svom popisu saopštio M. Bolica. Prema njemu, Bišćani su 1614, godine imali 70 domova sa 177 vojnika. Budući da Bolica daje posebne podatke o Golubovcima (100 : 245) na jednoj i Gostilju (70 : 200) na drugoj strani, logično je da podaci o Bišćanima obuhvataju i Balabane ili njihov dio, a vjerovatno i Šušunju ili opet jedan njen dio. Moguće je da Boličini podaci o Golubovcima obuhvataju i dio Balabana. Na osnovu ovoga, moglo bi se smatrati da je naselje svoj sadašnji naziv dobilo kasnije.
U Bišćanima je, kako izgleda, bio manastir, odnosno metoh Vranjinskog manastira. »Bišćani su«, kako je zapisao Jovićević, »po uvjerenju Zećana bilo veliko i bogato selo i u blizini manastira bilo je jedanaest ublova«. U doba Turaka su i u ovom selu, uključivši Bišćane, živjela relativno brojna poturčena bratstva. Bili su tu: Kinkovići (5 kuća), Hebovići (6), Sujovići (5) i Kurtovići (5), a u Bišćanima: Đurđevići (4), Kadrovići (3) i Pirovići (2).4 I oni su se, zajedno sa golubovačkim muslimanima, meću prvima iselili iz Zete. Godine 1925. Jovićević je u selu evidentirao 99 kuća sa 26 bratstava, od kojih u Bišćanima 3 kuće sa 3 bratstva. Po zvaničnom popisu, selo je tada imalo 99 domaćinstava sa 509 stanovnika, od kojih u Bišćanima 4 : 16. Godine 1941. bilo je 112 domaćinstava sa 570 stanovnika, od kojih u Bišćanima 3 : 16, u Malom Polju 8:32 i u Veljem Polju 2 : 10. Osam godina kasnije (1948) selo je imalo 120 domaćinstava sa 650 stanovnika.
Prije balkanskih ratova u Ameriku je radi zarade šplo i vratilo se 8 mještana, a u periodu 1918—41. iselilo se 6 doma- ćinstava, i to 5 na Kosmet i 1 u Bevćeliju. Isto tako i u periodu 1941-45. iselilo se 6 mještana, koji sada imaju svoja domaćinstva – u Beogradu 4 i po jedno u Novom Sadu i Banja Luci. Riječ je o licima koja su završetkom rata ostala tamo da žive. Poginulih, umrlih i nestalih u tom periodu bilo je 36 mještana.
Od svih kuća (1941) 106 su bila prizemne i 6 na spratu sa konobom (jedna od njih u Bišćanima). Uz njih, selo je imalo poveći broj manjih pojata i svinjaca. Gustina kuća, uključivši dvorišta, mjestimično je bila znatna, ali ne i tjeskobna. Prosječno rasto- janje među njima u glavnini sela iznosilo je oko 25 m, u Bišćanima oko 30 m i u Polju oko 200 m. U selu je samo jedno domaćinstvo koristilo šporet i ognjište, a sva ostala samo ognjište. Selo nije imalo školu i crkvu, nego je na iste bilo upućeno u Golubovcima.
Poreklo familija sela Balabani
U 1941. godini u selu je živjelo 29 bratstava, i to:
Aligrudići (15 :75) za koje se ovdje kaže da su iz Gruda (Hercegovina), odakle su prije četiri vijeka došli u Lješansku nahiju. Tu su, kako predanje kaže, bila dva brata, od kojih se jedan zbog krvne osvete doselio u Zetu, a druti se zadržao kod prijatelja u Bojanića, uzevši njihovo prezime. Prije su se prezivali Markovići. Ovaj što se doselio u Balabane prozvao se (po Grudi) Aligrudić.
Peličići su se (13 :65), prema ovdašnjem kazivanju, doselili iz Banjana prije više od 400 godina. Rođakaju se sa Alivodićima.
Boljevići (4:20) su došli iz Lješa (Albanije), navodno zbog krvne osvete, i to prvo u Crmnicu, gdje se po njima nazvalo selo Boljevići. Bila su tri brata, od kojih se jedan poturčio, ali se, kako kažu, i danas prezivaju Boljevići. U Zetu su se doselili prije oko 300 godina.
Kukuličići (4:20) su takođe iz Lješa; doseljeni su »veoma davno«, prije 400 – 500 godina. Prvo su se nastanili ovdje. Rođakaju se sa Petrovićima u Ponarima.
Filipovići (1:6) su došli iz Radeće (Piperi) prije nešto više od 100 godina. Po širem bratstvu su Dragišići. Filipovićima su se nazvali poslije vučedolske bitke u kojoj su Luka i Pero, sinovi Filipovi, uhvatili Osman-pašu i jednog bimbašu. Oni su se, po ocu Filipu, nazvali Filipovići. Zbog tih zasluga knjaz Nikola im je, po oslobođenju Zete od Turaka, darivao imanje u Balabanima i Golubovcima — »na Lekića kuli«. Rođaci su sa Matovićima i Otovićima, kao i sa kućom Rajovića u Spužu.
Bečići (12:60) su sa Čeva; doseljeni prije oko 350 godina – zbog krvne osvete. Rođakaju se sa Vukotićima i Dragovićima.
Batrovići (6:30) su doseljeni iz Crmnice (Tomići) prije oko 300 godina. Ranije su se prezivali Đonovići.
Pešukići (4:20) su došli iz Lješanske nahije prije oko 180 godina. Prvo su se doselili u Botun, a tridesetak godina kasnije, zbog siromaštva, ovdje.
Prenkići (1:6) su, zbog krvne osvete, doseljeni iz okoline Cetinja prije oko 300 godina. Naselili su se u Gostilju, a u Balabane su prešli 1941. godine.
Krkotići (3 : 15) su iz Lješanske nahije (Krusi). Prije doseljenja, najprije su živjeli u Vraki, odakle su se 1925. godine preselili na Kosovo i najzad 1941. godine ovdje.
Markovići (2 :8) su iz Lješanske nahije (Buronji). Prije oko 110 godina preselili su se u Vraku, a zatim, zbog krvne osvete, 1922. godine ovdje.
Roganovići (2 : 10) su, zbog krvne osvete, došli iz Vrake 1910. godine, a daljom starinom su iz Cuca (ili Progonovića).
Đurovići (1 :5) su prešli iz Vuko- vaca prije pedesetak godina.
Korovići (4:20) se smatraju jednim od najstarijih bratstava u Zeti. Govori se, kaže Jovićević, »da su oni ostatak naselja (stanovništva – P. R.) iz starih Mataguža, odakle su se preselili u Balabane, gdje i danas žive … I u Mahali je bilo Korovića, oni su izumrli. Slave sv. Nikolu. Jedan ogranak Korovića zove se Mišolići«.
Mišolići (5:25) se takoće smatraju meću najstarijim bratstvima u Zeti. Rođakaju se sa Korovićima.
Miranovići (5 :25) su poslije kosovskog boja preko Albanije, gdje su se duže zadržali, došli prvo u Vranj, a odatle su, uskoro zatim, prešli u Donje Kokote. Otuda su se prije oko 100 godina doselili ovdje. Prema verziji bratstveničkog predanja ovdašnjih Miranovića od dva doseljena brata sa Kosova razvila su se bratstva Miranovići, Asanovići i Radovići (u Lješanskoj nahiji).
Asanovići (3 : 15) se drže istog predanja.
Vukovići su iz Lješanske nahije. Doseljeni su prije 200 godina. Bliži su rod sa Bojanićima.
Kneževići (4 : 25) su iz Dajbaba. Doseljeni su prije oko 250 godina.
Radonjići (1:5) su iz Kuča; doseljeni prije oko 130 godina.
Vučinići (1:6) su iz Velestova; došli su prvo u Golubovce prije oko 250 godina, a u Balabane prije oko 70 godina.
Milovići (1 :6) su iz Kuča (Bezjovo); doseljeni na miraz prije 50 godina.
Popovići (6:3); jedni su iz Kuča (Drekalovići), doseljeni prije 130 godina; drugi Popovići su iz Srbije doseljeni prije četiri ili pet vjekova; prvo u Mahalu, pa zatim prije oko 200 godina u Balabane.
Piperovići su iz Pipera (Mrke); doseljeni u Mataguže prije oko 150 godina, a dvadesetak godina kasnije prešli u Balabane.
Marovići (5 :25) su iz Lješanske nahije; doseljeni prije oko 300 godina.
Ćorovići (1 : 6) su se, zbog krvne osvete, doselili iz Vrake prije 70 godina; naselili su se u Bišćanima.
Ivančevići (2 : 10) su iz Pipera; doseljeni prije oko 150 godina.
Stanišići (2 : 10) su iz Bratonožića; doselili su se u Bišćane prije oko 150 godina.
Pored znatno očuvanih bratstveničkih imovinskih potesa, i u komunici Velje polje odrećene dionice nose bratstveničke nazive, kao Aligrudića, Stanišića i Bečića polje. Ipak, sve su one, kao i Malo polje i Žabije bile seoske ispaše; najviše su korišćene zimi i s proljeća. Tokom ljeta stoka se izgonila u »balabanske lugove« na zajednička prijezereka imanja, zvana Porube, Ambo, Bečevića livada, Boromade. Takoće su postojala i zajednička ribolovišta, zvana Korovića ambunos i Kurtovića pljaca, a isto tako i stočna pojilišta — Pantovac, Svijenač i Gostiljska rijeka. Voda za piće bili su izvori Smokovac, Pantovac i Jovanovi studenci.
IZVOR: Pavle S. Radusinović, “Stanovništvo i naselja zetske ravnice od najstarijeg do novijeg doba, druga knjiga“ iz 1991. godine
Komentari (0)