Naša imena i prezimena

3. avgust 2012.

komentara: 40

Saradnik portala Poreklo Vojislav Ananić piše o poreklu srpskih imena i prezimena 

„Ono što je azbuka u jeziku, a brojevi, zbirovi i integrali u matematici – to je rodoslovlje u istoriji i etnologiji familije, roda i naroda. Narod bez rodoslovlja, narod bez učiteljice života – istorije“ – čika Laza Gružanski (Bogoljub M. Lazarević – Andrić)

Rodoslovlje (genealogija, vodi poreklo od grčkih reči genea „porodica“ i logos „znanje“) je nauka koja proučava porodičnu istoriju i poreklo. Ono se bavi pronalaženjem predaka neke osobe i ostalih potomaka tih predaka, pri čemu se koristi istorijskim dokumentima kako bi se ustanovila biološka, genetička ili porodična srodnost.

Rodoslov i istorija porodice se razlikuju u značenju: dok je rodoslov tek faktografski pregled ličnosti i njihove međusobne istorije, istorija porodice (familije) sadrži i životne detalje i sadržajno je bogatija. Da bi se proučavala patronimija, nauka o prezimenima, mora se najpre dobro savladati onomastika, nauka o imenima i njihovom poreklu, kad i gde su se pojavila, kod kojih naroda, jer svako prezime najčešće potiče od imena nekog od predaka.

Mnoga jevrejska (semitska) imena, koja su izvedena iz Biblije, su pretvorena na srpski način, npr. Johanan, pa grčki Joanis, pa srpski Jovan, Danijel – Danilo, Mose – Mojsije, Atanas – Atanasije, Petar – Petronije…

Mnogo je imena koja su preuzeta od drugih naroda, ali su naša, srpska prezimena, uglavnom slovenskog porekla. Najviše imena među Srbima vodi poreklo od narodnih reči bog, brat, rad, drag, mil… Srbi često daju imena i prema važnim ličnostima iz svoje istorije. U srpskom narodu čovek i njegov karakter poistovećuju se sa imenom. Tako se rđava i ukaljana imena na zlu glasu, kukavica, izdajnika, zlikovaca, lopova, ljudi bez časti, poštenja i junaštva ne množe. Srbi su se izborom imena borili za opstanak, dobrotu i lepotu, za zdravlje i protiv zlih sila, za mladost i radinost, blagost i mir. Ljudi umiru, ali zapisi imena ostaju.

Naša današnja znanja o prezimenima proizilaze iz činjenice da se s njima rađamo pa su stoga ona nešto uobičajeno, nešto o čemu ni ne razmišljamo. Ime nam redovno daje neko kome smo dragi, majka, otac, rođak, kum ili neki porodični prijatelj. Stoga imena gotovo bez izuzetka iskazuju neku dobru, poželjnu karakteristiku ili iskazuju nadu da će njegov nosilac postići cilj zadan imenom.

Prema knjizi „Lična imena kod Srba“ Milice Grković, Srbi raspolažu sa preko 11.500 različitih imena (7.899 muških i 3.612 ženskih). Od muških imena 4.785 je slovenskog porekla, a od ženskih 2.142 istog porekla. S prezimenima je u dobroj meri drugačije: njih nam daju oni udaljeniji, ravnodušni i manje dobronamerni, pa otuda ponekad i rugalačka prezimena. Prezimena, u stvari, uvek nasleđujemo od svojih predaka. Ime i prezime su lična karta svakog čoveka. Ime predstavlja i oličava ličnost, prezime tradiciju, poreklo, korene i pretke.

U prva prezimena u Srba mogu se ubrojati i slovenska plemena Ljutići, Bodrići… još iz 9. veka. U 13. i 14. veku, u mnogim krajevima, nije još bilo ustaljeno prezime kao drugi član imenske formule. Veliki privredni prosperitet postignut je u srednjevekovnoj državi Nemanjića. On je bio ispred dostignuća tadašnjih evropskih zemalja. Čak i posle Kosovske bitke srpska država je pod vladavinom Stevana Lazarevića, a naročito Đurđa Brankovića, spadala u red najbogatijih država tadašnje Evrope.

Srpsko selo u Vojvodini nastaje i formira se još u doba seobe naroda 1690. Godinama su Srbi bili jedini stanovnici južne Panonije da bi povremeno bili pod vlašæu Bugarske, Vizantije, Mađarske, Turske, pa Austrougarske. Boreći se za svoja prava, uspeli su da sačuvaju svoj integritet. Kao dobri ratnici čuvali su više od dvesto godina granice austrougarske monarhije. Srbi u krajevima pod Mlecima, Ugrima ili Austrijom, imaju prezimena u 15, 16. i 17. veku.

Naša prezimena mahom nastaju tako što se prisvojni umetak –ev, ili – ov i sufiks – ić dodaju imenu oca, majke, dede… Srbi u tuđini, najbolje se raspoznaju po jeziku i imenima i prezimenima. U nekim prezimenima, niti se čuje a niti označava u pismu intervokalsko J: Ilić (prema Ilijić), Ananić (prema Ananijević)… I još nešto: naši ANTROPONIMI (muška i ženska imena) iz tih dalekih vremena, beleženi su isključivo tuđom grafijom, s pogreškama koje nisu u duhu glasovnih vrednosti našega jezika.

Zapadna Evropa je širila talas identifikacije prezimenom kao stalnim i naslednim članom dvočlane imenske sintagme. U Hrvatskoj se počinju uvoditi PREZIMENA od Tridentskog koncila (1545 – 1563. godine) – kada su se počele kao obavezne voditi matične knjige rođenih, venčanih i umrlih.

Najstariji popis stanovništva Srbije potiče iz 1476. godine. Posle ovog, Turci su izvršili još šest popisa u periodu od 1516. do 1572. godine. Beleženje imena i prezimena u matičnim knjigama nije vršeno istovremeno u svim srpskim krajevima. Tako je Mitropolit Karlovački Pavle Nenadović izdao 26. 6. 1753. okružnicu o uvođenju i vođenju matica rođenih, venčanih i umrlih. Naredbom kneza Aleksandra Karađorđevića prezimena se uvode od 1842. godine, a u Turskoj tek od 20. veka. Za period od 1863. godine pa dalje, već je lakše. Tu postoje u prvom redu pisani podaci o rođenima, venčanima i umrlima.

Prezimena su ustaljena i bez teškoća se može rekonstruisati deo porodičnog stabla do današnjih dana. Generalno se može reći da su se prezimena u svom današnjem obliku često prilično „odmakla“ od početnog oblika zbog glasovnih promena i vladajućeg jezičkog standarda. Državne matične knjige prva je uvela Engleska, 1538. godine, a godinu dana kasnije takvu praksu počinje sprovoditi i Francuska. U 18. i 19. i ponegde 20. veku crkvene matične knjige služile su kao državna evidencija, npr. u Austriji od 1751. do 1939. godine, a u Nemačkoj do 1876. godine. U nekim državama i danas vlada takva praksa – Crkva ima ulogu državnih matičnih ureda.

IZVOR: Velibor Lazarević „Srpski imenoslov“, BOOK MARSO, 2001, Beograd; Petar Stevanović „Onomastikon“, izdaje „Orfelin“, Beograd, 2001; Velimir Mihajlović „Srpski prezimenik“, „Aurora“, Novi Sad, 2002; Petar Šimunović „Naša prezimena“, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1985; Bogoljub M. Lazarević – Andrić „Praktikum rodoslova – porodičnog stabla“, „Čigoja štampa“, Beograd, 1998)

PRIREDIO: Saradnik portala Poreklo Vojislav Ananić

 

 

Komentari (40)

Odgovorite

40 komentara

  1. milan

    mozete li da mi date sve sto imate o prezimenu KUNOVAC rodom iz Bugojna odakle je Aleksandar Vucic

    • Branko Todorović

      Portal Poreklo nema neku automatsku bazu koja bi po zahtevu samo izlistala sve podatke za prezime koje se traži. Podaci koji se objavljuju zasnivaju se ili na dostupnoj literaturi ili na ličnim saznanjima onih koji odgovaraju u komentarima.

      Na osnovu podataka koji su objavljeni na portalu Poreklo prezime Kunovac srećemo npr. u knjizi Milete Vojnovića Pljevaljski kraj, gde se spominju tri kuće Kunovaca u Jahovićima.

      Osim toga može se videti da se termin Kunovac javlja i kao toponim na prostoru Like i Dalmacije.

      Na prostoru Republike Hrvatske pedesetih godina zabeležen je samo jedan Kunovac i to u Splitu, dok je na Popisu stanovništva Republike Hrvatske iz 2001. godine, ovo prezime zabeleženo u najvećem broju u Zagrebu (11), Posavskim Brezima (4), Osijeku (3)… u manjem broju na prostoru Zapadne Slavonije i Dalmacije.

      Predlažem da pogledate digitalizovanu literaturu koja je objavljena na Digitalnoj biblioteci portala Poreklo.

      Osim toga, mogli biste nam reći koju slavu slave Kunovci iz Bugojna, tako bi se dalje sa većom sigurnošću mogla vršiti poređenja sa drugim Kunovcima, koji se eventualno nađu ili sami ovde jave.

  2. Filip

    Moze li nesto o prezimenu Erdoglija?

  3. srdjan

    Da li mozete nesto vise reci o prezimenu batjaktarevic

  4. Rade Brakočević

    Na koje Barjaktare(o) viće mislite? Je li greška :”batjaktarević”, kako ste naveli. Odakle je prezime, koja krsna slava? Šta vi znate?…

  5. Miloš Rajčić

    Ja znam da prezime Rajčić je jedno od najstarijih prezimena, staro je oko 4 veka .Starosedeoci su u Radincu ali su se preselili sada su na papazovcu.molim vas pomognite mi da saznam još o mom prezimenu.

  6. ranko vajukić

    Moli0 bih vas da mi napišete poreklo prezimena Vajukić. Ima nas opština laktaši, Republika srpska, kikinda,Beočin..Hvala

  7. Ana Sarvanović

    Poštovani,
    Volela bih da saznam nešto više o poreklu svog prezimena – Sarvanović. Nas je jako malo u Srbiji (oko dvadeset). Jedino što znam jeste da je deda, Miodrag Sarvanović, živeo u Užicu, a njegovi roditelji u Gornjem Milanovcu. Slava koju slavimo je Aranđelovdan. Ostale Sarvanoviće ne poznajemo, a neki od njih su u Pirotu.
    Značila bi mi i informacija gde mogu sama da istražim o prezimenu.

    Unapred zahvalna,
    Ana Sarvanović

  8. milorad

    Poštovani,
    interesuje me geografsko poreklo familije Šilić, odn. gde se sve danas mogu naći na teritiji bivše SFRJ

    zahvalan Šilić Milorad

    • Bata iz Banata

      Moja školska drugarica iz kikindske Gimnazije, je bila Mirjana Šilić (rođena 1947. godine), udata Čangalović u Beogradu.

  9. Mira

    Po[tovani,
    Interesuje me poreklo familije Lazarević iz Donjih Leskovic akod Valjeva, koji slave krsnu slavu Jovandan .

    Zahvalna,
    Mira Jovanović

  10. vojislav ananić

    I
    ZANIMLJIVI SRPSKI PREZIMENIK – Srpko Leštarić
    Jedan pokušaj stvaranja kataloga ređih i neobičnih srpskih prezimena
    PRISTUP
    Srećući tokom života ljude iz raznih naših krajeva, sretao sam se stalno s novim i novim, ponekad vrlo živopisnim prezimenima. Zanimljiva prezimena mogla su se često čuti i na radiju ili zapaziti u novinama i odjavnim špicama domaćih filmova i televizijskih emisija. Među svakih dvadeset ili trideset svakodnevnih, sto puta viđenih i oduvek znanih prezimena, ukazalo bi se poneko manje ili više neobično, veoma lepo, ili kao krojeno s namerom da iznenadi ili ispadne zabavno. Više puta sam čuo da polovina svih Srba nosi pedesetak najčešćih prezimena, ali niko nije znao da kaže koliko može biti onih drugih, manje poznatih i izvedenih ne od ličnih imena nego od nadimaka i od naziva za stvari i pojave. Jedino se uzimalo kao nesumnjivo da najneobičnija prezimena dolaze sa rubova srpskih etničkih prostora – iz Krajine, Like, Dalmacije, Hercegovine i Vojvodine.
    Proticale su godine, a obilju zanimljivih prezimena kao da nije bilo kraja. Prezimena kakva nikada ranije nisam čuo i koja bi mi često izmamila osmeh, pojavljivala su se neumorno, jedno po jedno ili dva po dva, kao pčele iz košnice. U jedan mah palo mi je na um da srpskih prezimena možda ima dva i tri puta više nego Srba! Apsurdnu, kakva jeste, tu malu misao više puta sam izricao u dokonom društvu pre gotovo pola stoleća, zabavljajući prijatelje prigodnim primerima. Nisam ni slutio da će me to jednoga dana dovesti dotle da počnem da beležim neobična prezimena, da pravim spisak koji će mi se u jednom času oteti, početi da mi diktira kako da ga radim, da bi se na kraju pretvorio u katalog dovoljno velik da liči na pravu knjigu.
    NASTANAK PREZIMENA
    Prva prezimena su u celom svetu nastajala kao prisvojni pridevi od očevog (otuda termin patronimi), a ređe od majčinog imena (matronimi). Tek s porastom stanovništva i formiranjem sedelačkih društvenih aglomeracija, pa i urbanih celina, pripadnici određenih bratstava počinju da sebe označavaju zajedničkim imenom, većma po starešini bratstva ili kakvom znamenitom pretku iz nedavne prošlosti, koji tako dobija status rodonačelnika. Otuda se u mnogim jezicima prezimena i zovu familijarnim imenima (npr. engl. /atpu pate, rus. familt)
    Potreba za ovim šire prepoznatljivim „nadimenima“ osetila se još u antici, među takozvanim plemstvom, radi jasnijeg isticanja i očuvanja naslednih prava unutar rodova koji su se počeli izdvajati svojim bogatstvom i uticajem. Glavni način za tvorbu prezimena bio je dodavanje prisvojnih nastavaka na lično ime oca, a kadšto i nekog ranijeg pretka. Takvi su, recimo, slovenski nastavci -ov, -ev, -in, -ski, -cki, -ški, -čki, koji označavaju pripadnost. U slovenskim prezimenima čest je deminutivni nastavak -ić/-ič dodat na lična imena ili nadimke, jer se tako najjednostavnije označavaju potomci, tj. mali od nosioca datog imena Većina srpskih prezimena završava se upravo tim nastavkom, koji u početku ni kod Srba nije proizvodio trajno prezime, već se uzimao kao oznaka očinstva, prezime u jednom kolenu. No, ma koliko ovo bio rasprostranjen mehanizam i u kasnijoj tvorbi stalnih prezimena kod Srba, pogrešno je mišljenje da su samo prezimena na -ić prava srpska prezimena, ili da su „srpskija“ od ostalih. Sasvim slični koncepti (mada ne uvek i isti jezički mehanizmi) korišćeni su za oblikovanje porodičnih imena kod mnogih naroda.
    U poznom srednjem veku među evropskom vlastelom uzimanje stalnih prezimena postalo je pravilo, pa je to važilo i u Srba. S druge strane, feudalci su imali više praktičnih razloga i za oprezimenjavanje svojih potčinjenih, pa i samih kmetova. Na prvom mestu bilo je razrezivanje, naplata i evidencija naplaćenog poreza, zatim i služenje vojne obaveze. Pri tome, često su koristili postojeće ili i sami smišljali nove nadimke, često šaljive i posprdne, ili izvedene od imena životinja, biljaka, zanata, ili od telesnih ili karakternih osobina koje su se mogle pripisati pojedincima, a koji će nekima od potomaka tih ljudi kasnije postati zvanična prezimena.
    Crkva, koja je bila najmoćniji i najbolje organizovani feudalac, bila je, i s verskog i sa staleškog gledišta, zadužena za nadzor i popisivanje puka najpre radi sopstvenog materijalnog obezbeđenja, a i u cilju sprečavanja incesta, ranih i nepriličnih brakova, širenja jeresi, svakovrsnih utaja itd. Tako su u katoličkom i protestanskom delu Evrope, gde je ta praksa uzela maha već u 16. veku a započeta još u 13. ili ranije, jednom zapisana prezimena postajala stalna, nepromenljiva i nasledna. Tridentski sabor je 1563. godine usvojio odluku o vođenju matica krštenih i venčanih, a 1614. papa Pavle V uveo je i obavezu vođenja matica umrlih za sve staleže. U nekim drugim zemljama pak, kao što je dobar deo arapskog sveta, dalekoistočnih i afričkih naroda, slična praksa nije se ustalila ni do dan-danas.
    Završna etapa nastanka prezimena na teritoriji nekadašnje Austrougarske imperije dogodila se 1780. godine, kada je veliki reformator Jozef II proglasio formulu ime+prezime za zakonsku obavezu, što je i tamošnjim srpskim porodicama donelo trajna prezimena, ako ih već nisu imale i pre toga, što autohtono, što pod austrijskim i pod mletačkim uticajem. U poluoslobođenoj Srbiji sredinom 19. veka stalne promene prezimena po tradicionalnom obrascu (očevo ime s deminutivno-prisvojnim nastavkom) stvarale su velike probleme poreskim, sudskim i policijskim vlastima, kao i školstvu i crkvi. Stoga je knez Aleksandar Karađorđević 1851. godine naredio uspostavljanje trajnih, naslednih prezimena po najstarijim i najznačajnijim precima. Kneževoj uredbi trebalo je čitavih pola veka da zaživi u našem narodu i tek oko 1900. godine prezimena su u Srbiji ustaljena, a tek po završetku Prvog svetskog rata sistem identifikacije pomoću prezimena našao se u punoj primeni na celom Balkanu.
    PREZIME NIJE KAPIJA DUŠE
    Svakome se sigurno desilo da, kada čuje kakvo zgodno skovano prezime, kao, recimo, Nakićenović, Pristojković ili Pletikapa, ili neko koje vrca humorom, kao Tresigaća, Palibrk ili Krkobabić, i nehotice usmeri pažnju na tu stranu, kao da će i videti nešto ekstravagantno ili da želi da pronikne u karakter osobe koja to prezime nosi. Nomen est otep, kaže drevna poslovica – ime kazuje kakav je ko. Ali, ona spada u prigodne, retoričke, a ne u mudre izreke i univerzalno primenjive maksime. Njome se efektno ističu odlike nekog čina (dobre ili loše, već prema slučaju) kad ko postupi u skladu sa značenjem svog imena, ali onima koji su je smislili ni na kraj pameti nije bila misao da se kroz ime ili prezime zbilja može zaviriti u dušu neke osobe.
    Kako ljudi, bar danas i u evropskoj tradiciji, ne biraju svoja prezimena već ih listom nasleđuju i vuku iz vremena od pre više decenija pa i stoleća, to ona malo šta saopštavaju o svojim aktuelnim nosiocima. To je tako čak i kada su nastala od opisnih prideva, tj. i ako su rečito govorila o ličnostima onih koji su ih prvi poneli i po čijim su znanim osobinama nastala da bi se prenela na naredna pokolenja. Miroslav Niškanović, etnolog specijalizovan za poreklo stanovništva, a zaposlen kao istraživač-saradnik u Etnografskom institutu Srpske akademije nauka i umetnosti podseća da se srpska prezimena dele u četiri osnovne grupe.
    U prvoj su prezimena koja odražavaju vezu sa nekom drugom osobom. Njih ima najviše, to je najstariji tip prezimena, a nastala su preobražajem patronima ili matronima (poput Petrović, Krstić, ili Višnjić, Marin, itd). Drugi tip prezimena odražava izgled ili karakter osobe po kojoj je prezime nastalo. To su obično nadimci, koji ukazuju na nešto neuobičajeno. Primeri takvih prezimena rečito govore o tome: Papak, Vrtikapa, Budalić, Crnčević, Ćosić, Nožica itd. Treća grupa prezimena ukazuje na mesto ranijeg boravka rodonačelnika familije, poput Knićanin, Crnogorac, Kaćanski, Duvnjak i sl. Najzad, prezimena su nastajala prema zanimanju, kao Terzić, Ćurčić, Moler, Protić.
    Uprkos tome – ili upravo zbog svega toga – čuti neko „opako“ prezime poput Koljivratić ili Palikuća, smišljeno da zaplaši ili žigoše, ili neko vrlo zvučno, kao Grabčanović, Ždrakanović, Cigulajkić ili Balcacanović, ili neko koje nosi jezgrovit opis najpoželjnijih svojstava, poput Mileusnić, nije isto kao čuti Zarić, Marić ili Sarić.
    Očito je da u nama živi nešto što nas nagoni da pusti verbalni žongleraj skriven u neobičnim prezimenima doživljavamo kao važnu igru i kao malo čudo i na njega reagujemo iz dubine našeg estetskog i jezičkog bića, snagom urođene ljubavi prema raznovrsnosti, iznenađenjima i – misteriji.
    I tako, slušajući celoga života razna obična i neobična prezimena i osluškujući kako moje estetsko i jezičko biće reaguje na uspele zvučne i značenjske sklopove u njima, jednoga dana nisam više mogao da izdržim da ih samo slušam nego sam ona nesvakidašnja počeo i da zapisujem. Tada još nisam znao šta bih s njima.
    IZVORI I KRITERIJUMI
    Jednom započet, spisak se uvećavao brže nego što sam očekivao. Pored prezimena koja sam odranije čuvao u pamćenju, izvori su mi bili novinski članci, već pomenute filmske i TV špice, pozorišni i koncertni programi s imenima učesnika, bibliografski pregledi u časopisima i knjigama, telefonski imenici i spiskovi ulica po gradovima u Srbiji, objavljeni spiskovi akcionara ili poverilaca u stečajnim postupcima, spiskovi srpskih lekarskih, advokatskih i inženjerskih komora i spiskovi stanara u velikim zgradama, zatim čitulje u beogradskim dnevnim novinama, natpisi na grobljanskim spomenicima i, dabome, poletni prilozi prijatelja i njihove dece. Bio je to pravi lov na prezimena! Prelistao sam svih osamnaest postojećih tomova Akademijinog rečnika, mada sam odatle uzimao uglavnom višesložna prezimena i birao samo ona za koja bi mi izvor naveden uz njih, aktuelni telefonski imenik Srbije ili, napokon, lično iskustvo, sugerisali da bi morala biti i aktuelna, i srpska. Na kraju, ali daleko od toga da to bude na poslednjem mestu po važnosti, izvor mi je bio internet. I tako, sve nova i nova zanimljiva prezimena kuljala su iz svih tih izvora kao što voda kulja iz limenih oluka nad trotoarima usred najžešće letnje provale oblaka.
    Iako nije lako ni pobrojati, a kamoli odbraniti kriterijume po kojima sam birao prezimena za ovaj katalog, može se uopšteno reći da sam tragao za neobičnim i ređim prezimenima čiji su nosioci srpske porodice (one koje se tako izjašnjavaju, kadšto i samo sudeći po ličnim imenima članova tih porodica), a koja su pritom srpska i po građi. To nipošto ne znači da su sva ta prezimena „rezervisana za pripadnike srpskog naroda – mnoga su zajednička i Srbima i Hrvatima (o osobama rođenim u mešovitim brakovima da i ne govorimo), kako zbog genetske i jezičke bliskosti ta dva etniciteta, tako i zbog vekovnog suživota u mnogim krajevima, naročito u Dalmaciji, Krajini, Lici, Konavlima, Hercegovini i Slavoniji. Tako ima prezimena koja su naoko „čisto srpska“, a da se među njihovim nosiocima jedva može naći poneko srpsko lično ime, pa i tada većma žensko, što, usled običaja da žena s udajom uzima muževljevo prezime a muž ženino gotovo nikad, mahom nije dovoljno da zaključimo da je reč o srpskoj familiji. Takva su prezimena Baba, Mesaroš, Smodlaka (možda nastalo od Osmodlaka, budući da postoji Devedlaka), Umrlić i neka druga, dok su, recimo, Džepina ili Ćaćić, Čačić, pa čak i Krleža, kao i mnoga druga, prisutna i kod Srba, i kod Hrvata. U svakom slučaju, gledao sam da bez jakog razloga – a najjači razlog uvek je neobičnost oblika i zanimljivost značenja – ne uzimam prezimena koja se sreću i među hrvatskim življem u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini ako ne mislim da ih bar u nekom broju nose i srpske familije, uključujući tu i one koje su do skorijih vremena sebe smatrale za srpske, bilo da su po veroispovesti pravoslavne, katoličke ili protestantske.
    Proces nastajanja prezimena među Srbima trajao je najmanje desetak stoleća i zvuk mnogih prezimena, ili bar većine njihovih modela, ušao je u narodni sluh (u ono što nazivamo kolektivnim jezičkim osećanjem) i tu se odomaćio. Zato, kada kažem da sam tragao za neobičnim prezimenima, mislim na njihovu relativnu neobičnost. Pojedina su „neobična“ prezimena sasvim obična u nekim krajevima, dok su izvesna ređa prezimena proslavili pojedini njihovi nosioci, pa su postala opštepoznata i otuda u neku ruku „obična“. Tako je, recimo, relativno retko prezime Tirnanić postalo poznato najpre po slavnom fudbaleru i potom selektoru vodećeg fudbalskog kluba Aleksandru Tirnaniću, da bi ga kasnije afirmisao i popularni novinar i filmski kritičar Bogdan Tirnanić; isto tako malo rašireno prezime Đinđić postalo je poznato širom sveta po agilnom srpskom premijeru koji je 2003. stradao u atentatu. Sličnih primera ima odviše da bi se ovde mogao navesti makar njihov deseti deo.
    Ipak, koliko god atribut neobičnosti bio fluidan, teško odredljiv i različit u gledanjima raznih ljudi, verujem da bi se većina nas složila da prezimena kao Erić, Perić i Cerić, recimo, spadaju u tzv. obična prezimena, da neka druga, iako vrlo poznata, pa i slavna, kao Nušić, Pašić, Popa, Tesla ili Pupin spadaju u ređa i manje obična, dok, na primer, Rnjak, Ćulibrk, Berkenječević, Borlja, Zloporubović i Suvočesmaković sasvim jasno spadaju u neobična. Samo se po sebi razume, dakle, da u ovom katalogu, koji, istaknimo to još jednom, ne pretenduje ni na naučnost, ni na iscrpnost, nemaju šta da traže prezimena nastala od ličnih imena, poput Krstić, Radović, Momčilović ili Reljin, Savin i slična (nastala od ličnih imena Krsta, Rade, Momčilo, Relja i Sava). Isto važi za prezimena izvedena od takozvanih kalendarskih imena koja su listom stranog porekla, kao Ćirilović, Ambrozić, Mihailović, Alimpijević ili Avakumović.
    Ipak, uzimao sam prezimena izvedena od osobito lepih arhaičnih ličnih imena kada su ova zgodno složena od po dva prideva ili prideva i imenice, poput Radogostić, Čudomirović, Ljubibratić, Milidragović, Milobratović, Ljubodragović ili Dragomirović, ili Dragumilo, ali sam kod onih bez ikakvog prezimenskog nastavka postupao dvojako: ako su podudarna s još aktuelnim ličnim imenima koja su se sa vremenom više-manje izmodila, kao Vuksan, Beran, Prodan, Radan, Vučen, Miladin, Vukobrat, Radibrat, Dragobrat, Milobrat, nisam ih uzimao, a unosio sam ih ako su u formi danas već sasvim zaboravljenih ličnih imena, kakva su Vitas, Baras, Vukas, Bajčeta, Borota, Bokan, Kojo, Subota, Došen, Janjuš, Rašuo, Čalija, Šavija itd.
    Što se pak tiče mnogih prezimena koja su negde na granici između „običnih“ i „neobičnih“, slučaj je već teži i ako bismo hteli da potpuno izostavimo sva iole „obična“ prezimena a da se katalog sastoji samo od onih najživopisnijih i sasvim neobičnih prezimena (kao što sam u početku rada maglovito zamišljao), problem izbora bio bi vrlo, vrlo težak, možda nerešiv. Javila bi se, naime, mnoga prezimena zanimljiva po formi ili značenju, koja bi bilo prava grehota izostaviti, a opet, ne bi ih bilo moguće uneti jer su u ovom času – a time mislim na period od nekoliko poslednjih decenija – vrlo poznata i frekventna i otuda ne mogu lako biti proglašena za neobična.
    Zaista, da li u katalog „zanimljivih“ prezimena treba uneti lepo prezime Vitezović, koje je, uza sve, i relativno malo rašireno? Sve do sedamdesetih godina 20. veka to prezime bilo je praktično nepoznato izvan uske regije između Valjeva i Užica, ali je danas opšte poznato po Milovanu Vitezoviću, pesniku, dramskom piscu i satiričaru, kog je u celoj bivšoj Jugoslaviji, uz druga njegova dela, proslavio scenario za TV seriju o Vuku Karadžiću. I da li među zanimljiva prezimena spada Vojinović za koje je do pre trideset godina znao svak jer je svak bar jednom u životu čitao narodnu pesmu Ženidba Dušanova (u kojoj mladi carev sestrić Miloš Vojinović igra bezmalo glavnu i nadasve romantičnu ulogu), budući da današnja mladež mnogo manje čita narodnu književnost a da to prezime danas nije baš često, ili bar nije vidno u javnom životu?
    Na ta i slična pitanja mogao se dati samo jedan odgovor: u katalog treba da uđu sva srpska prezimena koja su zanimljiva bilo sa svoje zvučnosti, bilo usled morfološke ili značenjske osobenosti. Svaka selekcija koja bi ignorisala bilo koji od navedenih kvaliteta bila bi neopravdano restriktivna i u velikom delu proizvoljna. Ovaj zaključak vodio je neminovno u znatno proširenje polja koje je valjalo istražiti. Ali, još pre toga valjalo je postaviti i merila koja bi to široko polje razumno suzila. Takvih je merila bilo više, a nisu sva mogla biti jasna i čvrsta.
    U Srba, a tako je i u drugih naroda, mnoga prezimena nastala su prilikom seoba, kada su izvedena od etnonima (naziva za narode) ili od imena zemalja ili pokrajina iz kojih je neka familija došla u svoje novo stanište. Njih ovde nisam uzimao, jer ne idu u isti red s prezimenima izvedenim od zajedničkih imenica, opisnih i prisvojnih prideva, glagola, nadimaka i ostalih vrsta reči, a gotovo nikada nisu ni neobična. Doduše, s etimologijama se ne može uvek biti načisto, pa i tu ima zanimljivih priča. Tako Bugarin, Bugarčić i Bugarinović dolaze, navodno, od apelativa bugarin u značenju baštovan, jer je knez Miloš za svoje prve vladavine po obodu Beograda naselio Bugare, koji su grad snabdevali povrćem (ista imenica je u južnijim brdskim krajevima još od srednjeg veka značila ovčar, ili čobanin), dok je Grčić možda nastalo od prideva grk = gorak. Izostavljao sam i sva prezimena izvedena od raznih vrsta toponima (ojkonima – imena naselja i njihovih delova, oronima – imena planina, bregova i brežuljaka, hidronima – imena reka, potoka i jezera itd), kao i u formi ktetika (prisvojnopridevskoj formi od imena gradova i sela), jer su i ona, kao i ona prethodna, izvedena od vlastitih imena.
    Iz istih razloga smatrao sam da ne bi trebalo da uzimam prezimena nastala od aktuelnih hipokoristika (imena od milja), kao ni ona izvedena od inače kudikamo ređih augmentativnih i pejorativnih oblika. Stoga ovde nema prezimena poput Mašković (izvedeno od Maško, a ovo pre toga verovatno od Marjan) ili Ljušković (nastalo od Ljuško, a ovo dalje od Ljubisav, Ljubivoj ili kojeg sličnog), zatim Grubin, Mojsin, Aćin, Pajčin, Perčin (nastalih od Gruba, a ovo od Grubiša, Mojsa, a ovo od Mojsije, Aća, od Aćim, Paja i Pajko, a ova od Pavle, Perko, od Petar) i mnogih drugih tog tipa. Slovenska preoblika pravih imena u imena iz naklonosti ili tepanja drevan je i vrlo razuđen proces (npr. Dragoljub – Dragoje – Drale – Draja – Gaga i sl.) i mnoga današnja „prava imena“ bila su u nekoj ranijoj fazi narodnog života hipokoristici, a neka i augmentativi, ali meni je neki osećaj govorio da ovu podvrstu prezimena ne uzimam. Naprotiv, prezimena nastala od starijih, sasvim zaboravljenih hipokoristika i augmentativa srpskog porekla, pa i ličnih imena izgubljenih u dubljoj prošlosti, beležio sam kao „punopravna“ s prezimenima nastalim od nadimaka i apelativa, pa su i pojedina prezimena izvedena od takvih ličnih imena i imena od milja ušla u katalog ako su njihove osnove danas postale neprepoznatljive (ili jedva prepoznatljive) kao lična imena uprkos tome što su nekada bila popularna. Pored ovih, smatrao sam da mogu uneti i neka prezimena od augmentativa i njima sličnih oblika čak i kada su zasnovana na ličnom imenu ako su unekoliko složena, ili bar odaju takav utisak, kao Ivandekić ili Jovanderić (i Jovandarić) ili Jovakarić i Jovalekić, ali sam izostavio takođe izrazito prezime Trivundža, jer ono ni uz pomoć svog snažnog nastavka nije dovoljno odmaklo od ličnog imena koje čini njegovu osnovu.
    Mnoga prezimena nastala su od naziva za zanate i druga zanimanja kojima su se bavili istaknuti predstavnici pojedinih porodica, a poznato je da se u celom svetu po tome najviše istakao kovački zanat. Uopšte uzev, prezimena nastala od naziva zanimanja i vojnih i svešteničkih činova uglavnom su se pokazala kao zanimljiva, utoliko pre ukoliko su dolazila od naziva za stare zanate (kao Kazandžija, Terzija, Kalajdžija i sl.) i neke zaboravljene profesije. Uz to, nadevanje šaljivih, podrugljivih, pa i uvredljivih nadimaka od davnine je bilo omiljena mentalna vežba unutar ljudskih grupacija, pa su mnogi sinovi, kćeri i unučići stekli prezimena izvedena od atributa koji su, osnovano ili ne, pripisivani nekom od njihovih predaka. U toj grupi su, van svake sumnje, i najživopisnija naša prezimena, koja u znatnom broju potiču iz Like, Krajine i Hercegovine, poput Ćuk, Guzina, Šakota, Kurajica, Krivošija, Crnobrnja, Mučibabić i sl., u nešto manjoj meri i iz Vojvodine, kao Ćurlin, Pičikin, Nakrajkućin, ili Vatraljev, Dinjački, Mušicki, Poučki itd.
    Dolazak do nekih odrednica u ovom prezimeniku pratile su čitave male priče. Jedna glasi: Ispred negdašnjeg dragstora u Nušićevoj ulici stoje na letnjoj vrućini i cevče pivo iz boce dva čoveka. Ne znaju se, ali nazdrave jedan drugom – kad su već tu, na istom zadatku. „Gazivoda“ – predstavi se jedan. „Vodogaz“ – odgovori drugi. Dok su raščistili da tu niko nikog ne zafrkava, morali su popiti još po jednu… Obojica su na ovom spisku, u grupi s Popivodom, Parivodom i Varivodom. Pivopija zasad nedostaje, ali nije isključeno da će se i on uskoro pojaviti.
    Bilo je sigurno još mnogo i mnogo sličnih doživljaja ljudi s tako neobičnim prezimenima, kao što je onaj kada je na nekom vojnom manevru u kojem su učestvovale jedinice iz raznih krajeva nekadašnje Jugoslavije izvesni major Rikalo, komandir združenog bataljona, okrenuo poljski telefon i svome potčinjenom, kapetanu Mukalu, naredio da njegova četa smesta otvori vatru na neprijatelja koji nadire svom silom. Čuvši kako se njemu nepoznat viši oficir predstavlja, kapetan je gnevno pomislio da se neko opet šegači s njim zbog prezimena i – zalupio slušalicu! Da vežba ne bi propala morali su mu brže-bolje poslati naredbu po kuriru. Sličan je bio slučaj još dvojice oficira u vojsci: kada se, na nekoj svečanosti, prvi sasvim nedužno predstavio drugome kao Kurić, ovaj drugi, koji se prezivao Karić, umalo mu, navodno, nije skočio za gušu…
    I Srbi su, kao i valjda svi narodi sveta, a oni na raskršćima velikih istorijskih putnih pravaca svakako, stolećima živeli u susedstvu s raznim drugim narodima i mešali se s njima, što je ostavilo vidnog traga i u prezimeniku današnje srpske države. Ipak, prezimena očigledno stranog porekla i više-manje nepromenjena u odnosu na svoju izvornu formu nisam uzimao bez obzira na to da li su porodice koje ih nose danas asimilovane i već odavno smatraju sebe srpskim ili su i tokom više decenija pa i stoleća sačuvale znanje jezika predaka i osećanje pripadnosti naciji iz koje su potekle. To su prezimena poput Vinaver, Bauer, Vajfert, Cihaber, Pukmajster, Morgenštern, Kiš i Kišdobranski, Kon, Lenc, Blam, Klajn, Gros, Davičo, Baruh, Izrael, Kabiljo, Žigon, zatim Fila, Kumanudi, Bajloni, Halkozović, Baronijan, pa Grm i Grmek, Plehaček, Bezuha, Sokolov, Voroncov, Poleti, Goati, Perolo, Depolo, Muškatelo, Margarino, Del Monako, De Luka, pa onda u novije vreme Huri, Abu Samra, Malih, Honda, Fukuda, Jamasaki, Kumalakanta, Pililini itd. Ne bih voleo da neko pomisli da želim da u ma kom pogledu diskriminišem osobe ili porodice s tim prezimenima u odnosu na one čija su prezimena jasno ukorenjena u srpskom jeziku. Štaviše, među njihovim nosiocima ima ljudi za koje bi svak poželeo da su mu najrođeniji rod, da i ne pominjemo slavne i zaslužne pojedince iz tih porodica, kao što su bili Stanislav Vinaver, Laza Paču, Đorđe Vajfert, Geca Kon, Breda Kalef, Rahela Ferari, Stevo Žigon i Danilo Kiš i kao što su Miša Blam i Ivan Klajn – da pomenem samo neke. Ali, sva prezimena sačinjena od lako prepoznatljive građe iz tuđih jezika sama po sebi štrče, njihovim bi se uvođenjem izgubila elementarna uporedljivost među autohtonim prezimenima i moj bi se prezimenik pretvorio u maglu.
    Nisam uzimao prezimena stranog porekla ni ako su nastala od reči iz bliskih nam slovenskih jezika, kao makedonskog, slovenačkog, češkog, slovačkog, rusinskog, ruskog ili bugarskog, pa ni kada ih nose građani Srbije sa srpskim ličnim imenima. Još manje sam smatrao da treba da uzimam prezimena izvedena od jasno razlučivih reči iz susednih nam neslovenskih jezika – nemačka, rumunska, mađarska ili albanska, poput Drakulić (od Drakul), Firulesković (od Firul(esku)), Sekeljević i Balašević (od Sekelji i Balaž) , Gašević (od Gaši) i sl. Ovome valja dodati i sva prezimena Srba u dijaspori, čak i kada su nacionalno jasno opredeljeni kao Srbi, ako su im prezimena skovana od reči stranog porekla.
    Iz istog razloga nisam uzimao ni prezimena koja vuku jasne korene iz arapskog, turskog ili persijskog jezika i kojih ima jako mnogo, kao Efendić, Ursuz, Čakmak, Karahasan i sl., bez obzira na činjenicu da bi se za mnoga od njih moglo reći da pripadaju – ili su koliko do juče pripadala – familijama etničkih Srba. Kako se Bošnjaci i u Srbiji smatraju pripadnicima zasebne nacije, nisam uzimao ni ona bošnjačka prezimena koja su po etimologiji čisto srpska, kao Šarenkapić, Šmrković, Rastoder, Hrnjica, Pozderac ili Hukić, ili, tačnije – i ovo važi za celi katalog – nisam ih uzimao ako sam po podacima koji su mi bili dostupni zaključio da se u nacionalno-tradicijskom pogledu te porodice ne smatraju srpskim.
    Naprotiv, prezimena od nekad i ovde odomaćenih vojničkih titula iz orijentalnih jezika, kao što su Serdarević, Dizdarević ili Sultanović, smatrao sam da treba da uđu ako ih nose i srpske porodice (ili osobe i grupe koje ne polažu mnogo na svoju nacionalnu ili versku pripadnost), kao i slična prezimena od grčkih i latinskih reči za vojna i sveštena zvanja, poput Sinđelić, Kapetanović, Kraljević, Ćesarević ili Car.
    Osim iznimno, dakle, nisam uzimao prezimena izvedena u celosti od reči iz istočnih jezika ni kada nisu vezana isključivo za Bošnjake i islam. Razlog je isti onaj koji važi za prezimena uzeta od zapadnih naroda ili izvedena iz zapadnoevropskih jezika. Takva su brojna prezimena kao Aganović, Amanović, Pašagić i Pašajlić, Ajdarpašić, Ašćerić, Ećimović, Funduk, Hadžibabić, Alvadžijević, Mulamehmedović, Kalajdžisalihović, Ganibegović, Balugdžić, Jahura itd. Mnoga takva prezimena nose i pravoslavni hrišćani, većma zapadno od Drine i severno od Save i Dunava, štaviše, nekima se, a takva su, na primer, Bajazit i Bajazetov, Butulija, Zafir, Jaramaz i mnoga druga, diče isključivo hrišćanske porodice, i to poglavito one koje sebe smatraju Srbima od starine, a znatno ređe one koje se smatraju hrvatskim, većma zavisno od toga da li su pravoslavci ili katolici.
    Naprotiv, unosio sam ona prezimena čija etimologija nije srpska, pa čak ni slovenska, ako ih nose srpske porodice a tokom vremena tuđice u njihovom korenu su se potpuno asimilovale i prestale osećati kao strane reči, poput Pop(ov)ić, Čorbić, Pekmezović ili Ršumović. Pored ovih, unosio sam i prezimena u kojima ni stariji naraštaji, a noviji pogotovo, već ne mogu da razluče stranu jezičku osnovu a kamoli da joj prepoznaju značenje, iako možda slute da je ona tuđa. Ovo popuštanje sasvim sigurno me vodi u izvesne nedoslednosti, ali takvih prezimena je mnogo, većinom su zanimljiva, a potiču sa raznih strana, što s Orijenta, što iz okolnih i obližnjih naroda.
    Bilo je u prošlosti a ima i danas ljudi nesrpskog porekla koji ne samo što su se naselili i zasnovali porodice među Srbima te svojim delima zadužili srpsku nauku i srpski narod već su kadšto i svoja prezimena prilagodili dodajući im tipične srpske nastavke. Ona su ovde unošena shodno prethodnim objašnjenjima – ako su tuđinske reči u osnovi njihovih prezimena na taj način postale više-manje neprepoznatljive. Takvi su bili, primerice, Kosta Šreplović (1836-1872), poznati srpski arhitekta, Mihailo Valtrović (1839- 1915), koji je bio profesor Velike škole, upravnik Narodnog muzeja i osnivač Srpskog arheološkog društva. Njihova su prezimena nemačkog porekla i u svom izvornom obliku glasila su Šrepl i Valter. Zanimljiv je slučaj generala Pavla Jurišića (1848-1922), junaka srpsko-turskih i balkanskih ratova, koji je svoje prusko ime i prezime Paulus Šturm doslovno preveo i tako uklopio u srpski imenik i prezimenik, a slično je postupio i naš veliki jezikoslovac, svojevremeno rektor beogradskog univerziteta i dugogodišnji predsednik SANU, Aleksandar Belić, čije je porodično ime najpre bilo Vajs.
    Uz to, unosio sam prezimena izvedena od tuđica za nazive predmeta koji su nekad bili u svakodnevnoj upotrebi a danas su sasvim nestali ili lagano nestaju iz upotrebe (kao što su turcizmi kubura, sadžak ili santrač, pri čemu poslednja, koja u Srbiji danas još tu i tamo označava bunarsko vitlo unutar ograde sa kvadratnom osnovom, svoje daleko poreklo vuče, preko arapskog i persijskog, od sanskrtske reči za kvadrat i za šah) ili pojave za koje nismo ni stvarali sopstvene reči (Džomba) ili smo ih imali, ali su tuđice, bar u nekom periodu, bile u jednako širokoj upotrebi ili čak i popularnije (Komšić, Dunđerović).
    S obzirom na znatan udeo ijekavaca u biću srpskog naroda, broj prezimena u ijekavskom liku veoma je mali. Uzimao sam ih, naročito kada su nastala od složenica, poput Bjelobaba ili Bjelobrada, ili kada su „prošla“ jotovanje, kao Đeverica i Đedović. Ali, budući da su takvi oblici pre izuzetak, davao sam ih samo u fusnoti ako su imala svoje ekavske parnjake (Bjelogrlić uz Belogrlić, Bjelobrk uz Belobrk i sl.).
    Mada je u Srbiji, poglavito u Beogradu i u Vojvodini, velik broj doseljenika iz Crne Gore koji su većinom i državljani Srbije, Crnogorci se od pre nekoliko decenija zvanično smatraju pripadnicima zasebne nacije. Neko će možda primetiti da to podvajanje i nije samo političko i ideološko, da je uz više nego vidne sličnosti i nesumnjivu srodnost uvek bilo i vidnih razlika, ali se mora reći i da u samoj Crnoj Gori relativno visok procenat autohtonog stanovništva sebe i svoje crnogorstvo dan-danas vidi jedino u sklopu srpstva. Razume se, pitanje etničkih identiteta na području bivše Jugoslavije nije tema za raspravljanje na ovom mestu, tim pre što su ti identiteti često u stanju nastajanja, a ne vekovnog postojanja i što su oni veoma često predmet samoodređenja svakog pojedinca. Nas ovde zanimaju jedino činjenice koje mogu uticati na ne baš čvrste i jasne kriterijume za izbor prezimena u ovom katalogu. Dakle, mimo svih politički uslovljenih gledanja, činjenica je da su mnoga srpska i crnogorska prezimena zajednička (pođimo od Karadžić!) a da su jezičke razlike male. Ipak, nastojao sam – kloneći se povlačenja oštrih granica, jer ne samo što za tako šta nisam dovoljno učen već i ne verujem da je takve granice moguće povući – da ne uzimam karakteristična crnogorska prezimena kojih inače u Srbiji i među Srbima iz severnijih prekodrinskih krajeva nema ili ih bar nije bilo pre kolonizacija u 20. veku. Zato nisam uzimao prezimena poput Šoškić, Šćekić, Mikijelj(ević), Governadurović, Maraš, Špadijer, Šekularac, Kapisoda, i sl. Naročito je Boka puna neobičnih prezimena, ali sam smatrao da ta prezimena, pa i kada su po etimologiji srpska (a takva su bila i po dojučerašnjoj nacionalnoj ideologiji), ne bi trebalo da uđu u ovaj izbor osim kada sam cenio da je njihovih nosilaca u Srbiji ili drugde po srpskim krajevima bilo u nekom broju i ranije, možda i pre Drugog svetskog rata, a svakako bar od pre četrdesetak godina i da mnogi među njima sebe smatraju Srbima. Za ovakav ogled manja je šteta ako se iz neznanja navedu i neka zanimljiva prezimena čiji se nosioci danas možda smatraju Crnogorcima ali ne i Srbima od toga da se ona ne navedu ako se po administrativnim i ideološkim kriterijumima njihovi nosioci smatraju Srbima. Možda sam pogrešio što nisam uneo tako zanimljiva prezimena kao što su Amigoprivelić, Prokolab, Kapisazović, Protulipac i još neka isto tako retka, ali to nisam učinio jer o njima ne znam ništa a nisam bio voljan da zapinjem iz petnih žila da utvrdim da li zadovoljavaju postavljene kriterijume.