Naša imena i prezimena

3. avgust 2012.

komentara: 40

Saradnik portala Poreklo Vojislav Ananić piše o poreklu srpskih imena i prezimena 

„Ono što je azbuka u jeziku, a brojevi, zbirovi i integrali u matematici – to je rodoslovlje u istoriji i etnologiji familije, roda i naroda. Narod bez rodoslovlja, narod bez učiteljice života – istorije“ – čika Laza Gružanski (Bogoljub M. Lazarević – Andrić)

Rodoslovlje (genealogija, vodi poreklo od grčkih reči genea „porodica“ i logos „znanje“) je nauka koja proučava porodičnu istoriju i poreklo. Ono se bavi pronalaženjem predaka neke osobe i ostalih potomaka tih predaka, pri čemu se koristi istorijskim dokumentima kako bi se ustanovila biološka, genetička ili porodična srodnost.

Rodoslov i istorija porodice se razlikuju u značenju: dok je rodoslov tek faktografski pregled ličnosti i njihove međusobne istorije, istorija porodice (familije) sadrži i životne detalje i sadržajno je bogatija. Da bi se proučavala patronimija, nauka o prezimenima, mora se najpre dobro savladati onomastika, nauka o imenima i njihovom poreklu, kad i gde su se pojavila, kod kojih naroda, jer svako prezime najčešće potiče od imena nekog od predaka.

Mnoga jevrejska (semitska) imena, koja su izvedena iz Biblije, su pretvorena na srpski način, npr. Johanan, pa grčki Joanis, pa srpski Jovan, Danijel – Danilo, Mose – Mojsije, Atanas – Atanasije, Petar – Petronije…

Mnogo je imena koja su preuzeta od drugih naroda, ali su naša, srpska prezimena, uglavnom slovenskog porekla. Najviše imena među Srbima vodi poreklo od narodnih reči bog, brat, rad, drag, mil… Srbi često daju imena i prema važnim ličnostima iz svoje istorije. U srpskom narodu čovek i njegov karakter poistovećuju se sa imenom. Tako se rđava i ukaljana imena na zlu glasu, kukavica, izdajnika, zlikovaca, lopova, ljudi bez časti, poštenja i junaštva ne množe. Srbi su se izborom imena borili za opstanak, dobrotu i lepotu, za zdravlje i protiv zlih sila, za mladost i radinost, blagost i mir. Ljudi umiru, ali zapisi imena ostaju.

Naša današnja znanja o prezimenima proizilaze iz činjenice da se s njima rađamo pa su stoga ona nešto uobičajeno, nešto o čemu ni ne razmišljamo. Ime nam redovno daje neko kome smo dragi, majka, otac, rođak, kum ili neki porodični prijatelj. Stoga imena gotovo bez izuzetka iskazuju neku dobru, poželjnu karakteristiku ili iskazuju nadu da će njegov nosilac postići cilj zadan imenom.

Prema knjizi „Lična imena kod Srba“ Milice Grković, Srbi raspolažu sa preko 11.500 različitih imena (7.899 muških i 3.612 ženskih). Od muških imena 4.785 je slovenskog porekla, a od ženskih 2.142 istog porekla. S prezimenima je u dobroj meri drugačije: njih nam daju oni udaljeniji, ravnodušni i manje dobronamerni, pa otuda ponekad i rugalačka prezimena. Prezimena, u stvari, uvek nasleđujemo od svojih predaka. Ime i prezime su lična karta svakog čoveka. Ime predstavlja i oličava ličnost, prezime tradiciju, poreklo, korene i pretke.

U prva prezimena u Srba mogu se ubrojati i slovenska plemena Ljutići, Bodrići… još iz 9. veka. U 13. i 14. veku, u mnogim krajevima, nije još bilo ustaljeno prezime kao drugi član imenske formule. Veliki privredni prosperitet postignut je u srednjevekovnoj državi Nemanjića. On je bio ispred dostignuća tadašnjih evropskih zemalja. Čak i posle Kosovske bitke srpska država je pod vladavinom Stevana Lazarevića, a naročito Đurđa Brankovića, spadala u red najbogatijih država tadašnje Evrope.

Srpsko selo u Vojvodini nastaje i formira se još u doba seobe naroda 1690. Godinama su Srbi bili jedini stanovnici južne Panonije da bi povremeno bili pod vlašæu Bugarske, Vizantije, Mađarske, Turske, pa Austrougarske. Boreći se za svoja prava, uspeli su da sačuvaju svoj integritet. Kao dobri ratnici čuvali su više od dvesto godina granice austrougarske monarhije. Srbi u krajevima pod Mlecima, Ugrima ili Austrijom, imaju prezimena u 15, 16. i 17. veku.

Naša prezimena mahom nastaju tako što se prisvojni umetak –ev, ili – ov i sufiks – ić dodaju imenu oca, majke, dede… Srbi u tuđini, najbolje se raspoznaju po jeziku i imenima i prezimenima. U nekim prezimenima, niti se čuje a niti označava u pismu intervokalsko J: Ilić (prema Ilijić), Ananić (prema Ananijević)… I još nešto: naši ANTROPONIMI (muška i ženska imena) iz tih dalekih vremena, beleženi su isključivo tuđom grafijom, s pogreškama koje nisu u duhu glasovnih vrednosti našega jezika.

Zapadna Evropa je širila talas identifikacije prezimenom kao stalnim i naslednim članom dvočlane imenske sintagme. U Hrvatskoj se počinju uvoditi PREZIMENA od Tridentskog koncila (1545 – 1563. godine) – kada su se počele kao obavezne voditi matične knjige rođenih, venčanih i umrlih.

Najstariji popis stanovništva Srbije potiče iz 1476. godine. Posle ovog, Turci su izvršili još šest popisa u periodu od 1516. do 1572. godine. Beleženje imena i prezimena u matičnim knjigama nije vršeno istovremeno u svim srpskim krajevima. Tako je Mitropolit Karlovački Pavle Nenadović izdao 26. 6. 1753. okružnicu o uvođenju i vođenju matica rođenih, venčanih i umrlih. Naredbom kneza Aleksandra Karađorđevića prezimena se uvode od 1842. godine, a u Turskoj tek od 20. veka. Za period od 1863. godine pa dalje, već je lakše. Tu postoje u prvom redu pisani podaci o rođenima, venčanima i umrlima.

Prezimena su ustaljena i bez teškoća se može rekonstruisati deo porodičnog stabla do današnjih dana. Generalno se može reći da su se prezimena u svom današnjem obliku često prilično „odmakla“ od početnog oblika zbog glasovnih promena i vladajućeg jezičkog standarda. Državne matične knjige prva je uvela Engleska, 1538. godine, a godinu dana kasnije takvu praksu počinje sprovoditi i Francuska. U 18. i 19. i ponegde 20. veku crkvene matične knjige služile su kao državna evidencija, npr. u Austriji od 1751. do 1939. godine, a u Nemačkoj do 1876. godine. U nekim državama i danas vlada takva praksa – Crkva ima ulogu državnih matičnih ureda.

IZVOR: Velibor Lazarević „Srpski imenoslov“, BOOK MARSO, 2001, Beograd; Petar Stevanović „Onomastikon“, izdaje „Orfelin“, Beograd, 2001; Velimir Mihajlović „Srpski prezimenik“, „Aurora“, Novi Sad, 2002; Petar Šimunović „Naša prezimena“, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1985; Bogoljub M. Lazarević – Andrić „Praktikum rodoslova – porodičnog stabla“, „Čigoja štampa“, Beograd, 1998)

PRIREDIO: Saradnik portala Poreklo Vojislav Ananić

 

 

Komentari (40)

Odgovorite

40 komentara

  1. vojislav ananić

    II
    POREKLO PREZIMENA I NJIHOVA ZNAČENJA
    U većini slučajeva, etimologija naših prezimena jasna je već na prvi pogled (kao Dobrić, Kolarević, Mršević, Debeljković, Prcić, Mudronja, Kuga, Zlojutro ili Vrtikapa). Radeći na ovom ogledu saznao sam da imamo i više naučnih i publicističkih radova koji se bave tom materijom, jer postoje mnoga prezimena čija je etimologija sasvim nejasna ili teško prozirna, zapretana u arhaičnim ili dijalekatskim slojevima jezika. Ima ih kraćih, kao Prbić, Vemić, Čmerić, Gvoić, Hlaić, Gojgić, zatim Vavan, Karna, Gonda, Đmura, Šatava itd., srednje dužine, kao Fafulić, Azarić, Čkaulić ili Brndušić, dužih (četvorosložnih), kao Praizović i Kambasković i dugih, kao Jamandilović, Berkenječević i Džingalašević. Mnoga su nastala od stranih reči koje se više ne prepoznaju u osnovi prezimena, pa tako Klobodanović dolazi od tursko-arapske pozajmljenice iz persijskog, gde kilibdap označava svilenu traku otkanu srmom ili zlatom, dok Leštarić u sebi skriva atribut brzine. Među ovima ima i varavih, pa je tako Mamutović, koje sam naveo zabave radi i smestio u grupu zoonima, prezimena izvedenih od naziva za životinje (jer znam da bi ga danas većina videla kao izvedeno od imenice mamut) nastalo, zapravo, od turskog ličnog imena Mamut (a ovo, opet, od arapskog Mahmud, koje je po značenju najbliže našim starim imenima Hval i Hvališa).
    Pored toga, u ovaj katalog ušlo je više prezimena koja su po svom značenju i sastavu jasna, ali je nejasno kako su nastala, zašto su reči koje ih čine uzete za prezimena. Među takvima se posebno uočavaju četiri – Muzika, Pregled, Popravak i Makedonska Torbica. Prva tri su apstraktne imenice, koje u sebi ne nose nikakvu atribuciju, te stoga nemaju ono bitno svojstvo koje bi ih činilo pogodnim za prezimena. Ovo se vidi već pri ovlašnom pogledu na tipologiju imenica koje su inače uzimane za prezimena, pošto sve one označavaju ili zanimanja, osobine, ili entitete (predmete, biljke ili životinje) čija svojstva se žele pripisati onome kome se nadeva nadimak što će s proticanjem vremena postati prezime, ili mu se pripisuje vlasništvo nad njima. Ovde to nije slučaj, jer imenice muzika, popravak i pregled takva svojstva nemaju, pa se mora pomisliti da su baš te i takve imenice izabrane za prezimena svesno i promišljeno, da bi se ostvario neki poželjan i planski određen koncept.
    Svako od ovih prezimena, sasvim sigurno, ima svoju zanimljivu priču. Kakvu i kada je ona nastala? Odgovor na ta i druga slična pitanja prepuštam samim njihovim nosiocima, znalcima i naučnim istraživačima. Meni je bilo dovoljno ako je neko prezime zapisano u matičnim knjigama ili u naučnoj literaturi kao srpsko, ili je potvrđeno postojanjem bar jednog nadgrobnog spomenika na nekom srpskom groblju ili je na spomeniku ispisano ćirilskim pismom, ili ako ima bar nekoliko predstavnika s ličnim imenima tipičnim za Srbe u telefonskom imeniku Beograda ili kojeg drugog od gradova ili sela u Srbiji ili drugde gde je doskora bilo ili još ima srpskog življa. Najmanje jedan od ovih bitnih kriterijuma ispunjavaju sva prezimena navedena u ovom katalogu osim njih pet, od kojih prethodna tri, kao i sledeće, četvrto, imaju samo po jednog predstavnika u telefonskoj knjizi.
    Četvrto prezime za koje nisam našao više nosilaca jeste Makedonska Torbica. Moguće je da nosilaca tog prezimena ima više, ali je samo jedna osoba zavedena u telefonski imenik Beograda. I mada se njegov drugi deo, imenica torbica, dovoljno često javlja kao prezime, zagonetnost celog dvodelnog prezimena je u tome što njegov prvi deo, pridev u ženskom rodu, nije mogao stajati samostalno i vršiti funkciju prezimena ni kod Makedonaca i Bugara, gde su prezimena na -ski uobičajena. Sudeći po tome, može lako biti da je to izuzetno dvojno prezime kombinacija nekog samostalno odabranog umetničkog i pravog prezimena.
    No, niti ko zabranjuje da nova prezimena i danas nastaju, niti ko može tvrditi da smišljanje sasvim novih i originalnih prezimena neće u budućnosti ući u modu i da se Srbi u daljoj budućnosti (ako ih tada još bude) neće čak takmičiti u tome ko će među njima imati originalnije i čudnovatije, dotle nečuveno i neviđeno prezime.
    Peto prezime nema nijednog predstavnika ni u telefonskom imeniku, ni u Rečniku SANU, ali je uprkos tome odlično dokumentovano. To je prezime Subbotić. Među njegovim nosiocima bili su znameniti Jovan Subbotić, doktor prava i filozofije, austrijski carski cenzor ali i borac za srpska i hrvatska nacionalna prava i urednik Letopisa Matice srpske, čije su pesme i drame u stihovima štampane ćirilicom u nekoliko tomova u Novom Sadu 1868, njegov sin i „otac srpske hirurgije“ prof. dr Vojislav Subbotić, (up. Vojnosanitetski pregled Vojske Srbije, sv. 65/2008), dr Anka Gođevac-Subbotić, prva žena doktor prava na Univerzitetu u Beogradu, dr Ivan Subbotić, diplomata i, verovatno, neke druge, manje istaknute ličnosti. No, osim u literaturi, izgleda da se to prezime danas ne može naći ili se bar ne može naći u tom svom obliku. Sva je prilika da se ono „slilo“ i spojilo s prezimenom Subotić, možda pod dejstvom birokratske prisile, koja je sprečavala odstupanje od pravopisne norme. Objašnjenje njegovog drugog, oneobičavajućeg „b“ nisam našao nigde i jedino slutim da ima veze sa starijim srpskim ili širim slovenskim korenima.
    STRUKTURA KATALOGA
    Ovaj prezimenar svojevrstan je opis životnog okruženja u raznim krajevima i raznim okolnostima u kojima je živeo srpski narod, naročito kroz poslednja dva ili tri stoleća. Milka Ivić, čija je lingvistička misao poznata i priznata širom zemaljske kugle, ističe da reči, razni jezički oblici i obrti otkrivaju sadržaj narodnog znanja i mišljenja. I mnoga neobična prezimena nastala su samo zato da bi izrazila specifičnu osećajnost koju je nesvesno gajila neka sredina u periodu njihovog nastanka – da i ne govorimo o tome da nam ona predočavaju stvarnost minulih epoha kroz predmete, pojave, zanimanja, odeću i oružje, jela, voće i povrće, likove i karaktere koje sva ta prezimena konstatuju ili opisuju svojim često veoma nadahnutim oblicima. Budući takav, a u nastojanju da pored sadržinskih uključi i važne fonske aspekte srpskog prezimenika, ovaj već ne tako mali katalog grupisao je prezimena u glavnom korpusu prema načelu slaganja završetaka, što ga – samo donekle, naravno – čini sličnim obrnutom prezimenaru.
    Zbog svega toga, ovaj katalog nije mogao biti „srezan iz jednog komada“. Nasuprot polaznoj ideji da to bude jedan prost i relativno kratak spisak, njega sada tvore tri velike osnovne grupe prezimena, uz tri zasebna odeljka.
    Odmah iza Uvoda, deo pod naslovom Izlog donosi 101 neobično prezime. Suženi izbor od oko 2% od ukupnog broja prezimena sačinjen je koliko zato da bi se ostvario polazni cilj – stvaranje zabavne liste od sto upečatljivih prezimena, toliko i da bi se odmah shvatilo kakva se sve „roba“ može naći unutar kataloga. Odmah da kažem: neka niko ne žuri da pomisli da su ta prezimena u Izlogu daleko najzanimljivija! Još bar pet jednako efektnih spiskova od po sto sasvim drugih prezimena može se napraviti od građe ovog kataloga. Razume se, pazio sam da u taj najavni spisak uđu ona prezimena koja odlikuje neka retka fonetska začkoljica (poput skrivenog poluglasa, kao u Bkić, Bldić i Đmura) ili atipična startna glasovna grupa, kakve su čkri čpr- (kao u Čkrkić ili Čprljak), moćno slogotvorno r (kao u Rnjak, Rstić ili Rmandić), čudnovata, možda onopatopejna morfologija, kao u Frfulanović ili Zvrmbalović – u ovom potonjem na početku je nagomilano ni manje ni više nego pet konsonanata! – neprozirno značenje kao u Dodnalenić ili Nodžonjić ili, naprosto, neobičan izbor za ime po kom se poznaje neka porodica, kao što su Šuša, Kenjalo, Zlomužnica, Kusostajkovac ili Lelekur.
    Sledi glavni korpus, koji je podeljen u tri glavna segmenta. Prvi deo donosi trosložna i višesložna prezimena koja se završavaju deminutivnim nastavkom -ić, bilo da ovoj oznaci deminutiva prethodi bilo da ne prethodi neki od pridevskih nastavaka – opisno -av ili nastavak pripadanja -ov/-ev. Takvih prezimena (tj. s nastavkom -ić) ovde ima više od polovine svih navedenih prezimena, pri čemu najduža, kao Gavrankapetanović ili Kararadovanović, skovana od po dve reči, sadrže čak po sedam slogova.
    Drugi deo bavi se prezimenima bez nastavka -ić. Pored dvosložnih i višesložnih „nedeminutivnih“ prezimena, Drugi deo uključuje i brojna deminutivna prezimena na -ca (poput Korica, Bradvica, Vrećica, Koprivica itd.), kao i malobrojna jednosložna prezimena, većma zoonime, poput Ćuk, Vuk, Jež, Ris, Mrav, Ždral, ali i druga, kao Kralj, Car, Svak, Mrak itd.
    Svaki od prva dva dela glavnog korpusa donosi najpre, u vidu uvodnih poglavlja, izbor kraćih i dužih „tematskih gnezda“ i živopisnih složenica. Tematska gnezda ne uključuju sva prezimena na istu temu već samo jedan deo prezimena koja povezuje ta vrsta srodstva, a nastala su „izvlačenjem“ iz ukupnog korpusa sakupljenih prezimena, kada je učestalost onih srodnih po značenju postala uočljiva. Tako se u svakom od prva dva dela glavnog korpusa javlja najpre po više grupa prezimena s nekim zajedničkim imeniteljem (naravi i sklonosti, boje, jela i pića, divlje i domaće životinje, oružje, odevni predmeti itd.) Ovih gnezda moglo bi se formirati daleko više (po značenjima na temu brzine, gluvoće, dobrote, zla, zlata), a vrlo je verovatno i da sam tu i tamo propustio da neka s očiglednim obeležjima uključim u tematske grupe kojima ona pripadaju.
    Grupe prezimena od složenica uređene su trojako, zavisno od lika: prema zajedničkom prefiksu (Kara-, Para-, Belo-, Golo-, Zlo-, Kur- itd), prema zajedničkoj završnoj komponenti složenice (kao -grlić, -babić, -kravić u Prvom delu, odnosno -baba, -vuk, -der, -kuća, -voda, -kapa u Drugom delu) ili prema zajedničkom infiksu (jedna grupa u Prvom delu koju odlikuje neobičan infiks čk-, koji se, svakako ne po pukoj akcidenciji, javlja u prezimenima poput Kličković, Kričković, Čovičković i sl.). Uzimajući dosledno vidljivi morfološki sloj kao vodeći, nisam posebno izdvojio razne tipove složenica, kao one koje čine glagol+imenica, poput, u drugom delu, Mažibrada, Lomigora i slične, odnosno, u prvom, Paligorić, Pletikosić i slična, koja su nastala naknadnim dodavanjem deminutivnog nastavka, a iz istog razloga nisu posebno izdvojene ni one tipa imenica+glagol, poput Vodogaz, Gočobija, Ocokolja, Ćuruvija i slična, ni ona tipa pridev+imenica poput Belovuk, Zlokapa, Krivokuća, Crnobrnja, Dugošija i slične.
    U tematskim nizovima i nizovima prezimena od složenica prezimena nisu numerisana, jer će se sva ponoviti kasnije, u glavnom kataloškom spisku, svako u svojoj grupi prema građi završnog dela.
    Tek posle grupa tematskih prezimena i prezimena od složenica u svakom od dva prva i velika segmenta kataloga započinje kataloško navođenje svih prezimena navedenih u datom segmentu, klasifikovanih u grupe složene prema završecima, pri čemu je svako prezime numerisano kao zasebna odrednica. Tako, Prvi deo (prezimena sa nastavcima -ić/-vić,) u trećem odeljku donosi prezimena na -ić nastala mahom od imeničkih oblika ili glagolskih osnova, složena po silabičkoj strukturi. Četvrti odeljak Prvog dela čine prezimena srodne građe i pridevskog porekla, koja se završavaju na -vić. Sledstveno tome, taj četvrti odeljak Prvog dela sastoji se od tri grupe prezimena: onih na -a+vić, nastala mahom od opisnih pridevskih oblika na -av (ubav > Ubavić, gizdav > Gizdavić), zatim prezimena na -e+vić, nastala od prisvojnih prideva na -ev (vozarev > Vozarević, bogaljev > Bogaljević) i, najzad, ona na -o+vić, nastala od prisvojnih prideva na-ov (popov > Popović, čapkunov > Čapkunović)
    Drugi deo sastoji se iz tri odeljka. Prva dva paralelna su sličnim odeljcima iz Prvog dela – donose prezimena po tematskim gnezdima i prezimena građena u liku složenica. Treći odeljak donosi sva prezimena ovog dela, složena po srodnosti završetaka.
    U oba dela kataloga, i u prvom i u drugom, pri nizanju prezimena po obliku navodio sam najpre serije kraćih, potom serije dužih i na kraju najdužih prezimena na datu formu, uzdajući se u povoljan efekat kvantitativne gradacije. Dok je načelo kod obrnutih rečnika i leksikona preciznost slovnog redosleda završetaka prema alfabetu, u slučaju ovog kataloga red navođenja počiva na donekle sličnom, manje pouzdanom ali lepšem i zanimljivijem pravilu – na zvučnom slaganju završetaka. A koliko je važno bilo složiti prezimena po srodnosti forme najbolje se pokazalo kada je, na kraju posla, urađen indeks: osim što pruža pogodnost za pronalaženje odrednica i po azbučnom redu i po rednom broju, on predstavlja bezobličan spisak građe, lišen svakog drugog smisla.
    Treći deo znatno je kraći i sastoji se od tri apendiksa. Prvi sadrži samo dvosložna prezimena na -ić. Prvih 250 već su upotrebljena u tematskim gnezdima Prvog dela i ovde se navode istim redom kojim su se tamo pojavila. Ona čine Apendiks 1. U Apendiksu 2 prikazan je izvestan broj skupova dvosložnih prezimena na -ić koja dolaze na jednu te istu „mustru“ – različit im je samo početni konsonant, ili grupa od prva dva konsonanta, ili samo vokal na drugoj poziciji, dok im je ostatak podudaran. Njih je stoga veoma lako nizati, na primer: Rgić, Prgić, Kvrgić, Čvrgić; Ili: Benčić, Genčić, Denčić, Jenčić, Nenčić, Penčić, Senčić, itd. Iako takvi nizovi u celini jesu zavodljivi jer se savršeno rimuju i savršeno su ritmični, mnogi njihovi članovi dolaze od starijih, danas većma zaboravljenih ličnih imena i hipokoristika (kao Jenčić < Jenko, Nenčić < Nenko, Senčić < Senko, zatim Dišić < Diša < Dimitrije, Mišić < Miša < Miloš ili Mihailo, a slično je i sa Becić, Gecić, Jecić, Necić, Pecić, Cecić i mnogim drugim) i da nije reč o uzorku koji treba samo da ilustruje njihovu brojnost i melodičnost, neka od njih ne bi ni mogla ući u ovaj katalog.
    S jedne strane, za prezimena poput, recimo, Grbić i Trbić teško bi se moglo reći da su neobična. Naprotiv, ona su prilično raširena i već otuda u velikoj meri obična. Čak i kada takva kratka prezimena nisu česta, njihova glavna crta je jednostavnost, a jednostavnost i običnost stoje nablizu per definitiopet. Isto važi za Buljić i Kuljić, a još manje se može reći da su neobična prezimena, recimo, Bodić i Rodić. Ipak, u društvu sa Grbić i Trbić dolaze još i Vrbić, Prbić i Škrbić, uz Buljić i Kuljić nalaze se i Duljić, Puljić i Ruljić, a uz Bodić i Rodić idu još i Odić, Godić, Dodić, Jodić, Kodić, Modić, Džodić i Šodić. Očito, ni takva prezimena ne smeju se prenebregnuti, jer su zanimljiva po frekventnosti modela, po svome značenju ili po svojoj aluzivnosti, već prema slučaju. Sve je to vešto „upakovano“ u njihovu formalnu jednostavnost, pa sam više takvih nizova prezentirao u Apendiksu 2, iako ona nemaju tako složen i bogat zvuk kao, na primer, Tajtacaković, Korkodelović i Milošaković, ili Čavaljuga, Praskalo i Čakarimiš.
    Isto tako, nizovi kratkih, „dvotaktnih“ prezimena koja se završavaju na -ić, teku brzo kao planinski potok i teško je razlikovati ih od mnogih drugih, naoko sličnih nizova. Takva prezimena, poput Volić, Ljubić, Mrzić, zatim Mamić, Tatić, Batić i slična, koja se javljaju najpre unutar tematskih gnezda, dakle među prezimenima s kojima su srodna po značenju ali im po dužini ili obliku inače ne pripadaju, mešao sam sa višesložnim samo u tematskim gnezdima. Drugih 250 dvosložnih prezimena na -ić u Apendiksu 2 složena su po azbučnom redu samo unutar svojih nizova, da bi bolje ispunila svoju pokaznu svrhu i usled same prirode tih nizova.
    Apendiks 3 donosi izbor upečatljivih prezimena od Borlja i Devrnja preko Prdonja i Zvrmbalović do Rstić i Čvrkić, koja sadrže jedan od najzanimljivijih morfoloških elemenata – naglašeno, slogotvorno r. Vuk Karadžić je rekao da je srpsko r tako jako da se čopor divljih svinja uplaši i pobegne kad ga čuje. To možda liči na lovačku priču, ali srpski je jedan od malobrojnih jezika koji poseduju tako snažno i, štaviše, slogotvorno r. Ovaj izbor „najRskijih“ prezimena to ilustruje, pokazujući da srpskih prezimena s naglašenim r nema baš malo – čak 417 zadovoljilo je kriterijume ovog kataloga, što čini preko 7% korpusa i znači da ovde svako četrnaesto prezime sadrži slog čiji je nosilac glas r!
    Iza Trećeg dela nalazi se uazbučen indeks svih prezimena navedenih u numerisanim odeljcima kataloga, pri čemu je sačuvana njihova osnovna numeracija radi lakšeg nalaženja svakog prezimena unutar njegove grupe. Nije, nažalost, moguće na osnovu različnih statističkih preseka ovoga kataloga i njegovog indeksa izvoditi ozbiljnije zaključke o broju, tipologiji ili kom drugom bilo formalnom bilo sadržinskom aspektu srpskih prezimena, jer je on daleko od toga da sadrži njihov kompletan popis, a lako je moguće da su se, uza svu pažnju, u njega prokrala i pojedina ugašena prezimena, koja više nemaju živih nosilaca.
    Iako Katalog sadrži alfabetski indeks sa jedinstvenom numeracijom svake odrednice, od prve do poslednje, prilikom formiranja grupa prezimena srodnih samo po obliku, a vodeći računa o metru i rimi koliko je to bilo moguće, držao sam se azbučnog reda unutar karakterističnih završnih nastavaka tih prezimena, pa su i sami nastavci dati tim redom. Tako, kod prezimena koja se završavaju, recimo, na -n, najpre ide grupa koja se svršava na -an, potom na -en, na -in, na -on, i na kraju na -un. Isti redosled vokala poštovan je i u drugim slučajevima, mada ne uvek i dosledno – prednost je često opet davana sazvučju. Tako, na primer, kod prezimena koja se završavaju na -n+ović najpre idu ona u kojima konsonantu n prethodi vokal a, zatim e, pa i, pa o, pa u, a tek po iscrpljivanju svih onih u kojima učestvuje neki vokal, dolaze prezimena srodne građe u kojima je na tom mestu neki konsonant, kada se opet ide po azbučnom redu. To se odnosi i na suglasnike koji im prethode (npr. kod prezimena na -ović najpre idu prezimena u kojima svršetku -ović prethode vokali s „pravom prvenstva“ saglasnim njihovom azbučnom redu (a, e, i, o, u), pa konsonant b, pa v, i tako dalje redom do š). Naprotiv, kod početnih grupa fonema u prezimenima nisam poklanjao posebnu pažnju azbučnom redu (jer je to tu nevažno) već sam više nastojao da izborom redosleda u navođenju stvaram povoljne zvučne efekte – melodijski skladne (Crvenić, Zelenić, Šarenić; Stanivuk, Traživuk, Straživuk), logički čvrste (od poznatijeg ka manje poznatom, npr. Jagodić, Malinić, Kalinić, Trninić, Gloginić) ili šaljive i podrugljive (Čukić, Pikić, Dlakić; Čvrkić, Čkrkić, Šmrkić; Zlonoga, Kurnoga, Maonoga; Bulj, Šulj, Bazdulj; Golemović, Resanović, Kitanović), zavisno od slučaja.
    Pokušao sam, dakle, uglavnom radi svoje i tuđe zabave – jer klasifikacija nije svrha ovog ogleda iako se na kraju, i tako nedosledno sprovedena, pokazala kao jedan od nezaobilaznih postupaka – da u svakom od dva glavna segmenta prezimena pojedinim manjim grupama prezimena dodelim po više tematskih naslova i podnaslova koji bi zgodno upućivali na njihova značenja ili njihove formalne modele. Naravno, prezimena koja odlikuje jasnoća značenja (ona izvedena od naziva za hranu, zanimanja, vrste oružja, ptice ili karakterne osobine itd.) pojedinačno ne traže posebna pomagala da bi se ta značenja uočila, niti da bi se uočila njihova srodnost s nekim drugim prezimenima nastalim na sličnim misaonim konceptima. Ali, kada su takva prezimena rasuta duž cele vertikale kataloga, unutar većih grupa sličnog oblika i silabičke strukture, nije nimalo lako sagledati bogati sadržaj značenjskog okvira koji ona stvaraju kada se grupišu, jer samo tada dolaze do punog izražaja. Uzdam se u svoj osećaj da je dobitak od tog dupliranja veći od gubitka jednostavnosti nastalog ponavljanjem dela građe. E sad, dabome, i taj osećaj, kao i svaki drugi, najnepouzdanija je stvar na svetu, mada mnogi u potaji misle da osećaj ima neke veze s božanskim, budući da se i u njega slepo veruje uprkos tome što se njegova vrednost, pa čak ni samo njegovo postojanje, obično ne mogu dokazati.
    Na drugoj strani, prezimena koja nemaju zajedničkih crta osim formalnih (da su sličnog oblika, pri čemu su ti slični oblici ređani tako da formiraju odeljene podskupove prema broju slogova a ne samo prema podudarnosti završetaka) ne mogu ni dobiti izrazitije zajedničke imenitelje niti se uklopiti u neku dublju kategorizaciju.

    • Predrag Kitanović

      Poštovani gospodine Ananić

      Kažete da je prezime Kitanović šaljivo i podrugljivo. To nije istina, evo vam značenje prezimena Kitanović.
      Prezime Kitanović dobili smo po imenu našeg predka Kitana. Ime Kitan potiče od reči kitka što na starosrpskom, a koji je sličan vranjanskom dijalektu znači:
      1. cvet, buket („Kitka se kida dokle c’vti“ Cvet se kida dok cveta -poslovica, „Naberi mi kitku kitke“ – Naberi mi struk cveća),
      2. istaknuta brda i uzvišenja uopšte na kojima se nalaze veliki hrastovi ili bukve (brdo u Dubnici; brdo u Gornjem Trebešinju s hrastovima na vrhu; planinski vis zapadno od Vranja),
      3. vrh drveta, kruna drveta („Ukačija se u v’r kitku na dubicu (hrast)“).

      Sama reč Kitan znači:
      – voljeno, milo muško dete,
      – onaj koji ide na prstenovanje ili “kitku”,
      – ukrašen, nakićen, okićen,
      – pun lišća, cveća ili plodova,
      U narodnim govorima se dečacima tepa: “Kitane moj”.
      Dakle, prezime Kitanović ide od hipokoristika za muško dete kojim se dičimo.
      Pa prema tome naš deda Kitan je bio onaj kojim se dičimo jer je nežan i lep kao cvet, veliki kao brdo, onaj koji je na vrhu odnosno sa vrha.
      U Srbiji Kitanom nazivaju milo dete te mu od milja jos i tepaju; – kitice moja.
      Ime Kitan na sadašnjem srpskom jeziku bilo bi Veliša, Vrhoslav, Vrhoje ili Cvetan, Cvetko, a Kitanović bi bilo Velišić, Velikić, Vrhović, Vrhovac ili Cvetanović, Cvetković, Cvetičanin, Cvetić. Naše prezime kod francuza je Lefler, kod engleza je Flauer, kod italijana je Fiori, kod madjara je Virag, kod nemaca je Blum, kod španaca je Flores, kod portugalaca je Flor, kod japanaca je Sato… Na grčkom ontos je cvet pa je i Antonić isto što i Cvetković.

      Nadam se da ste nešto naučili.
      S poštovanjem,
      Predrag Kitanović iz Surdulice.

  2. vojislav ananić

    III

    ZNAČENJA I ALTERNATIVNI OBLICI
    Budući da ovde nije reč o izradi potpunog srpskog prezimenika (što je, uostalom, posao za čitav tim ljudi i neku od akademskih ustanova), pažljiv čitalac će zapaziti da nedostaju mnoga prezimena koja je sam čuo. To je tako i ne može biti drukčije, već i otuda što se dvosložna prezimena na -ić, kakvih je najviše i među kojima takođe ima zanimljivih i po obliku, i po poreklu, i po značenju, ovde navode i obrađuju samo uzgredno. Pa i mimo toga, gotovo je sigurno da su izostale stotine i stotine prezimena koja bi zadovoljila kriterijume za ulazak u ovaj katalog.
    S druge strane, prezimena nastala na zajedničkom konceptu, od istog korena i sličnim tvorbenim postupkom koji ih čini različitim samo u jednom detalju, i sam sam otklanjao iz glavnog spiska i stavljao ih u fusnote uz njima slična. To je zato što mislim da su tu posredi dubleti i da njih, bar u ovom mom ogledu, nema potrebe navoditi kao samostalne odrednice jer ne donose ništa novo. Istovremeno, smatram da i ta alternativna prezimena, mada sačinjena od gotovo iste građe i po gotovo podudarnom obrascu, treba da nađu svoje mesto u „donjem“, sekundarnom sloju teksta, da bi se sagledala sveukupna raznovrsnost materije. Pri tome, nastojao sam kad god je bilo moguće da kao „punopravnu“ odrednicu uzmem onu varijantu koju smatram osnovnom, a da u fusnotu stavim inačicu za koju verujem da je nastala kasnije, obično nekom manje logičnom fonetskom alternacijom unutar osnovnog prezimena. Tako, dok se Malovrazić, Mamuzić i Kozomora nalaze među glavnim odrednicama, Malavrazić, Mamužić i Kozomara su dati u fusnotama, svako uz svoj par. Isto važi i za varijante poput Trlajić/Trlaić, Krkeljić/Krkelić, Mudrinić/Mudrenić i slične.
    Sve ostale varijante ako su se pojavile – a obično ih ima po nekoliko – date su kao zasebne odrednice. Najlakše je bilo sa prividno sličnim prezimenima, kao što su Selaković i Solaković, koja su formalno slična ali dolaze od sasvim različitih korena. Ona se ne mogu smatrati kao varijante i takva su prezimena data zasebno. Mnogo je teže pitanje bilo šta činiti sa prezimenima koja su nastala od istog korena, ali različitim tvorbenim postupcima, poput Košarić, Košarević, Košarović, Košaranović, Košaričić, Košara i Košarica. Ona su „varijacije na istu temu“, pa je bilo privlačno izbeći njihovo ponavljanje u glavnim spiskovima. Koja uzeti a koja ne? Ali, čak i ako bi se na to pitanje našao odgovor, ipak bi oslanjanje glavnog korpusa na građu u fusnotama tada bilo preveliko. Štaviše, neki segmenti kataloga bili bi vidno osiromašeni. Zato sam se na kraju, mada teška srca jer sam video da će me to odvesti u veliko širenje spiska i u izvesne nedoslednosti, ipak odlučio da takve alternacije, kada mi naiđu, prikažem kao zasebne odrednice. Tako, prezime Nakaradić ide samostalno, a ne kao fusnota uz Nakarada, od kog je, nesumnjivo, nastalo. Pored Mrkobradić, zasebno su data i prezimena Mrkobrad i Mrkobrada. Isto tako, Kurjak, Kurjakov i Kurjaković čine tri odvojene odrednice, kao što se i Gavran i Gavranov navode odvojeno od svojih izvedenica Gavranić i Gavranović. Pored Pop, koje se navodi među prezimenima zanimanja, odvojeno idu i Popović, i Popić, i Popov, i Popa, i Popin. Prezime Popac pogotovo ide samostalno, jer se, za razliku od prethodnih pet, u osnovi ne asocira s pojmom popa, sveštenika nego s pojmom zrikavca, usled čega je odmah dobilo posebnu odrednicu u ovom katalogu. S prezimenom Pop tek u daljem srodstvu je Popadić, jer dolazi od imenice popadija, bez obzira na to što je i ona izvedena od imenice pop. U grupi „zanatskih“ prezimena uz Kovač i Lončar odvojeno idu Kovačev, Kovačević i Lončarević, iako su ta prezimena izvedena od datih zajedničkih imenica, a pored Paun zasebno je dato i Paunović, kao i Paunić, kao što i uz Čobanić idu kao punopravne odrednice Čobanović, i Čobanin, i Čobanski, itd.
    Ovome se može prigovoriti da je tako došlo do nagomilavanja srodnih, pa i vrlo sličnih prezimena. Od tog prigovora nema dobre odbrane, tim pre što bi katalog, da je bar tri ili pet puta kraći, bio kudikamo efektniji i „muzikalniji“ Ipak, mora se reći da ovo nije sistematski katalog srpskih prezimena, u kojem bi se morali i smeli javiti samo osnovni modeli i da je u obilju građe bilo teško izvršiti selekciju koja ne bi narušila konzistentnost merila i umanjila reprezentativnost i ovako redukovanog korpusa.
    Naročito sam pazio da navedem varijante kao zasebne odrednice kada sam cenio da se time nešto dobija ili postavlja kakvo zanimljivo pitanje, pa tako Čprljaković i Črpljaković, dva prezimena koja možda jesu a možda nisu nastala metatezom „teške“ početne suglasničke grupe, uzimaju ovde dva zasebna numerisana mesta, a sličnih slučajeva naći će se još.
    Postoji više grupa prezimena nastalih od naziva za oružje, oruđe, odeću i obuću, razne predmete pokućstva, kao i mnoga koja su nastala od naziva voća, povrća i žita. I njima sam pustio da se slobodno razmahnu, kao i prezimenima od naziva za domaće i divlje životinje. Zanimljivo je da je divljih životinja, a među njima naročito ptica, poprilično, dok domaćih, pitomih životinja ima vrlo malo. Unekoliko je slična stvar s nazivima za oružje i oruđe – ,jakih“ i „borbenih“ prezimena ima mnogo, dok onih izvedenih od pitomijih predmeta pokućstva ima kudikamo manje.
    Neka naša prezimena nisu samo retka nego su i građena na redak oblik, pa ih nije bilo lako udenuti u neku od grupa koje su se u početku više-manje spontano stvarale oko jednostavnih rima. Takva su opštepoznata, mada ne i obična prezimena Tišma, Livada i Buha, a s njima i jedno meni sasvim novo – Pregled. Za prva dva i kojekako, ali Pregled… Čak se ni Buha [= (obična) buva], začudo, ne rimuje ni s jednim drugim od prezimena koja sam dosad našao! Ništa ne pomaže što uz Buha postoji i Karabuva [= crna buva], jer se potonje zgodno uklapa u grupu prezimena s turskim predmetkom kara-, dok se Buha nigde lepo ne uklapa. Ne znajući kud bih s njome, odlučio sam bio da je smestim među prezimena od naziva domaćih životinja. Ako tom prezimenu tu možda i nije najbolje mesto, buhi bi, mislio sam, sigurno bilo udobno. Na kraju se pojavilo i prezime Buhač, koje je lako našlo svoje mesto u srodnom nizu na -ač, pa je Buha iskoristila priliku i s tog mesta skočila u – fusnotu.

    RITAM I ZVUK
    Da bi moj prezimenik dobio na zvučnosti i izražajnosti, nisam bežao od toga da uz pojedina neobična prezimena dodam i ona običnija, ako je njihovo navođenje doprinosilo stvaranju zanimljivog sazvučja unutar niza prezimena sličnih po građi ili na neki način srodnih po obliku, zvuku ili značenju. Izvesna prezimena koja se već javljaju u nekoj od tematskih grupa, efektno su se uklapala i u grupu čija je zajednička nit samo zvučna i ritmička, pri čemu se celi taj niz, ili njegov deo, možda zasniva i na specifičnom emotivnom sklopu koji iz njega zrači kao neka tajna, ali živa muzika.
    Imajući na umu upravo muziku pesničkog govora, Raša Popov je u jednom srećnom času smislio glagol ,jezicirati“ Očito, naš je narod, stvarajući nepregledno obilje prezimena, vrlo često ,jezicirao“ Zato bi čitanje naglas pojedinih segmenata ovoga spiska (to je od suštinskog značaja!) trebalo da istakne zanimljive asonance i aliteracije, za kojima se ovde tragalo s namerom da nam bar na momente otkriju tajnu moć osobenog nizanja reči, a bogme i da zabave i pogdešto nasmeju.
    Ovo bi zvučno ugađanje u povoljnim okolnostima (i ako se meni posreći da iznedrim bar malo pesničkog daha) moglo mnogim delovima moga veselog prezimenika pribaviti svojstvo muzikalnosti, a time i pravo da se on ubroji ako ne baš među poetske tvorevine, a ono među kvazipoetske. Ovakav kakav je, on jeste delo pojedinca (takve su, uostalom, u početku bile i sve narodne pesme i priče na ovoj planeti), ali, budući sastavljen isključivo od građe iz narodnog jezika, građe koja je „odležala“ na istorijskoj i jezičkoj vetrometini dva ili više stoleća, može se reći da je on glavnim svojim delom, i sadržajno, i koloraturno, narodna tvorevina. A jedino iza veštački formiranih „strofa“ u koje su ova prezimena sad poređana stoji trud skromnog i nedostojnog potpisnika ovih redova.
    Među poželjne ishode tog truda trebalo bi da spada i mogućnost da se na većini mesta – a uz malo dobre volje – odmah, i ako nema nikakvog podnaslova, uočava razlog grupisanja pojedinih prezimena. Nekad je taj razlog u sazvučju, nekad u značenju cele reči ili njenog korena, ili zajedničkog prefiksa, nekad u tipu upotrebljenih složenica. Red njihovog nizanja ovde bio je proizvoljan i nema sumnje da bi ih neko drugi poređao sasvim drukčije, a ipak bi načinio zanimljiv i možda još kudikamo snažniji utisak. Daleko od toga da su sva prezimena koja su na kraju ušla u Katalog lepa, originalna, nadahnuta, zanimljiva. Ali, među njima ima dovoljno takvih, a ona koja takva nisu ipak bi trebalo da, smeštena prema zvuku u svoja jata, posluže da se sagleda sve to raznovrsno mnoštvo, uhvaćeno u svojim svetlim i manje svetlim bojama, i da se ono što je u njemu najbolje već samo sobom istakne.
    Zanimljivo, tokom rada javljale su se grupe srodnih prezimena, bilo po građi bilo po značenju, koje su naprosto sugerisale da im nedostaje još neko slično da bi to „gnezdo“ bilo kompletno ili bar donekle zaokruženo. I zaista, obično ne bi proteklo mnogo dana, a takva komplementarna prezimena bi se pojavila. Mada ovde ni izdaleka ne može biti reči o sličnom stepenu egzaktnosti, može se ipak reći da je to živo podsećalo na situacije u kojima je Mendeljejev predviđao postojanje i pojave dotad nepoznatih hemijskih elemenata…
    FONETSKE, AKCENATSKE I PRAVOPISNE ZAVRZLAME
    Pokazalo se, bar kada je o prezimenima reč, da u srpskom nije samo r slogotvoran konsonant, jer se – dakako, pomoću starog poluglasa koji se odlično očuvao u nekim krajevima – tako ponaša i b, možda i v, i đ, a ko zna, možda i još neki drugi konsonanti? U svakom slučaju, naših zemljaka s neverovatnim prezimenima Bkić, Bldić i Borlja (verovatno od starijih oblika Bvkić, Bšdić i Borvlja) ima na desetine. Donekle sličnu crtu nosi i prezime Vdović (koje nam je verovatno došlo iz dubine istočnoslovenskog prostora i kamufliralo se dodatkom ić u zadnjem delu), a moćnim početnim r diči se više prezimena poput Rnić, Rnjak, Rstić, Rmuš, Rkalović i Ršumović. Slična su bila i Orsić i Irkić, koja su izvorno bila trosložna (O-r-sić, I-r-kić) i Orbović, koje je nekad bilo četvorosložno (O-r-bo-vić), ali ona su podlegla savremenim pomeranjima akcenta i napuštanju „teških“ fonema, pa se danas uglavnom čuju kao dvosložna Or-sić i Ir-kić, odnosno trosložno Or-bo-vić. Zahvaljujući konsonantskoj grupi đm (ranije svakako đnm), o čijem postojanju nisam ni sanjao, jedno od počasnih mesta ovde zauzima prezime Đmura, čija se bar dva vlasnika telefonskih brojeva u zemaljskoj („fiksnoj“) mreži Srbije mogu lako naći na internetu, jedan u Šidu i jedan u Beogradu. Da i ne govorim o začkoljičnoj početnoj grupi čk-, kojom, za divno čudo, ovde započinje čak dvanaest lepih prezimena!
    U nekoliko slučajeva prihvatio sam prezimena tako kako su bila prezentirana u štampi, iako sam bio podozriv prema njihovom obliku, uglavnom zbog glasova „č“ i „ć“, odnosno „dž“ i „đ“ Takav je slučaj bio s prezimenom Prekogačić, mada ima više porodica koje se njime kite (jedna ima i poznatu vinariju u Beočinu). Iako je dosta česta pojava da od jednostavnog prezimena nastane neko složeno, ono „č“ u prezimenu Prekogačić malo je neobično upravo zato što se ne vidi svrha tvorbe tog prezimena od prezimena Gačić pomoću predmetka preko. Pošto za svoje sumnje nemam opipljivog dokaza, uneo sam to prezime tako kako sam ga našao, a tako i prezimena Kačunković, Stanačević, Čutuković i Đaja. Naravno, bez tačnog poznavanja njihove istorije i dobre verziranosti u fonetske promene u našem starom jeziku ne može se ništa pouzdano tvrditi, ali logičnije bi bilo, verujem, da ona glase Prekogaćić, Kaćunković, Stanaćević, Ćutuković i Džaja. Mislim, naime, da su sva ta prezimena izvorno imala upravo te oblike, a da su tek kasnije, po preseljenju familija u nove krajeve, upornim ponavljanjem greške u pisanju i izgovoru, poprimila sadašnje. Naime, Prekogaćić je sasvim lepo moglo doći od preko gaća, tj. ako je neko nosio neku odeću preko gaća (tj. pantalona). Kaćunković pak moralo je nastati od fitonima (imena biljke) kaćun (kao i Kaćunić), pošto je teško zamisliti ono drugo – da Kačunković nastane od – čunak, ili ko zna od čega drugog. Prezime Stanaćević potvrđeno je u Obrenovcu i očito je nastalo od nadimka Stanać i od starijeg oblika banatskog patronima koji je glasio Stanaćev (Novo Miloševo), a na koji je po formiranju Kraljevine SHS dodato dotad nepoželjno -ić. Jasno je da nadimak nikako nije mogao glasiti Stanač, a otudaje jasno i da je oblik Stanačević nastao naknadno, po preseljenju dela tog ili drugog istoimenog bratstva u neki kraj u kojem je fonemska razlika između „č“ i „ć“, odnosno „dž“ i „đ“ bila nejasna. Ćutuković bi lako moglo doći od turcizma ćutuk – komad balvana, klade, dok reč čutuk nije zapisana. Da je sve to tako vidi se prilično jasno iz činjenice da se neka prezimena javljaju – potpuno bez osnova – u tzv. minimalnim parovima (kadšto i u tri varijante), kao Ćurguz i Čurguz, Ćurčić i Čurčić, Ćurčin i Čurčin, Ćurović i Čurović, Ćaćić, Čaćić i Čačić itd. Slično tome, ko god pamti šezdesete, setiće se da za slavnog fudbalera Džajića nekoliko godina nije bilo jasno da li se preziva Džajić ili Đajić – toliko se u svim našim ondašnjim novinama pisalo čas ovako a čas onako.
    To kažem zato što dobro znam, kao i većina nas, da svet u nekim našim krajevima slabo razlikuje „č“ i „ć“, odnosno „dž“ i „đ“ Tako je u Južnoj i Istočnoj Srbiji, to je bio slučaj i sa dobrim delom srpskog življa u Sarajevu, da i ne pominjemo Bošnjake, kojima je maternji jezik ipak bio srpskohrvatski ili srpski, a ne bošnjački, kao danas. Veliki demografski pokreti posle Prvog svetskog rata, a još više posle Drugog, doveli su do slivanja stanovništva sa prostora cele Jugoslavije u prestonicu, pa se nesigurnost oko realizacije „č“ i „ć“, odnosno „dž“ i „đ“ naglo pojačala i u Beogradu. Pod uticajem nemačkog i severnijih slovenskih jezika pogdešto je to bio (a u manjoj meri je i danas) slučaj i u Vojvodini, pa su tako u Zemunu moga detinjstva na Muharu godinama postojale dve zanatlijske radnje koje su držali gornjovaroški Srbi (a to da su Srbi videlo se iz činjenice da su im firme bile ispisane ćirilicom), obućarska, na početku Karamatine, i krojačka, u sadašnjoj Glavnoj ulici, bliže Madlenijanumu, ali je na jednoj pisalo OBUČAR, a na drugoj KROJAĆ.
    Akcenatske razlike među morfološki istim prezimenima javljaju se uglavnom kod „običnijih“ prezimena, pa tako ovde nije bilo preke potrebe za akcentuacijom kao razlikovnim kriterijumom. U našem savremenom govoru, osobito urbanom, taj se kriterijum gubi, ali neki krajevi, kao, recimo moj valjevski, i danas neodstupno i precizno čuvaju akcente kao razlikovne elemente pojedinih prezimena.

    VESELA KOMBINATORIKA
    Bojeći se prekomernog širenja teme, nisam hteo unositi zanimljive kombinacije ličnog imena i prezimena, iako mnoge od njih prosto vapiju da se pokažu i prikažu. Takve su prekrasne kombinacije poput Sunčica Biberdžić, Đurđija Cvetić ili Miloranka Jutronić, sve tri iz realnog života. Prvih dana 2011, kada je kataloški deo ove knjige već uveliko bio gotov, u Novom Sadu rodila se devojčica po imenu Iskra Žarić.
    Da je stvarnost često fantastičnija od svake fantazije, potvrđuju i razne zgodne kongruencije, kao kada se naš poznati horovođa (vodi Beogradske madrigaliste) preziva Brujić, naša poznata kostimografkinja je Čohadžić, poslastičarka u Ljigu Svetlana Šećerov i rukovodilac prodaje u fabrici bonbona „Pionir“ Mara Šećerov, šef računovodstva u jednom preduzeću nosi prezime Računica, tehnolog u železari Čeliković, a direktor naše najveće fabrike oružjaje – Gromović. Slavu jugoslovenskog šaha pronosili su, uz mnoge druge, velemajstori Matanović, Matulović i Šahović. U Zemunu je na razmeđu prethodna dva veka živeo gostioničar Arkadije Bokalić, kome je prezime takođe bilo usklađeno s poslom, bilo da je služio vino i pivo u bokalima, bilo da se u njegovoj gostionici čestito jelo, pa bi se gosti uvek dobro nabokali. Među aktuelne primere koje znam lično spada i ginekolog Ribić, i klinički psiholog (klinička psihološkinja?) po imenu Vinojla Šmrkić, čije ime i prezime neizbežno podsećaju na tvari i postupke čiju zloupotrebu ta naša sugrađanka vredno suzbija, budući da radi u jednoj prestoničkoj ustanovi za lečenje alkoholizma i narkomanije. Razume se, ne mogu svi Terzići biti krojači (terzije), niti svi Kovačevići kovači, niti je to ikada bilo, jer je samo jedan član bratstva bio njegov rodonačelnik i ma koliko da je imao sledbenika u svom zanatu, ipak je prezime moralo imati kudikamo širi zahvat među potomcima.
    U telefonskim imenicima ima i zagonetnih kombinacija, a mislim da među najlepše primere spada skladni sklop imena i prezimena jedne stanovnice naše prestonice, koja se zove Zvezdana a preziva Muzika, što je već samo po sebi očaravajuće, a posebno pleni kada se javi u nekom od kosih padeža, kada, na primer, kažete: „Ja volim Zvezdanu Muziku“, ili „Sinoć sam se oduševio Zvezdanom Muzikom!“ Među nosiocima tih muzikalnih kombinacija su i članovi porodice Svirac u Pančevu, koji, prema svedočenju jedne moje koleginice s posla, svi – osim najstarijeg, koji je, navodno, muzički neobdaren ili bar nezainteresovan – virtuozno sviraju na različnim instrumentima. Lepe su i neobične kombinacije „botaničkih“ imena i prezimena jednog Beograđanina koji se zove Neven Tikvica, jedne naše manekenke po imenu Sunčica Travica i jedne osobe iz Novog Sada, koja se preziva Vrbajac a ime joj je – Cveće!
    Drukčiji, mada opet sličan, jeste i slučaj imena i prezimena rođake jedne moje dobre drugarice, koja se, iako sitnjikava i tankovijasta, pleonastično zove Velika Komadina, u Kairu živi naša zemljakinja čijem se ličnom imenu Vera uveliko protivi njeno prezime koje glasi Lagator, a u Žablju postoji auto-kuća čiji je vlasnik izvesni g. Zlokolica. Osim toga, u gornjovaroškom „Maksiju“ u Zemunu radi dama po imenu Đurđica Trtica, a podjednako zanimljiva i efektna je i sprega prezimena i imena jedne Novosađanke – Popravak Stana, u kojoj nas samo velika početna slova spasavaju od potpuno pogrešnog tumačenja. Mimo tih relativno retkih slučajeva, mislim da ljudi svesno izbegavaju kombinacije imena i prezimena koje bodu oči, jer nikad nisam čuo da postoje osobe po imenu Vuk Ćuk, ili Paun Ševa, ili Višnja Šljivić, ili Jagoda Kruškić, ili Razumenka Budalić, kao ni Mrgud Prgić, ili Srđa Ljutić, ni razne druge koje bi, matematički gledano, mogle i morale nastati. A ipak, na jednom od foruma na internetu učesnici navode niz upravo takvih, vrlo zanimljivih kombinacija, od kojih dve nisam uspeo da proverim i podozrevam da su izmišljene. Reč je tamo o našim sugrađankama inače veoma lepih ličnih imena – Vesela i Rumena, koje, navodno, nose neka od onih „nezgodnih“ prezimena – prva se preziva Bulja, a druga – Guzica.
    Postoje i mnoge druge nezgodne i provokativne kobinacije, pa se tako predsednik organizacije Mladi gorani tokom šezdesetih ili sedamdesetih prezivao Paligorić, jedan naš vrsni gastronom preziva se Gladić (mada to možda i nije od imenice glad već od glagola gladiti?), jedan lekar je Bolesnikov, a jedan stomatolog Radobolja (što je, inače, ime i jedne pritoke Neretve). Manje sreće sa simbolikom porodičnog imena od gorepomenutih Sviraca imao je njihov sugrađanin, takođe vrstan muzičar, koji se preziva Gluvakov. Bez namere da u tome otkrivam nepostojeću simboliku, sećam se da smo svojevremeno imali predsednika savezne vlade koji se prezivao Bijedić, drugog koji je bio Kontić, guvernera centralne banke Sirotkovića, a tokom godina posle drugog svetskog rata, kada su komunisti poletno vodili bratske jugoslovenske narode u komunizam (gde će svi živeti u izobilju, a raditi koliko ko može) sa novčanica od deset dinara gledao je, ulivajući svima nama svoj optimizam, nasmejani lik pripadnika vladajuće radničke klase Alije Sirotanovića.
    Nisam unosio ni zanimljiva dvojna prezimena (tzv. udata), od kojih neka, poput Kitanović-Dugošević i Prcić-Radošević, poseduju i naročitu vrstu analitičke sugestivnosti, koja počiva na aluzivnom značenju nedužne imenice ševa i od nje izvedenog žargonskog glagola, čime se otvaraju još zanimljiviji horizonti za buduće orače i žeteoce na ovom očito plodnom polju. Lično mogu da posvedočim da su u prvom od dva pomenuta slučaja kumovi na venčanju (a i svi ostali svatovi) pocikivali od ushićenja čuvši mladu gde na matičarevo pitanje da li će zadržati svoje prezime ili će mu pridodati i muževljevo, jasno i glasno odgovara da ne vidi zašto bi propuštala bilo šta od onoga što joj kombinacija dva tako skladna porodična imena velikodušno nudi. Nasuprot tome, drugarica jednog mog prijatelja, po imenu Vesna, tvrdokorno je odbila da uzme muževljevo prezime, jer bi se tada zvala Vesna Vesnić, a to joj je izgledalo glupavo.
    Mogućnosti koje život pruža za dalje kreativno kombinovanje takvih prezimena praktično su neiscrpne. Neki od nas još se sećaju slučaja drugarice Dušice Pušice (funkcionerke iz nekog od partijskih komiteta Brozove ere) koja je, kada se udala, svome prezimenu s ponosom pridodala i muževljevo, pa joj je puno ime i prezime glasilo Dušica Pušica-Pandurica, a i vi sami lako ćete zamisliti bezbrojne ohrabrujuće primere poput Pikić-Čukić, Tucić-Prcić, Kurajlija-Picajkić ili Pušić-Karić.
    Tu negde otvaraju se i druge zanimljive mogućnosti, istina lišene lascivne obojenosti i otuda ne tako urnebesne, ali koje takođe krasi savršeno nedužna lepota akustičkog, semantičkog i ludičkog ugođaja: Žestić-Ljutić, Trtica-Pjevalica, Popržen-Vrabac, Njunjić-Brnjić, Grgečević-Berkenječević, Derigaća-Formentunović, Drljača-Prljača, Zjalić-Budalić, Običan-Konjoder, Ćućko-Ocokoljić, Poslušni Jazavac i ko zna šta i kako još.
    Posle svega ovoga neko bi mogao poželeti da i sam pusti mašti na volju, pa bi tada neke kombinacije mogle ispasti baš sasvim parodične, kao ako neki Ždral reši da pozove na ručak Lisicu, ili čak neugodne, kao, na primer, ako vam se šef na poslu preziva Blesić ili Šupak pa vas uvek gleda podozrivo jer misli da mu se zbog toga iza leđa smejete, ili ako vam se doktor preziva Kasapović, ili Kastratović. Nezgodno može biti i ako se vi prezivate, recimo, Golub, ili Dobreta, a zaljubite se u osobu koja se preziva Kobac, ili Gagrica, ili Prgeša, ili ste vi Šupljeglav, a srce vas vuče ka nekome ko je Lukavac, ili Zlomislić, ili Mutivoda!
    Napokon, ako ćemo po zakonu, svi naši građani imaju pravo na imena sačinjena od više reči, pod uslovom da u zvaničnoj prezentaciji (u ličnim ispravama i u pravnom prometu) to ograniče na tri. Svi oni koji su posle razvoda braka zadržali dvojno prezime mogu kod ponovne udadbe ili ženidbe da tom prezimenu pridruže i prezime novog supruga odnosno supruge, pa se tako jedna Beograđanka preziva Trivanović-Janković Vučković. Jedno s crticom, jedno bez nje. Ne može biti nikakve sumnje u to da bi se na taj način srpski prezimenik (poglavito ženski, jer ovo pravo koriste uglavnom žene) mogao vidno obogatiti sličnim slučajevima trogubih prezimena, poput Žderić-Pogačić Pekmezović, ili Pletikapa-Puzigaća Skaramuca, ili Zaklan-Macan Običan, ili Kostur-Krompirović Nakrajkućin, ili Pikić-Dlakić Kurešević, ili Svrabić-Nosić Trtić, i tako dalje do mile volje. A ja se nadam i da će naš narod tokom decenija što dolaze iskoristiti još mnoge mogućnosti za zabavu u vidu nadevanja živopisnih prezimena čije gotove mustre nalazimo u našem najvećem rečniku i da će srpski prezimenik tada uključiti i prezimena poput Letižaba, Dundurilo, Prtizlo, Tvrdoušić, Dušoglođa, Žutokljunac, Ženoljubac, Čankolizac, Zavrzoljak, Drvožder i još mnoga i mnoga druga!

  3. vojislav ananić

    IV
    KAKO JE POČELO I KAKO ĆE SE ZAVRŠITI
    Naravno, sve to što sam upravo opisivao događalo se u poodmakloj fazi rada. U početku sam nameravao da sačinim sasvim skroman spisak od 99 ili 100 neobičnih prezimena, koliko da zabavim svoje najbliže. Za tili čas to se pokazalo kao nedovoljno, pa se spisak proširio na 366 prezimena – dovoljno za svaki dan u godini po jedno (i s rezervom za prestupnu godinu). Posle dve nedelje počeo sam razmišljati da to povećam na 505, čime bi se već prebacila polovina od hiljade, a one koji duže pamte to bi ugodno podsetilo na nekad čuvenu plamenocrvenu kutiju ovalnog preseka s nakiselim „staklenim“ bombonama… Svi ti brojevi bili su, razume se, proizvoljni. Ali, uvek su mi stizali novi zanimljivi „primerci“ i spisak je postajao sve duži i duži. I – prestao je da se ograničava na „neobična“ prezimena, zalazeći u manje restriktivnu i kudikamo širu sferu „zanimljivih“ prezimena.
    To je bila prirodna posledica činjenice da sam poslu pristupio iz puke razonode, bez ikakvog prethodnog metodološkog koncepta. Glavna slabost projekta dolazila je od razuđenosti srpskog etničkog, kulturnog i dijalekatskog prostora, usled čega su – tek sada se to postavilo kao važna stvar – postojale bitno različite percepcije: ono što je na jednom mestu retko i neobično na nekom drugom je često i obično. Budući da kriterijumi za unos nisu u startu bili jasno utvrđeni, sada se neumitno javljao problem granica.
    Uviđajući da je i zamisao da sačinim spisak od nekoliko stotina prezimena bila plitka i naivna, pomirio sam se s tim da doguram do „hiljadarke“ Ideju da stanem na takođe proizvoljnom broju 1001 ocenio sam kao vrlo srećnu – u tom času bio sam oko broja 700 – jer bi to trebalo da se povoljno asocira s imenom slavnog arapskog zbornika Priče iz 1001 noći, tim pre što kao orijentalista pasionirano sakupljam i prevodim arapske narodne bajke. Pokazalo se da ni taj broj neće biti dovoljan. Znajući da ću negde ipak morati da se zaustavim, tada sam rešavao da definitivno zaključim spisak sa brojem 1111 (četiri asa, kao u pokeru!), čiji oblik, kako verujem, odmah navodi na misao da ni tu nije kraj. I zaista, kraj nije bio tu. Posle još mnoštva lepih prezimena i još mnogih kolebanja i razmatranja vrlina i mana takođe „sugestivno otvorenog“ broja 1234, zaklinjao sam se da ću stati tu negde, pa šta bude!
    Ali, sve nova i nova atraktivna prezimena stizala su mi i dalje i evo, još stižu. Ne znam kada će ovom poslu doći kraj niti koliko će se tačno prezimena naći u mom zanimljivom i, nadam se, bar unekoliko raspevanom srpskom prezimeniku kad ga jednom proglasim završenim i dam u štampu. U času dok ovo pišem vidim da ih neće biti manje od dve i po hiljade i slutim da će ih biti možda i dva puta više. Možda je to previše, možda je trebalo da se odreknem dela zanimljivih ali manje upečatljivih prezimena, a pre svega svih onih čiji se motivi ponavljaju, da bi ovaj katalog bio efektniji?
    Odgovor na to pitanje ne znam. Znam samo da već moram požuriti, da više ne smem odugovlačiti i da imam i pravo i dužnost da ovu jedinstvenu zbirku prezimena što pre ponudim na uvid svima. Jer, kao što je neko već rekao, prezimena su pokretni spomenici, pri čemu ovih drukčijih srpskih prezimena ima možda još tušta i tma. Evo, malo-malo pa se pojavi još neko originalno i čudnovato i ja, hteo ne hteo, opet pomišljam da je njihov broj veći od broja svih Srba, da je možda i beskonačan, ili da je bar tako velik kao broj zvezda na vedrom noćnom nebu nad zemljom Srbijom.
    A opet, s druge strane, šta je tu čudno? Da li smo se ikada zapitali koliko samo stranih prezimena znamo? Neka mi neko kaže da u današnje vreme, kada svake bogovetne večeri znamo šta se toga dana (ili: te noći! jer, dok je kod nas bio dan, tamo je najčešće bila noć) dogodilo na suprotnoj strani zemaljske kugle, kada nas informacije sa svih strana zapljuskuju u mlazevima, poput letnje kiše, da li danas, dakle, postoji iko ko ne zna sva ova i još mnoga, mnoga druga tuđa prezimena: irska, poput Kenedi ili O’Hara, škotska, kao Skot, Makdonald i Koneri, engleska, poput Smit, Džons, Tejlor i Šekspir, francuska, kao Bardo, D’Artanjan i Sartr, nemačka, kao Gete i Lajbnic i Šmit i Adenauer, mađarska, kao Nađ i Zilahi, španska i hispanoamerička, kao Rodriges, Borhes i Markes, ruska i ukrajinska, kao Čehov, Tolstoj, Dostojevski i Zoščenko, češka, kao Dvoržak i Čapek, italijanska, kao Del Monako, Beluči, Ferari i Anjeli, nordijska, kao Bergman, Johanson i Pedersen, flamanska, kao Van Dajk i Van Gog, grčka, kao Papandreu i Kalimeridis, rumunska, kao Popesku i Stanesku, japanska, kao Honda i Kurosava, jermenska, kao Hačaturijan i Mikojan, gruzijska, kao Gurginidze i Džugašvili, i tako dalje, i dalje, i dalje, da im se ni broja ne zna!
    E sad, da je moj omiljeni sociolog i majstor sarkazma Torstejn Veblen imao prilike da vidi ovaj veseli prezimenik, glatko bi me svrstao u ono što je jednom za svagda nazvao dokoličarskom klasom. Meni to ne bi smetalo, jer sam svestan da je i taj prezimenik, kao i celi ovaj moj predgovor, savršeno beskoristan. Mada, s druge strane, imam puno pravo da kažem da sam, sačinjavajući naporedno i sam katalog, i ovaj njegov uvodni tekst, utrošio stotine sati ugodnog truda. Zato se potajno nadam da će sve ovo i vas zabaviti bar malo, ako već ne onoliko koliko je mene zabavljalo.
    A što se tiče onih zanimljivih prezimena koja će se u mom vidokrugu pojaviti u budućnosti ili, kako to naši prodavci magle vole da kažu u izjavama za medije, smotreno izbegavajući svaku određenost, u narednom periodu, a to ovde znači u međuvremenu, od sad pa do časa kada vi ovo budete čitali – e pa, ona će morati da sačekaju drugo, prošireno izdanje ovog maleckog, a ipak – mislim da smem to da kažem – živahnog i skroz-naskroz razdraganog prezimenika! Ako ga bude, naravno. Već ovakav kakav jeste, on bi, tvrdim, mogao nositi u svome naslovu i atribute čudnovati, i neverovatni, pa čak i – beskrajni. A kad pogledam još malo šire, ili, ako hoćete, još mnogo šire – svetski – što će reći ako uzmem u obzir još samo odjavne špice američkih, ruskih, francuskih, italijanskih i španskih filmova (da i ne pominjem indijske, egipatske i latino- američke serije i tako mnogoljudne zemlje kao što je Kina), spreman sam da se kladim i u život da ukupni broj prezimena na ovoj majušnoj planeti daleko prevazilazi količinu molekula vode u njenim rekama, jezerima i okeanima.

    NE, JOŠ NIJE KRAJ!
    Prošlo je preko pola godine otkako sam, usred zime, ispisao fusnotu br. 9 u ovom tekstu – onu u kojoj govorim o internetu kao jednom od svojih izvora i navodim adrese nekih veb-sajtova s prezimenima raznih naroda, a pre svega našeg. Jesen je bila na pragu kada sam odlučno objavio svojoj deci i prijateljima da zatvaram prezimenik i da mi ne šalju nova prezimena, čak ni ako su vrlo zanimljiva. U tom času bio sam prikupio 4.500 prezimena (uključujući 500 dvosložnih na -ić, od čega je polovina iz tematskih gnezda, a druga polovina je služila samo kao ilustracija, jer dvosložnih prezimena ima veoma mnogo), sortirao ih, otklonio duplikate koji su se bili potkrali i trebalo je još samo da uradim indeks, ali tako da odrednice kad se uazbuče sačuvaju svoje redne brojeve. Zatim ću, mislio sam, odmah da potražim izdavača, jer ne samo što ovaj katalog to zaslužuje nego i zato što zbog njega ništa drugo ne radim i što već hoću da poludim od njega. Ali, ne lezi vraže!
    Najpre sam morao da odložim rad na indeksu zbog iznenadnog puta u inostranstvo. Po povratku, proveravajući neke podatke na internetu, na ćiriličnoj srpskoj Vikipediji naleteh na seriju sajtova sa oko četiri hiljade srpskih prezimena i mnogim objašnjenjima o putevima njihovog nastanka! Dobar deo prezimena navedenih u tim člancima nije zanimljiv za moj ogled, jer je nastao od ličnih imena, hipokoristika, etnonima i toponima, a spiskovi su samo uazbučeni, uz nešto etimoloških podataka. Ipak, iznenadila me je tako velika baza podataka, koje možda nije bilo kada sam započinjao ovaj rad.
    Kudikamo je važnije bilo to što sam tamo naišao na podatak koji se naprosto nije mogao ignorisati. Bio je to naslov izvanredne knjige Velimira Mihajlovića pod naslovom Srpski prezimenik. Među pretežno laičkom literaturom koja mi je dolazila do ruku a bavi se ovom temom, ta knjiga pravi je dragulj jer počiva na pravim znanjima i naučnoj metodologiji, a zaprema bezmalo 800 strana. Tu su se našla i takva prekrasna i jedinstvena a aktuelna prezimena kakva su, recimo, Nagraisalović, Vezenković, Vrcibradić, Gologlavić, Zelenkapić, Dobrozdravić, Inatović, Zvekanović, Klobodanović, pa onda Vodopija, Vucikonja, Gladikika, Gladibrada, Gulivrana, Kucorepa, Lupoglavac, Dudoglav i Pecigaća. A među starijim, koliko nedavno ugašenim prezimenima naučno su posvedočena i ovakva: Živoder, Vrtodušić, Vukorep, Grizogostić, Vodogrejić i Vlačiskut. Pa ko bi još tome odoleo!
    Već vidim da će mi, uz redovni posao, trebati još bar dva meseca svakodnevnog večernjeg rada da i to blago prosejem i upotrebim ono što se iz njega uklapa u kriterijume moga kataloga, budući da on počiva na sasvim drukčijem konceptu. I tada mora biti kraj! Bar što se mene tiče.
    ROST SCRIPTUM
    Probrao sam iz Vikipedije i iz Mihajlovićeve knjige još oko 500 prezimena i uneo ih u katalog. Ako se sada, kada je on najzad završen – samo za neko vreme, naravno, jer neko bi trebalo da sve ovo uradi temeljnije, šire i bolje – baci pogled na količine i njihove odnose, može se konstatovati nekoliko stvari.
    1. Nije moguće proceniti koliko još ima prezimena koja bi ispunila uslove za ulazak u ovaj katalog, ali je sigurno da ih ima manje od ovih popisanih.
    2. U prva dva dela glavnog korpusa je 5.000 prezimena. Tu su (1) trosložna i višesložna prezimena na -ić i (2) prezimena koja se ne završavaju tim nastavkom bez obzira na broj slogova (ima ih i od jednog sloga).
    3. Trosložnih i višesložnih prezimena na -ić zapisano je više nego svih prezimena bez tog nastavka, 2.811 prema 2.189 (od 5.000), ili 56% prema 44%.
    4. U Apendiksima 1 i 2 je 500 dvosložnih prezimena na -ić koja ispunjavaju zadate kriterijume:
    • prvih 250 su ona iz tematskih gnezda glavnog korpusa.
    • drugih 250 (Apendiks 2) čine pokazni uzorak raznoznačnih ali po zvuku vrlo sličnih nizova takvih prezimena. Ona se u svakom takvom nizu razlikuju među sobom samo po početnom slovu/glasu ili kojem drugom pojedinačnom fonetskom činiocu, što bi trebalo da pokaže kako je u stvarnosti razvijena mreža postojećih kratkih prezimena na -ić. Na osnovu ovog rada nije moguće sagledati koliko njih još ima, ali je sigurno da ih je jako mnogo. Možda bezbroj. Pošto ona nisu ušla u računicu iz t.3 ovde, može se odoka proceniti da prezimena na -ić čine bar tri četvrtine svih srpskih prezimena.
    5. Najviše prezimena u ovom katalogu (od svih 5.500) započinje na K. Ne znam ima li ta činjenica nekog značaja, ali dodajem da prva četiri mesta zauzimaju K, B, P i M. Na prezimena koja započinju tim slovima/glasovima otpada ovde 2.301 prezimena ili 42%. Vrlo malo prezimena (ispod 1%) počinje na svako od ovih slova: Đ, E, Ž, LJ, NJ, U, F, H, i DŽ. Donja tabela prikazuje te relacije. U kućicama srednjeg reda vidi se koliko prezimena počinje kojim slovom, a u donjem redu je procenat prezimena koja počinju tim slovom, zaokružen na jednu decimalu.
    A B V G D Đ E Ž Z I J K L LJ M
    70 611 218 344 293 50 10 46 182 57 124 844 191 15 398
    1,3 11 3,8 6,3 5,3 0,9 0,2 0,8 3,3 1,1 2,3 15,4 3,5 0,3 7,3

    N NJ O P R S T Ć U F H C Č DŽ Š
    73 6 107 442 154 313 194 61 53 16 10 87 255 43 233
    1,3 0,2 2 8,1 2,8 5,7 3,7 1,2 1 0,3 0,2 1,6 4,6 0,8 4,2
    100% = 5. 500

    EPILOG
    Krajem januara 2011. proglasio sam ovu knjigu gotovom. Naredna dva meseca opet sam službeno boravio na Orijentu i tek u aprilu stigao da je ponudim izdavaču. Kako je ponuda uključivala i „paket“ od još pet drugih, gotovih a donekle raznorodnih knjiga, većma prevoda iz arapske narodne književnosti i dela savremenih arapskih pisaca, od kojih su mi se tri bile vratile posle finansijskog sloma mog bivšeg izdavača, morao sam da sačekam da prođe oktobar i s njim Sajam knjige (za koji se već radilo punom parom), da bismo izvagali zajednički interes za njihovo izdavanje.
    Tokom svih tih meseci nisam prestajao da beležim nova i nova zanimljiva prezimena. Do ovoga časa nakupilo se još oko 400 zanimljivih dopuna, ali one će čekati neku drugu priliku da se prikažu. Uostalom, do te prilike naći će ih se još, to mogu mirno da tvrdim.
    No, jedne od prethodnih večeri, pretražujući nešto po internetu, naišao sam na obaveštenje da će rezultati poslednjeg popisa stanovništva Republici Srbiji biti objavljeni na jesen. Bila je predočena i agenda po kojoj će se sređeni podaci sukcesivno iznositi na posebnom sajtu. Očigledno, s popisanim građanima tu će biti i sva njihova prezimena. Slično bi trebalo da se dogodi i s rezultatima popisa u ostalim državama bivše Jugoslavije, a tamo svugde ima Srba.
    Ako to bude tako, ako se gotovo sva postojeća srpska prezimena tokom narednih godinu-dve dana nađu na nekoliko ogromnih i svakom dostupnih spiskova, kraj rada – ali pravi, stvarni kraj, što će reći kraj rada na finalnoj verziji ovog kataloga, posle koje više neće biti iznenađenja u vidu novih dopuna čudnim i zanimljivim prezimenima – ne može biti daleko. Štaviše, ja tvrdo verujem da je on već na vidiku.
    S uzbuđenjem očekujem čas kada će se rešiti misterija koja me proganja decenijama, jer tada ću napokon saznati koliko će ukupno biti odrednica u toj krunskoj verziji ovog prezimenika!
    Beograd, aprila 2012.
    LITERATURA
    1. Bačko, Aleksandar: Porodice dalmatinskih Srba. Udruženje građana „Srpski despot“, Beograd 2008.
    2. Vosanac, Milan: Rrosvjetin imenoslov. Rrosvjeta, Zagreb 1984.
    3. Vavić Gros, Zagorka: Prezimena su čuvari našeg jezika. Prometej, Novi Sad-Obrenovac 2011.
    4. Grujić, Radoslav M.: „Rlemenski rječnik Ličko-ktbavske županije ro službenim podatcima iz 1915. godine“. Zbornik za narodni život i običaje . XXI (272 – 364)
    5. S. B. Cvijanović, Beograd 1922.
    6. Janjatović, Đorđe: Prezimena Srba u Bosni. Sombor 1993.
    7. Kanic, Feliks: Srbija – zemlja i stanovništvo. SKZ, Beograd 1991.
    8. Karadžić, Vuk St.: Život i običaji naroda srpskog, SKZ, Beograd 1957. Lazarević, Velibor: Srpski imenoslov. Vook Magbo, Beograd 2001.
    9. Milićević, Risto: Hercegovačka prezimena. Svet knjige, Beograd 2005.
    10. Mihajlović, dr Velimir: Srpski prezimenik. Aurora, Novi Sad 2002.
    11. Nakićenović, Savo: Kninska krajina. IKP „Nikola Pašić“, Beograd 2004.
    12. Niškanović, : Porodični korijeni – jedpo pedovršepo istraživanjeapje. , Veodgad 2001.
    13. Niškanović, : Srpska prezimena – značenje -rasprostranjenost – poreklo porodica. 2004.
    14. Pavlović, Trifun: Srpski tić preziva se na ić. Srpsko nasleđe, Istorijske sveske br. 11/1998
    15. Rakić, Radomir i Vera Stanisavljević: Srpske porodice i prezimena. Beograd 2005. Izdanje autora.
    16. Rečnik srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika. SANU, 1-HUP. 1959-2006.
    17. Šimunović, Retar: Hrvatska orezimena. Tehnička knjiga, Zagreb 2006.

    SADRŽAJ
    PRISTUP 1
    NASTANAK PREZIMENA 1
    PREZIME NIJE KAPIJA DUŠE 3
    IZVORI I KRITERIJUMI 4
    POREKLO PREZIMENA I NJIHOVA ZNAČENJA 14
    STRUKTURA KATALOGA 16
    ZNAČENJA I ALTERNATIVNI OBLICI 21
    RITAM I ZVUK 23
    FONETSKE, AKCENATSKE I PRAVOPISNE ZAVRZLAME 24
    VESELA KOMBINATORIKA 26
    KAKO JE POČELO I KAKO ĆE SE ZAVRŠITI 29
    NE, JOŠ NIJE KRAJ! 31
    R0ST SSKIRTUM 32
    EPILOG 34
    LITERATURA 35
    SADRŽAJ 36

    Odabrao i obradio: Vojislav Ananić

  4. vojislav ananić

    ERDOGLIJA

    Erdoglija: prezime zalaženo u sledećim selima u Podibru (Srbija): u Rudniku (iz Lozne kod Studenice), Matarugama, Gotovcu, Otrocima i Zaklopači; u Raškoj 1809. godine, „poreklom iz predela Vrača”. Identično je sa turskim apelativom erloglija (at odM) u značenju pratilac. Up. ime naselja Erdoglija u Kragujevcu u Srbiji.
    Erdoglica: prezime koje je 1877. godine nosio jedan od vojnika u srpsko-turskom ratu 1877. godine, poreklom iz sela Vukuša kod Čačka.

    IZVOR: Dr Velimir Mihajlović, SRPSKI PREZIMENIK, AURORA, Novi Sad, 2002.

  5. vojislav ananić

    Linna imena

    U prvoj polovini XVIII veka davana su narodu pretežno narodna, a u manjoj meri kalendarska imena- a u drugoj obrnuto. Od kalendarskih imena pretežio su uzimana novozavetna a manje starozavetna. Među nprodnim imenima najvećim delom uzimana su imena kojima se izražavala neka osobina, naročito lepa; stoga su dosta zastupljena imsna sa „mio“ i „drag“ (Milan, Milanko, Milašin, Milen, Milenko Milipoj, Milijan, Milinko, Milisav, Milić, Milič, Miodrag, Miloje, Milosav. Miloš, Miljen, — Dragić, Dragiša, Dragutin, Dragojlo, Dragoslav); peđe pak sa „ dobar“ i „lep“. Znatan broj imena davan je u želji odbrane od zlih duhova i „nečisti”; tako se sreta veći broj imena izveden od reči „vuk” (Buk, Vukajlo, Vukadin, Vukašin, Vukdrag, Vukman, Vukobrat, Vuksan, Vukovoj, Vukoje, Vukoman, Vukosav, Vučimir, Vučin, Milovuk i dr.). Vuk Karadžić je zapisao u svom Rječnnku: iKad se kakvoj ženi ne dadu djeca, onda nadjene djetetu ime Vuk, jer misle da im djecu vještice jedu, a na vuka neće smjeti udariti. Zato su i meni vako ime nadjenuli.“ Na vračanje sećaju imena koja izražavaJu želju da deca ostanu u životu, dakle od osnove „stan”, „stoj“ i „živ“ (Stajo, Stanivuk, Stanimir, Stanislav, Staniša, Stanko, Stanoje. Stanojlo, Stojadin, Stojak, Stojan, Stojin, Stojić, STOJIČ, Stojko, Stojša), a verovatno i imena koja ukazuju na slabu osobinu (kao: Zaviša, Grubiša, Mrga, Nemilija i dr.). Neka imena ukazuju na zavet ili neki dogaćaj (Bogdan, Nahod, Putnik). Sretaju se i sasvim egzotična imena (Verenac, Večerin, Ograden, Trbuško, Udaren), a nikako se ne sretaju imena naših srednjovekovnih vladara Dušana i Uroša. — Ženska imena ponekad sećaju na imena cveća, drveća, voća, ptica (Bosiljka, Golubica, Grozdana, Davina, Jagoda, Jela, Kumrija, Nerandža, Utva), a sretaju se i egzotična: Saborka, Teraljka, Udvijanka, Upresna.

    IZVOR: Dr Dušan J. Popović – Srbi u Vojvodini, knjiga druga, Novi Sad, 1959.

  6. Veljko

    Jel zna neko nesto o prezimenu TVORIĆ

  7. Vojislav Ananić

    Srbi od 1851. god. obavezno imaju i prezime (mr Radomir Rakić)

    https://www.youtube.com/watch?v=P5ZOjiDs9qw

  8. Vojislav Ananić

    O srpskom imenu – mišljenja stranaca

    ’konjektanea’

    Četrdesetak stranih pisaca od ugleda i kompetencije, osim etimoloških, objašnjava reči SRBI (najčešće: ljudi, srodnici, narod) i značajne informacije o rasprostranjenosti i višemilenijumskoj starosti srpskog imena, o njegovom srpskom jezičkom poreklu i o tome da je ono nekada važilo kao ime za sve Slovene, pre nego što je ime Sloveni (mlađe od imena Srbi) ušlo u upotrebu.
    Otkuda Srbima zavetna misao o jedinstvu blagočešća i služenju imenu? Srbi su tokom duge i stradalne svoje prošlosti stalno bili u situaciji da im se oduzima njihovo rođeno ime i, milom ili silom, natura neko drugo. Oni su na to nekad pristajali a nekad nisu, ali se nikad nisu mirili s tim. Srbi su prihvatili najviše i najradije da su oni Rišćani ili Rašani ili Rascijani ili Raseni, a zatim su isto tako zdušno prihvatili da su oni Sloveni kao i sve druge grane njihovog plemena koje su pre ili kasnije napuštale srpsko ime i zamenjivale ga nekim drugim, najčešće geografskim, regionalnim, parcijalnim. Imena kao što su Vendi, Iliri, Tračani, Kelti (Geti ili Hoti ili Hati ili Goti), Dardanci, Dačani, Mezi, Tribali, pa Pelazgi, Spori, Sarmati, Skiti, Skordisci i druga, sve su to imena koja su Srbima nadevali drugi narodi i jezici (najčešće jelinski, latinski i germanski). Danas se po istom modelu srpsko ime zamenjuje imenima kao što su Jugosloveni, Slavonci, Bosanci, Bunjevci, Crnogorci, Srbijanci, Hercegovci…
    Hrvatska ideja se već godinama svela skoro isključivo na poricanje Srpstva. Oni su spremni da od Srba sve preuzmu, i ljude, i teritorije i istorijske znamenitosti tako što svemu ukidaju srpsko ime. Najkobniji vid takvog preuzimanja jeste preuzimanje srpskog jezika i njegovo preimenovanje u hrvatski jezik. Kroatizacija je kobnija od mađarizacije i germanizacije jer ne traži da Srbi uče tuđ jezik (mađarski, nemački) da bi se odnarodili.
    Vuk je imao nadu u obnovu celine srpskog naroda baš na osnovu jezičkog jedinstva. Ali Vuk nikada nije izjednačavao srpsko i hrvatsko ime niti je pristajao na to da se srpskom jeziku da i hrvatsko ime. Njegoš je emotivnije i tragičnije od Vuka doživljavao rasrbljivanje srpskoga sveta i poništavanje srpskog imena. Često su citirani njegovi stihovi iz „Šćepana Malog“ u kojima se oprašta Srbima što menjaju veru ali im se ne oprašta što odbacuju srpsko ime.
    Tekelija i Lazo M. Kostić bili su u pravu: Srbima preti opasnost od nepoznavanja sebe. Da Srbi sebe ne poznaju tvrde i mnogi današnji naučnici, istoričari, arheolozi, etnolozi, antropolozi i drugi, koji se bore protiv istorijskih falsifikata i lažnog znanja što je, kako je pisao mudri Tekelija, opasnije od pukog neznanja. Danas znamo da su Srbi, Srblji, Serblji, Sorabi, Sorbi, Surbi, Sirbi, Serbi, Serbloi, Servijani i tako dalje. Sva ta imena u sebi imaju istu, nepromenljivu suglasničku grupu SRB. To je ključna reč u srpskom jeziku, ključna za srpsku misao, za srpsku ideju, kao što su i reči HRAST, i RAS, i KRST, i HRIST, i ČEST i SPAS. Te reči čine SRŽ srpskoga bića i njihovim isterivanjem iz duše i iz jezika Srpstvo gubi snagu. Miloš S. Milojević je bio u pravu kada je napisao da su se Srbi zvali svojim nacionalnim imenom samo kada su bili slobodni. U njihovom imenu je njihova snaga. Nije li u imenu sadržano i značenje: Saborni Rod Blagočestivi ili Sabrani (na) Rod Božiji?
    Stari srpski narod, i pored svih istorijskih udesa, nije nestao niti je (kako je u Drugom svetskom ratu za to postojao precizan plan) isteran iz svoje najstarije postojbine zato, što se u njemu poštovalo geslo: „sve čestito i pošteno bilo“. Zašto su Srbi potiskivani iz istorije kada su ne samo u praistoriji nego i u prošlosti, „istorijski pouzdanoj“, igrali značajnu ulogu? Danas izbija na videlo veliko istorijsko nedelo: Evropa ne samo da ne poznaje svoje istorijske korene nego je sama radila i radi na njihovom zatiranju. Pisci svetske istorije, a to su pre svega Evropljani, tražili su korene pismenosti i civilizacije što dalje od Evrope i od njenog stožera, od Podunavlja – gde se ti koreni nalaze, u srcu slovenskog sveta. Lepenski Vir, Vinčansko pismo i sve novi i novi nalazi i otkrića to pokazuju. I Jelini, i Latini i Germani vrteli su se oko panonskog i balkanskog Podunavlja ali, ne mogavši ga trajno prisvojiti, zaobilazili su, prećutkivali i iz istorije potiskivali Slovene, odnosno Srbe koji su naseljavali to područje odvajkada. Zaista, ne bi bilo jednostavno brisati IME SRPSKO, ružiti, gušiti i uništavati jedan narod i jednu rasu, a priznati da se u tome srpskome krilu iznjihala istorijska Evropa i da je ona srpskom svetlošću bila obasjana.
    U svojoj knjizi Kostić iznosi i ovo zapažanje: „Srbi nisu ipak nikad nametali nekome svoje ime.“ I to je tačno. Ali, iako ga nisu nametali silom, oni svoje ime nisu uvek ni svuda branili kako treba i to ne samo, kako Kostić kaže, „u nesrećnoj Jugoslaviji“ nego i mnogo ranije. I danas ima takvih koji sebe smatraju Srbima, a ne brane ni srpsko ime ni srpski jezik i književnost od rasparčavanja, poigravajući se tako budućnošću nedužnih sunarodnika i čašću i večnošću svojih predaka. Samo istinsko služenje česti i imenu, a jedno od takvih je i delo Laza M. Kostića, sačuvaće to ime koje nam je od Boga dato, a sa imenom i blagoslov.

    Vera Milosavljević, publicista, „Čuvari imena“, (u delu Laze M. Kostića: „O SRPSKOM IMENU“)

    I Šišić i Krek kažu da Daničić determinira značenje od staroindijskog izraza (sahrb) sarb u smislu braniti, štititi. Po akademiku Milanu Budimiru bi Srbin bio izraz najveće časti i vlasti, „vrhuške društvene“. U starini se češće čula reč Srblin, množina Srbli, ali ponekad, kao i sada Srbin, Srbi (Jireček). Drugi narodi sem Čeha, nemaju vokal r, pa moraju dodati neki vokal pre njega. Česi kažu Srb. Tako su nastali izrazi Serbloi (grčki), Sorabi kod nemačkih pisaca, Sorbi, Serbi, Surbi itd. Rusi pišu Serb, ali izgovaraju Sjerb. Ali, od 9. veka, punu mileniju, Srbi su Srbi i tako ih označavaju. Srbin je prvobitno „rođeni“, prema čemu je plural odnosno kolektiv – rod (gens, natio). I češki slavist Jaroslav Sutner tvrdi Vatroslavu Jagiću da reč Srbin ima prvobitno značenje: čovek, predak, množina ljudi, narod. Nemački istoričar religija Karl Ekerman pisao je 1848. „Srbin znači narod“. Francuski slavista Siprijan Rober pisao je da ime Srbin označava ispočetka oružane Slovene. Solmsen polazi od Šafarika, da se u rečima „- serbu, – sierb“ sadrži reč značenja, sin, najbliži rođak. I prema Šuflaju ’Serb’ bi značilo ’ljudi’. U Turkestanu izraz „Srbaz“ znači vojnik, u persijskom serbaze označava čoveka koji se ne plaši smrti. Kod Malorusa Sirbin označava pametnog i uzvišenog čoveka, kod Belorusa sarb ima značenje sile, množine istog naroda. U sanskritskom jeziku reč serb – serbh kao da znači besniti, siliti se. Neki misle da je oznaka Srba bila opšta za sve prvobitne Slovene. Vindi, Spori i Srbi, su opšta imena Slovena. Srbe su tuđini zvali svakojako, najređe Srbi. Tako su ih u Mađarskoj zvali Raci, u Hrvatskoj Vlasi, u Austriji Iliri. Srbi, pak, nikad nisu intimno te nazive primili.

    (Kostić Lazo M. „O SRPSKOM IMENU“, Srbinje – Novi Sad: Dobrica knjiga, 2000, Novi Sad: Art print, izdanje Dobrislava Đurovića, knjiga osamnaesta)