Zrenjanin i okolna sela

11. jun 2012.

komentara: 36

Grad Zrenjanin:

Aradac (do 1947. godine Slovački Aradac-Andrejevac), Banatski Despotovac, Belo Blato, Botoš, Elemir, Ečka, Zrenjanin (obuhvata i nekadašnje samostalno naselje Mužlju od 1978. godine; do 1947. zvanični naziv je bio Petrovgrad, pre toga Veliki Bečkerek), Jankov Most, Klek, Knićanin, Lazarevo, Lukino Selo, Lukićevo (do 1947. godine Martinica), Melenci, Mihajlovo, Orlovat, Perlez, Stajićevo, Taraš, Tomaševac, Farkaždin i Čenta.

Naredni članak:
Prethodni članak:

Komentari (36)

Odgovorite

36 komentara

  1. vojislav ananić

    ZRENJANIN
    (ZRENJANIN / NAGYBECSKEREK / ZRENANIN / ZRENIANIN)

    Najstariji pisani podaci o istoriji ovog grada potiču iz prvih decenija XIV veka, kada je malo selo Bečkerek bilo naseljeno Srbima i Mađarima. Kao varoš prvi put se pominje 1422. godine. Tokom XV veka naselje je bilo u posedu Mađara i srpskih despota. Tada je izgrađena i Bečkerečka tvrđava. Pod turskom vlašću bio je od 1551. do 1718. godine. U to vreme grad se sastojao iz dva posebna naselja – varoši Bečkerek i sela Gradne Ulice. U novijoj istoriji zvanični nazivi ovog naselja bili su: Grossbecskerek, Nagybecskerek ili Veliki Bečkerek. Od 1935. godine nosio je naziv Petrovgrad (po kralju Petru I Karađorđeviću), a od 1946. godine Zrenjanin (po narodnom heroju Žarku Zrenjaninu).
    Nakon oslobođenja od turske vlasti Banat je stavljen pod upravu Bečkog dvora. Opustošenu zemlju naselili su Srbi i Nemci, a nešto kasnije i Rumuni, Italijani, Francuzi i Španci, koji su ovaj grad nazvali Novom Barselonom. Status slobodnog kraljevskog grada dobio je 1778, a od naredne godine Bečkerek je postao središte Torontalske županije. Tokom XVIII veka razvija se u jak privredni centar. Prva pivara u gradu osnovana je 1745. godine, a krajem XIX veka Bečkerek je imao mnogo industrijskih preduzeća: Pivara Lazara Dunđerskog, Srpska fabrika tepiha Lazar Dunđerski, Tvornica i rafinerija špiritusa, nekoliko parnih mlinova, tri ciglane itd. Veoma značajno za grad bilo je podizanje električne centrale (1896).
    Krajem XIX veka u Bečkereku je podignuto nekoliko značajnih građevina. Gradska kuća izgrađena je 1820. godine prema projektu Josifa Fišera, a današnji neobarokni izgled dobila je zahvaljujući arhitektama Đuli Portošu (Partos Gyula) i Edenu Lehneru (Lechner Odon). Rimokatolička katedrala izgrađena je 1868. godine u neoromantičnom stilu prema projektu Stevana Đorđevića. Zgradu Trgovačke akademije Bečkerek je dobio 1892, a Narodnog muzeja 1893. godine. Prepoznatljiv ambijent grada čine: Mali most (1904), zgrada suda na obali Begeja (1908), podignuta prema projektu Šandora Ajnera i Markusa Rimera, Reformatska crkva (1891) u gotskom stilu, delo arhitekte Zaboreckog, Uspenska crkva (1746) i Vavedenski hram ili Gradnulička crkva (1777). Pored navedenih građevina, grad je imao čitav niz uređenih kupališta, a od 1854. godine ima i plivačku školu Leopolda Rozenfelda. Od 1877. godine svojevrsno obeležje grada je Veliki most, poznat kao Ajfelova ćuprija (opevan u pesmi Četir’ konja debela).
    Kao grad, koji je posle Temišvara imao najveći broj stanovnika u Tamiškom Banatu, Veliki Bečkerek se brzo razvijao u oblasti prosvete i obrazovanja. Pored osnovnih škola imao je Žensku četvororazrednu višu narodnu školu (1880), Mušku građansku školu (1890), Državnu realnu gimnaziju (1846), kao i nekoliko stručnih škola. Društveni život grada bio je razvijen već prvih decenija XIX veka o čemu svedoči i podatak da je već 1833. godine osnovana mađarska kasina, prva na ovim prostorima. Prva amaterska pozorišna predstava prikazana je 1788. godine, a zgrada pozorišta podignuta je 1839. godine. Prvi javni koncert u gradu održan je 1867. godine.
    Među značajnim ličnostima vezanim za kulturnu istoriju grada nalaze se književnici Aleksandar Sandić, Todor Manojlović, Vladimir Kolarov – Koča i drugi.

    IZVOR: koliko se poznajemo, iz istorije nacionalnih zajednica u Vojvodini, IX izdanje, Novi Sad, 2014. god.

  2. vojislav ananić

    ZGRADA ŽUPANIJE U ZRENJANINU

    Na glavnom trgu nalazi se zgrada nekadašnje uprave Torontalske županije. Prvobitna zgrada, sagrađena u baroknom stilu po projektu Josifa Fišera, bila je manjih dimenzija. Objekat je proširen 1885-1887. godine, kada su dozidana dva neobarokna krila po projektu afirmisanih arhitekata iz Budimpešte, Đule Partoša i Edena Lehnera (Lechner Odon). Jednospratni objekat bio je dvojne namene: upravno-administrativne i stambene (do 1918. godine u njoj su stanovale vodeće ličnosti grada, predstavnici izvršne vlasti). Krov je pokriven glaziranim biber crepom u više boja, izrađenim u pečujskoj fabrici „Žolnai”. Na centralnom stepeništu nalazi se vitražni prozor sa alegoričnim figurama Mudrosti, Pravde i Moći. U zgradi nisu sačuvani ostaci stilskog nameštaja, tako da „Pantelićev sat” iz 1902. godine, kao i sat od kovanog gvožđa izrađen u 19. veku, koji se nalazi u holu ispred Svečane sale, predstavljaju primer tehničkog dostignuća toga vremena i prava su retkost. Park iza zgrade je izmenjen, ali sudeći prema očuvanom muzičkom paviljonu i bogatoj zidanoj kapiji, posebna pažnja bila je posvećena uklapanju zelenih površina u celinu sa zdanjem. Od 1950. godine u zgradi je smeštena Skupština opštine Zrenjanin.

    IZVOR: koliko se poznajemo, iz istorije nacionalnih zajednica u Vojvodini, IX izdanje, Novi Sad, 2014. god.

  3. vojislav ananić

    Oslobođenje Bečkereka 1918. godine

    Sredinom 1918. godine u Bečkereku javili su se neposredni znaci da počinje rasulo i pošto je posle proboja Solunskog fronta bilo izvesno da se prodori srpskih trupa približavaju mađarskoj granici svi su ”izgubili glave”. Tridesetog oktobra u Pešti je izbila tkz. Karoljijeva revolucija, čime je svrgnuta Hasburška dinastija, proglašena samostalna Ugarska i izdata naredba da se u celoj zemlji osnuju Narodna veća i da se od dotičnih vlasti preuzmu javne funkcije. Podžupan Torontalne županije dr Janko Avgust, 31. oktombra 1918. pokušao je da pridobije Srbe u Bečkereku za Mađarsko narodno veće, što su Srbi odbili i osnovali svoj Srpski Narodni odbor i Srpsku stražu. Za predsednika Srpskog narodnog odbora izabran je Slavko Županski.
    Strah od zelenog kadra, razuzdanih masa, koje su sa fronta jurile kući, vrenje u Bečkereku primoralo je šefa policije dr Deaka da izda Srpskoj straži 80 pušaka da bi sprečila eventualnu katastrofu i održavala red. Tim oružjem je naoružana Prva četa Srpske narodne straže Bečkereka. Za komandanta je postavljen bivši carski i kraljevski potpukovnik Miša Venović a za zamenika Ivan Savić. Iste noći je dr Deak pobegao iz Bečkereka. Narodna straža je za samo nedelju dana imala 400 naoružanih pešaka sa 4 mitraljeza i nešto konjanika. Oružje je doturila srpska vojska. Četvrtog novembra 1918. godine Srpska straža Bečkereka zauzela je poštu i brzojav, oko 10. novembra opkolila je i preuzela Austrougarsku banku sa 5 miliona kruna.
    Mađarsko veće distanciralo se od Austrije i stalo uz predsednika Srpskog narodnog odbora Bečkereka, Slavka Županskog.
    Ceo železnički vozni park Banata bio je koncentrisan u Velikom Bečkreku. Mađari su vršili priprme da ga evakuišu u Segedin. Jaki odredi Srpske straže 12. novemra 1918. zaposeli su železnicu. 14. novembra jedna četa Mađarske narodne garde pokušala je da povrati železničku stanicu u čemu nije uspela nakon intervencije Srpske ekspedicije za pomoć koja je opkolila napdača i sve do jednog zarobila i razoružane provela kroz centar Velikog Bečkereka. Na stanici je bilo koncentrisano 20 velikih, oko 30 malih lokomotiva i oko 400 vagona.
    Zahvaljujući brizi Srpskog narodnog odbora i izvrsnim zalaganjima Srpske narodne straže u Velikom Bečkereku nije bilo ekcesa, pljački, tuče i sličnih pojava u ovom smutnom vremenu.
    U Bečkerečkom narodnom odboru osnovana je sekcija za propagandu. Propagandni oficiri državali su zborove po srpskim selima, iznosili stanje u zemlji i na frontovima, pozivali Srbe da zaborave razmirice, da se ujedine i da budu spremni za velike događaje. Osnivali su narodna veća i narodne straže po srpskim selima. Na zahteve ”Dajte nam oružje” u provinciju je dopremljeno oko 1000 pušaka.
    Desetog novembra 1918. godine Narodno veće stupilo je u kontakt sa Komandom srpskih trupa, Mikom Kovačevićem komandantom Gvozdenog puka u Pančevu uz znanje Županije i Mađarske žandarmerije koja je bila zaintresovana da se Veliki Bečkerek preda bez borbi, a da se Nemačka vojska povuče, u skladu sa pregovorima Mađarske o primirju, te poštedi razaranja grada. Sutrdan 11. novembra kad se delegacija vratila i saopštila da će Srpska vojska biti 16. novembra pod Bečkerekom počela je evakuacija i povlačenje Nemačkih trupa na sever.
    Milan Gardinovački izneo je veliku Srpsku svilenu zastavu pred narod koji je počeo da se iskuplja u velikom broju u centru i oduševljeno da kliče.
    Na dan ulaska srpske vojske svaka srpska kuća bila je okićena srpskom zastavom. Još jedna jedina mađarska zastava u Velikom Bečkereku bila je na Županijskom domu, nju je skinuo Francuski oficir, pred narodom i vojskom, prelomio i bacio na zemlju. 17. novembra 1918. godine ušla je Srpska vojska u Veliki Bečkerek. Bio je to Drugi puk Knjaz Mihajla, Gvozdeni puk, koju je vodio brigadir Dragutin Ristić. Na polju pred gradskom kapijom Narodni odbor i dr Slavko Županski predsednik Narodnog odbora dočekali su i pozdravili oslobodioce. Olga Venović predala je brigadiru cveće.
    Prema navodima Slavka Županskog: ”Posle toga je primerno organizovana i slikovita povorka krenula u grad. Napred je bio odred konjanika Narodne straže sa srpskom zastavom, u prvim kolima brigadir Ristić sa predsednikom Narodnog odbora iskićenim cvećem i srpskim trobojkama. Za njima su išli komandanti sa časnicima i članovima Narodnog odbora i sa narodom u povorci od 150 konjanika i 200 okićenih kola. Od kapije do Županije put načičkan narodom, koji pozdravlja heroje i zasipa ih cvećem. Starci, žene ljudi plaču od radosti, ulazimo u veliku županisku salu. Predsednik Mađarskog veća i podžupan dr Janko Agošton pozdravlja Srpsku vojsku i moli da se osigura lična i javna bezbednost. Brigadir zahvaljuje na pozdravu i odgovara ”da nosi slobodu reči, bezbednost i razvitak svim građanima.”
    Iz županiske dvornice izašli su brigadir Ristić i predsednik narodnog odbora Velikog Bečkereka i dr Slavko Županski na balkon Županije pozdravivši sa balkona u ime Narodnog odbora braću oslobodioce. ”Tada je Srpska vojna glazba na velikom trgu pred Županijom (danas Gradska kuća) zasvirala srpsku himnu. Pukovnik Ristić dugo aklamiran zahvalio je na pozdravu toplim rodoljubivim govorom. Sa usklicima Kralju, predstolonasledniku, Velikoj Srbiji, završena je svečanost pred županiskom zgradom. Pošli su svi u Srpsku crkvu, u njoj je prota Žarko Stakić održao blagodarenje. Tako je Veliki Bečkerek oslobođen.”.
    Sutradan 18. novembra 1918. godine Narodni odbor je uz pratnju avangarde Narodne straže preuzeo gradsku upravu od gradonačelnika dr Zoltana Perišića i upravu Županije od Janka Agoštona koji je tom prilikom protestovao da se vlast oduzima protivno Beogradskom sporazumu, vlast je zatim preuzeta i u ostalim državnim zdanjima, u Sreskom načelstvu, Finansiskoj direkciji, Gradskoj policiji, Srezskom sudu, Okružnom sudu, Državnim školama i nadzorništvu, prosvetnim zavodima. Banat je bio za to da se Vojvodina prisajedini Matici Srbiji.

    IZVOR: Ratko I. Radovanović, JEDNO BANATSKO RASKRŠĆE CIVILIZACIJA, Žitište 2010.

  4. vojislav ananić

    ZRENJANIN

    Opština Zrenjanin se nalazi u sedištu Banata. Obuhvata površinu od 1.326 km2 i po teritorijalnom prostranstvu najveća je opština u Vojvodini, a druga u republici Srbiji. Sam grad leži na nadmorskoj visini od 83 m.
    Nalazi se 75 km severno od Beograda i 45 km istočno od Novog Sada i kroz njega prolaze magistralni putevi koji povezuju Srbiju sa Mađarskom i Rumunijom: put Beograd-Zrenjanin-Novi Kneževac-Đula-Segedin, Begrad-Zrenjanin-Srpska Crnja-Temišvar i Beograd-Zrenjanin-Novi Bečej-Kikinda-Nakovo-Arad.
    Područje opštine Zrenjanin je najgušće rečno čvorište u Evropi. U prečniku od oko 30 km protiče više rečnih tokova: Tamiš, Tisa, Karaš, Dunav i kanalska mreža Dunav-Tisa-Dunav, a sam grad leži na reci Begej.
    Pripada umereno-kontinentalnom klimatskom pojasu sa godišnjom količinom padavina od 617mm.
    Opštinu čine grad Zrenjanin i 21 naseljeno mesto (Aradac, Banatski Despotovac, Belo Blato, Botoš, Elemir, Ečka, Jankov Most, Klek, Knićanin, Lazarevo, Lukino Selo, Lukićevo, Melenci, Mihajlovo, Orlovat, Perlez, Stajićevo, Taraš, Tomaševac, Farkaždin, Čenta) i u njoj živi 25 različitih naroda i narodnosti, od kojih su najbrojniji Srbi, Mađari, Rumuni i Slovaci. Ukupan broj stanovnika opštine je 122.714.
    Grad Zrenjanin je administrativni, politički, ekonomski, obrazovni, kulturni i zdravstveni centar srednjeg Banata i predstavlja sedište Srednjebanatskog okruga. Od privrednih grana najrazvijenija je poljoprivreda, a razvijene su i prehrambena industrija, zatim tekstilna, metalska i hemijska industrija.

  5. vojislav ananić

    MUŽLJA

    Mužlja je nekadašnje mađarsko selo u Banatu, u Vojvodini, koje je danas gradsko naselje Zrenjanina. Sjedinjeno je sa Zrenjaninom 1981. godine. Mužlja se nalazi u srednjem Banatu južno od Zrenjanina. Blizina grada je bila od velikog značaja za naselje i njegov kulturni, politički, i privredni život. Mužlja je jedna od najvećih mesnih zajednica Zrenjanina sa oko 10.000 stanovnika i obuhvata dve kolonije (Malu koloniju i Feješ Klaru). Nalazi se desnoj obali Begeja na nadmorskoj visini od 75-77 m. Do 1918. naselje se zvalo Felso Muzja, od 1918-41. Gornja Mužlja, od 1941-44. Ober Muschla, a od 1955. Mužlja. Sam naziv naselja potice od reci muzara, jer su na ovom terenu živeli pastiri. Na terenu naselja, prilikom iskopavanja, nadjeni su predmeti iz starčvacke, neolitske kulture. Ovdašnji stanovnici su se bavili poljoprivredom. 1552. Turci okupiraju Beckerek i Torontalsku županiju, a stanovnici se masovno sele na sever. Od 1716. do 1718. god. Austrija oslobada ove krajeve i pocinje sa kolonizacijom uglavnom Nemaca, Srba, Madara, Slovaka i Rumuna. Kolonizacija Mužlje se pominje od 1867., ali do nje dolazi tek 1890., kada Kraljevska komora južno od Bečkereka, naseljava 420 madjarskih porodica (2500 ljudi) na 6000 hektara sa ciljem da se bave poljoprivredom.

    Žitelji naselja su uglavnom radnici zrenjaninske privrede, a manje od 10% bavi se poljoprivredom. Stanovništvo cine uglavnom Madjari, Srbi i ostale nacionalnosti.

    Sa izgradnjom naselja, grade se i objekti od životne važnosti ovih ljudi: 1893. izgraduje se škola, 1895. zgrada vatrogasnog društva, a 1902. gradi se crkva.

    • Voja

      GORNJA MUŽLJA

      U skladu sa politikom promjene etničke strukture Banata i mađarizacije ovog prostora mađarska vlada stvorila je naselje Gornju Mužlju. Mađarsko Ministarstvo poljoprivrede 1888. godine pokrenulo je inicijativu da se u blizini Velikog Bečkereka naseli 420 mađarskih porodica. Najviše kolonističkih porodica došlo je iz sjeverenog Banata, iz Sajana – 155, Bikača – 51, Banatskog Monoštora – 41, sa majura Terjan kod Čoke – 73. Godine 1921. kolonističko naselje Gornja Mužlja imalo je 3.293 stanovnika. Jugoslovenska država pokušala je da izmijeni etničke odnose na području Gornje Mužlje. Od naselja ka Tisi nalazilo se 70 salaša koji su pripadali Državnom eraru u koje su u zakupu držali zakupci mađarske nacionalnosti. Salaši su bili sa po 19 k. j. zemlje (11 jutara obradivog zemljišta, 8 k. j. slatinastog pašnjaka) koje je Finansijska uprava iz Velikog Bečkereka 1. oktobra 1926. godine izdala u trogodišnji zakup stanovnicima Gornje Mužlje, ali je taj zakup raskinut zbog potreba kolonizacije 12. avgusta 1927. godine, sa obavezom zakupaca da se isele iz salaša do kraja septembra 1927. godine. Ministarstvo za agrarnu reformu sa dotadašnjim zakupcima prekinulo je zakup kasnije, 1. septembra 1928. godine.

      OPTANTI IZ MAĐARSKE

      Ministarstvo za agrarnu reformu 28. septembra 1928. donijelo je odluku o premještanju 37 optantskih i 17 dobrovoljačkih porodica iz kolonije Banatski Dušanovac u salašarsku koloniju Gornja Mužlja jer je zemljište na veleposjedu Altruističke banke u Banatskom Dušanovcu bilo podvodno i močvarno, 4. i 5 klase. „Nas 18 optantskih porodica iz Uzdina, koji smo bez imalo zemlje, molili smo žup. agr. ured u V. Bečkereku da nam dozvoli primiti zemlju u Gornjoj Mužlji, iako je ta zemlja po kvalitetu dosta rđava. Molimo ministarstvo da nam ovo traženje odobri da bi jednom došli do zemlje. Pismen sam. Vasa Lazić”, bio je sadržaj pismenog obraćanja optanata doseljenih iz sela Bate kod Budimpšete u koloniju Putnikovo kod Uzdina i molbe za preseljenje u salašarsku koloniju Gornja Mužlja. Ministarstvo za agrarnu reformu 29. oktobra 1928. godine donijelo je odluku da se optantima iz Uzdina dodjeljuje zemljište Državnog erara u poreskoj opštini Gornja Mužlja za ekonomsku 1928/29. Po sjećanju Gojka Gvere, sina Marka Gvere, dobrovoljca iz Ozića kod Glamoča porodica se selila u koloniju Gornja Mužlja aprila 1930. godine. Željeznicom je stigla do Subotice, a potom se uputila ka Velikom Bečkereku gdje su stigli u ponoć i gdje su dočekali jutro na željezničkoj stanici. Ujutru Marko, žena mu Stoja i sin Gojko na bečkerečkom vašarištu kupili su dva konja, kravu i dugačka zaprežna kola. U stolarskoj radionici Marko je kupio krevet, orman, sto i stolice i potom se uselio u salaš br. 36 u Gornjoj Mužlji. Na ovaj način formirano je jedinstveno kolonističko naselje koje se sastojalo od 70 salaša koji su bili obilježeni brojevima. Kolonisti u koloniji Gornja Mužlja zbog slabog kvaliteta zemljišta nadjeljeni su 19–23 k. j. zemljišta. Samo naselje Gornja Mužlja formirali su optanti (53 porodice), sa batanjskom optantskom grupom kao jezgrom ove optantske populacije (35 porodica) i 17 dobrovoljačkih porodica. Dio nadjeljenih kolonista nastavili su kretanje i poslije ove nadiobe zemljištem jer su se pojedine porodice vraćale u optantske naseobine u Aleksandrovom Gaju i Putnikovu, ali i nazad ka Banatskom Dušanovcu gdje su prvobitno bile naseljene. Tako je 27. februara 1934. godine kolonista Marko Gvero, iz Ozića, kod Glamoča, nadjeljen zemljom u koloniji Banatski Dušanovac i u jesen 1934. godine preselio se iz kolonije Gornja Mužlja. Marta 1931. godine u koloniji Gornja Mužlja bili su nenaseljeni salaši br. 6, 47 i 70. Međutim, jedan broj naseljenika je krajem procesa kolonizacije bio bez riješenog stambenog pitanja pa je Komisija za likvidaciju agrarne reforme iz Petrovgrada 12. aprila 1939. godine nadijelila potkućnicama tri optanta i jednog dobrovoljca, ali i izdvojila parcela za gradnju pravoslavne crkve i za potrebe Sokolskog društva. Parcele su nadjeljene Mili Škundriću, Milutinu Rudničkom, Milovanu Radanoviću, Milanu Lupulovu Srpskoj pravoslavnoj opštini (800 kv. hv) i Sokolskom društvu (1 k. j.) u produžetku parcele Milana Lupulova. Pojedini kolonisti iz Batanje u procesu kretanja po novoosnovanim banatskim naseobinama našli su se u Putnikovu (1 porodica) i Kovinu (3 porodice). Najbrojniju naseljeničku zajednicu činili su srpski optanti iz varošice Batanja u mađarskom Pomorišju. To su bile prema podacima od 24. septembra 1934. godine porodice Borombožin, Božidarević, Vujić, Gažić, Denulović, Đuraški, Janošević, Kolarović, Kočišić, Krstić, Mudrić, Nadaškić, Nađović, Nedučić, Nikita, Pančić, Racković, Seležanović, Stanojević, Stojadinović, Subić, Trifunović, Čanadić, Čvarkić, Čeregan. Iz sela kod Budimpešte u salašarsku koloniju naselili su se: iz Bate porodice Vučković, Lazić, Petrović, Stojanović, Tomović, iz Čiba porodica Gojković, iz Kalaza porodice Janković, Nikolić, Radovanović, iz Lovre porodice Likić, Radanović, iz Sent Andreje porodice Rudnički, Simić. Najznačajniji kolonizacioni činilac u formiranju Aleksandrovog Gaja bili su srpski optanti iz Mađarske. Odredbe Trijanonskog ugovora 61–66. davale su pravo ili mogućnost opcije, odnosno slobodnog izbora, u kojoj će državi živjeti, manjinama u Mađarskoj, kao i mađarskoj manjini u državama kojima su pripali dijelovi teritorije nekadašnje Austrougarske. Batanja, varošica u Pomorišju, 1919. godine imala je 3.019 Srba i to je bilo naselje sa najvećim brojem Srba u Mađarskoj. Optacija Srba iz Batanje bila je značajna za proces optacije jer je na primjeru optacije najveće grupe optanata pokazivo njen karakter, njena suština, ali njene slabosti. Prva grupa optanata iz Batanje u kojoj je bilo 123 porodice sa 452 lica krenula je sa batanjske željezničke stanice 4. marta 1923. godine u pratnji mađarskih policijskih organa. U posebnim vagonima bili su smješteni hrana, stoka, pokućstvo, namještaj, poljoprivredni alati i mašine. Dvadeset dana kasnije, 24. marta 1923. godine, 116 porodica sa 417 lica, krenulo je u drugom transportu ka Kraljevini Jugoslaviji. Marta 1923. godine iz Batanje optiralo je 239 porodica sa 869 lica što je predstavljalo 28,8% od ukupnog broja srpskih stanovnika Batanje. Za dio druge grupe optanata (63 optanta) sačuvani su podaci koji daju pregled hrane koju su nosili sa sobom, kao i stoke i dijela njihove pokretne imovine iz čega se vidi da je u pitanju bio siromašniji sloj batanjskih Srba koji se opredijelio za optaciju. Na 63 optanta dolazilo je samo 73 grla konja što znači da je samo 10 optanata imalo dva konja koji su bili osnovni uslov za samostalnu obradu zemlje, 16 krava što znači da je na svaku četvrtu optantsku porodicu dolazila jedna krava koja je za kolonističke porodice bila jedan od glavnih izvora prehrane, naročito djece; odseljeni optanti imali su samo 32 svinje i 30 ovaca što je predstavljalo u prosjeku jednu svinju i jednu ovcu na dvije optantske porodice. Vlasti Kraljevine SHS namjeravale su da optante iz Batanje nasele u Ovče polje gdje su 1923. godine gradili naselje Novu Batanju. Naseljavanje optanata iz Batanje u Ovče polje imalo je za cilj da ojača srpski element u Makedoniji među stanovništvom koje nije imalo izraženu srpsku nacionalnu svijest i istovremeno da naseljeni optanti iz Mađarske koji su dolazili iz razvijenijeg kulturnog kruga svojim radnim, kulturnim, higijenskim i drugim navikama budu primjer za lokalno stanovništvo. Naselje Nova Batanja počelo je da se gradi početkom aprila 1923. godine i u Novu Batanju naselilo se 224 porodice u 153 naseljeničke kuće, odnosno 932 lica. Dio optanata iz Batanje ostao je u Novom Sadu gdje su živjeli u teškim uslovima da bi bili razmješteni na majurima futoškog vlastelinstva grofa Koteka. Međutim, prvi povratak optanata iz Nove Batanje na sjever, u bačko selo Pašićevo, beogradska Politika zabilježila je 27. aprila 1923. godine, a potom u tekstovima od 21. maja, 1 . juna, 29. septembra iste godine. Prva grupa batanjskih optanata došla je početkom jula 1923. u Stari Futog, do jeseni pristizali su optanti iz kolonije Nova Batanja na ovaj veleposjed i privremeno se smještali u majurskim zgradama, a narednih godina sve do 1928. godine nastavio se pokret batanjskih optanata iz kolonije Nova Batanja ka sjeveru.

      PROBLEMI SA VODOM

      Optanti u Novoj Batanji bili su neprilagođeni prostoru naseljavanja. Nisu imali dovoljno kvalitetne pijaće vode, kraj koji su naselili bio je hronično malaričan, zidovi kuća koje su pravili od naboja bubrili su od vlage i pucali na suši. Loša pijaća voda dovela je do pojave masovnih crevnih oboljenja i masovnog umiranja naseljenika, naročito u ljeto 1925. godine. Krajem 1928. godine od 153 kuća u koloniji Nova Batanja ostalo je samo 18 kuća. „Godine 1923. iselilo se u Ovčije polje u Staru Srbiju 180 porodica, većinom siromašnih sa 710 duša” zapisao je sveštenik iz Batanje Mihailo Miša Pandurović, inače glavni agitator za optaciju u Batanji. „Osnovali su koloniju pod nazivom Nova Batanja, kod Štipa. Mnogi nisu mogli da se naviknu na novom predijelu i klimi pa su se vratili i naselili blizu Novog Sada. Uslijed toga što seoba nije zadovoljila zastala je seoba, jer bi se inače većina iselila.”

      DOSELJENICI IZ RUMUNSKOG BANATA

      Iz rumunskog Banata u koloniju Gornja Mužlja došli su: iz Arada Gaja kod Arada porodica Arsenović, iz Čeneja kod Temišvara porodice Žarkov, Nenadov, Nenadović, Pavlović, Stefanović. Po zapisu u Letopisu Srpske pravoslavne crkvene opštine u Čeneju od 24. decembra 1924. godine u Kraljevinu Jugoslaviju preselile su se 22 porodice, godinu dana poslije konačne korekcije jugoslovensko-rumunske granice u Banatu kada je Čenej pripao rumunskoj državi. „Pet optantskih porodica iz Čeneja naseljenih u koloniji Gornja Mužlja 31. jula 1931. godine žalili su se Poljoprivrednom odjeljenju Dunavske banovine da su nadjeljeni sa manjim površinama zemljišta. Njihova žalba je ubrzo odbijena, a oni su dobili status mjesnih agrarnih intresenata i tek kasnije su u procesu kolonizacije izjednačeni sa optantima iz Mađarske naseljenim u salašarskoj koloniji Gornja Mužlja.

      17 DOBROVOLJAČKIH PORODICA

      Od 17 dobrovoljačkih porodica većina je bila iz Bosne: iz Vaganca, Bosanski Petrovac porodica Banjac, iz Prisjeke kod Ključa porodice Vujičić i Šikman, iz Sanice kod Ključa porodice Dimović i Škundrić, iz Biljana srez Ključ porodica Mršić, iz Bravskog srez Ključ porodica Novaković, iz Jagodine, okolina Višegrada porodica Kovačević, iz Tomine kod Sanskog Mosta porodica Mjerimačka, iz sreza Glamoč, selo Dubrave porodica Radanović. Iz Hercegovine na salaše u okoline Gornje Mužlje naselili su se: porodica Kokolj iz Bileće, porodice Ćorović i Šojić iz Jasenika kod Gacka, porodica Radmilović iz sela Baljci kod Bileće. Iz Boke Kotorske došli su: porodica Ivančević iz Brajića kod Budve, iz Glavata u Grblju porodica Subotić. Kolonija Gornja Mužlja 1939. godine imala je 330 stanovnika.

      PROMJENE VLASNIČKOG STATUSA

      Promjene posjedovnog statusa pratile su doseljenike na ovoj specifičnoj koloniji, baš kao i na drugim mjestima. Lazar Radmilović iz sela Baljci kod Bileće 17. juna 1939. godine ustupio je svoju zemljišnu kompetenciju i salaš br. 37 sinu Milovanu zbog toga što je u tom trenutku imao 70 godina i bio je nesposoban za fizički rad. Sava Radovanović optant koji je raspolagao salašem br. 52 je preminuo, a njegovoj udovici Jelisaveti oduzeto je zemljište i ostavljena je parcela od 3 k. j. i 800 kv. hv. Kako je Jelisaveta Radovanović usvojila punoletnog Milorada Vujina iz Gornje Mužlje i na taj način dobila „sina sposobnog za obradu zemlje” 27. jula 1936. godine njoj je nadjeljen salaš br. 18 i površina zemljišta od 20 k. j. 691 kv. hv. Dobrovoljcu Petru Mitroviću iz Biskupije kod Knina 30. oktobra 1934. godine nadjeljen je salaš br. 36 u površini od 19 k. j. Optanti naseljeni u Gornjoj Mužlji Đorđe Seležanović, Jovan Nikita i Proka Mudrić zbog dodijeljenog slatinastog zemljišta podnijeli su molbu 17. decebra 1934. godine da im se dodijele površine zemljišta na kojima bi mogli sijati kukuruz što je i učinjeno 23. januara 1935. godine jer su oni nadjeljeni sa po 3 k. j. Đuro Subotić iz Glavata iz Grblja 2. decembra 1934. godine tražio je da mu se odloži rok za naseljavanje na koloniju Gornja Mužlja jer je otac Niko Subotić preminuo, ali mu je oduzeto zemljište jer pokojni Niko Subotić nije bio priznat za dobrovoljca. Saveta Lukić koja je bila nadjeljena zemljištem i salašem br. 39 u Gornjoj Mužlji 1933. godine preselila se u Beograd a njen otac Mladen Radanović koristio je salaš br. 2 pa je njoj 14. oktobra 1937. godine oduzet salaš i zemljišna kompetencija. ZAJAM ZA HLEB Prije doseljavanja u koloniju Gornja Mužlja kolonisti su bili u stalnom pokretu, premještani su sa mjesta na mjesto. Nadioba nekvalitetnim i slatinastim zemljištem u salašarskoj koloniji Gornja Mužlja činila ih je hronično siromašnim. Kolonisti u Gornjoj Mužlji u proljeće 1930. godine tražili su od Saveza agrarnih zajednica za Banat 10.000 dinara zajma radi nabavke brašna „pošto smo zalihe žita koje smo imali zasijali, tako da smo bez hleba ostali.” Oktobra iste 1930. godine iz Gornje Mužlje tražili su kredit od 20.000 dinara za sjeme „pošto smo ove godine malo žita imali, jer su nam miševi mnogo pokvarili.” O teškom materijalnom položaju doseljenih optanata u Gornjoj Mužlji svjedoči podatak da su 1932. godine tražili kredit od 900 dinara za optanta Jovana Nikitu „radi sahrane žene…” koji je sa tri maloljetna djeteta ostao… „Da možemo kupiti sanduk za sahranu i ostale stvari koje su mu potrebne.” Avgusta 1932. godine kolonisti iz Gornje Mužlje tražili su 25.000 dinara pozajmice za žito da „zemlju ne bi morali izdati napole”. Februara 1933. godine pisali su Savezu agrarnih zajednica za Banat: „Ovdašnji narod naš je vrlo siromašan. Velika je oskudica za lebac”. Organizacija javnog i društenog života u salašarskoj koloniji Gornja Mužlja zahtijevala je poseban napor jer su kolonisti stanovanjem bili odvojeni jedni od drugih. Na jednom od salaša formirana je škola. Prvi učitelj u školi bio je Petar Barić i djeca su pješačila do škole prelazeći prostor koji je zavisio od udaljenosti njihovog salaša. Na koloniji je formirano groblje i osnovana žandarmerijska stanica. Godine 1939. predviđene su parcele za gradnju crkve i Sokolskog doma.

      KOLONISTIČKA NASELJA (1920-1941)
      Piše: dr Milan Micić
      Izvor: SRPSKO KOLO, broj 71, decembar 2021.

  6. vojislav ananić

    ZRENJANIN

    Grad se pominje još 1326. godine kao selo podignuto na reci Begej, a u posedu mađarske vlastelinske porodice Beče. Po ovoj porodici, grad i dobija naziv Bečkerek, koji mađarsko stanovništvo često koristi i danas. Od 1935. godine grad se naziva Petrovgrad po Kralju Petru. To je naravno novim komunističkim vlastima bilo neprihvatljivo ime, te mestu daju naziv po narodnom heroju Žarku Zrenjaninu Uči koji je nekoliko puta tokom rata hapšen i mučen u ovom gradu. Inače, Žarko Zrenjanin je rođen na istoku današnje Vojvodine, u blizini Vršca. Tamo je proveo veći deo života, a tamo je i poginuo 1942-e godine.

  7. vojislav ananić

    BANATSKI DESPOTOVAC

    Banatski Despotovac je naselje koje se nalazi u Srednjebanatskom okrugu, udaljeno 22 kilometra od Zrenjanina. Reka Tamiš protiče 2 km.od Banatskog Despotovca.
    Današnji naziv Banatski Despotovac selo je dobilo nakon proglašenja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, juna 1924.godine. Ovaj teren je nekada pripadao srpskom despotu Stefanu Lazareviću, da bi ga kasnije nasledio njegov rođak Đurađ Branković. Despot Stefan bio je vlasnik vilagoškog i bečejskog vlastelinstva, a od 1411.-1414. godine postao je veliki župan Torontalske županije, kojoj je pripadao i prostor današnjeg Despotovca. Na osnovu ovih činjenica moguće je utvrditi vezu današnjeg naziva sela i povoda da to ime nosi.
    Selo je formirao Kiš Erno, pukovnik iz Arada 1822.godine, na imanju Kendereš. Porodica Kiš je jermenskog porekla, i tada je posedovala najveću površinu zemljišta u Torontalskoj županiji, a njeni članovi su se sredinom 17. veka, bavili trgovinom, snabdevajući austrijsku vojsku.
    Tako postoji realna pretpostavka da je selo pri formiranju dobilo ime po osnivaču Kiš Erneu, Ernohaza, Erneszthaza mada ne postoji dokaz kao ni otisak pečata sa ovim nazivom. Selo je 15. Maja 1922.godine dobilo novo ime ERNESTOVAC, koje je napisano službenim ćiriličnim pismom , a u to vreme je obavljano doseljavanje Srba u deo Vida pusta, tj. Koloniju, kako se tada zvala. Taj naziv je samo bio prelaz do utvrđivanja imena Banatski Despotovac, po prvi put kao zapis u matičnim knjigama, 1924.godine. Novi naziv Ernsthausen, dobija tek 1943.godine, iako je nemačka vojska ušla u selo 1941.godine.
    Dolaskom novih stanovnika posle Drugog svetskog rata mesto dobija ponovo naziv BANATSKI DESPOTOVAC , potvrđen popisom 1947.god.Selo je tako isprva nosilo naziv Ernehaza, pa Ernesthaza, Ernestovac, Banatski Despotovac, Ernsthauzen i do danas ostaje BanatskiDespotovac. Usled čestih ratova Turske i Austrougarske ovo područje je bilo skoro pusto, pa je zbog toga Austrougarska započela kolonizaciju ovih krajeva. Kako je Carica Marija Terezija želela da ovde naseli sunarodnike Nemce, preduzela je zahvate na regulisanju tokova reke Tamiš i Begej koje su često plavile okolinu, kao isušivanju močvara i ritova, a gradnja nasipa trajala je sedamdaset dve godine. Stanovnici su doseljavani iz delova Austrije i Nemačke, a bili su uglavnom rimokatoličke veroispovesti. Krajem 1944.godine, stanovništvo iz sela je izbeglo pred nadiranjem ruske vojske i odlazilo u Nemačku, tako da je ostao mali broj meštana, uglavnom stariji i deca. Poslednja kolonizacija u selo je bila 1945.godine, gde su doseljenicima iz Bosne, dodeljivane kuće .
    IZVOR: LIČNA KARTA SELA BANA TSKI DESPOTOVAC

  8. vojislav ananić

    EČKA

    Najstariji pisani tragovi o postojanju naselja potiču iz ugarskog vremena i mogu se naći u dokumentima – poveljama, iz kojih se saznaje da je naselje pripadalo bečejskoj tvrđavi čiji je vlasnik tada bio despot Đurađ Branković. U tim zapisima iz 1439. – 1441.godine, naselje je bilo na granici i služilo je za pretovar rečne robe. U njemu su živeli Mađari i Srbi.
    Razmere stalnog naselja – sela, Ečka dobija tek u vreme austrougarske vladavine ovim prostorima. Popisom stanovništva iz 1717.godine selo broji samo 20 srpskih kuća i 43 stanovnika, da bi sredinom XVIII veka brojalo 56 srpskih domaćinstava. Prvom kolonizacijom, u periodu 1765.-1775.godine, dolaskom rumunskog življa, selo je naraslo na 120 domaćinstva.
    Nailazi vreme naglog ekonomskog i društvenog razvoja i preobražaja sela. Ono se vezuje za kupovinu ečanskog poseda od strane jermenskog trgovca Lazara Lukača – 1781.godine. Muški potomci porodice Lazar vladaju imanjem sve do 1870.godine, a od tada pa sve do 1944.godine, kada prelazi u društveno vlasništvo, smenjuju se plemići Harnocourt, Pallavicini i Lovrenković. U vreme vladavine muških potomaka porodice Lazar, kompletan posed, pa i samo selo doživelo je veliku ekspanziju, kako u demografskom tako i u ekonomskom pogledu.
    U različitim istorijskim i ekonomskim prilikama svi su se masovno doseljavali i odseljavali, osim Rumuna, koji su od vremena dolaska, pa sve do popisa 1971.godine, bili većinski živalj u selu. Danas u Ečki žive pripadnici 19 različitih naroda i narodnosti. Za potrebe veleposedstva Ečka, a kako mi ečani šeretski volimo da kažemo – na osnovu našeg sela stvorena su još šest i to: Lukino Selo – 1785; Lazarevo – 1800; Lukićevo – 1809; Knićanin -1866; Belo Blato – 1867 i Stajićevo – 1924.godine.
    Razvoj sela počinje da opada prateći opadanje moći veleposedstva Ečka. Blizina i brzi razvoj grada, odvlači ekonomskom migracijom stanovnike sela ka njemu, a mnogi u nemirnim vremenima prve polovine XX veka polaze trbuhom za kruhom u udaljene zemlje Severne i Južne Amerike. Završetkom Drugog svetskog rata iz sela izčezava populacija Jevreja i Nemaca. U vreme socijalističkog razvoja zemlje, ponovo dolazi sredinom sedamdesetih godina prošloga veka, period ekspanzije sela. Ečku izgrađuju i proširuju novi stanovnici, grade komunalnu infrastrukturu sela i poboljšavaju uslove privređivanja i življenja. Za četrdeset godina postojanja mesne zajednice sve ulice u selu su osvetljene, kaldrmisane ili asfaltirane; podignuta su autobuska stajališta; izgrađeni su: novi vatrogasni dom, moderna ambulanta sa apotekom, dom kulture; oko pedeset kilometara trotoara; seoski vodovod i izvršena kompletna gasifikacija. U XXI vek ušlo se sa projektom izgradnje kanalizacione mreže u Ečki, čija prva faza je urađena.
    Prvi pisani dokumenti o postojanju naselja na prostoru današnje Ečke su iz 1939-1941.godine. Legenda kaže da je Ečka dobila naziv po imenu rano preminule žene, hunskog vođe Atile, koji je bio osvajač na ovim prostorima.
    Srbi i Rumuni bili su starosedeoci ovog mesta kada je Lazar Lukač, na licitaciji u Beču 1781.godine kupio posed Ečku sa 30.000 jutara zemlje, dobivši time titulu „grofa“
    Danas je Ečka lepo urbano selo sa oko 4.000 stanovnika koje se kontinuirano razvija, u kome složno živi 19 naroda i narodnosti.
    Kulturno-istorijski spomenici i prirodne lepote u okolini, nerazdvojni su pratioci našeg mesta.
    Ečka je multikonfesionalno, multikulturalno i multietničko, tipično banatsko selo, drugo po veličini u opštini Zrenjanin. Udaljeno je devet kilometara od centra grada. Prostire se pravcem severozapad – jugoistok i omeđena je desnom stranom magistralnog puta Zrenjanin – Beograd i rekom Begej, na čijoj levoj obali leži. Suvozemna i vodena putna mreža, koja prolazi selom, čini njegov geografski položaj veoma značajnim i povezuje ga sa Bačkom, Južnim Banatom i dalje preko Dunava – Srbijom. Do 1957.godine i izgradnje sadašnje trase puta Zrenjanin – Beograd, glavna ulica sela bila je kako je i sada meštani zovu „carski drum“ Ečka kao selo dugi niz godina bila je raskrsnica puteva koji su vodili od Pančeva i Titela, ka Temišvaru ili Segedinu i Budimpešti. Svi putnici namernici morali su proći kroz Ečku.

    IZVOR: Lična karta sela Ečka

  9. vojislav ananić

    KNIĆANIN

    Knićanin (mađ. Rezsdhaza nem. Rudolfsgnad) je naselje grada Zrenjanina u Srednjobanatskom okrugu.
    Selo je dobilo ime po vojvodi Stevanu Knićaninu koji je bio vođa srpskih dobrovoljaca tokom revolucije u Srpskoj Vojvodini 1848/1849.godine.
    Pre Drugog svetskog rata selo je imalo oko 3.000 stanovnika, uglavnom Nemaca.
    Naseljeno mesto Knićanin osnovano je 1866.godine i osnovali su ga siromašni Nemci iz Ečke, Lukićeva i Lazareva.
    Od močvarnog zemljišta,mukotrpnim radom stvorili su uslove za podizanje naselja i obradivih njiva.
    Razvojem i unapređenjem poljoprivredne proizvodnje, dolazi i do izgradnje pristaništa na Tisikoji je omogućavao prevoz robe ka Beogradu. Stanovništvo je bilo čisto nemačke populacije do završetka Drugog svetskog rata.
    Posle rata, u periodu od 1945.-1948.Knićanin je bio sabirni civilni logor za podunavske Švabe sa teritorije Banata. Kroz taj logor prošlo je oko 60.000 podunavskih Švaba od kojih je oko 12.000 umrlo usled bolesti, hladnoće i gladi.
    Od 1953. dolazi do intenzivnog naseljavanja građana sa područja juga Srbije i centralne Bosne.
    Danas u Knićaninu boravi 1747 stanovnika.
    U neposrednoj blizini nalaze se tri velika grada: Zrenjanin (30km), Novi Sad (45km), Beograd (50km).
    Selo Knićanin nalazi se na utttću Begeja u Tisu i Tise u Dunav.
    Površina sela iznosi 49,3 km2
    O Vojvodi Stevanu Knićaninu
    Nadimak je stekao po rodnom mestu kraj Kragujevca. Za vreme vladavine Miloša Obrenovića, od 1835. godine Knićanin je bio načelnik jaseničkog sreza, a od 1839. godine načelnik smederevskog okruga. Pošto je podržao ustavobranitelje, bio je prognan iz Srbije u periodu 1840 — 1841. Od avgusta 1848. godine Stevan Knićanin je komandant srpskih dobrovoljaca u Vojvodstvu Srbiji. Istakao se u bitkama kod Pančeva i Vršca. Po povratku u Srbiju maja 1849. godine, dobio je titulu vojvode od kneza Aleksandra Karađorđevića. Do tada je titulu vojvode u Srbiji imao samo Toma Vučić Perišić. Bio je vitez krsta Marije Terezije, najvećeg austrijskog vojničkog ordena.
    Doživeo je moždani udar 1854. godine i od posledica toga je preminuo 1855. godine. Bio je uvažen na austrijskom dvoru, od cara Franca Jozefa I je dobio na poklon 2000 dukata kada je pred smrt polazio u Mehadiju na lečenje. Njegov pogreb je bio događaj kakav do tada nije viđen u Beogradu i o tome se dugo pričalo. Bio je prisutan knez Aleksandar sakneginjom Persidom, mitropolit beogradski Petar sa mnogim sveštenicima, činovništvo, vojska, škole, ceo Beograd i dosta sveta iz Vojvodine. Po naređenju cara Franca Jozefa I prisustvovala je deputacija od osamdeset oficira iz svih pukova u Vojvodini. U naselju Knićanin živi 1.747 stanovnika. Ukupno ima 580 domaćinstava. Prosečna starost stanovništva iznosi 39,2 godina (38,4 kod muškaraca i 39,9 kod žena).U naselju ima 580 domaćinstava, a prosečan broj članova po domaćinstvu je 3,03.Glavni problem sela je odlazak mladih u grad zbog školovanja i traženje posla, a u selu ostaje pretežno staro stanovništvo. U poređenju popisa između 2002. I 2012.godine, broj stanovnika se smanjio za 357 što je veoma zabrinjavajući broj na osnovu ukupnogbroja stanovništva koji trenutno žive u selu.
    Stanovništvo sela je 98% srpske nacionalnosti, a 2% stanovništva čine nacionalne manjine.
    Glavni problem sela je odlazak mladih u grad zbog školovanja i traženje posla, a u selu ostaje pretežno staro stanovništvo. U poređenju popisa između 2002. I 2012.godine, broj stanovnika se smanjio za 357 stanovnika što je veoma zabrinjavajući broj na osnovu broja ukupnog stanovništva koji trenutno žive u selu.
    Stanovništvo sela je 98% srpske nacionalnosti, a 2% stanovništva čine nacionalne manjine.

    IZVOR: KNIĆANIN

  10. vojislav ananić

    Orlovat

    Orlovat se nalazi dvadesetak kilometara jugo-istočno od Zrenjanina ka Pančevu. Katastarska opština Orlovat obuhvata površinu od 4246 ha 65 a i 46 m2. Smešteno je na višoj tamiškoj terasi apsolutne visine 81metara. Celom svojom dužinom sa jedne strane prislonjeno je uz denjnu obalu reke Tamiš, a sa druge strane uz lesni plato koji blago prelazi u aluvijalnu ravan. Lesni plato kod Orlovata dostiže visinu od 99metara apsolutne visine i svojom visinom dominira u srednjem Banatu. Tu se nalazi jedinstvena geodetska piramida podignuta početkom 20. Veka. Po lepom danu sa nje se vidi Vršački breg, Fruška gora i Avala. Mesto Orlovat je povezano sa Zrenjaninom magistralnium putem M-24 koji se dalje pruća preko Tomaševca ka Pančevu. Na domaku naselja račvaju se putni pravci za Beograd i Novi Sad. Od Beograda Orlovat je udaljen 75 km, od Novog Sada 70 km, a od Pančeva 45 km. Orlovat je raskrsnica ćelezničkih pruga za pravce Zrenjanin, Beograd i Novi Sad te mu je u tom smislu položaj veoma povoljan i izdvaja ga od ostalih naseljenih mesta opštine.
    Orlovat – se može ubrojati u grupu najstarijih naselja u Banatu. U svojoj prošlosti zabeležen je i kao varoš, recimo 1471. godine i pripadao je kovinskoj županiji da bi i usled čestih turskih upada 1506. godine opao broj njegovih stanovnika i postao obično selo. Bilo je momenata u prošlosti da je i putpuno ostao nenaseljen zbog epidemija kolere i kuge ili ratnih događanja. U katasfigu manastira Pećke patrijaršije iz 1660. godine se vidi da su svi stanovnici bili Srbi i da je imao ukupno 16 domova. Od 1697-8 godine Orlovat se nalazi na današnjoj lokaciji a osnovali su ga Srbi iz Sent Andreje i stanovnici starog Orlovata. U velikoj epidemiji kuge 1738. godine koja je zahvatila Banat, umrla je skoro četvrtina stanovnika Orlovata. Dve godine kasnije 1740. selo ima 25 domova a među njima su familije koje i danas žive u njemu. Samo tri-četiri godine kasnije naseljena je prva grupa graničara sa Potisko – Pomoriške granice oko 25 familija, tako da je selo naraslo na 50 kuća. Posle dolaska druge grupe graničara 1751-3 godine od dvadesetak familija i treće grupe 1768. godine, selo se užurbano spremalo za ulazak u Vojnu granicu, što se i dogodilo, 1773. godine konačno je konstituisan Ilirsko graničarski puk i Orlovat kao štacija ulazi u njegov sastav. Par godina pre ulaska u Vojnu granicu i nekoliko godina kasnije su svakako najbitnije godine za ovo mesto. Tih godina bilo je 101 kuća od kojih su 18 bile zemunice. Potomci ovih familija čine i danas većinu stanovnika Orlovata. Zadnja pojava turske vojske u ovim krajevima je bila 1788. godine i Orlovat je stradao u više navrata 15.novembra opljačkan je i delimično spaljen, 2. oktobra takođe, stanovništvo je bilo evakuisano u Bačkoj, a 17. i 18. oktobra odigrala se strašna bitka, kod Orlovata na potesu ćuprija, gde je kapetan Đorđe Radivojević poginuo zajedno sa vojih stotinak vojnika od strane brojnije turske vojske. Na isom ovom potesu odigrala se značajna bitka i 1848. godine u vreme mađarske revolucije između Srba i Mađara. Srpsku vojsku je predvodio Stevan Knićanin. Iako sa brojčano slabijom vojskom izvojevao je ratnu pobedu Austro-srpske vojske nad Mađarima u tom ratu. Spomenik nikada nije postavljen poginulim vojnicima i Vojvodi Stevanu Knićaninu za vojničke zasluge. Banatska vojna granica ukinuta je juna 1872. godine i Orlovat je posle 99 godina militarskog i vojnog života potpao pod civilnu upravu tadašnje torontalske županije. Većina ovih militarskih familija je i pre naseljavanja u Orlovat bila u vojnoj službi ili granici i to još od 1690. godine od Seobe pod Arsenijem Čarnojevićem i dolaskom u ove krajeve. Ime uglavnom nije menjano, ali se mogu naći zapisi u kojima piše Orlovat, Orlovath, Borlod, Orlod i slično zavisno ko je ovim prostorima vladao i vodio administraciju. Ime je dobio po staništu orlova i što to mesto kada se Tamiš razlije postaje sprud, greda ili at. (mađ. at znači preko}}) što sasvim odgovara izgledu ovog zemljišta. Danas je to potes stari Orlovat i nalazi se oko dva kilometra južno od Orlovata. U naselju Orlovat živi 1271 punoletni stanovnik, a prosečna starost stanovništva iznosi 43,9 godina (43,1 kod muškaraca i 44,7 kod žena). U naselju ima 530 domaćinstva, a prosečan broj članova po domaćinstvu je 2,86 članova.
    Ovo naselje je velikim delom naseljeno Srbima (prema popisu iz 2011. godine), a u poslednja četiri popisa, primećen je pad u broju stanovnika.

    U Orlovatu je rodjen 1857. godine Uroš Predić akademski slikar, koji se uz Paju Jovanovića smatrao najznačajnijim slikarom kod Srba. Dobar deo svog života slikar je proveo radeći u Orlovatu i u mnogobrojnim njegovim delima ima dosta detalja iz života tadašnjeg Orlovata. Danas u Orlovatu nema sačuvane kuće Uroša Predića niti spomen “Spomen sobe”. Ostao je dud u dvorištu njegove kuće, sada star već više od jednog i po veka, ikonostas u mesnoj crkvi, kopije skica i grafika u školi i spomenik ispred škole. Uroš Predić je umro 1953. godine i sahranjen u porodičnoj grobnici na groblju u Orlovatu. Mesna osnovna škola i rukometni klub nose njegovo ime, a društvo vinogradara po njegovoj slici “Vesela braća”. U Orlovatu je rodjeno još nekoliko nadarenih slikara, sigurno nemerljivih sa Predićem ali ipak vrednih pomena. To su slikari koji su živeli i radili pre Predića i uglavnom se vezuju za crkveno slikarstvo. Emanuil Antonović je rodjen oko 1780. godine u Orlovatu, ikonopisac, pozlatar i slikar. Svoja dela je uglavnom ostvario u Rumunskom delu Banata, okolina čakova i Temišvara. Evgenije Arsenović 1796-1850. gimnaziju i crtačku školu završio u Sremskim Karlovcima 1810. Ima radove i u arhivi Karlovačke gimnazije. Petar Arsenović (1730-1798.), orlovatski sveštenik, u Idvorskoj crkvi se nalazi njegova ikona Bogorodica koju je naslikao 1770. godine.

    Izvor: Lična karta sela Orlovat